Razgovarati o klimatskim promjenama

“Najbolje što svatko od nas može učiniti po pitanju suočavanja s klimatskim promjenama je – razgovarati o njima”, kratak je i vrlo jasan sažetak obje knjige koje ovdje kratko predstavljamo. Konkretno, radi se o riječima koje u svojoj knjizi “Saving Us“, kao i u svojim izlaganjima i ostalim istupima stalno ponavlja klimatologinja Katherine Hayhoe.

Predstavljamo, dakle, dvije tematski srodne knjige: “Saving Us – A Climate Scientist’s Case for Hope and Healing in a Divided World” američke klimatologinje Katherine Hayhoe te “How to Talk about Climate Change in a Way to Make a Difference” australske sociologinje Rebecce Huntley. Iako kreću od teze o važnosti razgovora o klimatskim promjenama, dvije autorice je obrađuju na specifične načine, svaka u domeni svoje ekspertize te, naravno, iz svojih osobnih iskustava.

Katherine Hayhoe je jedno od najprominentnijih imena suvremene klimatologije, ali i komunikacije klimatskih promjena. Ta profesorica atmosferskih znanosti Sveučilišta Texas Tech, koja je svoju znanstvenu karijeru započela na području astrofizike, ističe i svoju duboku ukorijenjenost u kršćenskoj vjeri. Iako njena vjera u znatnoj mjeri određuje njeno društveno djelovanje, sama prof. Hayhoe naglašava da globalno zatopljenje nema veze s vjerom – to je činjenica koja se temelji na prikupljanju i analizi mjernih podataka, analizi teoretskih modela, a ulogu sebe kao znanstvenice vidi kroz prenošenje znanstvenih spoznaja općoj javnosti, ali i kroz pomaganje inženjerima, gradskim upraviteljima i ekolozima u kvantifikaciji utjecaja klimatskih promjena. Iz te pozicije proizlazi njeno djelovanje, na jedinstven način pretočeno u njenu knjigu. Iako su znanstvene činjenice i trendovi poražavajući, ova neumorna komunikatorica zrači optimizmom i prenosi ga na javnost.

“Najveći izazov s kojim smo suočeni nije poricanje znanosti, nego kombinacija tribalizma, samozadovoljstva i straha”, upozorava ova znanstvenica, nadograđujući to tvrdnjom da “se ljudima čini da se “druga strana” s njima ne slaže u puno većoj mjeri nego što je to zapravo slučaj.” Takve predrasude su temelj svjetonazorski uvjetovanih komunikacijskih barijera, koje je moguće prevazići – komunikacijom. Knjiga “Saving Us” iznosi niz primjera uspješnih prevazilaženja tih barijera, kao i komunikacijskih strategija, ukazujući na snagu žive riječi, kojom međusobno razmjenjujemo vlastita iskustva, to neprocjenjivo blago što se samo oplemenjuje i povećava razmjenom. Radi se o knjizi koja na prekrasan i vrlo poticajan način pokazuje kako uspješno voditi razgovore koji pomažu u ponovnom povezivanju s obitelji i s prijateljima u stvarnom životu, kroz izgradnju istinskih odnosa i zajednica umjesto dijeljenja u plemena i mjehuriće. Znanstvene činjenice su zastrašujuće i neophodno ih je poznavati, no klimatske su promjene povezane sa stvarima do kojih nam je svima stalo: sa zdravljem naših obitelji, ekonomskom snagom naših zajednica i stabilnošću našeg svijeta. Stoga ublažavanje klimatskih promjena nije dobro samo za planet, nego je prije svega dobro za sve nas. Autorica zaključno potcrtava: “da biste brinuli o klimatskim promjenama, morate biti samo jedno, a to je osoba koja živi na planetu Zemlji i koja želi bolju budućnost. Velike su šanse da ste vi već sada ta osoba – kao i svi ostali koje poznajete.”

Doista, kako i Rebecca Hunley naglašava, “klimatske promjene utječu na sve sustave planeta Zemlje.” No, u nastavku podsjeća na riječi norveškog psihologa Per Espena Stoknesa: “kao ljudska bića, na pripovijedanje se uvelike oslanjamo kako bismo unijeli smisao u naše živote, ali i stvarali osobne i kolektivne identitete”. Činjenice o klimatskim promjenama na svakoga od nas utječu na različite načine, što uvelike ovisi o cijelom nizu faktora, ali najviše o našoj osobnoj izloženosti posljedicama klimatskih promjena te sposobnosti suosjećanja. Prenošenje znanstvenih činjenica je vrlo važno. Svima nam je u interesu saznati i što bolje razumijeti što više tih objektivnih, na mjerenjima utemeljenih činjenica. No, one ništa ne govore o onome što je nama osobno najvažnije, dakle o našim osjećajima u odnosu na klimatske promjene. Prevladavajući apokaliptički narativ, generiranjem straha, krivnje, ljutnje, očaja i bespomoćnosti, omogućuje poricateljima klimatskih promjena da ismijavaju ekologe kao pomalo poremećene proroke kraja svijeta. Taj je pristup vrlo odbojan svakome tko već ozbiljno ne razmišlja o takvoj budućnosti i on obično rezultira prekidom daljnjeg razgovora. Ali taj pakleni pejzaž koji stvara CO2 samo je jedna vizija budućnosti koju možemo iznijeti. Umjesto toga, potreban nam je pluralitet priča, od kojih svaka stvara značenje i angažman za različite skupine ljudi. Osnovna je teza knjige da je ono što će dovesti do promjene mišljenja kod drugih koji nisu poput mene, koji nemaju isti svjetonazor kao ja, sad postaje središnji izazov u suočavanju s klimatskim promjenama.

Ovo nas vraća na prikaz knjige Katherine Hayhoe, koja upozorava da, bez obzira na naše međusobne razlike, mi kao ljudska bića imamo puno zajedničkih tema. A zajedničke su nam – emocije. Moramo, dakle, naučiti više razgovarati o emocijama i našim doživljajima klimatskih promjenama, gubitku bioraznolikosti, općenito o ekološkoj krizi. U svojoj knjizi, Rebecca Huntley razlaže različite emocije: krivnju, strah, ljutnju, poricanje, očaj, nadu, gubitak i, konačno, ljubav. Dubinskim promišljanjem tih emocija u odnosu na klimatske promjene, kroz velik niz primjera, autorica gradi komunikacijske strategije i daje savjete za uspješnu komunikaciju o ovom sveprožimajućem problemu.

Iako tematski vrlo srodne, ove dvije knjige, dakle, obrađuju tezu o važnosti komunikacije o klimatskim promjenama kroz dvije različite prizme, fokusirajući se na različite aspekte najprirodnije i najsvakodnevnije međuljudske interakcije. Komunikacija kroz pričanje priča, toliko svakodnevna i sveprisutna, s druge je strane i toliko odsutna te, baš zato, toliko duboko radikalan odgovor na klimatsku krizu. Komunikacijom se prevazilaze svjetonazorske barijere, grade se mostovi, razmjenjuju se emocije, toliko zajedničke svima nama. U ovom dobu imperativnog individualizma, doista radikalnom postaje izgradnja i jačanje društvenih spona i mreža.

/by

Klima 2022. godine

Mlazno strujanje i njegov poremećaj. Izvor European Geosciences Union.

U danima poslije Božića 2022. smo u Žminjskoj šumi nabrali dosta rujnica. Evelina Orbanić, odlična poznavateljica i strastvena beračica gljiva, prokomentirala je da nikad u svom dugom životu u ovo doba godine nije našla rujnice. Prelazak iz 2022. u 2023. je u našim krajevima, kao i u glavnini Europe, obilježen vrlo visokim temperaturama. Sjeverna Amerika, kao i Japan, istovremeno su bili izloženi intenzivnoj provali polarne hladnoće, praćene obilnim snijegom, koji je doslovno paralizirao te dijelove svijeta. Radi se o anomaliji izravno povezanom s klimatskim promjenama, koje su, zbog prekomjernog zagrijavanja Arktika, dovele do poremećaja u mlaznom strujanju, što zapravo već nekoliko godina dovodi do vrlo nepredvidljivih vremenskih obrazaca.

Iako nije bila rekordno topla (“tek” peta najtoplija od početka sustavnih mjerenja), 2022. godina je bila prepuna vremenskih događaja, koji su nam najjasnije do sada pokazali da su klimatske promjene realnost u kojoj živimo i u koje smo duboko uronjeni. Obilježili su je ekstremni i brojni toplinski valovi u Europi i s njima povezani katastrofalni požari, obilne poplave u Pakistanu, Nigeriji i mnogim drugim državama, kolapsi brojnih ledenjaka (među kojima je nama najbliži kolaps ledenjaka Marmolade u talijanskim Dolomitima) te brojne druge meteorološke nedaće. Na alpskim skijalištima nema snijega, zbog čega se ta skijališta zatvaraju, a Svjetski skijaški kup se jedva održava umjetnim zasnježivanjem (rekli bismo silovanjem prirode). Kao što smo već puno puta isticali, naravno da se pojedinačni meteorološki događaj ne može izravno pripisati klimatskim promjenama. Naravno da je ekstremnih događaja bilo i u prošlosti. No, brojnost, učestalost i intenzitet tih događaja su se značajno promijenili, što je u izravna posljedica poremećaja globalnog klimatskog sustava. 2022. godina nam je doista vrlo jasno dala do znanja da živimo u svijetu na kakvog nismo navikli, u svijetu u kojem godišnja doba nisu onakva kakvima ih doživljavamo. Koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi i dalje raste i trenutno iznosi oko 417,2 ppm.

2022. godina je godina koju su obilježili i značajni geopolitički poremećaji, osobito oni uzrokovani agresijom Rusije na Ukrajinu. Osim što je uzrokovao velika ljudska stradanja i uništenje infrastrukture u Ukrajini, taj rat je doveo do velikih poremećaja u opskrbi energijom EU, osobito zbog činjenice da oko 40 % plina, kojim se opskrbljuje EU, dolazi iz Rusije. Tu smo se našli na točki račvanja, gdje smo trebali odlučiti hoćemo li “iskoristiti” trenutnu situaciju za radikalnu energetsku tranziciju prema obnovljivim izvorima energije ili ćemo se okrenuti prema novim opskrbnim pravcima. Iako je implementacija projekata obnovljivih izvora energije u stalnom porastu, EU je izlaz iz energetske krize potražila u djelomičnoj (nadamo se kratkotrajnoj) revitalizaciji ugljena, ali fokus je najviše usmjeren prema (tzv. “prirodnom”) plinu iz Sjeverne Amerike, zbog čega se planiraju novi LNG terminali. Osim toga, unatoč značajnim protivljenjima, uključujući i apel ambasadora Klimatskog pakta EU, Europski parlament je izglasao uvrštenje plina i nuklearne energije u taksonomiju održivih investicija. Složena situacija je stvorila mnoge neizvjesnosti i budućnost energetike, a s njom i emisija te, u konačnici i Zelenog plana EU, je vrlo nepredvidljiva.

Na međunarodnom planu, treba istaknuti klimatski COP 27, koji je održan u egipatskom gradu Sharm El-Sheikh. On je okončan s vrlo pozitivnom odlukom da razvijene zemlje Globalnog sjevera moraju isplačivati ekološku odštetu Globalnom jugu. No, taj COP je zasjenjen činjenicom da je na njemu bila prisutna do sada najbrojnija delegacija lobista fosilne industrije, što je dovelo do toga da su fosilna goriva i dalje ostala “neokrznuta”. Osim toga, vrlo je važan i COP15 o bioraznolikosti, održan u Montrealu. Ta konferencija je iznijela povijesni dogovor o zaštiti bioraznolikosti, koji se po svojoj važnosti uspoređuje s Pariškim sporazumom.

Na razini Hrvatske, barem na polju klimatskih politike, nema puno događaja koji bi se mogli istaknuti. Ustvari, gotovo da nema ničega. Iako je ravnateljica Uprave za klimatske promjene Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Dunja Mazzocco Drvar istaknula da je u razdoblju od 1980. do 2020. šteta koju je Hrvatska pretrpjela zbog klimatskih promjena oko 3 milijarde Eura i oko 900 smrti, čini se da vladajućima to i dalje ne predstavlja značajniji problem. No, civilne udruge su i dalje aktivne. Zelena akcija i Greenpeace Hrvatska nastavljaju sa svojim vrlo aktivnim programima suočavanja s klimatskim promjenama. U suradnji s njima, Extinction Rebellion također intenzivira svoje aktivnosti, a klimatski marš je već postao tradicionalan. Aktivnosti skupine vezane uz provođenje klimatskog kolaža su također i dalje vrlo živahne, za što naročito zahvaljujemo Ivani Kordić i Ani Elizabeti Robb.

Znanstvenici za klimu su u 2022. možda bili nešto manje aktivni, djelomično zbog boravka Nikole Biliškova u Kanadi. No, ipak treba istaknuti početak provođenja kolegija Dubravke Vitali Čepo “Klimatske promjene i zdravlje” na Farmaceutko-biotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovali smo na više panela (među kojima ističemo “Ne pričaj mi priču o klimatskoj pravdi“), održana su mnoga predavanja (npr. “Klimatska pravda: iza nas i pred nama“) i druge aktivnosti. Također i dalje održavamo visoku razinu prisustva u medijima, što se očituje u mnogim komentarima i intervjuima. Ugodno nas je iznenadila i nominacija za nagradu Žuti okvir. Iako na kraju nismo dobili tu nagradu, laskavo je već i to što smo ušli u uži izbor za nju. Dio Znanstvenika za klimu se angažirao i oko kampanje za referendum građana Pule za Lungomare. Iako sama ta kampanja nema izravne veze s klimatskim promjenama, njen širi kontekst je itekako vezan uz ekološku problematiku, očuvanje okoliša, kvalitete ljudskog života i bioraznolikosti.

Ulazimo u 2023. Po svemu sudeći, bit će to izazovna i zanimljiva godina. U prvim njenim danima put me naveo iza jedne cisterne globalnog naftnog diva Shell, koji je odnedavno prisutan i u Hrvatskoj. Cisterna je izvana blistavo čista, u skladu s općim greenwashingom koji krasi Shell i srodne kompanije. U skladu s time, cisterna u svojoj utrobi nosi svoje prljavo fosilno gorivo, zaprljano emisijama, ali i desetljećima korporativnih laži, koje su velikim dijelom i uzrokovale stanje u kojem se nalazimo. Cisterna odlazi jednom cestom, ja drugom. U tome je sadržana i moja najbolja želja za novu 2023. godinu.

/by

6. izvještaj II. radne skupine IPCC-a – fatalizam ili poticaj?

6. izvještaj (AR6) II. radne skupine Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC) odnosi se na utjecaje klimatskih promjena te na ranjivost i prilagodbu. Njegov Sažetak za donositelje odluka je objavljen 27. veljače 2022., a uskoro očekujemo službenu objavu Tehničkog sažetka i, konačno, pune verzije izvještaja.

O izvještaju su već do sada ispisani nebrojeni kometari, a i u našoj je javnosti imao dosta odjeka. Odličan sažeti prikaz donosi Greenpeace Hrvatska. Nažalost, invazija Rusije na Ukrajinu, koja je započela tri dana prije objave Sažetka za donositelje odluka, zasjenila je sve vijesti, uključujući i ovu.

Taj izvještaj je izrazito fokusiran na interakcije spregnutih kompleksnih sustava, naime klimatskog sustava, ekosustava (uključujući bioraznolikost) i ljudskog društva. Te su interakcije temelj razumijevanja prisutnih i nadolazećih rizika koje donose klimatske promjene, degradacija ekosustava i gubitak bioraznolikosti. Osim toga, jedan od važnih fokusa ovog izvještaja je transformacija i tranzicija energetike i industrije, ekosustava, urbanih i ruralnih sustava te infrastrukture i, konačno, društva u cjelini. U odnosu na prethodne izvještaje, velika je novost prepoznavanje i uvažavanje različitih vrste znanja, razumijevanja i evaluacije procesa prilagodbe klimatskim promjenama te aktivnostima prema smanjenju rizika i ranjivosti. U tom smislu, ovaj IPCC-ev izvještaj razlikuje, prepoznaje i uvažava znanstveno razumijevanje, utemeljeno na objektivnim činjenicama na temelju mjerenja i računskih simulacija te urođeničko i lokalno znanje utemeljeno u tradiciji.

Interakcije među sustavima, rizici i projekcije budućnosti. Izvor: IPCC 2022.

 

 

 

 

No, što bismo istaknuli? Podaci, izneseni u ovom izvještaju, nisu ni najmanje povoljni. Stanje klimatskog i vezanih sustava je alarmantno i potrebna je radikalna akcija na svim razinama. To ne bi bilo ništa novo kad ne bi bilo potkrijepljeno ogromnom količinom znanstvenih podataka i, uostalom, kad ne bi dolazilo od strane tradicionalno preopreznog IPCC-a. Središnja IPCC-ova poruka je da klimatske promjene već sada uzrokuju velike štete i gubitke, i to ne samo prirodnim sustavime, nego i ljudskom društvu. Trendovi i simulacije pokazuju da će se te negativne posljedice zaoštriti. Izvještaj potcrtava i vrlo neugodnu činjenicu da, čak i ako odmah poduzmemo radikalne rezove emisija ugljikovog dioksida i ostalih stakleničkih plinova, klimatske promjene će uzrokovati velike štete. Doista, ovaj izvještaj nije lagano štivo, osobito ne štivo prije spavanja, i to najmanje zbog velikog volumena. No, kao što klimatska znanstvenica Katherine Hayhoe ističe: “Bez toliko visoke razine rigorozne istorazinske recenzije i sveobuhvatne sinteze, kako bismo mogli očekivati od donositelja odluka da razumiju što je sve dovedeno u pitanje te da reagiraju hitnim političkim mjerama, donesene kroz rasprave koje nadilaze stranačke razlike?”

Ipak, izvještaj pokazuje da i dalje imamo prostora za akciju, koja može dovesti do pozitivnih ishoda. Iz njega je jasno da nije vrijeme za defetističko napuštanje nade. No, nada sama po sebi nije jamstvo bolje budućnosti. Bolja budućnost se gradi na temelju shvaćanja da su važna naša djela. Nalazimo se u trenutku kad je to shvaćanje važnije nego ikad. Od načina na koji proizvodimo našu hranu i planiramo naše gradove, sve do načina na koji štitimo naše najvrjednije ekosustave i osiguravamo prava najranjivijih sastavnica društva, ali i domorodačkih naroda i lokalnih zajednica, IPCC u ovom izvještaju jasno ukazuje na potencijal za prilagodbu naših gospodarstava i društava i njihovo povećanje otpornosti na te prijetnje koje su već tu ili se pojavljuju. To se ne može postići tek nastojanjem smanjenja emisija, nego i radom u suradnji s prirodom i svim sastavnicama globalnog društva, na svim razinama i kroz solidarnost.

/by

“Fosilni kapital” Andreasa Malma

Nakon više godina odgađanja čitanja, knjiga Andreasa Malma “Fosilni kapital” konačno mi je došla u ruke i dočekala svoj red. Dobio sam je, naime, kao rođendanski dar (hvala Zvjezdani, Dolores i Matku!).

Radi se o jednom od značajnijih djela za razumijevanje klimatske krize u kojoj smo se našli. Andreas Malm, izvanredni profesor ljudske ekologije Sveučilišta u Lundu, na petstotinjak stranica donosi iscrpnu analizu prelaska na fosilna goriva tijekom industrijske revolucije, prvo u Ujedinjenom Kraljevstvu, a zatim i širom svijeta. Malm iznosi nekoliko smjelih teza, koje kirurški precizno analizira, vodeći nas prema dubljem razumijevanju složenosti krize do koje zapravo nije trebalo ni doći.

Prva je teza da je klimatska kriza započela nelogičnim prelaskom s obnovljivih izvora energije (toka, uglavnom vode) na fosilna goriva (fonda) u ranoj industrijalizaciji Velike Britanije. Tu nas Malm vodi kroz složenu dinamiku klasnih odnosa u nastajućem kapitalističkom uređenju. Ugljen tada nije pružao ni jeftiniju ni obilniju energiju, što je uvriježena interpretacija. No, on je omogućio nadmoćniju kontrolu radnu snagu, kroz njeno koncentriranje u gradovima i podjarmljivanje. Na taj je način kapital uspio koncentrirati proizvodnju na lokacijama s najjeftinijom radnom snagom i u najpovoljnije doba dana. Do današnjih dana, taj se obrazac ponavlja na globalnoj sceni kroz svoje različite inkarnacije.

Iz toga se izvodi inovativna, strogo argumentirana i čvrsto potkrijepljena reinterpretacija klimatske krize kroz prizmu udruživanja fosilnoga industrijskog pogona i kapitalističke ekonomije. Proces koji je započeo u Velikoj Britaniji proširio se cijelim svijetom. Pokazuje se da se klimatska kriza ne može promatrati izvan konteksta kapitalizma, dodatno zaoštrenog kroz neoliberalnu logiku diktata tržišta.

Raskrinkani su i narativi, koji defokusiraju klimatsku akciju, a jedan od njih je svakako teza o antropocenu, prema kojoj je čovjek, kao takav, odgovoran za tektonske pomake u ekosustavu. Malmova precizna analiza, umjesto toga, oštro fokusira izvor problema na onu manjinu, koja je odgovorna za lavovski dio emisija ugljikovog dioksida, tog otpada moći.

/by

Dan ljudskih prava

Na današnji je dan, 10. prosinca 1948. donesena Opća deklaracija o pravima čovjeka. Time su na najopćenitiji način definirana ljudska prava te je Deklaracija ugrađena u zakone većine država. Od dana donošenja Deklaracije, čovječanstvo je bilo izloženo mnogim novim izazovima, ali ona je primijenjiva na sve te nove izazove.

Što se ljudskih prava tiče, klimatske promjene sa sobom donose niz velikih izazova čovječanstvu današnjice. Nejednakosti, iz kojih proizlaze i različiti oblici globalne nepravde, veće su nego ikada, a i dalje se zaoštravaju. Rekao bih da se, kao čovječanstvo, nalazimo na testu naše zrelosti. Kako bih to ilustrirao, često koristim metaforu kulture bakterija. Naime, dovedemo li bakterije na hranjivu podlogu, njihova populacija će eksponencijalno rasti zbog obilja hranjivih tvari. Bakterije ne shvaćaju da hranjiva podloga ima granice, definirane stijenkom Petrijeve zdjelice. No, nakon relativno kratkog vremena, brojnost bakterija će toliko porasti da će njihova kultura stići do ruba i neće imati mjesta za daljnje širenje. Tada, zbog povećanja koncentracije produkata metabolizma, bakterije se počinju trovati u svojim vlastitim izlučevinama i smrtnost bakterija uskoro nadmašuje povećanje njihove brojnosti. Populacija se strmo urušava i na kraju ostaje samo mali broj preživjelih bakterija.

Kao što sam rekao, mi se, kao civilizacija, nalazimo na testu zrelosti. A taj test ćemo proći dokažemo li da smo se sposobni ponašati različito od kulture bakterija. Padnemo li na tom testu, izgledan je rezultat urušavanje civilizacije, možda i biološke vrste Homo sapiens.

Klimatske promjene zato moramo promatrati i kao priliku. To je prilika za preispitivanje, za korijenske promjene. Prevladavajući društveno-ekonomski sustav, u čijoj je srži gramzivost, na fundamentalnoj je razini neodrživ, jer je izgrađen na odvajanju čovjeka od sredstava rada i predmeta proizvodnje. O tome su pisali mnogi, i to vrlo opširno. No, bitno je shvatiti da gramzivost, koja nas je dovela do klimatske krize i do njenog intenziviranja, nije svojstvo čovjeka kao takvog. Ona je svojstvo društveno-ekonomskog sustava utemeljenog na beskrajnom iskorištavanju resursa i na mitu o neograničenosti rasta. To je posebno zaoštreno u okviru kapitalističkog fundamentalizma ili neoliberalizma. Čovjek je, za razliku od tog sustava, vezan uz svoja sredstva proizvodnje i rada. Čovjek je suradljiv, a ne kompetitivan, solidaran je i suosjećajan. Moramo smoći hrabrosti i volje da izgradimo sustav temeljen upravo na tim vrijednostima.

Prethodna dva dana sam proveo u Osijeku, koji mi je postao jako drag grad. Osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava i Mirovna nagrada “Krunoslav Sukić”, koju su oni utemeljili 2009., već dugo za mene imaju posebnu važnost. Rekao bih da je to kristalno bistar dan u dobu godine, kad je uglavnom sve sivo i depresivno. To je postalo i svojevrsno utočište, kojemu se rado vraćam. To je mjesto susreta, dijaloga, mjesto koje je odigralo važnu, možda i ključnu ulogu u oblikovanju mojih aktivnosti u zadnjih nekoliko godina. Na dijaloškom forumu, jednoj od aktivnosti u okviru radnog dijela Nagrade, 2019. sam vodio jedan razgovor o klimatskim promjenama. Trebalo je to biti predavanje, ali skupilo nas se ukupno petoro. Bez obzira na našu malobrojnost, bila je to jedna od najvažnijih diskusija koje sam vodio. Tu su se zapravo konačno iskristalizirale ideje i forma Apela za sustavnu klimatsku akciju. Tu su po prvi put toj skupini izneseni i mirovni aspekti klimatskih promjena. Na kavi smo još dugo razgovarali o značenju globalnih prosvjeda srednjoškolaca, porukama Grete Thunberg, našoj bojazni da izdajemo tu nadolazeću generaciju… Poslije sam se, u hladnoj noći, vraćao u hotel šetnicom uz Dravu, a tekst Apela se sam od sebe ispisivao u mojoj glavi. Trebalo ga je još samo pretipkati.

Ove godine sam bio privilegiran održati govor na svečanosti dodjele Mirovne nagrade Krunoslav Sukić. I opet je to bio važan i radostan susret s toliko važnih ljudi, čije su priče inspirativne, snažne, nabijene ljubavlju prema čovjeku, čiji je doprinos izgradnji mira toliko ogroman da se u tom društvu osjećam vrlo malim. Ali, ako ti ljudi cijene to što ja radim, onda je to i najveća, najiskrenija poruka da je moj doprinos zapravo važan i da sam svojim djelovanjem, zajedno s drugim ljudima iz inicijative Znanstvenici za klimu Hrvatska, uveo neke nove teme u mirotvorstvo. Svatko iz svoje perspektive gradi mir, svatko daje svoj doprinos. I svačiji pojedinačni doprinos je malen, ali opet ogroman, nezamjenjiv, nadahnjujuć, toliko velik da nadrasta samu osobu.
Doista, nitko nije toliko mali da ne može učiniti velike stvari. Hvala svima na tome, naročito Katarini Kruhonji, Nataliji Havelki, Goranu Božičeviću, kao i Ivi Zenzerović, koja me uvela u to društvo, Vesni Zovkić, s kojom toliko volim razgovarati o meni važnim temama i koja me svojim komentarima precizno upozorava i na neke moje pogreške i nepreciznosti, Ani i Ottu Raffaijima i tako dalje.
Dio ovogodišnjih nagrada sam doživio i kao još jedno posebno priznanje radu Znanstvenika za klimu. U kategoriji Knjiga godine, laureati su Ivana Simić Bodrožić i Elvis Bošnjak. Kampanji “Moje mjesto pod suncem” Centra za kulturu dijaloga iz Rijeke i Mirovnom inštitutu iz Ljubljane dodijeljeno je priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava. Posebno je emotivno bilo posthumno dodjeljivanje  priznanja Melaniji Mešić, što su, sa suzama u očima, ali i kroz iskrice humora, preuzeli njeni roditelji. U kategoriji Škola mira nagrađene su Srednja škola Glina i zagrebačka I. gimnazija.
Glavna nagrada je dodijeljena Miri Bilopavlović – Mirjani iz pakračke udruge Delfin te Lori Vidović, donedavnoj pučkoj pravobraniteljici, ženi koja je svojim djelovanjem visoko podigla letvicu institucionalnog poimanja ljudskih prava u nas. Iskoristit ću priliku da još jednom istaknem kako je upravo ured pučke pravobraniteljice, dok ga je vodila Lora Vidović, prvi institucionalno podržao naš Apel, ističući upravo ljusko-pravne i mirovne aspekte klimatske krize. Iako od srca čestitam svim laureatima Mirovne nagrade Krunoslav Sukić u svim kategorijama, nagrada Lori Vidović mi je posebno, na osobnoj razini, važna.
U svom govoru istaknuo sam upravo te mirovne aspekte klimatske krize. Istaknuo sam i da je naše društvo nesavršeno, kao što je nesavršena i naša civilizacija, a naposljetku i sam planet na kojemu živimo. No, to je i sve što imamo i ne smijemo dozvoliti da, zbog nedjelovanja, izgubimo to što je, ustvari, sve.
/by

Pabirci misli u predvečerje COP-a

Pariz, 2015. (izvor: FOEE)

Večeras počinje još jedan COP, 26. po redu. To uglavnom znaju svi, osobito oni koji su iskreno ili deklarativno zabrinuti zbog klimatskih promjena, kao što to znaju i svi oni fosilni lobisti, koji se slijevaju u Glasgow.

Od te se konferencije očekuje mnogo, ona je iz mnogo razloga od ključnog značenja, jedna vrsta račvanja puteva, tako da će se već nakon nje znati hoćemo li nastaviti s onom “druže profite, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo” ili ćemo ipak skrenuti na neki od slabije utabanih puteva. Nastavak ovom prvom, business-as-usual opcijom, je jurnjava superautocestom, koja sigurno završava dubokom provalijom. Skretanje na slabije utabane ili potpuno neutabane puteve, koji zahtijevaju puno sporije kretanje, sa stalnim preispitivanjem koraka, vodi u budućnost koja postoji – ti putevi su slabiji i sporiji, ali su održivi.

COP ili Konferencije stranaka su konferencije na najvišoj međunarodnoj razini. Iako postoje COP-ovi o različitim temama, ovaj, koji je posvećen klimatskim promjenama, je najvažniji. Klimatski se COP-ovi na godišnjoj razini održavaju unutar UN-ove okvirne konvencije o klimatskim promjenama (UNFCCC), a okupljaju predstavnike država, ali i regionalnih te nevladinih organizacija. Radi se, dakle, o konferencijama na najvišoj međunarodnoj razini, na kojima se donose ključne odluke o klimatskim promjenama, što su smjernice za donošenje politika na nižim razinama, dakle na razinama država i državnih saveza. Iako su te konferencije u svojoj povijesti iznjedrile doista važne smjernice, među kojima su široj javnosti najpoznatiji Kyotski protokol 1997. i Pariški sporazum 2015., znamo i da su, zbog njihove važnosti, te konferencije i nezaobilazno stjecište lobista velikih kompanija kompanija. Mnogi komentari zato govore kako se najvažnije odluke na COP-ovima ne donose u konferencijskim dvoranama, nego u hodnicima. To je, dakle, osim političkih diskusija, pozornica korupcije na najvišoj razini, korupcije koja je u pozadini svima jasne činjenice nedostatka ambicije, ali često i krive usmjerenosti klimatske akcije. Ta visokorazinska korupcija je u temelju svih tih razočaravajućih COP-ova. Zato su COP-ovi redovito popraćeni masovnim prosvjedima, a ulice gradova u kojima se te konferencije održavaju, za vrijeme COP-ova su prekrivene šarenom masom ljudi iz doslovno cijelog svijeta, koji zahtijevaju ozbiljno suočavanje s klimatskom krizom. To je popraćeno i prosvjedima diljem svijeta. Tako će se ove godine i u Zagrebu održati Marš za opstanak 12. studenog (na kojega pozivam sve čitatelje).

Od 26. izdanja COP-a međunarodna javnost puno očekuje. Nedavno je izašao novi (6. po redu) izvještaj 1. radne skupine Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), koji je alarmantan i jasnije nego ikad do sada ukazuje na to da je ljudsko djelovanje glavni uzročnik aktualnih klimatskih promjena te koji, na temelju najboljih raspoloživih znanstvenih spoznaja, upućuje na hitnost u donošenju ispravnih odluka, koje u svojoj provedbi moraju obuzdati trend klimatskih promjena i obuzdati ga, kako bismo sveli globalno zatopljenje na prihvatljivu razinu, a ona je najviše do +2 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Dakle, čak i u svojoj znatno razblaženoj, službenoj inkarnaciji, taj dokument poziva na hitnu, neodgodivu akciju. Do sada su aktualne klimatske promjene uzrokovale zagrijavanje u iznosu +1,2 °C (ili +1,3 °C, ovisno o izvoru), a nalazimo se na putu +3 °C, s mogućnošću da on dovede i do +5 °C. Nakon svih velikih riječi na dosadašnjim konferencijama, naša civilizacija nije skrenula s putanje najgorih klimatskih scenarija. U tom kontekstu, ali i kontekstu Pariškog sporazuma te sve očitijih, već sada katastrofalnih posljedica klimatskih promjena, međunarodna javnost doista od Glasgowa očekuje mnogo toga, a prije svega vrlo konkretna, ambiciozna i predana klimatska akcija u skladu s najboljim raspoloživim znanstvenim spoznajama. U svojim komentarima, mnogi vodeći klimatski znanstvenici upozoravaju da nam je, s obzirom na stanje klimatskih promjena, Glasgow vjerojatno posljednja prilika da zaokrenemo katastrofalni trend na kojem se nalazimo. Nažalost, poučeni poviješću COP-ova, javnost je i vrlo rezervirana u svom optimizmu. Upitana koliko je optimistična u vezi Glasgowa, Greta Thunberg je odgovorila:

Nakon toliko COP-ova i tolikih protokola, sporazuma i drugih odluka ništa se doista nije promijenilo u odnosu na prethodne godine. Čelnici će reći ‘mi ćemo učiniti ovo i mi ćemo učiniti ono, mi ćemo udružiti naše snage i postići ovo’, a na kraju oni neće učiniti ništa. Možda će učiniti neke simbolične stvari kroz kreativno računovodstvo, a to će biti stvari koje zapravo nemaju veliki utjecaj. Možemo imati koliko god želimo COP-ova, ali iz toga neće izaći ništa stvarno.

Korupcija na najvišoj međunarodnoj razini te novi oblici poricanja klimatske krize, bojim se, i dalje imaju prevelik, prevladavajući utjecaj i to bi nas moglo odvesti u ponor prema kojemu jurimo. I nije baš da je to samo moj strah, zapravo i neki od najboljih klimatskih znanstvenika govore da je kolaps civilizacije zapravo najizgledniji ishod. Ipak, još uvijek se držimo slamke spasa. Uostalom, i kad su iz Pandorine kutije izašla sva zla, na njenom je dnu ostala nada. Možda i jesmo dosegli to dno i vrijeme je da objeručke uhvatimo nadu i konačno stupimo u akciju, kakvu zahtijevamo.

COP-26 u Glasgowu treba shvatiti krajnje ozbiljno i nadam se da visoke delegacije, koje će se sastati u Glasgowu, shvaćaju ozbiljnost situacije. Novi izvještaj IPCC-a je vrlo jasan, znanstvenici su tu zapravo jasniji nego ikad do sada – zahtijeva se vrlo ambiciozna, fokusirana, koherentna klimatska akcija. Mjere ublažavanja, prilagodbe i povećanja otpornosti prema klimatskim promjenama  moraju biti radikalne, ali svako daljnje odgađanje akcije radikalizira te mjere i poskupljuje ih. Cijena klimatske akcije je visoka. No, cijena, koju ćemo zbog njenog odgađanja ili krivog usmjeravanja plaćati u budućnosti neusporedivo je viša i ne mjeri se samo u novcu, nego i milijunima ljudskih života i nepovratnoj degradaciji okoliša. UNFCCC je objavio svoj Zbirni izvještaj trenutno dostavljenih nacionalno određenih doprinosa stranaka. Nacionalno određeni doprinosi, ili NDC -i, način su na koji se stranke obvezuju na klimatske akcije prema Pariškom sporazumu. Svaka zemlja formulira svoj NDC na temelju svojih jedinstvenih nacionalnih okolnosti, s očekivanjem da će NDC -i s vremenom postati ambiciozniji. Jedan od ciljeva Glasgowa je ozbiljna diskusija nalaza tog izvještaja.

Kao i na svakom COP-u, i u Glasgowu će se raspravljati o financiranju klimatske akcije. Financije su ključne za provedbu globalnih klimatskih ciljeva, a i pokretačka sila za razvojne ciljeve. Ispunjavanje oba zahtjeva zahtijeva od razvijenih zemalja da podrže prelazak zemalja u razvoju na energiju s niskim udjelom ugljika. Prema odlukama COP-a održanog u Coppenhagenu 2009. svake godine se trebalo mobilizirati 100 milijardi američkih dolara za financiranje klime, počevši od 2020., što je temelj čitavog međunarodnog sustava financiranja klime. Razlike u načinu na koji razvijene zemlje izvještavaju o svojim financijskim naporima zakomplicirale su procjenu njihovog napretka prema tom cilju. Stranke se ne slažu u pogledu prave ravnoteže javnih i privatnih financija, te u mjeri u kojoj bi javno financiranje klime trebalo biti dodatak drugim obvezama financiranja razvoja. U svakom slučaju, cilj od 100 milijardi američkih dolara nije ispunjen, a njegovo ispunjenje će biti jedna od hitnih tema na 26. COP-u, posebno s programom dugoročnih financija (LTF) za praćenje tih financijskih tokova koji je trebao biti okončan 2020. Stranke će ovdje pokušati postići ono što nisu uspjele na COP-u u Madridu i dogovoriti aranžman za te mjere nakon 2020. Mogli bi izabrati nastavak LTF -a, dodijelivši mu ulogu prema Pariškom sporazumu, ili ga zamijeniti nečim novim. Također bi se jednostavno mogli osloniti na financijske aranžmane usvojene prema Pariškom sporazumu, koji uključuju mnoge proceduralne i materijalne elemente LTF -a. S obzirom na to da je sada obveza od 100 milijardi američkih dolara nastavljena do 2025., stranke će također morati odlučiti hoće li usvojiti ambiciozniji financijski cilj za razdoblje nakon 2025. godine. Trgovanje emisijama će također biti važna tema 26. COP-a. Tržišta ugljika diljem svijeta posljednjih su godina doživjela značajno povećanje obujma trgovanja jer tvrtke i države nastoje profitirati od smanjenih emisija. Iskorištavanje tog tržišta smatra se ključnim za postizanje ciljeva Pariškog sporazuma. Zato 6. članak Pariškog sporazuma dopušta strankama da usvoje dobrovoljne suradničke pristupe u postizanju svojih NDC -a. Nosilac dobrovoljne tržišne suradnje prema članku 6. bit će „međunarodno preneseni ishodi ublažavanja“ ili ITMO. Ovi ITMO -i predstavljaju smanjenje globalnih emisija postignuto u jednoj zemlji, a zatim se trguju u drugoj zemlji kako bi se računali u NDC zemlje kupca. Kritika trgovanja emisijama dovodi u pitanje zadovoljavaju li ti projekti predviđena smanjenja. Oni koji zagovaraju strožu metodologiju za odobravanje projekata u skladu sa SDM-om žele da se ti stari ugljični krediti povuku. Ako se to dogodi, zemlje koje su u dobroj vjeri trgovale emisijama mogle bi ostati kratkih rukava. To se također odnosi na pitanje dvostrukog obračunavanja, koje članak 6. zabranjuje. Kako bi se izbjeglo dvostruko računanje, zemlje domaćini projekta unose „odgovarajuće prilagodbe“ u smanjenja emisija. No, zasebna odredba članka 6. unijela je nejasnoće po tom pitanju, a neke stranke žele tržišna pravila koja učinkovito dopuštaju dvostruko računanje za zemlje domaćine. U tom je protivljenju posebno uporna EU. Rješavanje tog problema i njime uzrokovanih zastoja jedan je od važnih ciljeva 26. COP-a.

Nedavno sam sudjelovao na sastanku s premijerom Plenkovićem, na kojem se trebao odigrati samo Klimatski kolaž. Ipak, iskoristio sam tu priliku kako bih pokušao adresirati upravo ta visoka očekivanja. Uime znanstvenika, pozvao sam njega i cijelu delegaciju koju predvodi na krajnju ozbiljnost. No, rekao sam i da želje nas samih, kao znanstvenika, nisu toliko važne koliko su važne nade cijele naše, ali i međunarodne javnosti, koje su usmjerene na uspješnost 26. COP-a. Posebno sam istaknuo da svaki političar, koji se nađe u Glasgowu, mora imati na umu da će odluke te konferencije imati značajan, odlučujući utjecaj na živote nadolazećih generacija i neka u svakom trenutku imaju na umu tu činjenicu. Mnogi, neusporedivo važniji i utjecajniji ljudi, također zahtijevaju uspjeh COP-a.

Pratit ću zbivanja na COP-u, sa strepnjom, ali i s nadom. Uostalom, na kocki nije ništa manje nego sve.

/by
,

Osvrt na konferenciju Hrana i klimatske promjene (15. i 16. listopada, Koprivnica)

U organizaciji Odjela za prehrambenu tehnologiju Sveučilišta Sjever te projekta PERSPIRE Instituta Ruđer Bošković sufinanciranog iz Europskog fonda za regionalni razvoj, ove godine je 15. i 16. listopada održana prva međunarodna znanstvena konferencija Hrana i klimatske promjene. Konferencija je održana u Koprivnici uz podršku International Association of Dietary Nutrition and Safety (IADNS) (stranica konferencije https://perspire.eu/medunarodna-znanstvena-konferencija-hrana-i-klimatske-promjene/).

Konferencija je dala pregled interesa prvenstveno hrvatskih znanstvenika, inženjera i tehnologa jer „od polja do stola“ uključuje razne stručnjake, od bazične znanosti do konkretne primjene. Konferencija je bila hibridna pa su bili uključeni sudionici sa četiri kontinenata, i sudjelovanje je bilo besplatno što je omogučilo da skup bude dostupan i široj javnosti.

Na početku, u sklopu sekcije Legislativa predstavljena je hvalevrijedna klimatska politika grada Koprivnice (zgrade unutar kampusa Sjever su građene kao energetski pasivne, postoje ili se otvaraju projekti za gradnju pasivnih kuća, upotrebu otpadnih voda za grijanje, solarne elektrane, recikliranje biootpada u organska gnojiva, postoje eko-vrtovi, besplatni gradski električni autobusi). U predavanju iz Ministarstva poljoprivrede Hrvatske predstavljen je niz postojećih mjera za poticanje razvoja agronomije prema klimatski neutralnom smjeru u sklopu projekta Europske unije – Integrirani administrativni i kontrolni sustav (IAKS; Integrated Administration and Control System,) za ruralni razvoj. Napredak je ocijenjen zadovoljavajući, a u toku je i priprema novog strateškog plana Hrvatske za razdoblje 2023. – 2027.

Današnja proizvodnja hrane iznosi 25 % emisija stakleničkih plinova koji uzrokuju porast globalne temperature i klimatske promjene. One donose i učestalost klimatskih ekstrema kao što su dugotrajne suše i poplave, a na što je proizvodnja hrane osjetljiva. Kroz niz predavanja i postera, prikazana su razna istraživanja koja se bave uzgojem, zdravljem i manipulacijom hormona u bilja kako bi bilo otpornije na klimatski stres, zagađenjem tla (i voda) teškim metalima, herbicidima i mikroplastikom, te aspekta hrane da zamijeni fosilne izvore ugljika: kao biogoriva i zamjene za plastiku. Održivost je bitna smjernica kod proizvodnje hrane te se posebno obrađuje tema ugljičnog (i ekološkog) otiska otpada iz ratarstva i stočarstva i gotove hrane te ambalaže za gotove proizvode.

Klimatski stres se nastoji ublažiti uzgojem otpornijih hibridnih vrsta. Postavljaju se eksperimenti koji simuliraju poplavne i sušne događaje da se odaberu otporne vrste, a uči se i iz biokemije „živih fosila“ (npr. drvo ginka) koji su preživjeli ekstremne klimatske promjene u posljednjih 50 milijuna godina. Prepoznata je i važnost zdravog bioma tla (rizosfera) na zdravlje biljke te njihova biokemijska interakcija. U tom smislu postoje dva smjera: jedan je ekološki svjesniji – ostaje u domeni tla i proučava interakciju biljka-biom, a drugi se prebacuje u laboratorije (i hidroponski uzgoj) gdje se manipulira hormonima na ekspresiju željenih karakteristika biljke.

Klimatski stres pogoduje i nastanku mikotoksina koji nastaju razvijanjem plijesni na urodu, a direktno utječu na kvalitetu i zdravstvenu ispravnost hrane. Dobar dio  predavanja i postera je bio vezan uz mikotoksine, a posebno uz aflatoksin zbog kojeg su u 2013. stradale tone prehrambenih artikala, od žitarica do mlijeka (https://en.wikipedia.org/wiki/2013_European_aflatoxin_contamination).

Zagađenje tla herbicidima i teškim metalima se rješava u dva smjera: metodama spašavanja tla ili preusmjeravanjem uzgoja biljne hrane na hidroponski način. Tlo se može pročistiti od teških metala tako da se između svake žetve siju vrste koje akumuliraju toksine, a obogatiti nutrijentima kompostiranjem otpadne hrane koja onda zamjenjuje mineralna gnojiva – time nema emisije stakleničkog plina N2O, a i ugljik se pohranjuje u zemlji. Uz ideju da se popravi postojeći sustav obrade tla je i upotreba umjetne inteligencije za unapređenje programa rotiranja vrsta herbicida kako korov na njega ne bi postao rezistentan. S druge strane, kod hidroponskog uzgoja biljaka u umjetnom okolišu, osim što se ne unose toksini, kontroliraju se potrošnja vode i količina nutrijenata koje biljka unosi te temperatura.

Budući da je i voda prehrambeni artikl, predstavljeni su i novi ekološkiji načini uklanjanja pesticida i mikroplastike iz vode i općenito postizanje biološki ispravne vode za piće.

Kao dugogodišnji Treki (pobornik ZF serije Zvjezdane staze) moramo još posebno spomenuti predavanje u kojem je predstavljena mogućnost 3D printanja hrane pomoću „foodinija“. Pomoću njega se može dobiti proizvod željenog izgleda iz dehidriranih praškastih prehrambenih proizvoda u čijoj pripremi gotovo da i nema otpada. Oni su ponuđeni kao zamjena za artikle koji se brzo kvare i povećavaju količinu otpadne hrane (npr. voće) ili koji moraju biti sačinjeni od kontroliranih sastojaka (npr. biljna zamjena za mesni artikl ili izbacivanje alergena).

Na skupu su predstavljene i analize provedenih anketa kako javnost doživljava problem hrane i klimatskih promjena i koji je stav prema promjeni načina prehrane prema održivijoj (više bilja, manje životinjskih proizvoda). Generalno, hrvatski građani su svjesni klimatskih promjena, ali nemaju uvid kako bi ih trebalo rješavati. Jedan od zaključaka je i da su hrvatski građani svjesni da biljna prehrana ima manji okolišni otisak, ali se konzumacija životinjskih proizvoda opravdava kulturološkim nasljeđem.

Imena svih sudionika zajedno sa sažetcima predavanja i postera su dostupni u Knjizi sažetaka na https://perspire.eu/medunarodna-znanstvena-konferencija-hrana-i-klimatske-promjene/.

Mnogi predavači/predavačice su podržale prelazak Hrvatske kao članice Europskog zelenog plana na „eko“ proizvodnju hrane, te nužnu potrebu transformacije konvencionalne agronomije u održivu. No problemi propadanja tla uslijed agrikulturne djelatnosti i očuvanja bioma tla – rizosfere te upotrebe gnojiva koji su izvor stakleničkih plinova su bili preslabo zastupljeni. Konvencionalna metoda obrade tla je neodrživa: sjetimo se samo drevnih civilizacija koje su propale jer je tlo izgubilo hranjivost i postalo preslano uslijed opetovanog navodnjavanja. Ekstenzivan uzgoj monokultura dodatno degradira tlo, a ekstenzivni uzgoj životinja za hranu nerijetko ima veliki ekološki otisak na okoliš (ugljični i otisak vode). Uz sve to, danas postoje pristupi koji podržavaju biom kao što je to regenerativna agronomija  u kojoj postoji sinergija ratarstva i stočarstva ili permakultura. Je li to još uvijek u domeni ruba znanosti u Hrvatskoj?

Istraživanja predstavljena na konferenciji su inovativna u svojem području, no ne možemo se oteti dojmu da se svako bavi svojom uskom nišom. Trebalo bi težiti sistematskom i zajedničkom strateškom pristupu koji bi objedinio ova istraživanja da pomognu bržoj i učinkovitijoj prilagodbi klimatskim promjenama u Hrvatskoj. Konferencija Hrana i klimatske promjene je dobar korak u tom smjeru jer omogućava međusobno upoznavanje znanstvenika, inženjera i tehnologa i razmjenu ideja i iskustava. Čestitke organizatorima na inicijativi i uspješnoj odradi konferencije Hrana i klimatske promjene koja zaslužuje svaku pohvalu. Jedva čekamo sljedeću!

 

Dr. sc. Andreja Sironić

Institut Ruđer Bošković

 

Dr. sc. Višnja Stepanić

Institut Ruđer Bošković

/by

Potpuno pogrešan pristup

U Švicarskoj nadležni ulažu 4,8 milijardi franaka kako bi potoke i rječice, koje su svojedobno pretvorili u “otvorene cijevi”, vratili u prvobitno stanje i revitalizirali. “Hrvatske vode” još su na “nižem stupnju razvoja”: kod nas, u modi je betonizacija.

Prije nekoliko mjeseci pratili smo borbu građana Pazina za očuvanje Pazinčice, koju oni jednostavno zovu Potok. Ukratko, radi se o namjeri Hrvatskih voda da ‘uredi’ tu riječicu betoniranjem korita i obale, što je uzrokovalo provalu negodovanja velikog dijela građana Pazina. Argumentacija Hrvatskih voda i lokalne vlasti je svanje poplava i erozije zemljišta.

Istina je, rijeke se imaju običaj s vremena na vrijeme izlijevati iz svog korita i isto tako običavaju postupno mijenjati svoj tok, pri čemu dolazi do erozije. No, bez obzira na to što takvi “običaji” vodotokova ponekad imaju katastrofalne posljedice, ne smijemo zaboraviti i da su oni vrlo bogata staništa i važni dijelovi ekosustava. Isto tako, ne smijemo zaboraviti i da ljudi oduvijek žive s rijekama, da su one nerijetko središta društvenog života, zabave i svega onoga što život čini vrijednim. Kultivirane rijeke i potoci, drugim riječima kanali, nikad nemaju tu draž, a i bioraznolikost je u takvim sustavima znatno siromašnija nego u prirodnim vodotocima.

Danas je javnosti predstavljen projekt revitalizacije potoka Chriesbach. Na 12 štandova znanstvenici Eawaga su zainteresiranim građanima demonstrirali kako je tekao cijeli proces te kojim se sve metodama prati kvaliteta vode. Već se sad vidi značajan pomak u bioraznolikosti, koji upućuje na to da su se napori isplatili i da se potok vraća u svoje prirodno stanje. Osobito me zanimalo što hidrogeolozi i biolozi misle o betoniranju obala.

Obnova potoka Chriesbach odlično ilustrira kako se glupost i neodgovoran odnos prema prirodnim resursima nakon nekog vremena obija lokalnoj zajednici o glavu. Nakon što sam dr. Kurth i dr. Schirmera upoznao s primjerom Potoka, Muzila i još nekih prirodnih dobara Republike Hrvatske dr. Kurth je odvratila: “Često se betoniranje obala vodotokova argumentira obranom od poplava i erozije. Međutim, iako je to na prvi pogled logičan argument, on se temelji na nerazumijevanju rijeka kao dinamičkog sustava, koji ne uključuje samo vodu koja teče, nego i onu koja je sadržana u okolnom tlu. Zaustavimo li tu dinamiku, zapravo poplave poprimaju veće razmjere, jer više nema poroznog tla koje može upiti velik dio vode, nego se ona sva izlijeva iz korita.” Dr. Schirmer je istaknuo: “Ekosustavi su najsloženiji sustavi na Zemlji i mi ih ne razumijemo u potpunosti. Ono što je sigurno jest da i male promjene mogu dovesti do nesagledivih posljedica. Ovo što se čini vodotokovima, a i zemljištu, nisu male promjene.”

Govoreći o primjeru pazinskog Potoka i pulskog Muzila, možemo očekivati da ćemo, kao društvo u cjelini, u vrlo skoroj budućnosti shvatiti što smo učinili i kako ta područja zapravo želimo vratiti u prirodno stanje. Postavlja se pitanje jesmo li spremni u toj bliskoj budućnosti uložiti ogromna financijska sredstva kako bismo ta prirodna dobra vratili u stanje slično onome u kakvom su ona danas. A, s obzirom na trendove, lako bi nam se moglo dogoditi da to i EU zatraži od nas. Naime, na kraju razgovora, dr. Schirmer mi je rekao da Švicarska u idućih osamdeset godina planira revitalizirati 4000 km vodotokova. Za taj obiman projekt predviđeno je proračunsko izdvajanje od 60 milijuna švicarskih franaka godišnje, dakle ukupno 4,8 milijardi franaka. Osim toga, na kraju treba istaknuti da na razini EU djeluje međunarodna mreža ECRR (European Centre for River Restoration) sa sličnom svrhom.

U svjetlu svega toga, predstavnicima vlasti treba postaviti i stalno ponavljati isto to pitanje, jesu li spremni snositi odgovornost za (ne samo financijsku) štetu koju će cijelom društvu nanijeti neodgovornim odnosom prema prirodnim bogatstvima.

(Članak je originalno objavljen 2014. na h-alteru)

/by

S vodom preko grla

Samo dva dana nakon početka provedbe Zelenog plana, najrazvijeniji dijelovi Europske unije su pogođeni poplavama nezapamćenih razmjera. Sve učestalije ekstremne vremenske prilike, nedvojbeno pogonjene galopirajućim klimatskim promjenama, time su još jednom jasno demonstrirale ozbiljnost situacije u kojoj se svi, bez iznimke, nalazimo. Same slike poplava, koje danas pristižu iz Njemačke, Francuske, Nizozemske i Belgije, doista su zastrašujuće, a još je teže slušati brojeve preminulih, kao i onih čije su sudbine trenutno nepoznate. No, radi se ujedno i o najrazvijenijim zemljama EU i sama ta činjenica jasno pokazuje kako nitko nije izuzet iz katastrofe u koju smo duboko zaglibili. Poplavama nešto manjih razmjera svjedočimo i u drugim zemljama, uključujući i Hrvatsku, ali i Bosnu i Hercegovinu, no ovoga su puta ipak najpogođeniji upravo oni najrazvijeniji.

Nažalost, radi se o onome o čemu već dugo najizravnije govore mladi diljem svijeta, okupljeni u globalni pokret srednjoškolaca: klimatske promjene nisu akademska apstrakcija, koja će se možda dogoditi u nekoj dalekoj budućnosti i negdje daleko. One su tu, one su naša svakodnevica.

Klimatske promjene su sve zornije i sve izrazitije mijenjaju naš način života. S druge strane, civilizacija je krhka tvorevina, koja se vrlo lako može urušiti. Vidjeli smo i u bliskoj prošlosti kako relativno mali poremećaji mogu imati značajan negativan utjecaj na funkcioniranje ljudskog društva. Na primjer, jedna malo jača vulkanska erupcija na Islandu je dovoljna za privremeno zaustavljanje zračnog prometa između Europe i Sjeverne Amerike. No, od takvih kratkotrajnih poremećaja, bez obzira na njihov intenzitet, dosta brzo i oporavljamo. No, kad govorimo o klimatskim promjenama, govorimo o neusporedivo većoj, dugotrajnijoj, dalekosežnijoj i sveprožimajućoj katastrofi, u samoj svojoj prirodi kompleksnoj.

Kompleksan problem zahtijeva kompleksni sustav rješenja. Njegov sveprožimajući utjecaj zahtijeva multisektorski odgovor. Nažalost, svjedočimo i predugoj povijesti sustavnog guranja tog problema pod tepih. Znanstvenici upozoravaju međunarodnu zajednicu već više od 30 godina na klimatske promjene i prijetnje od njihovih različitih manifestacija, kao što su globalno zatopljenje, povećanje učestalosti ekstremnih vremenskih prilika, zakiseljavanje oceana, rast razine mora, poremećaj hidrološkog ciklusa, gubitak bioraznolikosti itd. No, u tom je razdoblju propušteno previše prilika za adekvatno djelovanje, zbog čega smo se našli u problemu, koji je danas znatno veći nego prije tih 30 godina. Zato je ono što danas moramo učiniti kako bismo obuzdali klimatske promjene znatno radikalnije u odnosu na zahtjeve obuzdavanja klimatskih promjena prije 30 godina. A svakom daljnjom odgodom djelovanja problem postaje sve veći te i potrebni odgovori postaju radikalniji.

Svjesni svega toga, na međunarodnoj smo razini donijeli niz smjernica, koje su najbolje kondenzirane u Pariškom sporazumu. Iako nesavršen, taj je sporazum, s ciljem obuzdavanja porasta globalne prosječne temperature “dosta ispod +2 °C u odnosu na predindustrijsko doba” trenutno najbolji okvir za djelovanje kojim trenutno raspolažemo. Iz zahtjeva tog sporazuma proizlazi vezano zakonodavstvo, između ostalog i ono Europske unije, u okviru Zelenog dogovora. Ni taj Zeleni dogovor nije savršen. I sami smo u procesu njegovog donošenja zahtijevali ambicioznije ciljeve, tj. radikalniju stopu smanjenja emisija ugljikovog dioksida. No, to je najbolje što trenutno imamo te moramo djelovati tako da iz tog dogovora izvučemo i više od njegovih ciljeva. Upravo prije 3 dana, 14. srpnja 2021., Europska Unija je krenula s provedbom Zelenog dogovora, i to donošenjem obimnog paketa od 13 zakona.

U očekivanju novog, 6. izvještaja IPCC-a, koji se očekuje tijekom 2022., svjedočimo sve očitijim klimatskim promjenama. Na naplavinama doslovno uništenih njemačkih gradova sve više prominetnih političara najavljuje zabranu ekstrakcije ugljena i drugih fosilnih goriva. Kad političari, među kojima ima i onih koji su donedavno umanjivali značaj klimatske krize, sad javno pozivaju na direktnu klimatsku akciju, onda znamo da nam je voda doprla preko grla.

/by
,

Tako je hladno! Gdje je to globalno zatopljenje? Činjenice treba sagledati kritično i u realnom kontekstu…

Bez ikakve dvojbe, zadnje godine, osobito one nakon 2015., su, u terminima globalne prosječne temperature, najtoplije godine od početka sustavnih mjerenja.[1] To ne znači da nam tokom tih godina nije moglo biti hladno. To ne znači čak ni da u određenim dijelovima svijeta u tim godinama možda nije bilo neobično hladno. Primjer je i tekuća zima. Zima je, naime, ove godine u Hrvatskoj dosta duga i nikako da prestane. Već je ožujak, a dani su kod nas i dalje hladni. U našim gradovima ljudi su zaogrnuti u tople kapute, a prognoza za Hrvatsku najavljuje još jedan novi snijeg u gorju. Vijesti prikazuju prizore nezabilježene provale hladnog vremena u mnogim dijelovima SAD-a, sve do njegovog krajnjeg juga. S druge strane, NOAA izvještava da je globalna prosječna temperatura tokom siječnja 2021. deveta najviša za SAD, a globalno je to sedmi najtopliji siječanj.[2]

 

 

Vrlo često čujemo neku od verzija tvrdnje: „Brrr… kako je hladno vani! Gdje je dovraga to globalno zatopljenje?“

 

Ustvari, to je kao da tokom noći kažemo: „Mrak je. Dakle, Sunce ne postoji.“ Radi se o logičkoj pogrešci skakanja na zaključak, koja proizlazi iz neintuitivne razlike lokalnog i globalnog te trenutnog i prosječnog. Iako je siječanj 2021. u terminima globalne prosječne temperature bio vrlo topao, to ne znači da je temperaturno odstupanje jednako raspoređeno diljem globusa, kao što prikazuje slika. Drugim riječima, lokalno je moglo biti jako hladno, dok je globalno bilo jako toplo. Neporeciva je i činjenica da mjerenja temperature pokazuju

da se Zemlja globalno zagrijala za oko +1 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Bez obzira na to, kratkoročne varijacije vremena, koje između ostalog uzrokuju i provale hladnoće, nisu isljučene. Čak štoviše, takvi su događaji u skladu s najboljim raspoloživim klimatskim modelima. Prema američkoj Nacionalnoj meteorološkoj službi (NWS), nedavna provala hladnoće u Texasu je uzrokovana neobično dubokim probojem hladnog zraka s Arktika.[3] Takvi proboji hladnog zraka obično se zadržavaju na Arktiku nizom niskotlačnih sustava, ali ovaj se preko Kanade prelio u SAD. Sličan događaj je zabilježen i tokom zime 2018.-2019. Takozvana mlazna strujanja s Arktika, zbog klimatskih promjena, sve češće prodiru sve dublje na jug i time velike provale hladnog zraka postaju sve češće. Naime, istraživanja pokazuju da su kontraintuitivna posljedica zagrijavanja Arktika periodičke provale hladnoće na sjevernoj polutci. Pojava neobično visokih temperatura na Arktiku uzrokuje arktičko osciliranje – kretanje naprijed-natrag velikog područja niskog tlaka i hladnog zraka između Arktika i srednjih geografskih širina. To destabilizira uobičajeni polarni mlazni tok, koji prenosi hladne zračne mase (polarni vrtlog) i onda te hladne mase prodiru dublje na jug.

Dodatak – veljača 2021.

Veljača je ove godine na području SAD-a bila hladnija nego ikad u zadnjih 30 godina. Izvor: NOAA/NCEI

NOAA izvještava da je prosječna temperatura u veljači 2021. na području SAD-a bila najniža u zadnjih više od 30 godina.[4] No, pogledamo li graf prikazan na slici 3, vidimo da je ovako hladna veljača zapravo bila sasvim uobičajeno hladna pogledamo li samo malo dalje u prošlost. Osim toga, ponavljamo da se radi o lokaliziranoj anomaliji, koja ni ovoga puta ne odražava globalnu realnost, a ona glasi: veljača 2021. je u globalnom prosjeku toplija nego što su bile prijašnje veljače (slika 4).

Trebamo li još nešto dodati? Pa, naprimjer, vratimo se na lokalnu razinu SAD-a i pogledajmo sliku 5, koja pokazuje temperaturnu anomaliju, izraženu u prosječnim temperaturama za razdoblje od prosinca 2020. do veljače 2021. Vidimo da su ovoj neobično hladnoj veljači prethodili neobično topli zimski mjeseci. Nažalost, provalu hladnoće u veljači na području SAD-a ne možemo smatrati glasnikom priželjkivanog izokretanja temperaturnog trenda. Ta provala hladnoće je zapravo direktna posljedica onog vrlo crvenog područja na krajnjem sjeveru globusa (slika 4), a to je alarmantna temperaturna anomalija u pozitivnom smjeru.

Neobično hladna veljača 2021. na području SAD-a nipošto ne znači da je ta veljača i na globalnoj razini izuzetno hladna. Izvor: ClimateReanalyzer.org

Temperaturna anomalija na području SAD-a u razdoblju tokom zime 2020-2021. Izvor: NOAA

Hladni ekstremi se događaju na manjim područjima globalne površine, ali globalno, na većim površinama bilježimo porast temperature. Drugim riječima, ono što se događa lokalno kroz kratke vremenske periode nije nužan odraz globalnih trendova. Isto tako, noć u mašem dijelu svijeta ne znači da je noć svuda.

Izvor: xkcd – A webcomic of romance, sarcasm, math, and language, https://xkcd.com/1321/

 

[1] European Commission, Copernicus – Climate Change Service, „Copernicus: 2020 warmest year on record for Europe; globally, 2020 ties with 2016 for warmest year recorded“,

https://climate.copernicus.eu/2020-warmest-year-record-europe-globally-2020-ties-2016-warmest-year-recorded[2] Yale Climate Connections, „NOAA: January 2021 was ninth-warmest on record in the U.S., seventh-warmest globally“, https://yaleclimateconnections.org/2021/02/noaa-january-2021-was-ninth-warmest-on-record-in-the-u-s-seventh-warmest-globally/

[3] BBC, „US cold snap: Why is Texas seeing Arctic temperatures?“, https://www.bbc.com/news/world-us-canada-56058372

[4] R. Lindsey: “U.S. has cold February, but warm winter”, Climate.gov, https://www.climate.gov/news-features/understanding-climate/us-has-cold-february-warm-winter

/by