“Najbolje što svatko od nas može učiniti po pitanju suočavanja s klimatskim promjenama je – razgovarati o njima”, kratak je i vrlo jasan sažetak obje knjige koje ovdje kratko predstavljamo. Konkretno, radi se o riječima koje u svojoj knjizi “Saving Us“, kao i u svojim izlaganjima i ostalim istupima stalno ponavlja klimatologinja Katherine Hayhoe.
Predstavljamo, dakle, dvije tematski srodne knjige: “Saving Us – A Climate Scientist’s Case for Hope and Healing in a Divided World” američke klimatologinje Katherine Hayhoe te “How to Talk about Climate Change in a Way to Make a Difference” australske sociologinje Rebecce Huntley. Iako kreću od teze o važnosti razgovora o klimatskim promjenama, dvije autorice je obrađuju na specifične načine, svaka u domeni svoje ekspertize te, naravno, iz svojih osobnih iskustava.
Katherine Hayhoe je jedno od najprominentnijih imena suvremene klimatologije, ali i komunikacije klimatskih promjena. Ta profesorica atmosferskih znanosti Sveučilišta Texas Tech, koja je svoju znanstvenu karijeru započela na području astrofizike, ističe i svoju duboku ukorijenjenost u kršćenskoj vjeri. Iako njena vjera u znatnoj mjeri određuje njeno društveno djelovanje, sama prof. Hayhoe naglašava da globalno zatopljenje nema veze s vjerom – to je činjenica koja se temelji na prikupljanju i analizi mjernih podataka, analizi teoretskih modela, a ulogu sebe kao znanstvenice vidi kroz prenošenje znanstvenih spoznaja općoj javnosti, ali i kroz pomaganje inženjerima, gradskim upraviteljima i ekolozima u kvantifikaciji utjecaja klimatskih promjena. Iz te pozicije proizlazi njeno djelovanje, na jedinstven način pretočeno u njenu knjigu. Iako su znanstvene činjenice i trendovi poražavajući, ova neumorna komunikatorica zrači optimizmom i prenosi ga na javnost.
“Najveći izazov s kojim smo suočeni nije poricanje znanosti, nego kombinacija tribalizma, samozadovoljstva i straha”, upozorava ova znanstvenica, nadograđujući to tvrdnjom da “se ljudima čini da se “druga strana” s njima ne slaže u puno većoj mjeri nego što je to zapravo slučaj.” Takve predrasude su temelj svjetonazorski uvjetovanih komunikacijskih barijera, koje je moguće prevazići – komunikacijom. Knjiga “Saving Us” iznosi niz primjera uspješnih prevazilaženja tih barijera, kao i komunikacijskih strategija, ukazujući na snagu žive riječi, kojom međusobno razmjenjujemo vlastita iskustva, to neprocjenjivo blago što se samo oplemenjuje i povećava razmjenom. Radi se o knjizi koja na prekrasan i vrlo poticajan način pokazuje kako uspješno voditi razgovore koji pomažu u ponovnom povezivanju s obitelji i s prijateljima u stvarnom životu, kroz izgradnju istinskih odnosa i zajednica umjesto dijeljenja u plemena i mjehuriće. Znanstvene činjenice su zastrašujuće i neophodno ih je poznavati, no klimatske su promjene povezane sa stvarima do kojih nam je svima stalo: sa zdravljem naših obitelji, ekonomskom snagom naših zajednica i stabilnošću našeg svijeta. Stoga ublažavanje klimatskih promjena nije dobro samo za planet, nego je prije svega dobro za sve nas. Autorica zaključno potcrtava: “da biste brinuli o klimatskim promjenama, morate biti samo jedno, a to je osoba koja živi na planetu Zemlji i koja želi bolju budućnost. Velike su šanse da ste vi već sada ta osoba – kao i svi ostali koje poznajete.”
Doista, kako i Rebecca Hunley naglašava, “klimatske promjene utječu na sve sustave planeta Zemlje.” No, u nastavku podsjeća na riječi norveškog psihologa Per Espena Stoknesa: “kao ljudska bića, na pripovijedanje se uvelike oslanjamo kako bismo unijeli smisao u naše živote, ali i stvarali osobne i kolektivne identitete”. Činjenice o klimatskim promjenama na svakoga od nas utječu na različite načine, što uvelike ovisi o cijelom nizu faktora, ali najviše o našoj osobnoj izloženosti posljedicama klimatskih promjena te sposobnosti suosjećanja. Prenošenje znanstvenih činjenica je vrlo važno. Svima nam je u interesu saznati i što bolje razumijeti što više tih objektivnih, na mjerenjima utemeljenih činjenica. No, one ništa ne govore o onome što je nama osobno najvažnije, dakle o našim osjećajima u odnosu na klimatske promjene. Prevladavajući apokaliptički narativ, generiranjem straha, krivnje, ljutnje, očaja i bespomoćnosti, omogućuje poricateljima klimatskih promjena da ismijavaju ekologe kao pomalo poremećene proroke kraja svijeta. Taj je pristup vrlo odbojan svakome tko već ozbiljno ne razmišlja o takvoj budućnosti i on obično rezultira prekidom daljnjeg razgovora. Ali taj pakleni pejzaž koji stvara CO2 samo je jedna vizija budućnosti koju možemo iznijeti. Umjesto toga, potreban nam je pluralitet priča, od kojih svaka stvara značenje i angažman za različite skupine ljudi. Osnovna je teza knjige da je ono što će dovesti do promjene mišljenja kod drugih koji nisu poput mene, koji nemaju isti svjetonazor kao ja, sad postaje središnji izazov u suočavanju s klimatskim promjenama.
Ovo nas vraća na prikaz knjige Katherine Hayhoe, koja upozorava da, bez obzira na naše međusobne razlike, mi kao ljudska bića imamo puno zajedničkih tema. A zajedničke su nam – emocije. Moramo, dakle, naučiti više razgovarati o emocijama i našim doživljajima klimatskih promjenama, gubitku bioraznolikosti, općenito o ekološkoj krizi. U svojoj knjizi, Rebecca Huntley razlaže različite emocije: krivnju, strah, ljutnju, poricanje, očaj, nadu, gubitak i, konačno, ljubav. Dubinskim promišljanjem tih emocija u odnosu na klimatske promjene, kroz velik niz primjera, autorica gradi komunikacijske strategije i daje savjete za uspješnu komunikaciju o ovom sveprožimajućem problemu.
Iako tematski vrlo srodne, ove dvije knjige, dakle, obrađuju tezu o važnosti komunikacije o klimatskim promjenama kroz dvije različite prizme, fokusirajući se na različite aspekte najprirodnije i najsvakodnevnije međuljudske interakcije. Komunikacija kroz pričanje priča, toliko svakodnevna i sveprisutna, s druge je strane i toliko odsutna te, baš zato, toliko duboko radikalan odgovor na klimatsku krizu. Komunikacijom se prevazilaze svjetonazorske barijere, grade se mostovi, razmjenjuju se emocije, toliko zajedničke svima nama. U ovom dobu imperativnog individualizma, doista radikalnom postaje izgradnja i jačanje društvenih spona i mreža.
