Joanna Sustento ispred sjedišta Shella u Bonifacio Global City. Izvor: Greenpeace

Da su djelovali na način koji je povoljan za planet, za ljude, da su svoje financijske i tehnološke kapacitete preusmjerili u čišće izvore energije, ne bismo proživljavali klimatsku krizu. Zbog njihovog negiranja klimatskih promjena, zbog tog sjemena laži koje su posijali u naše društvo, mi smo ti koji patimo.

riječi su Joanne Sustento, klimatske aktivistice s Filipina. A Joannu Sustento su klimatske promjene pogodile na najizravniji i najbolniji način. Naime, u uraganu Haiyan, klimatskim promjenama izuzetno pojačanoj tropskoj oluji koja je 2013. godine pogodila Filipine izgubila je cijelu obitelj. U nekoliko minuta je ostala bez svega što voli – bez svojih najdražih, bez kuće i grada u kojem je odrasla.

Tzv. Globalni jug je najmanje odgovoran za emisije stakleničkih plinova, ali je trenutno najteže pogođen klimatskim promjenama. Globalni jug je dio svijeta koji obiluje tragedijama sličnima onoj Joanne Sustento. U tom dijelu svijeta svjedočimo nestajanju uvjeta o kojima ovise životi ljudi i normalno funkcioniranje društva. I dok tzv. Globalni sjever i dalje nesmanjenim intenzitetom emitira stakleničke plinove te uživa u blagostanju omogućenom rasipništvom, Globalni jug trpi posljedice takvog neodrživog načina života. U tome se očituje temeljna nepravda u samoj srži klimatskih promjena.

Knjiga “Petroleum Papers – Inside the Far-Right Conspiracy to Cover Up Climate Change” kanadsko-američkog novinara i publicista Geoffa Dembickog nije priča o Joanni Sustento. No, priča o njenoj tragediji je uzeta kao narativna okosnica za izuzetno detaljnu analizu nastanka i razvitka poricanja klimatskih promjena od strane industrije fosilnih goriva te s njom usko povezane konzervativne desnice.

Knjiga “Petroleum Papers” je o tome kako je tragedija Joanne Sustento mogla biti izbjegnuta da fosilna industrija nije izabrala put aktivnog stvaranja i pothranjivanja laži, na kojima se temelji poricanje klimatskih promjena.

Geoff Dembicki, inače iz kanadske provincije Alberte, prema njegovim riječima “doma jednog od najvećih ležišta bitumenskog pijeska na svijetu”, secira zavjeru koja doista postoji, zavjeru čiji su akteri fosilna industrija te s njom usko povezana konzervativna desnica. Autor kronološki prati i obilno dokumentira spoznaje o opasnosti od klimatskih promjena, kojih je fosilna industrija bila svjesna već vrlo davno. Naime, još krajem pedesetih godina prošlog stoljeća znanstvenici su upozoravali na ekološku krizu do koje može dovesti intenzivno korištenje fosilnih goriva. Velik je prostor posvećen upravo argumentaciji činjenica o vrlo iscrpnom klimatološkom znanju, koje je bilo u posjedu fosilne industrije. No tu su i financijski interesi i gramzivost malobrojne “elite”, te paranoičan strah konzervativne desnice od širenja komunizma i drugi utjecaji. Sve je to dovelo do toga da se bogatstvo prikupljenog znanja čuva u korporativnim ladicama. I tako, iako se u izvještajima iz tog vremena tipično navodi:

Glavna poruka ovog izvještaja je da još uvijek ima vremena za spas naroda svijeta od katastrofalnih posljedica zagađenja, ali vrijeme ističe.

Da podsjetimo, radi se o prijelazu s pedesetih na šezdesete godine XX. stoljeća. Nastavimo:

Jedna od najvažnijih prognoza koje donosimo u ovom izvještaju je da će ovako intenzivne emisije ugljikovog dioksida u atmosferu zbog spaljivanja ugljena, nafte i prirodnog plina (već tad su koristili taj naziv, op. NB) do 2000. godine dovesti do tolike promjene balansa topline da će to uzrokovati značajne promjene u klimi, koje nadilaze lokalne pa čak i nacionalne napore.

No, izlažući citirani izvještaj, Frank Ikard, tada predsjednik Američkog instituta za naftu, upozorava:

Ovaj izvještaj će bez dvojbe raspiriti emocije, pojačati strahove i uzrokovati zahtjeve za akcijom.

Zato je, naravno, ovakve spoznaje bolje čuvati što dalje od očiju javnosti. Fosilna industrija, dakle, nije imala samo klimatološke spoznaje, nego i odlične prognoze društvenog odgovora na promjene u klimatskom sustavu.

Posebno se osvrčući na otkriće, stvaranje ideje o eksploataciji te konačno ostvarenje namjera ekstrakcije i prerade bitumenskog pijeska u Alberti, autor u narednim poglavljima prati razvoj laži i poricateljskih praksi, koje se stalno modificiraju prema svojim sve sofisticiranijim i suptilnijim inkarnacijama u međudjelovanju s klimatskim pokretom.

Već se dugo poznato da fosilna industrija već dugo ima vrlo detaljne spoznaje o klimatskim promjenama, a još se bolje zna da ona sponzorira poricanje znanosti, tako da taj dio nije iznenađenje. No, velika vrijednost ove knjige leži upravo u njenoj centralnoj poruci, a ona je: da fosilna industrija ne laže i da je prikupljeno znanje upotrijebila za dobrobit čovječanstva, ne bismo svjedočili tolikim tragedijama uzrokovanim sve ekstremnijim vremenskim događajima.

Na knjigu sam naišao vrudajući među policama jedne knjižare u Montrealu. Privukao me sadržaj, a stigavši kući, shvatio sam da je izašla prije manje od mjesec dana. Hvala Institutu Davida Suzukija na ovako vrijednoj knjizi!