Predavanje Nikole Biliškova “Poricanje znanstvenih činjenica: tko sve zna i tko ne zna (gotovo) ništa”, održano 29. listopada u organizaciji Društva bibliotekara Istre u okviru njihovog projekta Zelena knjižnica, možete u cijelosti, zajedno s popratnom raspravom, pogledati ovdje.

U okviru projekta “Znanje za održivo djelovanje” kojeg provodi Udruga Zelena Istra u partnerstvu s Centrom za mirovne studije, a u sklopu Europskog tjedna održivog razvoja, održana je online tribina za mlade o klimatskim promjenama “Budućnost na tankom ledu”.

Tribinu je moderirala Lana Jurman iz Centra za mirovne studije, a razgovarali smo o tome što je klimatska pravda, što nam donose klimatske promjene te kako se mladi u Hrvatskoj bore protiv klimatske krize. Aktivnosti Znanstvenika za klimu je opisao Nikola Biliškov, koji je iznjeo znanstvene činjenice o klimatskim promjenama te ih postavio u širi društveni kontekst, uz predstavljanje koncepta klimatske pravde. Hana Matović je govorila o aktivnostima inicijative Fridays For Future Croatia, kao i o njenoj ulozi u globalnom pokretu srednjoškolaca za klimu. Profesorica filozofije i etike Teodora Beletić iz Gimnazije Pula je u vrlo poticajnom izlaganju opisala aktivnosti Eko škole i Lumena, koji već 25 godina djeluju u okviru te gimnazije.

Više o tribini možete saznati ovdje., a pozivamo vas i da pogledate snimku.

Danas se obilježava Svjetski dan zaštite prirode, u cilju podizanja svijesti o značaju prirodnih resursa te poticanja ljudi na aktivnosti u smjeru zaštite prirodnih resursa. Temeljna ideja obilježavanja Svjetskog dana zaštite prirode je ukazivanje na činjenicu da je zdrav okoliš temelj stabilnog i produktivnog društva, a njime osiguravamo dobrobit sadašnjih i budućih generacija. Stoga smo svi, bez iznimke, pozvani na sudjelovanje u zaštiti, očuvanju i održivom upravljanju našim prirodnim resursima.

Pod pojmom očuvanja prirode podrazumijeva se zaštita prirode od pretjeranog iskorištavanja. To također znači poštovanje načela održivosti, tj. mudro korištenje prirodnih resursa, tako da potrebe sadašnje generacije mogu biti zadovoljene bez ugrožavanja mogućnosti buduće generacije da maksimizira vlastite potrebe. Najočitiji razlog očuvanja je zaštita divljine i promicanje biološke raznolikosti.

I ovim putem vas zato pozivamo na akciju u zaštiti prirode. Svatko od nas može učiniti nešto, a zajedno možemo mnogo. Zato evo nekoliko prijedloga za konkretne aktivnosti:

Posadite stablo: sadnja stabala je dobra za okoliš, jer su stabla obnovljiva, biorazgradiva i mogu se reciklirati. Također vrlo efikasno upijaju ugljikov dioksid i pretvaraju ga u korisne tvari. 
Čuvajte vodu: očuvanje vode znači pažljivo i ekonomično korištenje pitke vode. Trebali bismo čuvati vodu jer je to temeljni, dragocjen i sve ugroženiji prirodni resurs.
Smanjite potrošnju električne energije: ako smanjimo potrošnju energije, elektrane će trebati proizvoditi manje električne energije i tako smanjivati količinu spanljenih fosilnih goriva i emisije CO2.
Vozite se biciklom ili pješačite: osim što te aktivnosti imaju vrlo pozitivan učinak na vaše zdravlje, time smanjujete korištenje automobila, koji su velik potrošač fosilnih goriva i time značajan izvor ugljikovog dioksida.
Koristite manje papira: moramo pokušati koristiti što manje papira, kad god je to moguće.
Širite svijest: trebali bismo razumjeti važnost i vrijednost naših prirodnih resursa. Razgovarajte s vašom djecom o prirodi, njenoj vrijednosti i važnosti i zajedno učinite nešto dobro.

Svima vam želimo sretan Svjetski dan zaštite prirode!

Pariški sporazum, koji je EU potpisala i ratificirala, ima za cilj držati povećanje temperature značajno ispod 2 °C više od predindustrijskog doba i ograničiti taj porast na 1.5 °C. Kako bismo postigli taj cilj nužno je mijenjati (pooštriti) sadašnje klimatsko-energetske strategije EU te postići smanjenje GHG emisija je 55-60% do 2030, i klimatski neutralnu EU do 2050. Što to konkretno znači za Hrvatsku?

 

Staklenički potencijal je relativna veličina koja pokazuje koliko jedinična količina neke tvari doprinosi efektu staklenika. Radi se o veličini koja je direktno povezana s tzv. ekstinkcijskim koeficijentom. To je spektroskopska veličina, koja pokazuje koliko zračenja određene valne duljine tvar može apsorbirati. Kako bismo to razumijeli, dobro se upoznati s Lambert-Beerovim zakonom, u kojem je zapravo sadržano sve što na ovoj razini trebate znati o spektroskopiji. Naime, mjerimo li intenzitet svjetlosti koja prolazi kroz neko sredstvo, primijetit ćemo da upadni i izlazni intenzitet (I0, odnosno I) općenito nisu jednaki, tj. općenito je I < I0.

Intuitivno je jasno da odnos izlaznog i upadnog intenziteta je određen duljinom puta svjetlosti kroz sredstvo (l) i koncentraciji tvari c. Međutim, znamo i da se različite tvari razlikuju i u uspješnosti upijanja ili propuštanja svjetlosti, a to je određeno ekstinkcijskim koeficijentom ε. To je fizikalno svojstvo tvari, neovisno o njenoj koncentraciji i drugim parametrima. Lambert-Beerov zakon glasi:

A = εlc

gdje je A apsorbancija, a ona je povezana s omjerom intenziteta upadne i izlazne svjetlosti:

I tu smo gotovi s formulama, osim što ćemo reći da ekstinkcijski koeficijent nije isti pri svim valnim duljinama, tj. tvar puno uspješnije upija svjetlost nekih valnih duljina u odnosu na druge valne duljine. Dakle, on je funkcija valne duljine ε(λ). Zato i apsorbancija ovisi o valnim duljinama i zato svaka tvar ima neki karakteristični spektar A(λ). Običnim jezikom, zato su mnoge tvari obojane.

Iako nam zrak izgleda proziran, on je proziran u vidljivom dijelu spektra. No, u infracrvenom dijelu spektra zrak baš i nije toliko proziran. Drugim riječima, propustimo li infracrvenu svjetlost kroz zrak, dobit ćemo njegov infracrveni spektar:

Infracrveno zračenje nazivamo i toplinskim zračenjem, tj. ono je odgovorno za prijenos topline. Zato nam je upravo međuigra infracrvenog zračenja s tvarima najvažnija za razumijevanje efekta staklenika.

Ono što je najvažnije uočiti na spektru je da imamo neka područja u kojima imamo nekakav „nedostatak“ zračenja. Upravo su to područja u kojima nam staklenički plinovi upijaju infracrveno zračenje. To na ovoj slici između 4000 i 3300 cm-1, 2400 – 2300 cm-1, 2000 – 1200 cm-1 i oko 700 cm-1. Ovo oko 3500 i 1500 cm-1 uzrokuje vodena para, a oko 2400 i 700 cm-1 nastaje zbog prisustva ugljikovog dioksida CO2.

Sad uzmemo koju je količinu svjetlosti „pojela“ određena tvar u svim područjima spektra, svedemo sve na jediničnu koncentraciju i jedinični put kroz sredstvo i ne taj način dobivamo integralni ekstinkcijski koeficijent. To je staklenički potencijal. Osim toga, s obzirom na to da je CO2 najvažniji staklenički plin, ljudi su se dogovorili da njegov staklenički potencijal bude jednak 1, a staklenički potencijali svih drugih tvari se uspoređuje s CO2. Osim toga, neki plinovi su i nestabilni pa se s vremenom raspadaju u atmosferi. Zato najčešće razmatramo više stakleničkih potencijala, npr. za razdoblje od 20, 100 i 500 godina.

U sljedećoj tablici su navedeni staklenički potencijali glavnih stakleničkih plinova:

Tvar

Životni vijek u atmosferi (godine)

Staklenički potencijal (GHP)

20 godina

100 godina

500 godina

Voda H2O

Neodređeno

<1

<1

<1

Ugljikov dioksid CO2

5-200

1

1

1

Dušikov(I) oksid N2O

114

275

296

156

Metan CH4

12

72

25

7,6

Klorofluorougljici

0,3 – 260

40 – 9400

12-12 000

4 – 10 000

Perfluorogljici

2600 – 50 000

3900 – 8000

5700 – 11 900

8900 – 18 000

Sumporov heksafluorid SF6

3200

15 100

22 200

32 400

Ozon O3

22 dana

65

Za razliku od meteoroloških prilika (vremena), klima je prosjek skupa meteoroloških prilika karakterističnih za određeno podneblje. Ono što nazivamo klimatskim promjenama je globalna promjena, najevidentnije izražena u promjeni temperature Zemljine površine i najnižih slojeva atmosfere. To su općenite definicije, tako da se odnose na sva moguća stanja klime. Jasno je da se u povijesti našeg planeta dogodilo mnogo klimatskih promjena, koje su bile uzrokovane različitim, ali uvijek prirodnim utjecajima. To nije sporno, ali nikako se ne treba uzimati kao argument za bilo kakvo opravdavanje ili negiranje aktualnih klimatskih promjena.

Naime, danas je više nego jasno, potvrđeno doslovce milijardama pojedinačnih, sistematiziranih objektivnih mjerenja desetina tisuća znanstvenika, objavljenih u recenziranim znanstvenim časopisima, na kraju pretočenima na nekoliko tisuća stranica izvještaja Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), nekoliko ključnih činjenica o aktualnim klimatskim promjenama:

  1. aktualne klimatske promjene nisu ni prve ni posljednje u geološkoj povijesti našeg planeta;
  2. do klimatskih promjena može dovesti više različitih faktora (uključujući promjene u orbiti, vulkane i sl.), od kojih neki mogu biti antropogeni;
  3. aktualne klimatske promjene uzrokovane su porastom temperature, koja je direktno korelirana s porastom koncentracije stakleničkih plinova u zadnjih 200 godina, tj. od početka industrijske revolucije;
  4. porast koncentracije stakleničkih plinova poklapa se s iskorištavanjem fosilnih goriva kao glavnog izvora energije u industrijskom dobu;
  5. čitav niz izmjerenih parametara jasno i nedvosmisleno pokazuje da višak CO2 u atmosferi potječe iz fosilnih goriva;
  6. velike vulkanske erupcije dovele su do kratkotrajnih padova prosječne globalne temperature, neznatne u odnosu na predominantan rastući trend;
  7. klimatski modeli (sofisticirani programi koji u sebi sadrže najbolje danas dostupne teorijske modele, koji su prošli višestruku rigoroznu znanstvenu provjeru, a koji omogućuju račun multidimenzionalnih problema na najjačim danas dostupnim superkompjuterima) reproduciraju aktualne trendove tek kad uzmemo u obzir antropogene faktore.

Sve gore navedeno nam govori da prirodni procesi ne daju dovoljno dobar skup parametara za modeliranje trenutnih klimatskih promjena. Slijedom toga (ali razmatranjem na puno dubljoj razini) zaključujemo da su antropogeni faktori glavni doprinos aktualnim klimatskim promjenama. To su objektivne činjenice koje donosi današnja znanost.

Posljedica svega toga nije da će nam biti „samo malo toplije“ – porast temperature je posljedica povećanja topline atmosfere, a toplina je, kao što znamo, makroskopska posljedica kinetičke energije čestica od kojih se sastoji atmosfera. Povećanje energije dovodi do niza procesa, kojima sve češće svjedočimo, a najočitije se odražavaju u sve ekstremnijim vremenskim prilikama: u rekordnim i sve učestalijim uraganima, u toplinskim udarima ljeti i naletima ekstremne hladnoće zimi, u ekstremnim sušama i poplavama, pomicanju granica rasprostranjenosti biljnih i životinjskih vrsta, porastu razine mora, otapanju ledenjaka itd. Naravno, sve se to odražava i na društvene aspekte, pa tako svjedočimo masovnim migracijama stanovništva (dobrim dijelom uzrokovanim klimatskim promjenama) s perspektivom više stotina milijuna prisilnih klimatskih migranata, sve češćim ratovima za osnovne resurse (npr. za vodu i obradive površine zbog dezertifikacije), ali i nestajanju cijelih tradicionalnih kultura zbog degradacije vjekovnih okoliša.

To su vrlo složeni procesi, a u odgovaranju na njih znanost može dati važne smjernice. Važno je pritom imati na umu da je klimatski sustav jedan od najsloženijih sustava koje poznajemo, upravljan velikim brojem parametara koji su u stalnom međudjelovanju kroz povratne sprege. Zato treba prepoznavati tzv. lažna rješenja, koja se najčešće pojavljuju na polju geoinženjerstva, namjernog mijenjanja nekih aspekata ekosustava kako bi se na umjetan način umanjilo upadno zračenje Sunca i sl. U više eksperimenata se pokazalo da takvi pristupi ne funkcioniraju, jer pretjerano pojednostavljeno pristupaju sustavu koji je po svoj prirodi vrlo složen. Ono što nam je potrebno je udruženo djelovanje znanstvenika svih mogućih profila, od prirodoslovnih preko tehničkih do društveno-humanističkih, u suradnji s društvenim pokretima. U ovom trenutku su nam potrebne nove tehnologije, ali one nisu dovoljne, nego je zajedno s njima potrebna promjena prevladavajuće društveno-ekonomske paradigme, koja se temelji na činjenično neutemeljenom narativu o permanentnom rastu. To mora biti temelj Green New Deal-a kakvog želimo.