Samo se razgovorom o kolapsu možemo pripremiti za njega

Prijevod otvorenog pisma “International Scholars Warning on Societal Disruption and Collapse“

Kao znanstvenici i visokoobrazovane osobe iz cijelog svijeta, pozivamo političare i donositelje odluka da se otvoreno suoče s rizikom značajnih poremećaja, pa čak i kolapsa našeg društvenog sustava. Nakon pet godina neuspjeha u smanjenju emisija ugljikovog dioksida u skladu s odredbama Pariškog sporazuma[1] moramo se suočiti s posljedicama.

Iako znamo da su odvažne i pravedne mjere usmjerene ka smanjenju i prirodnom odljevu emisija ključni, istraživači iz mnogih znanstvenih područja danas razmatraju kolaps kao izgledan ishod ovog stoljeća.[2]

Čitav je niz pogleda na mjesto, opseg, vrijeme, trajnost i uzrok takvih poremećaja, no svi ti pogledi slažu se sa stavom da je u njihovom temelju način na koji moderna društva iskorištavaju ljude i prirodu.[3]

Preduvjet početka priprema zajednica i nacija za prijeteći kolaps je pokretanje ozbiljne diskusije te prijetnje na razini donositelja odluka. Takvo ozbiljno suočavanje smanjilo bi vjerojatnost kolapsa ali i brzine poremećaja, kao i njihove ozbiljnosti te štete koju bi pretrpila priroda i najranjivije društvene zajednice.

Neke oružane snage kolaps već razmatraju kao važan scenarij koji zahtijeva planiranje.[4] Ankete pokazuju da i mnogi ljudi anticipiraju društveni kolaps.[5] Nažalost, njega su već iskusila i u memoriji je mnogih društava globalnog juga.[6] Ipak, ta tema nije dobro pokrivena u medijima, a uglavnom je odsutna iz diskursa građanskog društva i politike.

U medijskim sadržajima o potencijalnom kolapsu prostor je uglavnom rezerviran za one koji osuđuju i samu raspravu o toj temi. Neupućena nagađanja, poput onih o inozemnim kampanjama dezinformiranja ili o utjecaju na mentalno zdravlje i motivaciju, zasigurno ne doprinose ozbiljnoj raspravi.[7] Štoviše, takvi sadržaji obeshrabruju tisuće aktivista i političara, koje predviđanje kolapsa, između ostalog, motivira na pokretanje promjena u klimatskim i ekološkim politikama, kao i onima koje se odnose na društvenu pravdu.

Ljudi koji se bave okolišnim i humanitarnim temama ne bi smjeli odustati od rasprave o rizicima koje nose društveni poremećaji i kolaps. To može dovesti do toga da se tim temama bave oni kojima te teme nisu važne.

Neki od nas vjeruju da je tranzicija prema novom društvenom uređenju moguća. To podrazumijeva hrabre akcije prema smanjenju štete za klimu, prirodu i ljude, uključujući i pripreme za velike poremećaje u svakodnevnom životu. Jedinstveni smo u stajalištu da nikako ne smijemo dopustiti suzbijanje rasprave o kolapsu. To suzbijanje vidimo kao prepreku mogućnosti te tranzicije.

Vidjeli smo koliki emocionalni izazov predstavlja prepoznavanje nanesene štete, zajedno s rastućom prijetnjom našem načinu života. Također znamo kakav osjećaj zajedništva to prepoznavanje i diskusija može izgraditi.[8] Vrijeme je da jedni druge pozovemo na teške razgovore, kako bismo zajednički smanjili svoje sudjelovanje u šteti i kako bismo kreativnim zajedničkim snagama najbolje iskoristili turbulentnu budućnost.[9]

 

Potpisnici: Professor Gesa Weyhenmeyer, Uppsala University; Professor Will Steffen, Australian National University; Professor Kai Chan, Lead Author, Intergovernmental Science-Policy Platform on Biodiversity and Ecosystem Services; Professor Marjolein Visser, Université Libre de Bruxelles; Professor Olivier De Schutter, UN Special Rapporteur on Extreme Poverty and Human Rights; Professor Yin Paradies, Deakin University; Professor Saskia Sassen, Columbia University; Dr Ye Tao, Harvard University; Professor Aled Jones, Anglia Ruskin University; Professor Joy Carter, Winchester University; Professor Bobby Banerjee, University of London; Professor Lummina Horlings, University of Groningen; Professor Pritam Singh, University of Oxford; Professor Rupert Read, University of East Anglia; Dr. Peter Kalmus, Climate Scientist; Dr. Malika Virah-Sawmy, Humboldt Universitat zu Berlin; Dr. Yves Cochet, Former Minister of the Environment (France); Dr. Marie-Claire Pierret, University of Strasbourg; Dr. Wolfgang Knorr, Lund University; The Very Reverend Dr. Frances Ward, St Michael’s Church; Dr. Alessia Lo Porto-Lefebure, School of Public Health (France); Dr. Emmanuel Prados, INRIA; Dr. Pablo Servigne, Author; Dr. Gail Bradbrook, Extinction Rebellion.

 

Literaturni izvori

[1] Jackson, R B, P Friedlingstein, R M Andrew, J G Canadell, C Le Quéré and G P Peters (2019), Persistent fossil fuel growth threatens the Paris Agreement and planetary health, Environ. Res. Lett. 14 (2019)

[2] (a) Science Alert (2020) Scientists Warn Multiple Overlapping Crises Could Trigger ‘Global Systemic Collapse’ (sciencealert.com); (b) Kalmus, P. (2020) With global heating, expect inferno seasons in the American West, https://www.latimes.com/opinion/story/2020-09-12/climate-change-wildfires-california-oregon-heat

[3] (a) Servigne, P. and R. Stevens (2020) “How Everything can collapse. A Manual for our Times, Polity Books, London; (b) Andreotti V. et al (2020) Preparing for the end of the world as we know it | openDemocracy

[4] Vice (2020) British Military Prepares for Climate-Fueled Resource Shortages (vice.com); Vox (2020) How the Pentagon plans for climate change – Vox

[5] Cassely, J.-L. and Fourquet, J. (2020). La France : Patrie de la collapsologie ?. [online] Fondation Jean Jaures. Available at: https://bit.ly/37jzvOv .For a press dispatch in English, see https://bit.ly/2XKNWaU

[6] The Guardian (2020) Climate crisis leaving 2 million people a week needing aid – Red Cross | Environment | The Guardian

[7] The Guardian (2020), Meet the doomers: why some young US voters have given up hope on climate | Environment | The Guardian

[8] Bendell, J. and D. Cave (2020) Does anticipating societal collapse motivate pro-social behaviours? (iflas.blogspot.com)

[9] Carr, K. and J. Bendell (2020) Facilitation for Deep Adaptation: enabling loving conversations about our predicament – Insight (cumbria.ac.uk)

/by

Tražimo produljenje javnog savjetovanja o integriranom energetskom i klimatskom planu

Krajem prošlog tjedna Vlada je pokrenula proces javnog savjetovanja o Integriranom nacionalnom energetskom i klimatskom planu RH za razdoblje 2021.-2030., u trajanju od četiri dana. Budući se radi o dokumentu od ključne važnosti za buduću nacionalnu klimatsku i energetsku politiku, koji se direktno veže uz potpisivanje Pariškog sporazuma, te prema tome i o dokumentu od strateške važnost smjera razvoja hrvatskog društva u sljedećih deset godina, ocjenjujemo kako je ovakav postupak krajnje neprimjeren. Ne ulazeći ovdje u raspravu o samom dokumentu (jer javna rasprava mora biti omogućena u zakonskim okvirima, i poštujući propisane procedure) napominjemo da učinkovita i sustavna klimatska politika uključuje, između ostalog, stvarnu, a ne tek deklarativnu dekarbonizaciju energetskog sektora. U tom smislu, tu nema mjesta daljnjem razvoju i povećanju kako postojećih, tako i potencijalnih proizvodnih kapaciteta za ekstrakciju i eksploataciju fosilnih goriva čak do 2035. godine.

Integrirani energetski i klimatski plan je strateški dokument koji svojim karakterom ima dugoročan utjecaj na društvo u cjelini. Zakonski propisana procedura javnog savjetovanja o tom planu svojom obuhvatnošću i trajnošću mora odražavati važnost plana. No, Vlada je propisala da savjetovanje traje tek četiri radna dana, čime je samo zadovoljila formu, dok se u stvarnosti javnost dovodi pred gotov čin. Na takav način namjerno se onemogućava provedba supstancijalne javne rasprave s ciljem poboljšanja Plana i sudjelovanja dionika znanosti i civilnog sektora u kreiranju javnih politika te se krše pozitivne zakonske odredbe kojima je propisan minimalan rok od 30 dana za sudjelovanje javnosti u postupcima.

Ovim putem apeliramo na Vladu da omogući javno savjetovanje u zakonskom roku od 30 dana te da na taj način zaista omogući znanstveno utemeljeno argumentiranje postojećeg prijedloga, a s ciljem stvaranja boljeg razvojnog dokumenta.

Klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti i pandemija već sada imaju globalni utjecaj na integritet ekosustava i dobrobit ljudskih zajednica. Stoga je inicijativa Znanstvenici za klimu Hrvatska, vođena gore navedenim načelima, a okupljena oko Apela za sustavnu klimatsku akciju, početkom ove godine pozvala institucije zakonodavne i izvršne vlasti Republike Hrvatske na ambiciozniju sustavnu klimatsku akciju. Osim konkretnih zahtjeva, u Apelu je izražena i spremnost na ekspertnu pomoć. Iako su od tada zamjetni neki pozitivni pomaci, općenito je odnos institucija Republike Hrvatske prema klimatskoj krizi i dalje daleko od zadovoljavajućeg, a većinu klimatski relevantnih politika moramo ocijeniti kao neambiciozne, promašene i krivo usmjerene. Strateški dokumenti koje RH donosi u tom kontekstu vrlo su načelni i neinventivni te podrazumjevaju detaljnije definiranje konkretnih provedbenih alata u neodređenoj budućnosti, što svakako nije prihvatljivo u kontekstu nužnosti hitnog i usmjerenog djelovanja. Nažalost, to se odražava i u ovom prijedlogu Plana.

U riješavanju klimatske krize prvenstveno je potreban snažan i neodgodiv zaokret prema obnovljivim izvorima energije, zajedno s  njihovom decentralizacijom. Predloženi plan je u tom smislu krajnje neambiciozan i predviđa daljnje iskorištavanje fosilnih goriva, baš kao da klimatske promjene ne postoje. Dugoročni negativni učinci bilo koje krize ne mogu se izbjeći njihovim ignoriranjem ili nepromišljenim koracima. Znanstveno-tehničke inovacije, implementirane u efikasne tehnologije, su nužan dio odgovora na klimatsku krizu, ali ublažavanje  klimatskih promjena i drastično smanjenje emisije stakleničkih plinova zahtijeva ambiciozne i učinkovite političko-ekonomske instrumente, koji radikalno zahvaćaju u temelje trenutno prevladavajućeg društvenog sustava.

S obzirom na činjenicu da je smještena u Sredozemnom bazenu, koji je već sada jedno od klimatskim promjenama najpogođenijih regija, Hrvatsku u neposrednoj budućnosti očekuje znatan porast učestalosti i intenziteta promjena u okolišu koje će imati izravne negativne posljedice na kvalitetu života, gospodarstvo i društvo. Znanstveno utemeljene projekcije za Hrvatsku predviđaju znatno veću učestalost ekstremno sušnih razdoblja i toplinskih valova, veću učestalost i intenzitet poplava i ekstremnih padalina (uključujući i obalna područja), povećanu učestalost požara, podizanje razine mora i salinizaciju niskih priobalnih područja. Te su se promjene već počele događati i u budućnosti će se intenzivirati. Samo tokom ove godine je Hrvatsku zadesilo nekoliko ekstremnih meteoroloških događaja, iz čega je evidentno povećanje njihove učestalosti, što je u potpunom skladu s klimatološkim prognozama. Najvažnije posljedice navednog su mogućnost kolapsa poljoprivredne proizvodnje u pojedinim krajevima (zbog suša u Slavoniji  ili salinizacije tla u Dalmaciji, što će dovesti do poremećaja u cijenama i dostupnosti hrane); ugroza turizma (zbog previsokih temperatura tijekom ljetnih mjeseci te ugroze infrastrukture obalnih gradova zbog poplava i požara) te sve izraženiji utjecaji na ljudsko zdravlje (što će dovesti do dodatnog opterećenja javnozdravstvenog sustava čije su slabosti postale osobito vidljive u jeku trenutne epidemiološke krize). Nažalost, navedene činjenice su vrlo slabo ili nikako zastupljene u predloženom Planu.

Klimatska kriza, u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti, jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje svih dionika društva.

/by

Ne zaboravite na klimu!

Pandemija COVID-19 izazvala je globalnu javnozdravstvenu, ekonomsku i socijalnu  krizu koja zahvaća sve aspekte funkcioniranja čovječanstva te zahtijeva adekvatan globalan odgovor i provođenje sustavnih društveno-gospodarskih promjena, koje će nas učiniti otpornijima na takve događaje u budućnosti.  No, bez obzira na razmjere pandemije i svakodnevno rastući broj ljudskih žrtava, ne smijemo zaboraviti da smo suočeni i s klimatskom krizom i krizom bioraznolikosti, koje svojom kompleksnošću i obuhvatnošću znatno nadmašuju trenutnu epidemiološku krizu. Pritom je važno naglasiti da se radi o međusobno ovisnim, isprepletenim krizama, osobito u kontekstu pojave pandemija i gubitka bioraznolikosti gdje su evidentne izravne uzročno-posljedične veze. Zato pravi odgovor na bilo koju od njih podrazumijeva i razmatranje veza i interakcija s ostalim krizama. Pravo suočavanje s tim krizama se, mora obuhvatiti njihovo temeljito i sveobuhvatno razmatranje, od njihovog korijena, preko mehanizma, sve do njihovih posljedica te se nužno temelji na rezultatima interdisciplinarnog znanstvenog pristupa, na kojima se gradi sinergijsko intersektorsko djelovanje. Primjerice, pravilna klimatska politika, koja podrazumijeva sustavnu promjenu, uključuje i jačanje otpornosti i snage javnozdravstvenog sustava. Važnost takvog pristupa je osobito očita u kontekstu trenutne epidemiološke krize, koja zasigurno nije zadnja, već predstavlja konstantu s kojom ćemo se morat znati nositi u budućnosti. Ne smijemo zaboraviti da su naše mogućnosti adaptacije promjenama u okolišu ograničene stupnjem tehnološkog razvoja. Zato, kako bismo prevenirali socijalni kolaps i ostavili mogućnost društvene tranzicije ka održivom i otpornom sustavu, odlučan korak u borbi  protiv  klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti mora se dogoditi sada, i to na globalnoj razini.

Klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti i pandemija već sada imaju globalni utjecaj na integritet ekosustava i dobrobit ljudskih zajednica. Stoga je inicijativa Znanstvenici za klimu Hrvatska, vođena gore navedenim načelima, a okupljena oko Apela za sustavnu klimatsku akciju, početkom ove godine pozvala institucije zakonodavne i izvršne vlasti Republike Hrvatske na ambiciozniju sustavnu klimatsku akciju. Osim konkretnih zahtjeva, u Apelu je izražena i spremnost na ekspertnu pomoć. Iako su od tada zamjetni neki pozitivni pomaci, općenito je odnos institucija Republike Hrvatske prema klimatskoj krizi i dalje daleko od zadovoljavajućeg, a većinu klimatski relevantnih politika moramo ocijeniti kao neambiciozne, promašene i krivo usmjerene. Strateški dokumenti koje RH donosi u tom kontekstu vrlo su načelni i neinventivni te podrazumjevaju detaljnije definiranje konkretnih provedbenih alata u neodređenoj budućnosti, što svakako nije prihvatljivo u kontekstu nužnosti hitnog i usmjerenog djelovanja.

U riješavanju klimatske krize prvenstveno je potreban snažan i neodgodiv zaokret prema obnovljivim izvorima energije, zajedno s  njihovom decentralizacijom. S obzirom na to da posljednji podaci okvirne konvencije UN-a o promjeni klime (UNFCCC) pokazuju kako u Hrvatskoj predominantno rastu emisije iz sektora transporta (preko 60 % u odnosu na 1990.) te iz sektora gospodarenja otpadom (preko 90 % u odnosu na 1990.), potrebne su hitne intervencije u ta dva sektora, s ciljem razvoja javnih sustava upravljanja i korištenja. U Hrvatskoj i dalje šume omogućuju značajan kanal odljeva emisija ugljikovog dioksida, iako se i tu bilježi vrlo negativan utjecaj masovnih prenamjena zemljišta. Zato su potrebne odlučne mjere očuvanja i obnove šumskih područja.

Dugoročni negativni učinci bilo koje krize ne mogu se izbjeći njihovim ignoriranjem. Potpuno je razumljivo da je trenutan fokus na pandemiji kao trenutno najizravnijoj globalnoj ugrozi ljudi. No, to nikako ne smije biti opravdanje za odgodu suočavanja s klimatskom krizom, jer je činjenica da se ona svakim danom nedjelovanja ili krivo usmjerenog djelovanja zaoštrava. Iako se čini da je, zbog pandemije, slabija gospodarska aktivnost imala pozitivan utjecaj na okoliš, činjenice govore drukčije. Unatoč gospodarskom padu, mjerenja i dalje pokazuju rastući trend emisija stakleničkih plinova te je, bez obzira na naizgled i nakratko čišći zrak u velikim gradovima, pritisak na resurse pojačan, osobito u zemljama trećeg svijeta, uz dodatan problem naglog povećanja medicinskog otpada.

S obzirom na činjenicu da je smještena u Sredozemnom bazenu, koji je već sada jedno od klimatskim promjenama najpogođenijih regija, Hrvatsku u neposrednoj budućnosti očekuje znatan porast učestalosti i intenziteta promjena u okolišu koje će imati izravne negativne posljedice na kvalitetu života, gospodarstvo i društvo. Znanstveno utemeljene projekcije za Hrvatsku predviđaju znatno veću učestalost ekstremno sušnih razdoblja i toplinskih valova, veću učestalost i intenzitet poplava i ekstremnih padalina (uključujući i obalna područja), povećanu učestalost požara, podizanje razine mora i salinizaciju niskih priobalnih područja. Te su se promjene već počele događati i u budućnosti će se intenzivirati. Samo tokom ove godine je Hrvatsku zadesilo nekoliko ekstremnih meteoroloških događaja, iz čega je evidentno povećanje njihove učestalosti, što je u potpunom skladu s klimatološkim prognozama. Najvažnije posljedice navednog su mogućnost kolapsa poljoprivredne proizvodnje u pojedinim krajevima (zbog suša u Slavoniji  ili saliniziacije tla u Dalmaciji, što će dovesti do poremećaja u cijenama i dostupnosti hrane); ugroza turizma (zbog previsokih temperatura tijekom ljetnih mjeseci te ugroze infrastrukture obalnih gradova zbog poplava i požara) te sve izraženiji utjecaji na ljudsko zdravlje (što će dovesti do dodatnog opterećenja javnozdravstvenog sustava čije su slabosti postale osobito vidljive u jeku trenutne epidemiološke krize).

Dodatno, klimatske promjene na globalnoj razini rezultirat će posljedično više od 50 milijuna ekoloških izbjeglica, uglavnom zbog nedostatka vode i kolapsa poljoporivredne proizvodnje. Smanjena dostupnost resursa radi klimatskih promjena te povećanje društvenih nejednakosti također povećavaju izglede oružanih sukoba. Pritom pojam kolapsa ne upotrebljavamo kao augmentativ s funkcijom naglašavanja, nego kao posljedicu znanstveno utemeljenih projekcijskih scenarija. Zbog svega gore navedenoga, klimatska kriza nije isključivo tehnički problem, kako ju se često razmatra u politikama utemeljenim na prekomjernim simplifikacijama. Znanstveno-tehničke inovacije, implementirane u efikasne tehnologije, su nužan dio odgovora na klimatsku krizu, ali ublažavanje  klimatskih promjena i drastično smanjenje emisije stakleničkih plinova zahtijeva ambiciozne i učinkovite političko-ekonomske instrumente, koji radikalno zahvaćaju u temelje trenutno prevladavajućeg društvenog sustava.

Klimatska kriza, u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti, jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva, uključujući i Hrvatsku. To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja kao što je npr. Hrvatska. Adekvatan odgovor na klimatsku krizu poziva na solidarnost među generacijama, rasama, vjerama, državama, svim mogućim opredjeljenjima, kao i solidarnost spram drugih živih bića.

Nitko nije isključen iz tog zahtjeva.

/by
,

Panel inspiriran filmom “A Life on Our Planet”

U sklopu priprema za nadolazeći COP 26 u Glasgowu iduće godine, Ambasada Velike Britanije u Hrvatskoj organizira online panel raspravu inspiriranu novim dokumentarnim filmom Sir Davida Attenborougha “A Life on Our Planet“. Posredstvom platforme zoom, panel će biti održan 10. prosinca s početkom u 16 h. Govornici na panelu su:

  • Andrew Dalgleish, veleposlanik Velike Britanije
  • Gaël Veyssière, veleposlanik Francuske
  • Pierfrancesco Sacco, veleposlanik Italije
  • Dunja Mazzocco Drvar, udruga DOOR
  • Višnja Grgasović, načelnica Sektora za klimatsku politiku, MZOE
  • Ivana Kordić, udruga Zlarin bez plastike
  • Dinko Pešić, udruga Zeleni Osijek
  • Laura Skala, studentica i aktivistica School Strike for Climate
  • Saša Ceci, Institut Ruđer Bošković

Prijavite se ovdje i sudjelujte u diskusiji.

Odabrani termin panela je 2 dana prije 5. obljetnice donošenja Pariškog sporazuma.

/by

O klimatskim promjenama s ambasadorom Velike Britanije

U sklopu događaja ususret nadolazećem 26. COP-u, koji će biti održan u studenom sljedeće godine u Glasgowu, danas je Ivona Grgurinović razgovarala o klimatskim promjenama i vezanim temama s Andrewom Dalgleishem, veleposlanikom Velike Britanije u Hrvatskoj. Pozivamo vas da pogledate cijeli razgovor.

/by
,

O potpisnicima Apela

“Mi, znanstvenici, na temelju svih raspoloživih znanstveno utemeljenih činjenica, zaključaka eksperimentalnih mjerenja i terenskih opažanja te teorijskih modeliranja, objavljenih u tisućama međunarodno recenziranih znanstvenih publikacija, s punom odgovornošću tvrdimo da se radi o krizi, zapravo o izvanrednom stanju, te svojim znanstvenim autoritetom pozivamo institucije da odgovarajućim i ambicioznim mjerama stvore preduvjete za sustavno i sveobuhvatno suočavanje s tim izvanrednim stanjem.”
Na taj se način u tekstu Apela za sustavnu klimatsku akciju obraćamo institucijama zakonodavne i izvršne vlasti Republike Hrvatske, ali i cijeloj javnosti. Na kraju teksta Apela, to vrlo podvlačimo vrlo debelom crvenom crtom, iscrtanom debelim kistom natopljenim bojom: “Klimatska kriza, u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti, jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva. Dobar početak je proglašenje klimatskog izvanrednog stanja. No, ključno je sustavno djelovanje u skladu s time.
To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja.
To je zahtjev koji podrazumijeva zajedničko, sinergijsko djelovanje svih ljudskih djelatnosti.
Naposljetku, to je zahtjev koji isključuje bilo kakvu diskriminaciju te poziva na solidarnost među generacijama, među rasama, vjerama, državama, svim mogućim opredjeljenjima, kao i solidarnost spram drugih živih bića.”
Vrlo se često postavlja pitanje koliko je klimatologa potpisalo naš Apel.
Greška, koju ne uviđaju ljudi koji nam postavljaju to pitanje, proizlazi iz površnog čitanja teksta Apela te nerazumijevanja njegovog karaktera.
Prvi, ali baš prvi potpis (nakon mog) je stigao 15-tak minuta nakom postavljanja teksta Apela online. Bio je to potpis renomirane glaciologinje Valentine Radić, koja vodi svoju istraživačku grupu na University of British Columbia u Vancouveru, članica je IPCC-a, a Apel je potpisala za vrijeme terenskog mjerenja na jednom od ledenjaka Novog Zelanda. Među drugim potpisnicima ima dosta znanstvenika, koji objavjuju radove iz područja klimatologije, klimatskih promjena, adaptacije, mitigacije, kao i različitih aspekata posljedica klimatskih promjena.
Zašto se nisu potpisivali znanstvenici iz DHMZ-a? Znanstvenici, koji su zaposleni u DHMZ-u, se nisu potpisivali, jer rade u državnom zavodu. Mnogi od njih su se ispričali zbog toga, ali podržavaju Apel, što su mnogi i dokazali kasnije. Nije baš sve u potpisu, ima nešto i u djelima.
Ako te ovi kvalitativni podaci ne zadovoljavaju, podsjećam te da je Apel prvenstveno poziv na političku akciju. Namjerno smo tražili potpise svih profila znanstvenika, jer je cilj bilo pokazati da, iako razumijevanje klimatskih promjena iziskuje ekspertizu iz područja geofizike/klimatologije, te iako adaptacija i mitigacija također iziskuju specifične ekspertize, klimatska kriza je sveobuhvatna i zato zahtijeva sveobuhvatan, ne samo interdisciplinarni, nego i intersektorski odgovor. Klimatska kriza je, kako je eksplicitno rečeno, nastala zbog neadekvatnog ili promašenog odgovora na znanstveno utemeljene činjenice, koje ukazuju na klimatske promene. Klimatska kriza je nastala zbog izlaska problema iz ekskluzivne domene znanosti i tehnike te prodiranjem u sve aspekte ljudskog života i funkcioniranja društva.
/by
,

Znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama

Zamislite da vas je nešto zabolilo i bol se rapidno pojačava. Što činite? Mnogi ljudi sjedaju za kompjuter i pretražuju koja bi bolest mogla uzrokovati njihove simptome, ali, zbog intenziteta boli, vrlo brzo se odlučujete zatražiti liječničku pomoć. Drugim riječima, mišljenje stručnjaka ćete pretpostaviti neekspertnom čitanju konfuznih informacija s interneta. Jednostavnije rečeno, vjerovat ćete u kvalitetu stručne pomoći.

Na temelju nalaza mjerenja, eksperimenata i teorijskih razmatranja te modeliranja, 97 % najkompetentnijih stručnjaka na polju klimatologije danas s velikom sigurnošću tvrdi da su ljudske aktivnosti predominantni uzročnik aktualnih klimatskih promjena. 97 % je doista velika većina. Isto tako, 3 % je izrazita manjina. Taj odnos je vjerojatno najbolje ilustrirao John Oliver u TV emisiji Last Week Tonight:

Uvriježen je mit da po pitanju klimatskih promjena nije postignut znanstveni konsenzus te da su one predmet stalne znanstvene debate. Mit se pothranjuje jednom često citiranom peticijom s 31 000 potpisa. U Hrvatskom javnom prostoru se u tom smislu spominje nekoliko domaćih znanstvenika.

Taj mit je kriv na nekoliko razina. Prvo, postojanje znanstvenog konsenzusa o klimatskim promjenama je znanstveno dokazan. Drugo, spomenuta peticija je diskreditirana, zajedno s njom sličnim pokušajima. Treće, izraziti poricatelji klimatskih promjena iz akademskih redova nemaju nikakve veze s klimatologijom i drugim relevantnim disciplinama.

Stručnjaci koji su najkompetentniji za klimatske promjene su klimatski znanstvenici. Konkretno, to su oni znanstvenici koji objavljuju znanstvene publikacije o klimi. To su i oni koji objavljuju znanstvene publikacije o temama usko vezanim uz razumijevanje fizikalne podloge te posljedica, prilagodbe ili ublažavanja klimatskih promjena. No, što to zapravo znači? Znanstvene publikacije nastaju nakon sustavnih mjerenja, opažanja ili modeliranja, čiji se rezultati zatim kritički interpretiraju te se izvode zaključci. Rukopis se zatim šalje nekom od znanstvenih časopisa, nakon čega slijedi prva provjera urednika. Rukopisi koji prođu tu prvu provjeru odlaze na recenziju, kad rukopis kritički i vrlo rigorozno razmatra nekoliko međusobno neovisnih recenzenata, eksperata u poljima relevantnim za razumijevanje rukopisa, a oni ostaju nepoznati autoru. Posredstvom urednika časopisa autor dobiva povratnu informaciju od recenzenata u obliku komentara, na koje mora odgovoriti. Osim toga, recenzenti uredniku preporučuju odbijanje, prihvaćanje ili prihvaćanje rada nakon manjih ili većih izmjena. Prođe li rukopis sve te filtere, on se objavljuje u znanstvenom časopisu. No, nakon toga slijedi najstroži od svih testova, a to je reakcija cijele znanstvene zajednice. Svaki znanstveni rad mora, naime, sadržavati i dio u kojem je detaljno opisana metodologija. Slijedeći tu metodologiju, koja je također podložna kritici, bilo tko bi morao doći do istih rezultata kakvi su predstavljeni u publikaciji. Znanost je vrlo nemilosrdna i svojstvena joj je visoka razina samoregulacije. Osim toga, znanost ne priznaje nikakve vrhunske nedodirljive autoritete. Možemo reći da znanstvenici ničemu ne vjeruju, nego sve podvrgavaju provjeri.

Iako se najistaknutiji poricatelji klimatskih promjena iz domaćih akademskih redova mogu nabrojati na prste jedne ruke, daje im se velik medijski prostor. Nitko od njih nikad nije publicirao ni jedan jedini rad iz područja klimatologije ili drugih područja, relevantnih za klimatske promjene. Osim toga, vrhunske akademske institucije, koje ne poduzimaju nikakve akcije kako bi suzbile takvo djelovanje pod njihovim afilijacijama, znatno doprinose izrazitom pojačanju utjecaja te šačice. Oni neometano truju javni prostor svojim mitovima, lažnom stručnošću, organiziranjem predavanja svojim neekspertnim kolegama, vješto manipuliraju stavovima javnosti. No, u njihovom narativu su vrlo prisutni globalno rašireni mitovi o malom ledenom dobu, zelenim poljima Greenlanda, vulkanima i slično. Njihovi najgorljiviji sljedbenici se redovito pozivaju na njih kao neupitne autoritete. Sve skupa, to ima vrlo malo veze sa znanošću, ako uopće možemo govoriti o ikakvoj vezi, osim nominalne.

U publikaciji iz 2009. su klimatski znanstvenici Peter Doran i Maggie Kendall Zimmermann objavili rezultate ankete o mogućnostima antropogenih uzroka klimatskih promjena, provedene među više od 10 000 znanstvenika iz različitih područja geoznanosti.[1] Rezultati su pokazali da različite grupe imaju različite razine slaganja s antropogenim uzrocima. Najniža razina slaganja je otkrivena među ekonomskim geolozima i ona je iznosila 47 %. Zatim slijede meteorolozi s razinom slaganja 64 %. No, najvažniji je nalaz da je slaganje s tvrdnjom o antropogenim uzrocima korelirano s ekspertizom u klimatologiji. Tako najkvalificiranija skupina, klimatolozi, zastupa tu tvrdnju na razini od 97,4 %.

2010. je objavljena još jedna značajna publikacija, koja problemu pristupa potpuno drukčijom metodologijom.[2] Oni su prikupili stavove 1372 znanstvenika o antropogenim uzrocima klimatskih promjena, uključujući i sve izdvojene izjave koje su mogli naći. U drugom koraku su suzili krug samo na klimatologe, što je pokazalo da je među njima razina slaganja s antropogenim uzrocima klimatskih promjena 97-98 %.

Cook i suradnici su 2013. objavili do sada najobuhvatniju analizu publikacija iz klimatologije, koja je obuhvatila 12 000 radova, objavljenih između 1991. i 2011.[3] Opet je pokazano da je razina slaganja s antropogenim uzrocima klimatskih promjena 97,1 %. Dakle, tri različita istraživanja, koja koriste tri različite metode, daju isti rezultat o predominantnom konsenzusu znanstvenika o antropogenim uzrocima klimatskih promjena.

No, čak ni to nije jedini argument u obranu teze o konsenzusu. Skoro sve znanstvene institucije, koje su iznjele stav o klimatskim promjenama podupiru taj konsenzus. Također i stavovi organizacija iz različitih znanstvenih polja podupiru rečeni konsenzus, čime je pokazano da konsenzus ne ovisi o različitostima. Spomenimo i da su se akademije znanosti 80 zemalja jasno odredile podupirući stav o antropogenim uzrocima klimatskih promjena, a ni jedna akademija se nije opredjelila protivno tom stavu.[4]

Na kraju, osvrnimo se na poznatu i često citiranu peticiju, objavljenu na web stranici Global Warming Petition Project. Peticija ima 31 000 potpisa, kako se navodi, znanstvenika. Ipak, važno je primijetiti da je jedini kriterij imenovanja potpisnika znanstvenikom bilo posjedovanje fakultetske diplome iz bilo kog područja znanosti. Prema podacima Zavoda za obrazovanje SAD-a, preko 10 milijuna građana SAD-a je dobilo neku od diploma između 1971. i 2008. To znači da 31 000 potpisnika čini tek 0,3 % građana SAD-a s akademskom titulom. Još važnije od toga, tek 0,1 % potpisnika peticije su znanstvenici koji su objavljivali radove iz područja klimatologije. Tvrdnja da ta peticija opovrgava znanstveni konsenzus je čisti mit, koji je izgrađen na metodologiji uvećavanja manjine, dakle prividne mnogobrojnosti potpisnika, koji u stvarnosti čine gotovo zanemariv dio znanstvene zajednice. Osim toga, i ovdje prepoznajemo metodologiju lažnih eksperata, jer 99,9 % potpisnika nemaju nikakve veze s klimatologijom. Ključno je prisjetiti se da u znanosti ključnu ulogu igraju dokazi, a ne popularni stavovi.

No, važno je prepoznavati odgovor opće javnosti na kompleksne teme. Ti odgovori jako ovise o stavovima onih koje ta ista javnost smatra ekspertima. Zato je važno aktivno suzbijati utjecaj lažnih eksperata. Svojim prisustvom u javnom prostoru, oni skreću fokus s poruka stvarnih eksperata te dovode do nepotrebne i štetne konfuzije.

[1] Doran, P. T., Zimmerman, M. K. Eos, Trans. Am. Geophys. Un. 90 (2009) 22-23

[2] Anderegg, W. R., Prall, J. W., Harold, J., & Schneider, S. H. Proc. Nat. Acad. Sci. 107 (2010) 12107-12109

[3] Cook, J., Nuccitelli, D., Green, S. A., Richardson, M., Winkler, B., Painting, R., … & Skuce, A. Env. Res. Lett. 8 (2013) 024024

[4] Zajednički stavovi akademija znanosti o klimatskim promjenama: https://skepticalscience.com/joint-statements-on-climate-change-from-nas-around-world.html (pristupljeno 2. prosinca 2020.)

/by

Novi Zeland proglasio izvanrednu klimatsku situaciju

Vlada Novog Zelanda je danas proglasila izvanrednu klimatsku situaciju. U svom govoru u Parlamentu Novog Zelanda, premijerka Jacinda Ardern je predstavila Deklaraciju o klimatskoj izvanrednoj situaciji, istaknuvši vrlo ambiciozan cilj ugljične neutralnosti cijelog javnog sektora do 2025.; “Zahtjev da javni sektor unutar pet godina postigne ugljičnu neutralnost pokazuje predanost i spremnost vlade da hitno djeluje” te dodaje: “Javni sektor mora biti avangarda uspostavljanja standarda koje na svim razinama moramo postići do 2050.”

Deklaracija se temelji na izvještaju Međuvladinog panela o klimatskim promjenama o potrebi drastičnog smanjenja globalnih emisija kako bi se izbjeglo zatopljenje od 1,5 °C.

Tim činom se Novi Zeland pridružio popisu od 32 države, koje su do sada proglasile klimatsko izvanredno stanje. No, aktivisti najavljuju vrlo aktivan monitoring provedbe Deklaracija u praksi. S time se slažu i znanstvenici Novog Zelanda, koji komentiraju da je ovo proglašenje dobar smjer, ali njegova provedba zahtijeva vrlo odlučnu akciju, koju treba poduzeti.

Činjenica da se povećava broj država koje su proglasile klimatsko izvanredno stanje je vrlo pozitivan trend, ali je tek zajedničko djelovanje svih sektora, kao i široka podrška građana ključna za provedbu ključnih koraka u smislu implementacije tih deklaracija. Podsjećamo da je i jedan od glavnih zahtjeva našeg Apela za sustavnu klimatsku akciju proglašenje klimatskog izvanrednog stanja na razini Republike Hrvatske. Zato koristimo i ovu priliku da široku javnost podsjetimo na taj zahtjev, koji je, kao što vidimo, provediv.

/by

Objavljen priručnik Znanje za održivo djelovanje

Udruga Zelena Istra i Centar za mirovne studije su objavili priručnik “Znanje za održivo djelovanje – od teorije do prakse” te ga predstavili 30. studenog.

Na web stranicama projekta je istaknuto da je priručnik namijenjen radu u školama, kako bi se obrazovnim radnicima i učenicima približile teme održivog razvoja i kako bi ih se inspiriralo za rad u svojim zajednicama. U skladu sa sloganom “misli globalno, djeluj lokalno”, priručnik je usmjeren upoznavanju učenika s globalno aktualnim temama, ali se mogu obrađivati u lokalnom kontekstu. Također, donosi prikaz smjernice za rad na tim temama kroz nastavu, izvannastavne aktivnosti i projekte škola u zajednici. Osim primjera za učitelje i teorijskog objašnjenja koncepta i sadržaja održivog razvoja, priručnik sadrži i inspirativne ideje za učenice/ke kroz prikaze rada i doprinosa aktivista različitih profila.

Sadržaj priručnika je izrađen u suradnji partnera na projektu Znanje za održivo djelovanje – Udruga Zelena Istra, Centar za mirovne studije i Eko Krka Knin te škola: OŠ Domovinske zahvalnosti i SŠ Lovre Montija iz Knina i Gimnazije Pula, OŠ Monte Zaro, OŠ Kaštanjer, OŠ Šijana iz Pule te OŠ Vladimira Nazora iz  Krnice. U njemu su opisani projekti učenika tih škola u svojim zajednicama kao što su Pragrande – divlje srce grada, Eko kutak u našem gradu, Skroji svoju održivu priču i drugi.

Iskreno čestitamo na ovom vrijednom prilogu razvoju obrazovanja prema održivosti!

/by
,

Život na Zemlji i klima

Ovogodišnji izvještaj WWF-a o stanju živućeg planeta donosi doista alarmantne podatke: u razdoblju od 1970. do 2016. godine se brojnost populacija životinjskih vrsta u prosjeku smanjila za 68 %. Taj katastrofalni pad je uzrokovan raznolikim aspektima ubrzanih trendova uništenja okoliša, kao što su deforestacija, klimatske promjene, neodržive poljoprivredne prakse, protuzakonita trgovina vrstama itd. Poremećaji okoliša su naprosto prenagli da bi im se životinjske i biljne vrste mogle prilagoditi. Ove godine smo šokirani pratili nestanak plemenite periske u Jadranu, a uzrok se pripisuje zarazi, čijem širenju pogoduje porast temperature mora.[1] Periska je tek domaći ilustrativni primjer globalne situacije, koja se naziva šestim masovnim izumiranjem.

Unatoč tome, raširen je mit da biljnim i životinjskim vrstama klimatske promjene nisu velik problem, jer im se one relativno lako prilagođavaju. Nedavno mi je stigao ovakav komentar, citiram: „Klimatske promjene koje su trenutno aktualne nisu nikakva prijetnja životu na Zemlji. One mogu biti prijetnja nekim današnjim oblicima života na Zemlji, ali opet više od 99% vrsta koje su postojale na Zemlji, a to je više od 5 milijardi vrsta, izumrle su dosad. Borba protiv klimatskih promjena je zapravo sebično antropocentrična. Ne želimo da nama ljudima postane neugodno. Dakle, iz vlastitog užitka dovodimo do klimatskih (i ne samo tih promjena), a onda iz vlastitog užitka želimo iste spriječiti. Kratkoročno gledano, pohvalno je to. Logično je i s aspekta borbe za opstanak. Dugoročno gledano, ljudi će kad tad izumrijeti štogod napravili. Do sad je izumrlo 90% ljudskih vrsta – antecessor, erectus, ergaster, floresiensis, habilis, heidelbergensis, luzonensis, rudolfensis, naledi i neanderthalensis; ostala je samo jedna – sapiens. Što je svakako sreća je da će se evolucija pobrinuti da poslije ljudi nastanu još naprednija živa bića. Ako promijenimo klimu, evolucija će se pobrinuti da novim živim bićima bude baš tako lijepo.“

Navedeni mit, kao i njegova inkarnacija u proširenoj formi, predstavljena citiranim komentarom, prepun je logičkih pogrešaka. No, da bismo to objasnili, podsjetimo se evolucije i pogledajmo malo u dinamičku prošlost našeg planeta.

Slika 1. Masovna izumiranja i njihovi uzroci kroz geološku prošlost. Izvor: https://www.mtcares.org/global-warming-is-causing-extinction-of-some-life/#.X8bB8bNCdPY (1. prosinac 2020.)

Kroz cijelu geološku prošlost Zamlje masovna izumiranja su se događala pri promjenama okoliša, koje su bile pranagle da bi se žive vrste prilagodile na njih. Evolucija funkcionira kroz mehanizam odabira najbolje prilagođenih jedinki. Taj proces je spor i tek na tisućljetnim skalama promjene postaju zamjetne. S druge strane, aktualne klimatske promjene su vrlo brz proces, u kojem se značajne promjene događaju na desetljetnoj skali, dakle neusporedivo brže od procesa odabira najuspješnijih jedinki.

Tokom geološke povijesti dogodilo se pet masovnih izumiranja.[2] U većini slučajeva uzrokovale su ih velike vulkanske erupcije, koje su, zbog velike količine izbačene prašine što se rasprostre i zasjeni sunčevu svjetlost nad cijelom površinom Zemlje, dovele do naglih zahlađenja.

Prvo masovno izumiranje je uzrokovalo nestanak 86 % tada postojećih vrsta, a dogodilo se prije 445 milijuna godina. Ono je uzrokovano intenzivnim ledenim dobom, koje je nastupilo kao posljedica neobično velike vulkanske aktivnosti, nakon kojega je slijedio milijun godina dug topli period. Većina vrsta se nije mogla prilagoditi tim ekstremnim oscilacijama okolišnih uvjeta.

Devon je završio prije 360 milijuna godina masovnim izumiranjem 75 % vrsta, a ono je uzrokovano brzim klimatskim promjenama.[3]

Trećim masovnim izumiranjem prije 250 milijuna godina, opet je nestalo oko 85 % vrsta, što je označilo kraj perma. Tad su nestale skoro sve morske vrste, a uzrok je velika vulkanska erupcija, koja je blokirala sunčevu svjetlost te uzrokovala obimne kisele kiše. Ugljikov dioksid, emitiran tom ogromnom erupcijom, zatim je uzrokovao globalno zatopljenje. Na to se nadovezalo još jedno veliko izumiranje prije 200 milijuna godina, koje je uzrokovano velikim emisijama metana iz zagrijanih oceana. Nestalo je 80 % živih vrsta.

Zadnje veliko izumiranje se dogodilo prije 65 milijuna godina, kad je nestalo oko 76  % vrsta.[4] To je bio kraj perioda krede, kad je nestankom dinosaura otvorena ekološka niša pogodna za evoluciju sisavaca. To izumiranje je uzrokovano kombinacijom velike vulkanske aktivnosti i udara velikog asteroida.

Slika 2. Trenutni trend stope izumiranja.[6]

Na temelju fosilnih nalaza određena je današnja normalna stopa izumiranja, koja iznosi oko 40 vrsta godišnje. U zadnjih 1000 godina ta stopa je narasla na 960 vrsta godišnje, da bi se u zadnjih 500 godina popela do stope koja je potakla opisanih 5 masovnih izumiranja. Trenutno vrste nestaju izuzetno velikom brzinom,[5] što je više nego jasno iz alarmantnog izvještaja WWF-a.

Tvrdnja da se žive vrste lako prilagođavaju promjenama pa će se zato prilagoditi i aktualnim klimatskim promjenama je skakanje na zaključak putem prekomjerne simplifikacije. Da, vrste se prilagođavaju, ali treba uzeti u obzir brzinu promjene u odnosu na evolucijski kapacitet prilagodbe. Povijest života na Zemlji nam lijepo pokazuje kako nagle promjene u okolišu dovode do evolucijskih diskontinuiteta. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je evolucija relativno spor proces, a brzina trenutnih klimatskih promjena je prevelika, što uzrokuje preradikalne promjene okoliša, na koje se mnoge vrste ne mogu prilagoditi. Osim toga, život na Zemlji je isprepletena mreža međusobno ovisnih ekosustava. Na primjer, zakiseljavanje oceana zbog otapanja CO2 dovodi do urušavanja temeljnih ekosustava. Nastavimo li s trenutnim tempom emitirati CO2, do kraja ovog stoljeća bi moglo nestati oko 40 % živih vrsta. To je stopa izumiranja do sada nezabilježena u geološkoj povijesti. Treba uzeti u obzir da naša civilizacija to neće preživjeti, možda ni čovjek kao biološka vrsta. Bit će potrebni milijuni godina da globalni ekosustav uspostavi novu održivu ravnotežu.

Prema tome, nastavimo li ovom stazom, pretvorit ćemo se u najveću katastrofu koja je pogodila život na Zemlji od njegovog nastanka. Ne, život neće nestati, on je prežilav i kad jednom nastane, sposoban je izdržati vrlo velike prijetnje. Život će se adaptirati, ali nestat će mnoge vrste i mnogi ekosustavi koje danas poznajemo. Dobra je vijest da još uvijek imamo vremena da promijenimo te opasne trendove.

 

[1] I. E. Hendricks et al. Sci. Rep. 9 (2019) 13355

[2] Burgess, S. D., Bowring, S., & Shen, S. Z. Proc. Nat. Acad. Sci. 111 (2014) 3316-3321

[3] Courtillot, V., Kravchinsky, V.A., Quidelleur, X., Renne, P.R., & Gladkochub, D. Earth Planet. Sci. Lett. 300 (2010) 239-245

[4] Sun, Y., Joachimski, M. M., Wignall, P. B., Yan, C., Chen, Y., Jiang, H., Lai, X. Science 338 (2012) 366-370

[5] Barnosky, A. D., Matzke, N., Tomiya, S., Wogan, G. O., Swartz, B., Quental, T. B., … & Ferrer, E. A. Nature, 471 (2011) 51-57

[6] G. Ceballos, P. R. Ehrlich, A. D. Barnosky, A. García, R. M. Pringle, T. M. Palmer, Sci. Adv. 1 (2015) e1400253

/by