Zaključci skupa “Prilagodbe na klimatske promjene i očuvanje morskih ekosustava Jadranskog mora”

Zadar, 26. do 29. rujna 2024.

Znanstveno-stručni skup na temu „Prilagodbe na klimatske promjene i očuvanje morskih ekosustava Jadranskog mora”, održan u Zadru od 26. do 29. rujna 2024., okupio je brojne stručnjake, znanstvenike i profesore usmjerene na istraživanje i obrazovanje javnosti o klimatskim promjenama te neizravnim i izravnim učincima i posljedicama ovog globalnog procesa na Jadransko more i Mediteran. Na skupu su sudjelovali i znanstvenici iz inozemstva, čime se događaj proširio i dodatno dobio na važnosti u širem znanstvenom i stručnom krugu.

Globalnu važnost i hitnost teme konferencije potvrđuju neki novi dokumenti, objavljeni nakon Skupa. Svjetski Fond za Prirodu (World Wide Fund for Nature – WWF) objavio je početkom listopada Izvještaj o stanju planeta 2024.[1], u kojem je navedeno da je u svega pedesetak godina (1970.-2020.), došlo do alarmantnog smanjenja (preko 70%) veličine praćenih prirodnih populacija. Podsjetimo, zdravi ekosustavi ljudima i ostalim živim vrstama osiguravaju životne uvjete na Zemlji, a isto tako povećavaju otpornost prema klimatskim promjenama. Glavne ugroze su izravno povezane s utjecajem čovjeka: gubitak i degradacija staništa, klimatske promjene, pretjerano iskorištavanje i iscrpljivanje rezervi i resursa, širenje invazivnih vrsta i bolesti. Postignuti su brojni globalni sporazumi s akcijskim planovima i strategijama (vidi Pariški sporazum, 2015[2]), ali unatoč tome je dosadašnji napredak u stvarnoj obnovi prirode i okoliša vrlo oskudan, dok se trendovi degradacije ne usporavaju. Najbolja raspoloživa znanost jasno poziva na sveobuhvatnu političku akciju, koja bi trebala hitno, koherentno i oštro fokusirano odgovoriti na te egzistencijalne izazove. No, sve dosadašnje akcije su u tom smislu prespore, krivo usmjerene ili su čak potpuno izostale. Na više mjesta se naglašava, a u ovom izvještaju se i mi slažemo da to podrazumijeva hitnu transformaciju u našim hranidbenim, energetskim, transportnim i financijskim sustavima.

Također, apeli i izvještaji koje je objavio Ripple i sur.[3], upozoravaju da smo već ušli u „nepoznat teritorij“ i da je situacija doista sustavna i egzistencijalna prijetnja čovječanstvu, što bi moglo dovesti do djelomičnog društvenog kolapsa. Kao prvenstveni cilj, autori pozivaju na smanjenje ljudskih aktivnosti koje dovode do porasta emisija stakleničkih plinova, što dovodi do klimatskih promjena. Ostvarenjem tog cilja, čovječanstvo bi dugoročno stvorilo preduvjete za prevladavanje izazova s kojima se suočava, a time i za svoj opstanak.

Današnja znanstvena opažanja i mjerenja pokazuju da su dosadašnje projekcije budućnosti značajno podcijenile brzinu kojom se klimatske promjene događaju te da se trenutno nalazimo puno bliže točki preokreta, nakon koje će promjene u klimatskom sustavu Zemlje postati nagle, nepredvidljive, a možda i ireverzibilne. Tako su nordijski klimatski znanstvenici krajem listopada uputili hitno otvoreno pismo Nordijskoj skupštini ministara,[4] u kojem upozoravaju da se velika promjena sjevernoatlantske cirkulacije (kolaps Atlantic Meridional Overturning Circulation, AMOC) može očekivati unutar sljedećih par desetljeća, a ne kako se do sada smatralo do kraja stoljeća. Takva ozbiljna promjena cirkulacije će razorno i nepovratno utjecati ne samo na nordijske države nego i na druga područja na Zemlji.

U zadnjih nekoliko godina klimatske promjene počinju biti sve zamjetnije i na području Europe.[5] To se na ljudsku populaciju izravno očituje kroz sve intenzivnije i sve češće vremenske ekstreme, koji uzrokuju velike ekonomske štete, ali dovode i do sve većih ljudskih žrtava te do nepovratne štete po okoliš i prirodu. Osim toga, Sredozemna regija je prepoznata kao jedna od globalnih vrućih točaka, koja se zagrijava značajno brže od globalnog prosjeka.[6] To je dodatni poticaj za djelovanje na lokalnoj razini.

Uzimajući sve to u obzir, kao i iznesena usmena i posterska priopćenja, obilježena multidisciplinarnim pristupom prirodnih znanosti i struke vezanim za morske ekosustave, zajedno sa zaključnom raspravom skupa, doneseni su sljedeći zaključci:

  1. Klimatske promjene postaju sve veći izazov za ekosustave, ali i ljudsku zajednicu. Globalno zatopljenje, potaknuto rastućom koncentracijom stakleničkih plinova, uzrokuje značajne promjene u vremenskim obrascima i pojačava učestalost ekstremnih vremenskih pojava.
    U Europi se posljednjih godina bilježi porast broja i intenziteta toplinskih valova, suša, poplava i nevremena. Prema klimatološkim podacima, 2023. je bila druga najtoplija godina u Europi, s rekordnim brojem dana s „ekstremnim toplinskim stresom” (osjećaj kao da temperatura prelazi 46 °C). Također postoji sve izraženiji trend povećanja broja dana s barem „jakim toplinskim stresom” (osjećaj temperature između 38 i 46 °C) diljem Europe.
  1. Na konferenciji je iznesena inicijativa o osnivanju nacionalnog znanstvenog tijela, koje bi se sustavno bavilo svim relevantnim aspektima klimatskih promjena. Specifično, djelovanje tog tijela bi se kretalo od kontinuiranog praćenja fizikalnih pokazatelja, klimatoloških projekcija, nalaženja rješenja za ublažavanje i prilagodbu, sve do praćenja društvenih i ekonomskih posljedica klimatskih promjena. Financiranje tog tijela bi moralo biti sustavno, tj. njegovo funkcioniranje ne bi smjelo ovisiti o projektima.
  2. Morska zaštićena područja u Jadranu od presudne su važnosti za očuvanje biološke raznolikosti, usluga ekosustava i prirodnih resursa, što doprinosi otpornosti na klimatske promjene. Trenutno je zaštićeno tek 12 % površine hrvatskih morskih područja, no do 2030. planira se proširenje zaštite na dodatnih 18 % u šest ključnih područja značajnih za ptice, morske kornjače i dupine. Trećina tih zaštićenih zona bit će proglašena “no take” područjima, gdje će biti posve zabranjen izlov kako bi se omogućila potpuna regeneracija ekosustava. Dobar primjer jačanja kapaciteta morskih zaštićenih područja je Interreg projekt MPA4Change,[7] koji je usmjeren na prijenos znanja, primjere dobre prakse u restauraciji staništa, prilagodbu klimatskim promjenama i edukaciju.
    Određivanju morskih područja koja trebaju biti zaštićena pripomoći će rezultati Nacionalnog projekta kartiranja staništa. Naime, uspješno je kartirano 51 % staništa Jadranskog mora, a u 2025. godini se nastavlja kartiranje i preostalih 49 % podmorja. U planu je i regulacija sidrenja u livadama posidonije, s ciljem obnove ovog ključnog staništa.  Zaštitu od utjecaja klimatskih promjena trebaju i područja važna zbog geološke raznolikosti. Mali postotak Hrvatske obale građen je od klastičnih stijena koje su podložnije mehaničkom trošenju, primjetnom i na manjoj vremenskoj skali (mjeseci, godine). Zbog intenzivnih nepredvidivih oborina, tijekom sve češćih oluja vezanih uz klimatske promjene, klifovi građeni od klastičnih stijena podložniji su eroziji, te je u budućnosti moguće povlačenje takvih obala.
  1. Pokazatelj klimatskih promjena (uključujući i snažan antropogeni utjecaj) je i morsko jezero Zmajevo oko kraj Rogoznice, koje pokazuje progresivnu deoksigenaciju. Zbog svojih specifičnih biogeokemijskih svojstava detaljno je proučavano posljednjih desetljeća te može poslužiti kao odličan pokazatelj mogućih promjena kako u Jadranskom moru tako i u ostalim zatvorenim i plitkim morskim područjima.
    Rogozničko jezero (Zmajevo oko) izrazito je eutrofno morsko jezero koje sezonski prelazi između stratificiranih i holomiktičnih, anoksičnih uvjeta. U stratificiranim razdobljima jezero ima euksinska svojstva, a ljeti, uz visoke temperature i intenzivnu svjetlost, na granici između oksičnog i anoksičnog sloja dolazi do pojačane aktivnosti fototrofnih ljubičastih sumpornih bakterija i povećane koncentracije sumpornih spojeva. Glavne fizičko-kemijske promjene uključuju zagrijavanje, deoksigenaciju vodenog stupca te akumulaciju toksina poput sulfida i amonijaka, uz češću pojavu anoksične holomiksije. Spektralne analize razina vode jezera pokazuju da porozni krš oko jezera štiti jezero od visokofrekventnih oscilacija razine okolnog mora, pa se ono ponaša kao prigušeni sustav u plimnim i subdnevnim oscilacijama.
    Vransko jezero, jedno od najvažnijih močvarnih područja u Hrvatskoj, suočava se s ozbiljnim ekološkim izazovima uzrokovanim klimatskim promjenama, porastom razine mora i sve češćom salinizacijom. U posljednja dva desetljeća, salinizacija je uzrokovala značajne promjene u ekosustavu, uključujući gubitak algi parožina, što je rezultiralo prelaskom jezera iz stanja čiste u mutnu vodu te smanjenjem populacija ptica zimovalica. Hitno su potrebne mjere aktivnog upravljanja, poput kontroliranja razine vode pomoću izgradnje pokretne brane na kanalu Prosika, obnove staništa algi parožina i poboljšanja kvalitete vode, kako bi se osigurala dugoročna održivost ovog osjetljivog ekosustava.
  1. Klimatske promjene utječu na riblje stokove i njihove biološke procese, uključujući reproduktivni uspjeh, dinamiku populacije, migracijske obrasce i interakcije među populacijama riba. Ribolovne aktivnosti u Jadranu posebno su osjetljive na porast temperature mora, budući da većina ciljanih vrsta preferira hladnije ili umjerene uvjete. Povećanje temperature moglo bi premašiti optimalne razine za te vrste, što bi moglo uzrokovati smanjenje brojnosti populacija ili čak njihov potpuni kolaps. Istodobno, sve je veća prisutnost termofilnih autohtonih i alohtonih vrsta u regiji, no ostaje neizvjesno hoće li te vrste moći nadomjestiti gubitke nastale zbog smanjenja brojnosti ciljanih ribolovnih vrsta.
  2. Povišenje temperature mora, spuštanje termokline, fluktuacije saliniteta i zakiseljavanje oceana negativno utječu i na akvakulturu. Posljedica visoke temperature može biti pad imuniteta uzgajanih organizama i pojava bolesti, smanjeni broj mlađi školjkaša ili čak ugibanje uzgajanih riba. Te promjene zahtijevaju prilagodbe u tehnološkim procesima uzgoja, korištenje novih metoda ali i dugoročno planiranje održivog razvoja (npr. dublje postavljeni kavezi, prilagodba uzgojne gustoće, prilagođena hranidba, uzgoj u recirkulacijskim sustavima i eventualno uzgoj novih vrsta koje su otpornije na klimatske promjene).
  3. Povišenje temperature mora i spuštanje termokline utječe i na osjetljive bentoske organizme. Posljednjih deset godina proučavan je utjecaj masovne smrtnosti crvene gorgonije (Paramuricea clavata) u zaštićenim i nezaštićenim područjima Jadrana, na dubinama od 30 do 60 metara. Smrtnost je manja na većim dubinama, što potvrđuje važnost temperature mora. Zbog povišene temperature, izgubljeno je do 70% biomase gorgonija na istraživanim lokacijama. Eventualni oporavak najugroženijih populacija trajat će desetljećima, a učestalost ovakvih događaja vjerojatno će rasti s klimatskim promjenama i zagađenjem mora.
  4. Ekstremno cvjetanje mora u sjevernom Jadranu, poput onog zabilježenog u lipnju 2024. godine, rezultat je složenog djelovanja klimatskih i okolišnih čimbenika, uključujući tople zime, izraženo raslojavanje mora, pojačani dotok rijeke Pad te dodatni atmosferski unos nutrijenata. To sve potiče intenzivnu fitoplanktonsku i mikrobiološku aktivnost, ekstremno cvjetanje mora i hiperprodukciju organskog materijala. Tako su početkom lipnja 2024. sluzave nakupine („mucillagini“) ponovno preplavile sjeverni Jadran uz zapadnu obalu Istre, slično kao 1990-ih. Ovakve pojave zbog klimatskih promjena i ekstremnih vremenskih uvjeta postaju sve intenzivnije i šire se velikim područjem te se sve češće pojavljuju i na lokacijama gdje ih do sad nikada nije bilo. Razumijevanje tih procesa zahtijeva multidisciplinarna istraživanja kako bi se preciznije predvidjeli i eventualno ublažili njihovi negativni učinci na ekosustav Jadranskog mora.
  5. Indikator klimatskih promjena je broj i abundancija novozabilježenih vrsta u Jadranu. Strane vrste organizama predstavljaju značajnu prijetnju Jadranskom moru jer mogu uzrokovati značajne ekološke promjene i smanjiti bioraznolikost. Sve je veći broj novih vrsta želatinoznog zooplanktona, kao i već broj invazivnih vrsta algi koje se sve više šire poput vrste Caulerpa cylindracea. Na popisu zabrinjavajućih vrsta Europske Unije,[8] crnom popisu alohtonih vrsta, nije uvrštena niti jedna morska vrsta, što otežava odstranjivanje i regulaciju u Jadranu. Zbog toga na razini EU treba zagovarati unošenje tih vrsta u regulativu. U RH je potrebno jače zagovarati strožu primjenu i provedbu postojećih EU propisa o klimatskim promjenama i invazivnim vrstama. Iako nekoliko institucija već prikuplja podatke o stranim vrstama, potrebno je unaprijediti praćenje i razmjenu tih podataka te uvesti standardizirane protokole. Ključno je primijeniti dobre prakse, pilot projekte i studije slučajeva iz zemalja koje se već bore s invazivnim vrstama i trpe ekonomske posljedice. Prevencija i brzi odgovor su od najvećeg značaja.
    Brodske luke su žarišta za unošenje invazivnih vrsta putem balastnih voda. Prosječan godišnji unos balastnih voda u Jadransko more iznosi 10 milijuna m³, a očekuje se porast. Hrvatska je 2004. potpisala Međunarodnu konvenciju o upravljanju balastnim vodama, što je važno zbog zaštite bioraznolikosti. Naime 1 m³ balastne vode može sadržavati i do nekoliko milijuna jedinki planktonskih organizama, uključujući ciste i ličinke. Od 8. rujna 2024., svi brodovi su obavezni koristiti sustave za tretiranje balastnih voda, što značajno smanjuje brojnost organizama koje one sadrže. Međutim, čak i mali broj preostalih organizama može biti ugrožavajući. Ključ uspjeha su prevencija, kontinuirani monitoring i razmjena informacija između luka. Međutim, kako je na konferenciji upozoreno, legislativa EU zasad ne prepoznaje morske invazivne vrste, što treba hitno promijeniti.
  1. Porast razine mora uzrokovan klimatskim promjenama, ukazuje na hitnu potrebu za strateškim prilagodbama infrastrukture kako bi se zaštitile ne samo ekonomske i turističke aktivnosti, već i identitet obalnih zajednica, koji je neraskidivo povezan s njihovom povijesnom arhitekturom i ostalim aspektima kulture, ali i načinom života.
    Zbog ubrzanog dizanja razine mora, koja se u posljednjih stotinjak godina podigla za 20 cm u odnosu na doba Austro-Ugarske, obalne strukture diljem Jadrana suočavaju se s ozbiljnim izazovima. Rive i luke sagrađene još u rimsko doba te tijekom srednjeg vijeka već su preplavljene, a one izgrađene u razdoblju Austro-Ugarske, iako su zasad iznad razine mora, ubrzano postaju ugrožene. Zbog toga će za ove povijesne strukture biti potrebno napraviti opsežne radove kako bi se očuvala kulturna i povijesna baština obalnih gradova. Također će biti potrebno uzeti u obzir podizanje razine mora prilikom planiranja i buduće izgradnje svih operativnih struktura u lukama.
  1. Inovacije usmjerene na smanjenje emisija CO2 od ključne su važnosti za postizanje klimatske neutralnosti. Inicijative poput postavljanja urbanih fotobioreaktora ne samo da smanjuju ugljični otisak, već i značajno doprinose poboljšanju kvalitete zraka u urbanim sredinama. Kombinacija tehnoloških rješenja i pametnog upravljanja resursima pruža snažan temelj za održivu budućnost te učinkovitu borbu protiv klimatskih promjena.
  2. Globalni i lokalni politički odgovor na klimatsku krizu je i dalje u značajnom raskoraku sa znanstveno utemeljenim zahtjevima, osobito u svojoj implementaciji. Također, politička obećanja su neusklađena s realnim odlukama, a klimatske politike i dalje nisu u fokusu većine političkih stranaka,[9] što je vidljivo i iz njihovih izbornih programa.[10] Izrazito jačanje ekstremne desnice na razini cijele EU predstavlja veliku prijetnju Zelenom planu EU, kao i cijeloj legislativi koja iz njega proizlazi. To se osobito očitovalo kroz recentnu raspravu o Zakonu o obnovi prirode.[11] S tim u vezi treba spomenuti i veliku prijetnju širenja znanstveno neutemeljenih dezinformacija, što je također jedan od važnih aspekata agende ekstremne desnice.
  3. Ukazano je na potrebu za energijom iz obnovljivih izvora kako bi se postigli ciljevi klimatske neutralnosti do 2050. (plan RePowerEU,[12] također i plan Svjetske banke za Plavu ekonomiju[13]).
    Zbog kompleksnih okolišnih implikacija, implementaciji predloženog projekta izgradnje odobalnog vjetroparka u području između Pule i Ravenne mora prethoditi multidisciplinarna analiza utjecaja na okoliš i prirodu, kako bi se pronašlo rješenje koje će minimizirati negativne utjecaje.
  1. Bez obzira na velike potencijale korištenja obnovljivih izvora energije, Republika Hrvatska svoju energetsku politiku i dalje pretežno temelji na korištenju fosilnih goriva, što se očituje u recentnoj izgradnji i planovima za proširenjem infrastrukture za eksploataciju plina, kao i u planovima istraživanja potencijalnih ležišta ugljikovodika na području Jadranskog mora, Dinarida i Panonske nizine. Te aktivnosti su rezultirale recentnim otkrićima, koja vode prema novim ekstrakcijskim i eksploatacijskim projektima. Vrlo složena geopolitička dinamika ne smije biti izlika za daljnje provođenje i širenje projekata ekstrakcije i eksploatacije fosilnih goriva. Egzistencijalni imperativ našeg doba je potpuno ukidanje suvišnih emisija stakleničkih plinova i sve sile moraju biti usmjerene prema tom cilju.
  2. Drugu dimenziju istog problema čini turizam, koji je i dalje u ekspanziji i danas se preko 20 % ekonomije Republike Hrvatske temelji na njemu. S njime je povezana prekomjerna izgradnja, prenamjene zemljišta osobito u priobalnom pojasu, zauzimanje pomorskog dobra, cestovni i pomorski promet, koji se i dalje dominantno temelji na cestovnom prijevozu osobnim automobilima i druge aktivnosti koje devastiraju more i priobalje, ali i tradicionalni način života. Osim tranzicije prema održivijim praksama na svim razinama, treba inzistirati na zaštiti očuvanih predjela, te poticati mjere i provoditi projekte obnove prirode, gdje god je to moguće.
  3. Otpad koji nastaje od kratkotrajnih proizvoda, plastični otpad, osobito onaj koji nastaje od jednokratne plastike, globalno u sve većoj mjeri opterećuje okoliš. U tom smislu na svim razinama treba obeshrabriti potrošače od korištenja kratkoročnih, praktički nepopravljivih produkata. Jednokratnu plastiku treba potpuno ukloniti iz upotrebe.
  4. Zaključno, unatoč deklarativnoj strateškoj određenosti prema održivosti, Republika Hrvatska na političkoj razini i dalje obilno podupire potpuno suprotne projekte. Stoga je važno na svim razinama zagovarati potpuni politički zaokret u tom smislu. Također, jedan od zahtjeva mora biti razvoj sustava izvještavanja o utjecaju na okoliš, uspostavljanja strogih propisa koji se odnose na zagađenje, kao i uspostavljanje koncepta rigorozne odgovornosti prema okolišu i prirodi. Kontrola se ne smije svoditi tek na lokalne ili državne institucije, jer dosadašnja praksa ukazuje na znatne slabosti tog sustava kontrole, nego mora prolaziti neki oblik neovisne i transparentne procjene izvještaja.
  5. Tijekom skupa prikazani su izvrsni i nadahnjujući primjeri dobre prakse u obrazovanju. Primjetan je velik interes prosvjetnih radnika i edukatora za podučavanje mlađih generacija, te njihova inventivnost i entuzijazam pri tome. Takve dobre prakse treba institucionalno i društveno poduprijeti da ne ovise isključivo o entuzijazmu i aktivnosti pojedinaca. Od ključne je važnosti upoznati širu društvenu zajednicu, uključujući i djecu, s temeljnim znanjima o utjecaju klimatskih promjena na more, njegove procese i živi svijet. Važno je osvijestiti moguće posljedice našeg nedovoljnog razumijevanja i nedovoljno ozbiljnog pristupa ovoj temi za budućnost čovječanstva. Zato treba povećati zastupljenost i važnost sadržaja vezanih uz klimatske promjene u školskim kurikulima. U Hrvatskoj je
  6. godine održivi razvoj uveden kao obvezna međupredmetna tema u nacionalni kurikul.[14] Cilj je razvijanje razumijevanja povezanosti okoliša, gospodarstva i društva te praktičnih vještina, poduzetnosti i kritičkog mišljenja.
    Škole kroz različite projekte (poput GLOBE i SEMEP) aktivno potiču učenike na sudjelovanje u očuvanju okoliša i razvijanje svijesti o održivom razvoju. Ovi programi omogućuju učenicima stjecanje znanja i vještina kroz praktična istraživanja i terenski rad, posebno u kontekstu zaštite vodenih ekosustava. Učenici aktivno prate i analiziraju promjene u okolišu te svoje rezultate prezentiraju na smotrama i natjecanjima, što doprinosi njihovom razumijevanju važnosti biološke raznolikosti i odgovornosti prema prirodi. Time se ne samo jača oceanska pismenost, već i svijest o nužnosti očuvanja prirode za poboljšanje života naše i budućih generacija.
  1. Također je tijekom skupa prikazano nekoliko izložbi učeničkih likovnih radova i fotografija kao i nekoliko postera s tom tematikom te je održan koncert. Sve to s ciljem osvještavanja da sinergija između umjetnika i znanstvenika može donijeti inovacije i otkrića koja obogaćuju ljudsko iskustvo i potiču napredak u mnogim područjima, uključujući rješavanje globalnih izazova. Kreativna umjetnička misao i znanstveno istraživanje zajedno mogu poboljšati svijet.
    Jenska deklaracija[15], usvojena 2021. godine, istaknula je važnost povezivanja umjetnosti i društvenih znanosti u ostvarivanju UN-ovih ciljeva održivog razvoja. U kontekstu zabrinutosti oko njihovog postizanja do 2030. Deklaracija je naglasila da uzroci problema leže više u društvu, odnosno čovjeku, nego u okolišu, te je pozvala na temeljnu promjenu načina življenja, počevši od pojedinca. Umjetnost, s naglaskom na novu estetiku, istaknuta je kao važan čimbenik promjena jer izazivajući emocije i promišljanje, ona može otvoriti nove perspektive za život usklađen s ciljevima održivog razvoja.

[1] WWF 2024. Living Planet Report 2024 – A System in Peril. WWF, Gland, Switzerland

[2] https://www.consilium.europa.eu/hr/policies/paris-agreement-climate/;

https://mingo.gov.hr/o-ministarstvu-1065/djelokrug-4925/klima/prilagodba-klimatskimpromjenama-1965/1965

[3] Ripple et al. BioScience, 2020, 70(1), 8-12; Ripple et al. BioScience, 2023, 73, 841–850

[4] Open Letter by Climate Scientists to the Nordic Council of Ministers, Reykyavik, Listopad 2024.

[5] Copernicus, The European state of the climate 2023 report, travanj 2024.

[6] Union for the Mediterranean, 1st Scientific Report on Climate and Environmental Change in the Mediterranean, UfM 2021

[7] https://www.europarc.org/interreg-euro-med-mpa4change/

[8] Europska komisija, A list of invasive alien species of Union concern, 2. kolovoz 2022.

[9] Znanstvenici za klimu, Apel političkim strankama uoči parlamentarnih izbora 2024.

[10] Znanstvenici za klimu, Klimatske promjene u programima vodećih stranaka

[11] Europska komisija, Nature restoration law, 17. lipanj 2024.

[12] Europska komisija, Affordable, secure and sustainable energy for Europe (REPowerEU),

[13] World Bank Group, Charting Croatia’s blue economy pathways (2024)

[14] Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Kurikulum međupredmetne teme Održivi razvoj za osnovne i srednje škole, 2019.

[15] Rimski klub, The Jena Declaration. Humanities and social sciences for sustainability (2021).

/by

Poziv na donošenje dodatnog protokola uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima o pravu na čist, zdrav i održiv okoliš

Poziv na donošenje dodatnog protokola uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima o pravu na čist, zdrav i održiv okoliš

Stalnim predstavnicima država članica Vijeća Europe

 

Poštovani,

Mi, članovi Globalne mreže za ljudska prava i okoliš (GNHRE) i znanstvenici, istraživači i praktičari, potpisujući ovo pismo, sa zadovoljstvom vam predstavljamo ovaj poziv za usvajanje dodatnog Protokola uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima o pravu na čist, zdrav i održiv okoliš. Godine 2021. Parlamentarna skupština Vijeća Europe (PACE) pozvala je na usvajanje dodatnog protokola uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (ECHR) kako bi se priznalo pravo na siguran, čist, zdrav i održiv okoliš ( R2HE). Ova se inicijativa nadovezuje na tri prethodna pokušaja PACE-a od 1970-ih godina, uključujući 1999., 2003. i 2009.[1] Nadalje, na samitu Vijeća Europe održanom 2023. u Reykjaviku, svi čelnici država i vlada Vijeća od 46 članova obvezalo se na “jačanje [svog] rada u Vijeću Europe na aspektima ljudskih prava okoliša na temelju političkog priznavanja prava na čist, zdrav i održiv okoliš kao ljudskog prava.”[2]

Kao mreža koja istražuje pitanja koja se odnose na ljudska prava i okoliš, dolje potpisani članovi GNHRE-a, partneri i akademski kolege pozdravljaju ovaj razvoj i na temelju naše stručnosti u tom području pridružuju se pozivu na brzo priznavanje prava na čist, zdrav i održiv okoliš od strane Vijeće Europe.

Ovo se pismo nadovezuje na prethodno pismo[3] više od 450 organizacija civilnog društva, društvenih pokreta i organizacija starosjedilačkih naroda i ponovo ističe da je izričito priznavanje R2HE kroz dodatni protokol uz ECHR ključni prioritet za široku mrežu znanstvenika i praktičara u disciplinama koje se bave ljudskim pravima, zaštiti okoliša, ravnopravnosti spolova, društvenoj i ekonomskoj uključenosti, kao i onima koji su uključeni u sindikate, pravne prakse i znanstvena tijela.

Međusobno povezane ekološke krize, uključujući klimatske promjene, zagađenje i gubitak bioraznolikosti, predstavljaju ključni izazov za ljudska prava našeg vremena.[4] Planetarna kriza pogađa sve ljude koji žive u državama članicama Vijeća Europe, zbog čega je nužno hitno poduzimanje odlučnih koraka prema donošenju obvezujućeg pravnog okvira koji priznaje i štiti pravo na čist, zdrav i održiv okoliš. Svake godine više od 300 000 ljudi samo u Europskoj uniji prerano umire zbog atmosferskog onečišćenja.[5] Klimatske promjene, koje se brzo pogoršavaju, uzrokuju neviđene toplinske valove, dugotrajne suše, učestale poplave, porast razine mora i razorne šumske požare koji pustoše zajednice i ekosustave. Od Sredozemnog mora do Arktičkog kruga, urušavaju se čitavi ekosustavi, a zajednice pate od posljedica nepovratnog gubitka bioraznolikosti. Ugroženi su pristup sigurnoj pitkoj vodi, čistom zraku i plodnoj zemlji, što također ugrožava sigurnost hrane, smanjuje otpornost zajednica, što je popraćeno nestankom kulturalnih običaja i praksi. Klimatskom krizom nerazmjerno pogođeni dijelovi društva, a posebno mlađe generacije, suočavaju se s novim oblicima tjeskobe. Te krize produbljuju postojeće nejednakosti, najozbiljnije utječući na ljudska prava onih koji su već u marginaliziranim situacijama.

U 43 od ukupno 46 država članica Vijeća Europe, pravo na čist, zdrav i održiv okoliš već je zaštićeno nacionalnim ustavima, zakonodavstvom i sudskim odlukama ili kroz državno priznavanje Aarhuške konvencije. Za one države koje još ne priznaju to pravo, donošenje ovog protokola će omogućiti izravan put za jačanje ekoloških standarda i politika, kao i osiguravanje drugih ljudskih prava, za dobrobit svih ljudi unutar njihovih granica, ali i unutar svih država članica Vijeća Europe. Očekuje se da će ove promjene pridonijeti poboljšanju kvalitete okoliša i većem uživanju ljudskih prava, kao i poboljšanom pristupu Europskom sudu za ljudska prava. Istraživanja su pokazala da ekološka ljudska prava, a posebno R2HE, doprinose poboljšanim ekološkim ishodima kroz smanjenje ekoloških otisaka i emisija,[6] boljim rezultatima ekološke politike, učinkom i koherentnošću,[7] te kvalitetnijim pristupom ekološkoj i klimatskoj pravdi.[8]

Usvajanje dodatnog protokola uz ECHR popunilo bi prazninu u zaštiti ljudskih prava, kroz razjašnjavanje potrebnih politika i poticanje odgovornosti koja je ključna za zaštitu sadašnjih i budućih generacija. Eksplicitna zaštita prava na čist, zdrav i održiv okoliš posebno je ključna za one koji su suočeni s najvećim rizikom od štete za okoliš, kao što su djeca, mladi ljudi, žene, autohtoni narodi, nacionalne manjine, pojedinci koji žive u siromaštvu, osobe s invaliditetom, starije osobe, izbjeglice i migranti, prognanici i druge nesrazmjerno ugrožene skupine. Dodatna vrijednost takvog izričitog priznavanja je demonstrirana kroz nedavni razvoj sudske prakse Europskog suda za ljudska prava u odnosu na djecu i starije osobe. To bi ojačalo i konsolidiralo pravnu zaštitu prava na čist, zdrav i održiv okoliš u cijeloj Europi, dodatno osiguravajući osiguravanje svih ljudskih prava. To bi također dodatno potaklo dužnost država da provode mjere zaštite okoliša i štite građane od korporativnih kršenja ljudskih prava. Dodatni protokol ojačao bi i postojeće obveze poštovanja, zaštite i ispunjavanja R2HE. Protokol bi također nadahnuo daljnji razvoj progresivnih zakonodavnih i političkih standarda u cijelom Vijeću Europe.

Pravo na čist, zdrav i održiv okoliš već je priznato kroz brojne međunarodne instrumente. Vijeće za ljudska prava UN-a priznalo je to pravo rezolucijom iz listopada 2021.,[9] a Opća skupština UN-a slijedila je taj primjer u srpnju 2022.[10] Važno je istaknuti je da je svaka država članica Vijeća Europe glasovala za rezoluciju Opće skupštine UN-a. Konferencija stranaka Konvencije o biološkoj raznolikosti kojoj su stranke sve zemlje Vijeća Europe priznala je ovo pravo i povezanu rezoluciju Generalne skupštine UN-a u Globalnom okviru za biološku raznolikost Kunming-Montreal 2022. (stavak 14.).[11] R2HE, kao i vezu između ovog prava i drugih ljudskih prava, priznaju UN-ova tijela za ljudska prava.[12] To je pravo također priznato u glavnim ugovorima o ljudskim pravima u svim drugim regijama: u Afričkoj povelji o ljudskim pravima i pravima naroda, te u Dodatnom protokolu Američke konvencije o ljudskim pravima iz 1988. (Protokol iz San Salvadora), Arapskoj povelji o Ljudskim pravima, Deklaraciji o ljudskim pravima ASEAN-a, Aarhuškoj konvenciji i sporazumu Escazú. Nadalje, Povelja EU o temeljnim pravima, članak 37. utvrđuje da «visoka razina zaštite okoliša i poboljšanje kvalitete okoliša moraju biti integrirani u politike Unije i osigurani u skladu s načelima održivog razvoja».

Planetarna kriza i sve veći utjecaj degradacije okoliša na uživanje ljudskih prava doveli su do porasta s time povezanih predmeta pred Europskim sudom za ljudska prava, a očekuje se da će se taj trand nastaviti, osobito s obzirom na nedavnu prekretnicu u presudi u predmetu Verein Klimaseniorinnen Schweiz i drugi protiv Švicarske. Iako je Sud već potvrdio obveze država da štite postojeća ljudska prava – kao što je pravo na život (članak 2.) i na privatni i obiteljski život (članak 8.) – od opasnosti i štete za okoliš, dovodeći do porasta sudskih postupaka na polju ljudskih prava okoliša,[13] dodatni protokol konsolidirao bi sudsku praksu Suda i učinio je koherentnijom, doprinoseći većoj pravnoj sigurnosti i konceptualnoj jasnoći. Priznavanje tog sveobuhvatnog prava također bi nadopunilo i ojačalo postojeće instrumente Vijeća Europe, potvrđujući temeljnu važnost čistog, zdravog i održivog okoliša za sve aspekte ljudskog dostojanstva, jednakosti i slobode.

Prema pravno obvezujućem Protokolu, zaštita prava na čist, zdrav i održiv okoliš poslala bi snažnu poruku na nacionalnoj i međunarodnoj razini, pokazujući i ponovno potvrđujući predanost država članica Vijeća Europe rješavanju planetarne okolišne krize. Time bi također bila poslana nedvosmislena poruka solidarnosti zaštitnicima okoliša i ljudskih prava, koji trenutno plaćaju visoku cijenu svog aktivizma. Ostali načini zaštite okoliša temeljeni na ljudskim pravima neizbježno predstavljaju slabije alternative koje ne jamče pravo na utuženje pojedincima kojima su kršena ljudska prava zbog štete po okoliš.

Suočeni s okolišnim krizama bez presedana, smatramo da je sada vrijeme da Vijeće Europe ispuni i reafirmira svoj mandat promicanja demokracije, vladavine prava i ljudskih prava u svim državama članicama, i to priznavanjem i zaštitom prava na čist, zdrav i održiv okoliš kroz usvajanje Protokola uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima.

S poštovanjem dolje potpisani akademici i mreže.

 

[1] Recommendation 1431 (1999) ‘Future action to be taken by the Council of Europe in the field of environment protection’ ; Recommendation 1614 (2003) ‘Environment and human rights’ ; Recommendation 1885 (2009), ‘Drafting an additional protocol to the European Convention on Human Rights concerning the right to a healthy environment’.

[2] Council of Europe, Reykjavík Declaration of 16-7 May 2023

[3] Call for the adoption of an additional Protocol to the European Convention on Human Rights on the right to a clean, healthy, and sustainable environment to the Ministers of Foreign Affairs and to the Permanent Representatives  of the Member States of the Council of Europe https://www.amnesty.eu/news/call-for-the-adoption-of-an-additional-protocol-to-the-european-convention-on-human-rights-on-the-right-to-a-clean-healthy-and-sustainable-environment/

[4] Lähteenmäki-Uutela, A. et al. (2024) Planetary Boundaries Nurturing the Grand Narrative of the Right to a Healthy Environment? Environmental Policy and Law, 54, 15-26.

[5] Council of the European Union, Air pollution in the EU: facts and figures, review of 24 March 2024, at  https://www.consilium.europa.eu/en/infographics/air-pollution-in-the-eu/

[6] Boyd, D.R. (2011). The environmental rights revolution: a global study of constitutions, human rights and environment. UBC Press.

[7] Jeffords, C. and Minkler, L. (2016) Do Constitutions Matter? The Effects of Constitutional Environmental Rights Provisions on Environmental Outcomes. Kyklos, 69(2), 294-335; Jeffords, C., & Gellers, J. C. (2018). Implementing substantive constitutional environmental rights: a quantitative assessment of current practices using benchmark rankings. In Erin Daly and James R. May (eds.) Implementing Environmental Constitutionalism, Cambridge University Press; Gellers, J. C., & Jeffords, C. (2019). Environmental rights in the Asia Pacific region: taking stock and assessing impacts. Asia Pacific Journal of Environmental Law, 22(2), 190-206.

[8] Jeffords, C. (2016). On the temporal effects of static constitutional environmental rights provisions on access to improved sanitation facilities and water sources. Journal of Human Rights and the Environment, 7(1), 74-110; Gellers, J. C., & Jeffords, C. (2018). Toward environmental democracy? Procedural environmental rights and environmental justice. Global Environmental Politics, 18(1), 99-121. Heri, C, Nordlander, L. and Savaresi A. ‘Recognizing the Right to a Healthy Environment at the Council of Europe: Why Does It Matter?’ [2023] Environmental Rights Review <https://environmentalrightsreview.com/2024/02/08/recognizing-the-right-to-a-healthy-environment-at-the-council-of-europe-why-does-it-matter/>. Heri, C. (2024) Justice in the liminal: The Council of Europe and the right to a healthy environment. International and Comparative Law Quarterly, 73(2), 319-360.

[9] Resolution adopted by the Human Rights Council on 8 October 2021 – The human right to a clean, healthy and sustainable environment https://undocs.org/Home/Mobile?FinalSymbol=A%2FHRC%2FRES%2F48%2F13&Language=E&DeviceType=Desktop&LangRequested=False

[10] Resolution adopted by the General Assembly on 28 July 2022 – The human right to a clean, healthy and sustainable environment https://undocs.org/Home/Mobile?FinalSymbol=A%2FRES%2F76%2F300&Language=E&DeviceType=Desktop&LangRequested=False

[11] Decision 15/L.25, U.N. Doc. CBD/COP/15/L.25 (2022)

[12] Including, but not limited to: UN Committee on the Rights of the Child, General comment no. 26 on Children’s Rights and the Environment, with a Special Focus on Climate Change (2023) CRC/C/GC/26; UN Committee on Economic, Social and Cultural Rights, General comment no. 14 on The Right to the Highest Attainable Standard of Health (Art. 12) (2000) E/C.12/2000/4

[13] See for instance, Manual On Human Rights And The Environment (3rd edition), Council of Europe, February 2022.

 

Potpisnici: 

  1. Professor Bethanie Carney Almroth, Professor of Ecotoxicology, University of Gothenburg
  2. Professor David R. Boyd, University of British Columbia
  3. Professor John H. Knox, Henry C. Lauerman Professor of International Law, Wake Forest University School of Law
  4. Professor Jenny Hall, Associate Professor, University of Johannesburg, GNHRE
  5. Professor André Francisco Pilon, Associate Professor, University of São Paulo / International Academy of Science, Health & Ecology
  6. Professor Iraida A. Giménez, Public international Law, Cei International Affairs
  7. Professor Liliana Lizarazo-Rodriguez, Research Professor, Brussels School of Governance (Vrije Universiteit Brussel)
  8. Profesor Gregorio Mesa Cuadros, Profesor Titular, Facultad de Derecho, Ciencias Políticas y Sociales, Universidad Nacional de Colombia, Bogotá
  9. Professor Silja Klepp, Professor of Geography, EnJust
  10. Professor Jan Orbie, Ghent University
  11. Professor Jona Razzaque, Professor of Environmental Law, University of the West of England
  12. Professor Daniel Ruiz, Researcher, CISP
  13. Professor Riccardo Sallustio, Professor of Sustainable Finance, Graduate School
  14. Professor Annalisa Savaresi, Professor of international environmental law, University of Eastern Finland
  15. Professor Matthew Scott, Leader of human rights and environment thematic area, Raoul Wallenberg Institute of Human Rights and Humanitarian Law and Lund University
  16. Professor Wim Thiery, Research Professor, Vrije Universiteit Brussel
  17. Professor Marta Torre-Schaub, SciencesPo Paris, Director of ClimaLex
  18. Dr Ivano Alogna, Research Leader in Environmental and Climate Change Law, British Institute of International and Comparative Law
  19. Dr Kimberley Anderson, Research Lead, Terre des Hommes NL
  20. Dr Sujata Arya, Assistant Faculty, Symbiosis Law School, Pune
  21. Dr. Luciana Bauer, Lecturer climate change, JUSCLIMA Brazilian climate law
  22. Dr. Hannah Blitzer, Senior Policy Officer and Advocacy Committee, Global Network for Human Rights and the Environment, Wildlife and Countryside Link
  23. Dr Esmeralda Colombo, Marie Curie Postdoctoral Fellow, RFF-CMCC Institute for Economics and the Environment
  24. Dr Francisco Cordeiro de Araújo, Guest Lecturer Public International Law and European Union Law, University of Lisbon
  25. Dr Christophe Golay, Senior Research Fellow, Geneva Academy of International Humanitarian Law and Human Rights
  26. Dr Morgan Eleanor Harris, Research Fellow, Università degli Studi Roma Tre
  27. Dr Claudia Ituarte-Lima, Director of Global Network of Human Rights and the Environment and thematic lead on human rights and environment and senior researcher at the Raoul Wallenberg Institute
  28. Dr Antti Jukka , Doctoral Researcher, UEF, VUB
  29. Dr Verena Kahl, Research Assistant at University Hamburg, RICEDH e.V., Lawyers for Future
  30. Dr Asmaa Khadim, Researcher, Leiden University
  31. Dr Parul Kumar, PhD Candidate, KU Leuven
  32. Dr Veera Pekkarinen, PhD Researcher, University of Eastern Finland
  33. Dr Myele Rouxel, Project Researcher, University of Eastern Finland
  34. Dr Nicola Sharman, Doctoral Researcher, University of Eastern Finland
  35. Dr Bettina Steible, Professora lectora, Universitat Oberta de Catalunya
  36. Dr Julian Suarez Bohorquez, Phd Candidate, University College Cork
  37. Dr Srna Sudar, Head of Project Office, University of Montenegro
  38. Dr Baïna Ubushieva, Associate Research Fellow, Geneva Academy of International Humanitarian Law and Human Rights
  39. Dr Elke Verhaeghe, Researcher, Ghent University
  40. Dr. Nikola Biliškov, Institut Ruđer Bošković, Zagreb, Hrvatska

 

 

/by

Predizborna debata o klimatskim politikama

9. lipnja ponovo izlazimo na birališta i birat ćemo 12 hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu na sljedećih 5 godina.

Percepcija te izlaznost na izbore za EP u Hrvatskoj je oduvijek niska. No ovi izbori puno su važniji nego što se uobičajeno misli. Oni će uvelike odrediti smjer klimatskih, energetskih i okolišnih politika koje će Europa graditi sljedećih 5 godina.

Zato je Klimatski portal, u suradnji s Društvom za oblikovanje održivog razvoja (DOOR) i inicijativom Znanstvenici za klimu, a ispred Europskog klimatskog pakta, organizirao predizbornu debatu o klimatskim politikama, koja će se održati 27. svibnja u 11 sati u velikoj dvorani HUB-a 385.

Prijavite se za sudjelovanje na tribini i saznajte što o ovim temama misle predstavnici kandidacijskih lista na izborima za Europski parlament.

Fokus debate je rasprava o tome kakve su zajedničke klimatske politike potrebne Europskoj uniji, a cilj je pomoći hrvatskim biračima u donošenju informirane odluke o klimatskim politikama za koje će glasati na izborima za Europski parlament. Rasprava će se provesti kroz četiri bloka o sljedećim tematskim područjima:

  • energetika i industrija;
  • poljoprivreda, akvakultura i vodni resursi
  • zaštita zdravlja i okoliša
  • pravedna tranzicija.

Na kraju debate je predviđeno da sudionici odgovaraju i na nekoliko pitanja publike.

/by

Klimatske promjene u programima vodećih stranaka

Kao što smo najavili u našem zadnjem apelu, kojega smo uputili političkim strankama što se pripremaju za izbore, pregledali smo njihove programe, kako bismo utvrdili u kolikoj su mjeri i koliko kvalitetno u njima zastupljene klimatske politike. Koncentrirali smo se na programe stranaka koje imaju najveće izglede da osvoje dovoljno glasova za ulazak u Sabor. Treba reći da smo u programima još još nekoliko manjih stranaka zamijetili veću zastupljenost klimatskih politika, a tu se ističu Centar i Radnička fronta. Ovdje donosimo relevantne isječke iz njihovih programa. Širi komentar tih politika je izašao na Klimatskom portalu.

Hrvatska demokratska zajednica

HDZ-ove najave klimatskih politika prepune su općih mjesta i zapravo se sve svodi na nabrajanje vrlo općenitih tvrdnji o klimatskim promjenama, ublažavanju i prilagodbi, uz obaveznu ogradu „Europska unija donijela je ambiciozne ciljeve (…) Zato niskougljični razvoj Hrvatske postaje naša strateška odrednica.“ Uz izostanak sadržaja, njihov klimatski program obiluje i potpuno nejasnom terminologijom, koja dozvoljava vrlo veliku širinu (ne)djelovanja.

Iz programa:

Ciljanim istraživanjima omogućit ćemo rješavanje društvenih izazova (klimatske promjene, okoliš, zdravlje i sl.). Pokrenuto je projektno financiranje ciljanih istraživanja u području klimatskih promjena ukupne vrijednosti 17 milijuna kuna.

Povećana potreba za kapacitetima kao posljedica većeg udjela sustava za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije u proizvodnji električne energije također uvjetuje nužnost modernizacije električne mreže.

Maksimalno ćemo iskoristiti domaće izvore energije, uključujući konvencionalna i nekonvencionalna fosilna goriva s nižom razinom emisije i obnovljive izvore energije i smanjiti nepotrebna regulatorna opterećenja za subjekte koji su spremni uložiti u ta područja. Ona goriva ili tehnologije koji doprinose energetskoj sigurnosti i klimatskim ciljevima posebnim mjerama ćemo poticati i promovirati. Omogućit ćemo funkcionalno energetsko tržište kojim se dostavlja sigurna, konkurentna i održiva energija.

Ojačat ćemo energetsku učinkovitost uz pomoć kogeneracijskih proizvodnih kapaciteta, modernizaciju centraliziranih toplinskih sustava, veću upotrebu čistijeg javnog prijevoza i energetsku obnovu zgrada. Uspostavit ćemo najbolju kombinaciju politika i tehnologija pomoću kojih ćemo ostvariti ciljeve u vezi s dekarbonizacijom i nacionalne ciljeve u vezi s klimatskim promjenama.

Prioritet nam je smanjenje troškova manje razvijenih tehnologija s niskom razinom emisije ugljika, osobito onih koje će vjerojatno biti ključne u globalnoj dekarbonizaciji, kao i razvoj sustava skladištenje električne energije.

Europska unija donijela je ambiciozne ciljeve u pogledu smanjenja emisije stakleničkih plinova do 2030. godine. Zato niskougljični razvoj Hrvatske postaje naša strateška odrednica. Stvorit ćemo pretpostavke za okretanje našeg gospodarstva prema čistijim tehnologijama, energetskoj učinkovitosti i obnovljivim izvorima energije. Na taj će način naši građani ostvariti značajne uštede, a gospodarstvo će biti pojačano i novim zelenim radnim mjestima. Stoga ćemo prije svega prilagoditi zakonodavni okvir kako bismo integrirali klimatske promjene u zakonske propise i na taj način omogućili razradu nužnih modela financiranja i osiguranja.

Svakako, smanjenje emisija stakleničkih plinova više nije dovoljno za izbjegavanje  klimatskih promjena i njihov utjecaj. Klimatski modeli i za Hrvatsku pokazuju značajan porast temperature i to čak do 4°C do 2070. Hrvatska je stoga izrazito ranjiva na utjecaj klimatskih promjena koji se već sad može primijetiti u određenim sektorima. Gotovo četvrtina hrvatskog gospodarstva temelji se na sektorima potencijalno ranjivima na klimatske promjene zato ćemo u njima uvesti mjere prilagodbe. One su nužne kako bismo smanjili moguće štete u budućnosti, a time i vezane troškove, ali i iskoristili sve prednosti i mogućnosti koje se mogu pojaviti zbog novih klimatskih uvjeta. Mjere za čije ćemo provođenje osigurati pretpostavke odnosit će se prije svega na poljoprivredu, šumarstvo i ribarstvo (diversifikacija usjeva, uzgoj vrsta otpornih na nove klimatske uvjete i slično), na vodno gospodarstvo (upravljanje sustavom vodoopskrbe za rizike vezane od suše te obnova prirodnih retencijskih potencijala kako bi se smanjio rizik od poplava), kao i prilagodbu infrastrukture (u priobalju s obzirom na utjecaj podizanja razine mora, ojačavanje obrane od poplava i slično).

 

Opaske:

  1. Ostaje potpuno nejasno što se smatra “konvencionalnim i nekonvencionalnim fosilnim gorivima.
  2. U kontekstu odlomka, tzv. “nepotrebna regulatorna ograničenja” odnose se jednako na obnovljive izvore energije kao i na fosilna goriva.
  3. Prioriteti o kojima govore su vrlo neodređeni i ne zna se o čemu je konkretno riječ. Sve je jako generalno i neodređeno.
  4. Na način kako je izrečeno, čini se da se sve radi samo zbog EU. Iz dosadašnje prakse je jasno da se HDZ i dalje namjerava jako oslanjati na fosilni plin, kojega oni nazivaju “prirodnim”.

 

Socijaldemokratska partija

Što se SDP-a tiče, njihov program je izrazito štur po pitanju klimstakih politika. Najave klimatskih politika koje nalazimo u tom programu su tek neznatno određenije u odnosu na njihove glavne političke suparnike, osobito u pogledu energetike. Pozitivna je najava uspostave indeksa razvijenosti, temeljenog na nizu parametara koji određuju kvalitetu života, a ne samo ekonomske pokazatelje.

Iz programa:

Predlažemo i daljnje poboljšanje (…) podršku i aktivnu suradnju s organizacijama civilnog društva – posebno s onima (…) koje se bave klimatskim promjenama.

Sudjelovanjem u globalnim radnim tijelima doprinijet će i razvoju politika usmjerenih na prepoznavanje i ublažavanje posljedica klimatskih promjena i pandemijskih opasnosti. Osigurat ćemo i kontinuitet sudjelovanja u međunarodnim organizacijama na važnim temama poput klimatskih promjena.

Kako bi se postigao realniji i pravedniji indeks razvijenosti, potrebno je napraviti detaljnu analizu i uvrstiti dodatne pokazatelje u izračun poput: nagiba i broja kilometara nerazvrstanih cesta, teških uvjeta gospodarenja u brdovitim područjima, izloženosti prirodnim nepogodama uslijed klimatskih promjena, izgrađenosti komunalne, kulturne i sportske infrastrukture te broja zaposlenih osoba.

Također, u nestabilnom okruženju energetskih tržišta i klimatskih promjena treba naglasiti korištenje domaćih obnovljivih izvora energije radi osiguravanja energetske sigurnosti.

Treba povećati iskoristivost financijskih sredstava za prilagodbu klimatskim promjenama i ulagati u obnovljive izvore energije poput geotermalnih izvora i bioplinskih postrojenja radi ostvarenja energetske samodostatnosti. Važno je i uspostaviti trajni nadzor nad poljoprivrednim zemljištem radi smanjenja degradacije tla, poticanja ekološke proizvodnje i očuvanja prirodnih resursa.

SDP-ove mjere suočavanja s klimatskim promjenama se oslanjaju na tehnološkim inovacijama, tzv. zelenim tehnologijama, što je, kako smo puno obrazlagali, problematično jer se temelji na pretjeranoj simplifikaciji klimatskih promjena njihovim svođenjem na tehnički problem. Ipak, oni dosta govore o prometnim politikama, održivom turizmu, zelenoj javnoj nabavi, radno-pravnim aspektima, a problematiziraju i energetsko siromaštvo i slično.

 

Možemo!

Nakon početnog razočaranja uzrokovanog objavom tzv. „13 hrabrih poteza“, u kojima su potpuno izostale klimatske politike, moramo reći da nas je program platforme Možemo! ipak ugodno razuvjerio. Klimatske politike, kojima oni odgovaraju na klimatske promjene kao „jedan od najvećih izazova današnjice“ su tu vrlo zastupljene i razrađene. Nakon proučavanja programa, možemo reći da je ova platforma opravdala svoju identitetsku odrednicu zelene ljevice.

Iz programa:

Mi smo zelena ljevica koja nudi viziju Hrvatske kao zemlje dobrog života u kojoj država brine za sve svoje građane i štiti ih. Zemlje u kojoj je ekonomija usmjerena na ostvarenje dostojanstvenih plaća i uvjeta rada, energetske i prehrambene samodostatnosti, zelene tranzicije i povezivanja znanja, istraživanja i razvoja s gospodarstvom koje stvara robe i usluge potrebne za suočavanje s najvećim izazovima današnjice poput klimatske krize.

Hrvatska mora postati energetski, prehrambeno i prometno održiva čuvajući pritom jedinstvenu raznovrstnost svojih ekosustava i biološku raznolikost pred izazovima klimatskih promjena. Što prije treba fosilna goriva zamijeniti obnovljivim izvorima energije i ubrzati energetsku tranziciju kako bi u skladu sa zajedničkim ciljevima EU-a smanjila emisije stakleničkih plinova za 55 % do 2030. i postala klimatski neutralna do 2050. Energetska obnova, obnovljivi izvori energije, kružna ekonomija, kvalitetan javni prijevoz i zdrava, lokalno proizvedena hrana prilika su za novi gospodarski zamah, manje troškove života i veću kvalitetu životne sredine.

Naša vizija razvoja gospodarstva temelji se na stvaranju ekonomskog modela prema kojemu nastaju dobra i usluge potrebne za zelenu transformaciju društva i postizanje klimatske neutralnosti, prema kojemu se stvara ekonomska jednakost i raspodjeljuju koristi tako da oni koji žive od rada imaju visoku kvalitetu života uz poželjne i ravnomjerno raspoređene ekonomske i društvene učinke u svim dijelovima Hrvatske.

Smatramo i da je generacijski zadatak zelene transformacije i postizanja klimatske neutralnosti hrvatski new deal koji će omogućiti zelenu reindustrijalizaciju Hrvatske u ključnim strateškim sektorima kako bismo osigurali poželjne društvene učinke gospodarstva.

U svjetlu provedbe Europskog zelenog plana, prilagodbe na klimatske promjene, razvoja otpornosti i zelene transformacije, zaštita okoliša i prirode nije samo pitanje zaštićenih područja, ekosustava i vrsta, nego razvoja turizma, bioekonomije i kružnog gospodarstva.

Strateška područja zelene reindustrijalizacije vidimo naročito u područjima energetike, proizvodnje hrane, razvoja održivog prometa, obnove stambenog fonda, proizvodnje građevnog materijala, razvoja novih materijala temeljenih na prirodnim rješenjima, zdravstva i farmacije, informacijsko-komunikacijskih tehnologija te adaptacijskih mehanizama za klimatske promjene.

Na sreću, geografski položaj Hrvatske i klimatski uvjeti u njoj u velikoj joj mjeri omogućuju korištenje obnovljivih izvora energije, a time i smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima koja su predmet globalne geopolitike. Međutim, Hrvatska nažalost ne koristi potencijal obnovljivih izvora energije. Cilj je naše energetske politike znatno povećati razinu energetske samodostatnosti i sigurnosti, osigurati građankama priuštivu energiju iz obnovljivih izvora energije i omogućiti im da ulažu u obnovljive izvore energije te istodobno smanjiti emisije stakleničkih plinova.

Podrška gospodarstvu očitovat će se ponajprije u aktivnoj industrijskoj politici usmjerenoj prema ciljevima zelene reindustrijalizacije i postizanja klimatske neutralnosti uz definiranje dugoročnih razvojnih i gospodarskih ciljeva što će gospodarstvenicama omogućiti planiranje razvoja i investicija.

Hrvatsko društvo u 21. stoljeću treba poljoprivredu i ribarstvo koji će biti otporni na klimatske promjene i nositelji potrebnih promjena u tome kako proizvodimo hranu, otkud nam hrana dolazi i kako se od poljoprivrede živi.

Poticanjem javnog prijevoza i elektrifikacije prometa, podrškom pri zamjeni neadekvatnih izvora grijanja u kućanstvima, podrškom kućanstvima u energetskom siromaštvu i konačnim uvođenjem reda u sustav gospodarenja otpadom u Hrvatskoj sustavno ćemo smanjivati emisije lebdećih čestica i stakleničkih plinova. Poticat ćemo ciljanu regulaciju lokalne klime unapređenjem urbanističkih strategija i primjenom rješenja temeljenih na prirodi, kao što su sadnja stabala uz prometnice, zelenih krovova i zidova te uspostava urbanih šuma.

Dugoročno ćemo raditi na prelasku s dominantnog sustava upravljanja vodnim tokovima kanaliziranjem, koje smanjuje bioraznolikost i retencijski kapacitet, prema naplavnim sustavima i renatularizaciji koji bolje mogu odgovoriti na izazove klimatskih promjena i velikih fluktuacija između sušnih i kišnih razdoblja. Podizat ćemo svijesti građana o zaštiti voda u krškim područjima od otpada i septičkih jama. Tijekom perioda suše i potencijalnih nestašica poticat ćemo racionalno korištenje vode i ukidanje prakse prioritiziranja turističkih sadržaja poput golf terena ili bazena naspram potreba stanovnika i potreba lokalne poljoprivrede.

(…) ali šumama je potrebno savjesno upravljati u skladu s načelima zaštite, pošumljavanja, zelene ekonomije i posebice ususret izazovima koje donose klimatske promjene. Uvest ćemo multidisciplinarni pristup zaštiti i gospodarenju šumama (…) i druge prijetnje koje su u porastu zbog klimatskih promjena.

(…) turističkim odredištima osigurati podršku u provedbi transformacija koje će ih učiniti otpornijima na posljedice klimatskih promjena (…)

Osuvremenit ćemo protokole zaštite na radu uzimajući u obzir posljedice klimatskih promjena kao što je primjerice rad na visokim temperaturama.

Zelene odgojno-obrazovne ustanove

Profesionalni razvoj akademskog osoblja usmjeravat ćemo na podizanje svijesti o klimatskoj krizi i naporima da se ona umanji te financiranje znanstvenih i stručnih projekata usmjerenih na različite dimenzije klimatskih promjena.

Ulagat ćemo u širenje javnog vlasništva nad koridorima predviđenim za izgradnju zelene infrastrukture i zelenih površina, parkova i igrališta te objekata javne namjene (…) Ovakvim savjesnim djelovanjem prema općim i javnim dobrima gradit ćemo temelje pravednog društva, društva koje ima povjerenje u institucije i zajednicu koja je otporna na klimatske promjene.

Stavit ćemo naglasak na klimatsku i energetsku otpornost, uvažavajući prostorne i ambijentalne kvalitete pojedinih sredina. Pokrenut ćemo proces izrade prostornih standarda i normativa za sve tipove javnih i zelenih prostora te procedura koje uključuju participaciju građana. Donijet ćemo zasebne smjernice za ruralne sredine, prilagođene klimatskim i tradicijsko-kulturnim obilježjima svake regije.

Poglavlje: Ravnopravnost, ljudska sigurnost i otpornost na klimatske promjene

Shvaćajući da ugroze za sigurnost građanki i građana u budućnosti u većoj mjeri dolaze od klimatskih promjena i prirodnih nepogoda, smatramo da je nužno okrenuti se drugačijem promišljanju koncepta sigurnosti koje sigurnost ne percipira kao djelovanje represivnog aparata već shvaćanju da se sigurnost, ali i zdravlje ljudi, osigurava kroz sinergijsko djelovanje institucija, izgradnju društvene i infrastrukturne otpornosti, sustava civilne zaštite i solidarnog doprinosa građana i građanki. Na istim ovim temeljima gradit ćemo i našu aktivnu vanjsku politiku: partnerstvima za jačanje ljudskih prava i klimatske pravde, mirovnom diplomacijom, razvojnom suradnjom te podrškom zemljama susjedstva.

Međunarodni angažman oko izgradnje mira te ulaganje u društvene institucije i infrastrukturu manje razvijenih zemalja temeljni su preduvjeti koje valja zadovoljiti kako bi ta društva bila stabilnija, otpornija na posljedice klimatskih promjena te kako bi njihovi građani stekli veću egzistencijalnu i ekonomsku sigurnost. Stoga ćemo samostalno, i u sklopu EU-a, intenzivnije raditi na diplomaciji za mir, politici međunarodne razvojne suradnje i izgradnje otpornosti te na međunarodnoj pomoći u slučaju prirodnih katastrofa.

Poglavlje 4.4 Pravedna prilagodba i otpornost na klimatske promjene.

Ukratko, suočavanje s klimatskim promjenama zahtijeva tehnološke i društvene inovacije. U skladu s time, program platforme Možemo! u cjelini prožet klimatskim promjenama, koje se horizontalno provlače kroz sve politike.

 

Most

Most je dobro poznat kao stranka čiji mnogi članovi njeguju poricanje znanosti na različitim područjima. Time se čak i naveliko hvale, stalno spominjući kako su oni ti koji su se “odlučno pobunili protiv suludih COVID mjera”. Kod njih se klimatske promjene spominju tek u tragovima, te za otkrivanje klimatskih politika treba upotrijebiti i malo mašte. Zato ovdje pomalo iznenađuje najava uvrštenja prava okoliša u kaznenu legislativu, no to je u okviru njihovog općeg pseudoantiglobalizma. Usput najavljuju otvaranje novih plinskih elektrana.

Iz programa:

Predloženim izmjenama i dopunama Kaznenog zakona osigurat će se kontinuitet i međusobno usklađivanje ciljeva Republike Hrvatske, odnosno njezinih strateških interesa u zaštiti okoliša i davanja što učinkovitijih odgovora na klimatske promjene uvođenjem odredbe koja ima za cilj zaštititi okoliš kao pravno dobro, i to tako da obuhvaća, za potrebe primjene bića kaznenog djela ekocida – zemlju, njenu biosferu, kriosferu, litosferu, hidrosferu i atmosferu, kao i svemir. Ovakvom se odredbom slijedi i Rezolucija Europskog parlamenta od 19. svibnja 2021. o učincima klimatskih promjena na ljudska prava i ulozi boraca za zaštitu okoliša u vezi s tim pitanjem (2020/2134(INI)) kao i prijedlog Nezavisnog međunarodnog panela stručnjaka.

bolje upravljanje poljoprivrednim zemljištem, vodama, šumama, bioraznolikosti i obnovljivim izvorima energije. Cilj izgradnje ovih inovativnih termoelektrana i proširenja kapaciteta/revitalizacije postojećih hidroakumulacijskih postrojenja jest osiguranje rezervnog kapaciteta za pokrivanje vršnih opterećenja i kompenzaciju fluktuacija u proizvodnji iz obnovljivih izvora.

Poticat ćemo izgradnju novih plinskih elektrana visoke učinkovitosti, što se može postići s TE Rijeka i to na način implementacije nove tehnologije miješanja plina i vodika. Ova inovacija ne samo da će omogućiti smanjenje emisija CO2, već će i osigurati veću fleksibilnost i efikasnost u proizvodnji energije.

Inače, na jednom od sučeljavanja smo od jednog člana mladeži Mosta saznali da “susrećemo se s klimatskim promjenama”. Iako nije pojasnio gdje se oni to susreću s njima, oni govore o energetskim planovima, koji se svode na hidroelektrane, ali i geotermalnu energiju u Panonskoj nizini. No, tu je i plin…

 

Domovinski pokret

Domovinski pokret je još jedna stranka koja je vrlo aktivna u poricanju znanstvenih činjenica, o čemu smo već i mi pisali. Oni tvrde da „Hrvatska ne utječe na globalne trendove“, dodajući da „ih može provedbom suverenističke gospodarske politike, bolje iskoristiti za vlastiti razvoj“, usput se, kao pravovjerni i višestruko dokazani poricatelji znanstvenih činjenica, ograđujući „ako postoje, umanjiti njihove negativne efekte.“

Iz programa:

Doprinos Hrvatske ublažavanju i prilagodbi na klimatske promjene je održiva proizvodnja i potrošnja lokalne hrane.

Potrebno je: pomiriti specifičnosti hrvatskog gospodarstva s ciljevima održivog razvoja UN-a i Zelenog plana EU; reindustrijalizacija umjesto deindustrijalizacije, ali uz najveću razinu zaštite okoliša; odrediti i zaštititi strateške sektore hrvatskog gospodarstva (poljoprivreda, ribarstvo, prehrambeno prerađivačka industrija, drvna industrija, prometna infrastruktura, itd.); Hrvatska ne utječe na globalne trendove, ali ih može provedbom suverenističke gospodarske politike, bolje iskoristiti za vlastiti razvoj, odnosno, ako postoje, umanjiti njihove negativne efekte.

Danas su na snazi brojne međunarodne strategije i protokoli kojima se pokušava umanjiti utjecaj klimatskih promjena tj. zaštititi i ojačati prirodne sustave poput šuma i mora. Na žalost, provedbe su uglavnom deklarativnog karaktera, posve neučinkovite. Jedna od zemalja koja ne mari previše za sadržaje potpisanih dokumenata je i Hrvatska.

Na jednom od sučeljavanja smo od jednog njihovog člana čuli i da oni ne razmišljaju baš puno o klimatskim promjenama, nakon čega je govorio o mjerama obrane od tuče. To je uglavnom sve što oni smatraju klimatskim politikama. Izgleda da se nisu imali potrebe informirati o razlici vremena i klime. Poučio nas je on i da je “ekologija ono čime se bave kemičari i biolozi, dok je politička ekologija ono čime se bavi Tomašević”. Zatim je nešto govorio o tome kako aktualna gradska vlast Zagreba treba pokupiti stabla koja od srpnja prošle godine leže na Dubravkinom putu.

Zatim je manifestno uskliknuo “nema ozbiljne energetike bez fosilnih goriva!” i poručio da se DP protivi “energetskoj ideologizaciji”, što god to značilo.

/by
,

Klimatski apel političkim strankama – priopćenje medijima

Photo: Maja Bota

Nikola Biliškov:

Prije četiri godine smo istupili s Apelom za sustavnu klimatsku akciju, zahtijevajući konkretne mjere ublažavanja i prilagodbe klimatskim promjenama. S potpisima preko 550 hrvatskih znanstvenika svih područja i polja, predali smo ga institucijama zakonodavne i izvršne vlasti.Danas, četiri godine kasnije, konstatiramo da nismo zadovoljni učinjenim. U tom je razdoblju razina ugljikovog dioksida u atmosferi porasla za 10 ppm, a posljedice klimatskih promjena su postale svima vrlo očite, te poprimaju katastrofalne razmjere i uzrokuju velike materijalne štete, ali i ogromnu ljudsku patnju.

Zato, uime mladih i nadolazećih generacija, ali i svih ljudi koji diljem svijeta pate zbog posljedica nedjelovanja, smatramo svojom dužnošću da ponovo istupimo. Na prvi dan proljeća, koji je i Svjetski dan šuma, a uoči Svjetskog dana voda i Svjetskog dana meteorologije, šaljemo naš novi apel, ovoga puta upućen političkim strankama što se pripremaju za nadolazeće izbore.

Napominjem da ovaj naš istup nema veze s djelovanjem bilo koje političke stranke ili grupacije. Naši zahtjevi jesu politički, ali se temelje na najboljim dostupnim znanstvenim činjenicama. Mi, kao znanstvenici, zastupamo znanost.

 

Jelena Puđak:

I dalje je primjetan nedostatak učinkovitih i sustavnih klimatskih politika sa ciljem i ublažavanja i prilagodbe klimatskoj krizi. Potrebne mjere i instrumenti moraju biti kompleksni, te pozitivno konvergentni, odnosno međusobno usklađeni kroz sve sektore. Oni također moraju sadravati ne samo ograničenja djelovanja i poslovanja već i pozitivne mjere poticanja i prekvalifikacije onih djelatnosti koje doprinose smanjenju emisija stakleničkih plinova.

Međutim, nedostatno i kontraproduktivno je fokus stavljati primarno na smanjenje emisija staklaničkih plinova – društveni odgovor na suvremene ekološke krize mora istovremeno voditi računa o klimatskoj krizi, o krizi bioraznolikosti ali i načelima ekološke pravednosti. Kako bismo na vrijeme ublažili i prilagodili se na klimatske promjene potrebno je razmatrati sustavnu promjenu društvenih i ekonomskih odnosa koji fokus sa rasta konzumerizma i BDPa kao glavnih mjera društvenog razvoja stavljaju na kvalitetu života građana i ekološku održivost.

U tom kontekstu smatramo važnim da donosioci odluka, bilo nosioci vlasti ili oni u oporbi donose konkretne programe klimatske politike i izgradnje otpornosti na ekološku krizu. Ovim apelom stoga tražimo od svih političkih stranaka jasne, konkretne i sveobuhvatne klimatske politike u okviru njihovih političkih programa, temeljene na načelima solidarnosti, međusobnog i međusektorskog razumijevanja te zajedničke ali diferencirane odgovornosti.

 

Priopćenje medijima

Apel političkim strankama za unošenje klimatskih politika u svoje programe

Nastavno na naš Apel za sustavnu klimatsku akciju, nezadovoljni smo ukupnim političkim odgovorom na klimatsku krizu, kao i nedovoljnom zastupljenošću klimatski relevantnih tema u politikama političkih stranaka. Zato smo, povodom višestrukih izbora koji nam predstoje u 2024. i 2025. godini, odlučili istupiti s novim apelom, koji je ovoga puta usmjeren prema političkim strankama.

Konkretno, obratili smo se političkim strankama, koje se pripremaju za parlamentarne, europske, predsjedničke i lokalne izbore, ukazujući im na znanstveno utemeljene činjenice o ozbiljnosti i zabrinjavajućim trendovima globalne okolišne krize, koja se posebno očituje u klimatskoj krizi, gubitku bioraznolikosti i zagađenju okoliša.

Pritom potcrtavamo činjenicu da razina ugljikovog dioksida u atmosferi i oceanima i dalje raste, što je najobjektivniji indikator neuspjeha klimatskih politika na globalnoj razini. No, svaka zemlja, bez obzira na njenu veličinu ili geopolitički utjecaj, doprinosi ukupnim globalnim emisijama ugljikovog dioksida i ostalih stakleničkih plinova. Stoga zahtjev za zajedničkim djelovanjem isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja, prema tome i Hrvatske.

Na temelju tih temeljnih činjenica, iznijeli smo niz specifičnih političkih zahtjeva, za koje, u razrađenijem obliku, očekujemo da budu uključeni u predizborne programe, ali, još važnije, i da se implementiraju u razdoblju nakon izbora.

Uvjereni smo da se malenost naše zemlje može smatrati i njenom velikom prednošću, jer je lakše mijenjati male nego velike sustave. Nadalje, uspješni primjeri malih zemalja mogu biti odličan primjer i poticaj ostalima. Također, s obzirom na svoj geografski položaj, raznolikost i ostale pozitivne parametre, Hrvatska može biti i regionalni vođa pozitivnih promjena. No, za to nam je potrebna visoka razina političke odgovornosti, odlučnosti i međusektorske suradnje.

Inicijativa Znanstvenici za klimu – Hrvatska je prije četiri godine javno istupila s Apelom za sustavnu klimatsku akciju, koji je, s preko 550 potpisa znanstvenika iz svih znanstvenih polja i područja, predan Predsjedniku, Vladi, Saboru i Ministarstvu nadležnom za zaštitu okoliša. Od tada djelujemo kao svojevrsna poveznica akademskog sektora s politikom i civilnim sektorom. Iako su od tada postignuti neki pozitivni pomaci smatramo ih nedovoljno ambicioznima s obzirom na hitnost i opseg klimatske krize.

Zbog zaoštravanja globalne klimatske krize, politike relevantne za to područje igraju sve važniju ulogu u većini razvijenih zemalja, a nerijetko one u značajnoj mjeri odlučuju o ishodu izbora. One su posebno važne mladim i nadolazećim generacijama. Zato očekujemo da naši zahtjevi zažive u politikama svih relevantnih aktera na političkoj sceni. Mi smo spremni za suradnju, ali ćemo i nastaviti aktivno pratiti trendove, te ih komunicirati prema općoj javnosti.

/by

Klimatski apel političarima

Photo: Maja Bota

Političkim strankama

Apel političkim strankama za unošenje klimatskih politika u svoje programe

Prošle su pune četiri godine od našeg javnog istupa, kad smo objavili Apel za sustavnu klimatsku akciju.[1] Konstatiramo da je ukupni politički odgovor neadekvatan ozbiljnosti i sveobuhvatnosti klimatske krize. Štoviše, on je razočaravajuć i vodi u krajnji gubitak perspektive, što se osobito odnosi na mlade i nadolazeće generacije, do kojih nam je svima najviše stalo.

Naime, razina ugljikovog dioksida u atmosferi i oceanima i dalje raste,[2],[3] što je najobjektivniji indikator neuspjeha klimatskih politika na globalnoj razini. Globalni klimatski pregovori su, nažalost, izuzetno neučinkoviti te do sada nisu doveli do značajnijih pozitivnih pomaka, koji bi se očitovali prvo u obuzdavanju, a zatim i konačnom zaustavljanju emisija stakleničkih plinova. Sve je jasnije da se naš planetarni ekosustav bliži točki prijeloma. No, iako se prostor djelovanja jako sužen, još uvijek nije potpuno zatvoren. Drugim riječima, čovječanstvo još uvijek može spriječiti slom globalnog klimatskog sustava.

U svoj njenoj zastrašujućoj realnosti, klimatska kriza je test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva. Pritom treba stalno ponavljati činjenicu da svaka zemlja, bez obzira na njenu veličinu ili geopolitički utjecaj, doprinosi ukupnim globalnim emisijama ugljikovog dioksida i ostalih stakleničkih plinova. Stoga zahtjev za zajedničkim djelovanjem isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja, prema tome i Hrvatske.

Sredozemlje je prepoznato kao jedna od globalnih “vrućih točaka” u smislu klimatskih promjena.[4] S obzirom na to da je geografski smještena u bazenu Sredozemlja i njegovoj neposrednoj blizini, Hrvatska je vrlo izložena i ranjiva. Doista, posljedice klimatske krize su sve očitije, i to ne samo u Republici Hrvatskoj nego i na području cijele Europe. Sve je veća učestalost i intenzitet ekstremnih meteoroloških događaja. U ljetnim mjesecima se izmjenjuju sve brojniji i intenzivniji, često dugotrajni toplinski valovi, koji pojačavaju suše, istovremeno povećavajući i vjerojatnost za pojavu obilnih oborina te nastanka razornih oluja. Sve to dovodi do znatnih materijalnih šteta, kako neposrednih, tako i posrednih. U zadnjih nekoliko godina višekratno smo svjedočili mnogim takvim situacijama, a zbog zaoštravanja klimatskih promjena, projekcije nisu optimistične.

Stoga smo odlučili ponovo istupiti, ovoga puta u godini koja nam donosi europske, parlamentarne i predsjedničke izbore, nakon kojih uskoro slijede i lokalni izbori. Zahtijevamo najozbiljniji iskorak svih relevantnih političkih aktera u smislu ublažavanja, prilagodbe i jačanja otpornosti prema klimatskim promjenama. No, svemu tome treba prethoditi izgradnja pune svijesti o ozbiljnosti i multidimenzionalnoj naravi klimatske i, općenito, ekološke krize u kojoj se nalazimo i koja se stalno zaoštrava.

U zadnje vrijeme svjedočimo značajnim pritiscima različitih aktera i lobija kojima je izložen Zeleni plan EU. Neposredni uzrok masovnih prosvjeda poljoprivrednika diljem EU je nerazumijevanje dobrobiti koje nam svima donose ambiciozne okolišne politike, no dublji uzrok treba tražiti u nedovoljno kvalitetnoj komunikaciji tih politika, kao i u zlonamjernim aktivnostima interesnih lobija, politički artikuliranih kroz djelovanje sve jačih konzervativnih snaga u cjelokupnom političkom spektru. S druge strane, agresija Rusije na Ukrajinu je uzrokovala velike poremećaje na polju energetike EU, što se prelijeva i na globalnu razinu. Osim toga, sve veća nesigurnost, uzrokovana produbljivanjem nejednakosti, revitalizacijom kolonijalnih praksi i odnosa, te gubitkom okolišne podloge zbog zaoštravanja klimatske krize, dovodi do sve intenzivnijih migracija stanovništva. Sve su to procesi koje moramo dubinski razumijeti, kako bismo zajednički izgradili istinski održivu budućnost u kojoj svi mogu ostvariti sve svoje potencijale u okvirima načela slobodnog djelovanja.

Inzistiramo na razvoju i implementaciji efikasnih klimatskih politika, koje uvažavaju načela ekološke pravednosti, koje se temelje na solidarnosti i globalnom razumijevanju te koje nikoga ne zapostavljaju, nego uvažavaju dugoročne potrebe svakog pojedinca i svake zajednice.

Inzistiramo na klimatskim politikama koje će biti usmjerene ka održivoj budućnosti, ali svoj oslonac nalaze i u kulturnim specifičnostima, osobito praksama i narativima temeljenima na uzajamnoj skladnosti suživota čovjeka i prirode.

Jasno je da se nalazimo u situaciji koja iziskuje najozbiljniji politički odgovor. On se mora očitovati u ambicioznim, dakle dobro promišljenim, znanstveno utemeljenim, oštro fokusiranim i koherentnim klimatskim politikama, koje se dosljedno provode. Također, te politike se moraju temeljiti na načelima solidarnosti, međusobnog i međusektorskog razumijevanja i uvažavanja te zajedničke, ali diferencirane odgovornosti. Nitko ne smije ostati zapostavljen.

Zato od svih političkih stranaka, koje izlaze na izbore na svim razinama, zahtijevamo unošenje takvih klimatskih politika u svoje programe. Još važnije od toga, od svih aktera na političkoj sceni zahtijevamo dosljedno provođenje tih politika na svim razinama, od lokalne i nacionalne do razine EU, kao i zagovaranje kvalitetnih političkih rješenja na najvišoj, međunarodnoj razini.

Osobito inzistiramo na razvoju sljedećih politika:

  • Ubrzavanje i intenziviranje procesa napuštanja svih vrsta fosilnih goriva, uz njihovu zamjenu s obnovljivim izvorima, ali i drugim aspektima održive energetike. To, konkretno, znači da treba poduzeti sustavne mjere zaustavljanja svih projekata istraživanja, ekstrakcije, prerade i distribucije svih fosilnih goriva, uključujući i fosilni (tzv. prirodni) plin. Razvoj održive energetike se posebno odnosi na suzbijanje energetskog siromaštva u svim dijelovima RH, kao i sveobuhvatne racionalizacije potrošnje energije. Osim toga, treba osigurati da koraci poduzeti u okviru implementacije ove politike u RH i inozemstvu minimaliziraju štetu ekosustavima, dostupnosti hrane i vode te ljudskom zdravlju, koliko god je to moguće. Pritom je važno da implementacija tih politika ne smije dovesti do gubitka posla i drugih negativnih socijalnih konzekvenci.
    Indikator učinkovitosti tih mjera su emisije stakleničkih plinova, a posebno ugljikovog dioksida, u smislu da tek kontinuirano smanjenje emisija znači da su politike postigle svoj cilj.
  • Sustavno praćenje klimatskih promjena te bilježenje šteta od njihovih direktnih i indirektnih posljedica, u lokalnom, regionalnom i globalnom kontekstu. Na temelju toga, potrebno je provesti detaljnu procjenu i projekciju šteta od klimatskih promjena, prema kategorijama, naročito uzimajući u obzir prirodne katastrofe.
  • Identifikacija intenzivnih izvora emisija stakleničkih plinova te njihovo uklanjanje ili transformacija.
  • Poticanje lokalne proizvodnje i distribucije dobara te niskougljičnih zanimanja i životnih stilova, uz razvoj prateće infrastrukture, što uključuje i održiv, niskougljični transport, koji u perspektivi ne doprinosi emisijama stakleničkih plinova. Iako se ovo odnosi na sve kategorije roba i dobara, posebno ističemo cijeli sustav opskrbe hranom, uključujući i problem bacanja hrane.
  • Razvoj i implementacija adaptivnih poljoprivrednih politika koje prate i prilagođavaju se trendovima promjena klime i bioraznolikosti. Vażna komponenta tih politika mora biti očuvanje i obnova divljine.
  • Uvođenje ekološkog doprinosa u svim granama gospodarstva, koji se temelji na analizi okolišnog utjecaja specifičnog proizvoda, robe ili usluge.
  • Uvođenje indeksa blagostanja, kao indikatora ukupnog razvoja, na tragu indeksa HDI (human development index) i GPI (global peace index). Za razliku od BDP-a, koji je u svojoj srži mjera protoka novca i gomilanja profita, taj indeks blagostanja bi uzimao u obzir indikatore: zdravlja, obrazovanja, stanovanja, kvalitete okoliša, zaposlenosti i slobodnog vremena, sposobnosti podmirivanja troškova života, jednakost, uključivost i demokratski angažman, koji zajedno čine prave pokazatelje razvijenosti i kvalitete života građana.
  • Identifikacija trenutnih i projekcija budućih (kratkoročnih i dugoročnih) geostrateških i geopolitičkih poremećaja uzrokovanih napretkom i produbljavanjem klimatske krize. U lokalnom i regionalnom kontekstu, to se osobito odnosi na migracije stanovništva, koje su danas djelomično uzrokovane degradacijom okoliša, a u budućnosti se očekuje intenziviranje tog doprinosa. U skladu s time, treba donijeti kvalitetne migracijske politike, temeljene na solidarnosti i međusobnom razumijevanju.
  • Donošenje cjelovitog legislativnog okvira zaštite okoliša i klime, koji uz prava i obveze propisuje i osigurava načine sustavnog praćenja, provedbe i sankcije. Naime, danas se priroda i okoliš u zakonodavstvu promatraju kao pružatelji usluga i dobrobiti za čovjeka. Kontekst okolišne krize, koja se naročito očituje kroz klimatsku krizu i krizu bioraznolikosti, nameće potrebu za pravnom transformacijom prirode i okoliša iz objekta u subjekt. Kontekst okolišne krize, koja se naročito očituje kroz klimatsku krizu i krizu bioraznolikosti, nameće potrebu za pravnom transformacijom odnosa društva i prirode.
  • Obnova degradiranih prirodnih staništa i očuvanje onih staništa koja su održana u dobrom stanju, te njihovo sustavno praćenje. To se odnosi na sve tipove morskih,[5] kopnenih i podzemnih ekosustava te rijeka, močvara i jezera.
  • Očuvanje prirodnih rezervi i resursa pitke vode, koji moraju ostati javno dobro od općeg interesa. Treba spriječiti svaki pokušaj privatizacije izvora i prirodnih rezervoara pitke vode.
  • Prepoznavanje, razvoj i implementacija mjera ublažavanja cijelog spektra zdravstvenih implikacija klimatskih promjena. U skladu s time, potrebno je jačanje kapaciteta javnozdravstvenog sustava, te razvoja i implementacije integriranih klimatsko-zdravstvenih politika.
  • Razvoj i implementacija učinkovitih ekoloških kurikuluma, u kojima se vodi računa o dinamici trendova klimatske krize i drugih aspekata ekološke krize. Pritom posebno treba voditi računa o realnim brigama mladih generacija te prema tome kreirati relevantne programe.
  • Sustavna i intenzivna potpora ambicioznim znanstvenim istraživanjima, u svim znanstvenim poljima i disciplinama, usmjerenim prema odgovorima na klimatsku krizu i krizu bioraznolikosti. To uključuje i obavezu razvoja temeljnih ili primijenjivih rješenja, koja doprinose ublažavanju, prilagodbi i otpornosti na klimatske promjene.

U globalnim razmjerima, Hrvatska je mala zemlja, ali i ona, kao dio Globalnog sjevera, snosi dio odgovornosti za klimatsku i ekološku krizu. Te odgovornosti moramo na svim razinama biti svjesni i moramo razviti niz mjera kako bismo smanjili svoj negativni doprinos.

No, sama činjenica malenosti naše zemlje se može promatrati i kao velika prednost. Lakše je mijenjati male nego velike sustave, a uspješni primjeri malih zemalja mogu biti odličan primjer i poticaj ostalima.

Također, s obzirom na svoj geografski položaj, raznolikost i ostale pozitivne parametre, Hrvatska može biti i regionalni vođa pozitivnih promjena.

Kako bismo to postigli, potrebna nam je visoka razina političke odgovornosti, odlučnosti i međusektorske suradnje.

Unatoč svemu, uvjereni smo da mi to imamo.

 

Inicijativa Znanstvenici za klimu – Hrvatska

Zagreb, 21. ožujka 2024.

 

 

 

[1] Apel za sustavnu klimatsku akciju: https://www.znanost-klima.org/klimatske-i-okolisne-politike/apel/

[2] IPCC, 6. izvješće: https://www.ipcc.ch/assessment-report/ar6/

[3] European Environmental Agency, European Climate Risk Assessment, https://www.eea.europa.eu/publications/european-climate-risk-assessment

[4] Union for Mediterranean, 1st Report „Climate and environmental change in the Mediterranean basin“, https://www.medecc.org/wp-content/uploads/2021/05/MedECC_MAR1_SPM_ENG.pdf

[5] Zaključci IV. znanstveno-stručnog skupa “Prilagodbe na klimatske promjene i očuvanje morskih ekosustava Jadranskog mora”, https://www.znanost-klima.org/zakljucci-znanstveno-strucnog-skupa-prilagodbe-na-klimatske-promjene-i-ocuvanje-morskih-ekosustava-jadranskog-mora/

 

/by
,

U Saboru RH održan pseudoznanstveni skup

1. prosinca 2023. je u Saboru RH održan tzv. simpozij pod nazivom “Hrvatska i svijet 2024. poslije pandemijske oluje”, u organizaciji Kluba Domovinskog pokreta. Iako ne spada u užu domenu klimatskih promjena, smatram važnim ovdje se osvrnuti na to okupljanje pseudoznanstvenika, i to u najvišem domu, koji bi trebao njegovati demokraciju i pluralizam. Naime, pseudoznantveni mitovi i teorije zavjera, koji poriču medicinsku znanost imaju isti korijen kao i oni koji poriču klimatske promjene, ali i druga područja znanosti. Osim toga, izrazito širenje različitih aspekata pseudoznanosti u zadnje vrijeme vodi naše ukupno društvo u vrlo alarmantnom smjeru, što dobro ilustrira i podatak da se 39% građana RH protivi epidemiološkim mjerama.

Smatramo da pseudoznanosti nije mjesto u Saboru Republike Hrvatske. Pritom želim jasno istaknuti da u političkoj areni podržavamo, potičemo i smatramo poželjnim individualno postojanje, zastupanje i artikuliranje različitih interesa i političkih pozicija. Pluralizam je jedan od temeljnih stupova demokracije. U potpunosti shvaćamo da različiti pojedinci imaju različite svjetonazore, a ta raznolikost je, na kraju, reflektirana u spektru političkih stranaka zastupljenih u Saboru. U demokraciji to tako i treba biti.

No, tu treba podsjetiti na vrlo čestu strategiju stvaranja i širenja pseudoznanstvenih mitova i teorija zavjera. Radi se o korištenju lažnih eksperata, a u toj kategoriji se prepoznaju tri važne metode:

  • gomilanje lažnih stručnjaka – citiranje velikog broja pojedinaca koji mogu ličiti, ali su zapravo lažni stručnjaci, koji tvrde da ne postoji znanstveni konsenzus o nekoj temi;
  • uvećanje manjine – uvećavanje značaja mišljenja nekolicine, obično lažnih stručnjaka, koji se ne slažu s određenim znanstvenim činjenicama, kako bi se doveo u sumnju u stvarnosti prevladavajući znanstveni konsenzus;
  • lažna debata – debatno suprotstavljanje znanstvenika i pseudoznanstvenika kako bi se stvorio lažni dojam o znanstvenoj raspravi, koja ustvari ne postoji.

Svemu smo tome svjedočili na ovom okupljanju u Saboru, kao uostalom i na nekim drugim sličnim događajima (kao što je već spomenuto, radi se o dobro dokumentiranom metodološkom obrascu). No, ovaj skup je posebno alarmantan, upravo zbog njegovog mjesta održavanja, što mu daje dodatni, iako lažni, značaj.

Konkretno, ovaj je “simpozij” inicirao pseudostručnjak tzv. Stjepo Bartulica (pravim imenom Stephen Nikola Bartulica), kako bi okupio nekoliko desetaka pseudostručnjaka, koji su onda vodili pseudoznanstvenu raspravu o mjerama suzbijanja epidemije COVID-19. Ili, kako stoji na stranicama Sabora: “Na simpoziju su sudjelovali domaći i inozemni znanstvenici, liječnici i odvjetnici, od Švicarske do SAD-a, koji su u javnosti istupali protiv mjera tijekom pandemije bolesti Covida-19”.

Zanimljivo je i osvrnuti se na nekoliko najcitiranijih izjava s tog skupa. Stephen “Stjepo” Bartulica je, tako, rekao da smo za vrijeme pandemije svjedočili “neviđenoj cenzuri”. Naime, “nije se mogla čuti druga strana i bilo je mnogo zloupotrebe onih koji su imali interes širiti strah i paniku među ljudima i oni trebaju odgovarati”. Bartulica tu ustvari govori o lažnoj debati. Naime, ako se govori o stvarima koje se temelje na znanstvenim spoznajama, onda je o njima jedina moguća rasprava ona koja je utemeljena na znanstvenim činjenicama. Drugim riječima, pseudoznanstvenici i znanstvenici ne govore istim jezikom i njihova međusobna rasprava nije moguća, barem ne na istoj razini. Štoviše, sudjelovanjem u takvoj raspravi, znanstvenici bi samo legitimirali pseudoznanstveni stav i doprinjeli bi stvaranju pojačanja pseudoznanstvene manjine. Na kraju, to ne bi bio nikakav doprinos raspravi, nego samo omogućavanje teorijama zavjere da se dodatno ojačaju i šire.

Bartulica je rekao i: “Najnovija vijest je da država Texas u Americi podiže optužnicu protiv Pfizera”. Izdvajanje jednog primjera, onog koji ide u prilog onome što čovjek zastupa ili što se podudara s njegovim svjetonazorom, istovremeno zanemarujući sve ostale primjere, zove se pobiranje trešanja i jedan je od najčešće korištenih trikova u stvaranju mitova i teorija zavjere.

“Još nisam upoznao roditelja koji žali što nije cijepio svoje dijete tijekom pandemije i netko treba odgovarati što je potrošeno 200 milijuna eura poreznih obveznika”. Pretpostavljam da bi Bartulica iole pažljivijim pretraživanjem našao barem neke, možda i mnoge roditelje koji žele što nisu cijepili svoju djecu. Naravno, možemo pretpostaviti da većina onih koji se nisu cijepili ili nisu cijspili svoje dijete to nisu učinili iz svjetonazorskih razloga, zato što su iz najraznolikijih razloga izgubili vjeru u znanost, a time i u cijepljenje. Važno je stalno iznova podsjećati da za takve stavove krivnju snose upravo širitelji teorija zavjera, kakvi su i neki saborski zastupnici. U to se aktivno uključio i Stephen Bartulica, što je sasvim u skladu s njegovim evidentnim ultrakonzervativnim svjetonazorom i kulturnom podlogom.

Zanimljiva je i izjava liječnika Damira Biloglava, inače i člana predsjedništva Domovinskog pokreta: „Poznati COVID prvoborci Bernard Kaić i Ivo Ivić izjavili su jutros, u vezi pojave hripavca, da je glavni i osnovni uzrok tomu što se djeca za vrijeme korone nisu družila, bili u samoizolaciji i nosili maske. Isti ljudi koji su inzistirali na tim mjerama, koji su nas ucjenjivali, prozivali, grdili najgorim riječima i nas koji smo imali hrabrosti nešto reći u vezi tih mjera upućivali na časne sudove Komore liječnika, pri čemu postupak protiv mene još uvijek traje, danas se posipaju pepelom”. Prisjetimo se ovdje citiranog odgovora Bernarda Kaića: “Nakupila se populacija mladih i djece koji se nisu prokužili jer su nosili maske i bili kod kuće i kad smo se otvorili krenulo je širenje. To je prvi razlog. Drugi razlog je neprocijepljenost ili loša procijepljenost koja nas čini osjetljivijima, rekao je Ivić i dodao da mnogi problem ignoriraju i omalovažavaju, kada je riječ o cijepljenju.” Dakle, izgleda da i Damir Biloglava voli brati trešnje. Konkretnije, Biloglav se namjerno služi krivim (tendencioznim) citiranjem, tako da izvlačenjem riječi iz konteksta iskrivi poziciju onoga tko je to izjavio.

Sve u svemu, kao i svi pseudoznanstveni skupovi, i ovaj “simpozij”, koji se održao u Saboru, možemo nazvati festivalom logičkih pogrešaka i lažnih eksperata.

Na kraju, pogledajmo tko su sudionici “simpozija”, koje u izvještaju na svojim stranicama navodi Sabor:

Stephen Nikola Bartulica – hrvatski doktor (zanimljiva formulacija “hrvatski doktor”) političke filozofije na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Rođen je u Sent Josephu u američkoj saveznoj državi Missouri. Od 1992. godine živi i radi u Hrvatskoj. Jedan je od lidera nove hrvatske konzervativne desnice i član crkvene organizacije Opus Dei. Po uvjerenju je libertarijanac, a svojevremeno se deklarisao kao lider hrvatske konzervativne revolucije. Bio je savjetnik bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i savjetnik bivšeg premijera Tihomira Oreškovića. Predsjednik je građanske inicijative Centar za obnovu kulture. Doista, iz čitave je njegova biografije jasna strast za izgradnjom i širenjem teorija zavjera.

Damir Biloglav – zadarski liječnik obiteljske medicine i član domovinskog odbora (što god to bilo) Domovinskog pokreta, inače istaknuti borac protiv epidemioloških mjera protiv pandemije COVID-19, javnosti je postao poznatiji zbog odbijanja cijepljenja djece. Protiv njega Hrvatska liječnička komora vodi postupak zbog sumnje da je javnim istupima postupao protivno Kodeksu medicinske etike i deontologije koji propisuje postupanje u skladu sa spoznajama suvremene medicine i znanosti. Naime, tijekom pandemije koronavirusa je na okupljanju građana nezadovoljnih cijepljenjem protiv COVID-a 19 govorio protiv COVID mjera. U trenutku pisanja ovog članka taj se postupak još vodi. Rekao bih da se radi o onoj vrsti teoretičara zavjera, koji za sebe misle da su usamljeni borci protiv sustava.

Andrija Klarić – vlasnik jedne zagrebačke teretane, koji se usprotivio zatvaranju iste zbog COVID mjera. Poznat je i kao jedan od organizatora prosvjeda protiv mjera Stožera i cijepljenja, kojega je organizirala udruga Slobodni zajedno. O sebi misli da je heroj, a ne zločinac, što je mišljenje koje o samima sebi očito imaju i mnogi drugi teoretičari zavjera.

Ryan Cole – radi se o svojevrsnoj američkoj verziji Damira Biloglava. To je liječnik iz Idaha, koji se protivio COVID mjerama i zbog toga Washington Medical Board vodi postupak protiv njega. Konkretno, optužnica se odnosi na njegovo ponašanje na javnim forumima o COVID-19; njegove opovrgnute i nedokazane tvrdnje o cjepivu protiv koronavirusa; njegovu praksu pri pregledavanja pacijenata s COVID-19 putem web stranice koja je oglašavala spremnost za prepisivanje lijekova koji ne sprječavaju ili liječe bolest.

William Makis – još jedan protivnik cijepljenja protiv COVID-19 iz liječničkih redova, ovoga puta iz Kanade. Javnosti je postao poznat po svojim tweetovima, npr. “Ovog Praznika rada, zapamtite, svih 50 demokratskih američkih senatora glasalo je za to da izgubite posao ako ne uzmete cjepivo protiv COVID-a” i “32 mlada kanadska liječnika “iznenada umrla” u proteklih 16 mjeseci dok su bila potpuno cijepljena protiv COVID-19! Ti su se liječnici aktivno bavili medicinom i bili su zdravi prije uzimanja nezakonito propisanih cjepiva protiv COVID-19 (2, 3 ili 4 doze).” Autopsije su pokazale da nema povezanosti smrti tih liječnika s cijepljenjem.

Jessica Rose – dok se William Makis fokusirao na smrti desetaka liječnika, ova kanadska teorijska biologinja je povezala smrti barem 150 000 ljudi (svih struka) s cijepljenjem protiv COVID-a. Osim toga, voli govoriti o programiranom zatvaranju u kuće i različitim drugim oblicima epidemiološkog terora, kao što je npr. čipiranje ljudi i sl.

Kevin McKerman – CSO i utemeljitelj medicinske genomike i pionir genomike kanabisa i konoplje. Želi izgraditi snažnije znanstveno okruženje za proučavanje terapeutika temeljenih na kanabisu i blockchain tehnologija za praćenje i provjeru genetike kanabisa. U antivaxerskom svijetu je postao poznat po svojim tvrdnjama da mRNA cjepiva sadrže fragmente DNA, koje uzrokuju rak u majmuna, da ta cijepiva mijenjaju ljudski genom itd. (što objavljuje u “renomiranim znanstvenim” časopisima kao što je The Epoch Times). Bez obzira na opovrgavanja od strane znanstvene zajednice, on ustraje kao još jedan “heroj, a ne zločinac”.

David Wiseman – ništa posebno. Još jedan antivaxer, koji upozorava na sigurnosne prijetnje cjepiva.

Lynn Fynn – direktorica organizacije American Frontline Doctors (AFD – zanimljiva podudarnost akronima s poznatijom njemačkom političkom strankom). To je američka desničarska politička organizacija, povezana sa suosnivačicom Tea Party Patriots Jenny Beth Martin. AFD se protivi COVID mjerama, kao što su zatvaranje poduzeća, naredbe o ostanku kod kuće i cijepljenje. Grupa promiče neistine o pandemiji COVID-19 i cjepivima protiv COVID-19. Ipak, planetarna slava naše Lynn svodi se na C-SPAN-ov video uradak posvećen maršu protiv COVID mjera, koji je održan 2022.

Michael Palmer – profesor kemije sa Sveučilišta Waterloo (Ontario, Kanada). Za njega je COVID tek lažna prijetnja, a taj stav je aktivno širio među svojim studentima. Zbog toga dorastao nije baš bio progonjen (dakle, on će morat još malo poraditi na sebi želi li dorasti statusu “heroja, a ne zločinca”), nego se Sveučilište samo ogradilo od njegovih stavova. Ipak, vrata Sabora RH su širom otvorena tom veleumniku.

Mike Yeadon – britanski antivaxer i umirovljeni farmakolog koji je privukao pozornost medija 2020. i 2021. zbog iznošenja lažnih ili neutemeljenih tvrdnji o pandemiji COVID-19 i sigurnosti cjepiva protiv COVID-19. Times ga je opisao kao “heroja teoretičara zavjere o COVID-u” i “ključnu figuru u antivax pokretu“. Do 2011. godine bio je glavni znanstvenik i potpredsjednik odjela za istraživanje alergija i dišnih putova farmaceutske tvrtke Pfizer te je suosnivač i bivši izvršni direktor biotehnološke tvrtke Ziarco. Očito se, odlaskom u penziju, poželio još malo svjetala pozornice pa je našao svoju nišu u antivaxerskom pokretu.

Todd S. Callender – još jedan zagovornik tvrdnji o suvišnim smrtima, incidenciji AIDS-a itd. uzrokovanima cjepivom protiv COVID-a, ovoga puta američki advokat. Za te smrti je optuživao i EU COVID-politike. Tvrdi i da “oni koji su cijepljeni više nisu ljudi“.

Meryl Nass – ta američka (država Maine) antivaxerica tvrdi da su COVID cjepiva eksperimentalna, iz čega, naravno logično, proizlazi da nisu kvalitetna. To je zanimljiv primjer logičke greške skakanja na zaključke.

David Bell – profesor ekonomije Sveučilišta Stirling te počasni profesor Sveučilišta Edinburgh i gostujući profesor Sveučilišta Glasgow. Impresivna kolekcija titula, no bitno je da se radi o profesoru ekonomije pa se pitamo otkuda on u COVID priči. OK, COVID je definitivno utjecao na ekonomiju, nitko to ne poriče. No, vidimo da je on i neovisni savjetnik za globalno zdravlje, dijagnostiku i zarazne bolesti. Među antivaxerima je probudio leptiriće u trbusima tvrdnjom da “cjepiva za COVID nikad nisu bila sigurna za trudnice”, što je opovrgnuto, ali ajde sad… to nikoga ne sprječava da ga pozove na “simpozij” u Saboru RH.

Katarina Lindley – “Nemojte se bojati COVID-a“, kaže Teksašanka Katarina. Ona je liječnica izravne primarne skrbi u privatnoj praksi u okrugu Parker, Texas.

Renate Holzeisen – odvjetnica iz južnog Tirola (Bolzano, Italija), koja govori o tome kako su masovno narušena ljudska prava stanovnika južnog Tirola zbog COVID mjera.

Philipp Kruse – još jedan odvjetnik, ovoga puta iz Švicarske, koji se pita je li opasniji WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) ili virus SARS-CoV-2. Za njega je odgovor jasan – naravno da je to WHO. COVID je ionako uglavnom prenapuhan. Zato se posvetio identificirati pravi učinak WHO-a na fizički i emocionalni integritet ljudi, na temeljna prava i ljudsko dostojanstvo, na pravo naroda na samoodređenje i na načelo suvereniteta od naroda.

Richard A. Werner – njemački monetarni i razvojni ekonomist. On kaže da je na kocki sam daljnji rast i razvoj našeg društva. Ne bavi se baš direktno COVID-om, ali, kao što znamo, ekonomija pati zbog mjera pa nek’ se nađe i jedan takav ekonomist na “simpoziju”.

Catherine Austine Fitts – glumica, koja se proslavila ulogom u dokumentarnom filmu “Planet Lockdown“. O kvaliteti i sadržaju filma dovoljno govori činjenica da je zabranjen na Youtubeu i Facebooku. Dakle, zaključujemo ovo s pravom strućljakinjom za epidemiološka pitanja!

/by

Zaključci znanstveno-stručnog skupa “Prilagodbe na klimatske promjene i očuvanje morskih ekosustava Jadranskog mora”

 

Znanstveno-stručni skup na temu „Prilagodbe na klimatske promjene i očuvanje morskih ekosustava Jadranskog mora“, održan na otoku Krku od 6. do 8. 10. 2023., okupio je brojne stručnjake, znanstvenike i profesore usmjerene na istraživanje i obrazovanje javnosti o klimatskim promjenama te neizravnim i izravnim učincima i posljedicama ovog globalnog procesa na Jadransko more i Mediteran.

Temeljem iznesenih usmenih i posterskih prezentacija, obilježenih multidisciplinarnim pristupom prirodnih znanosti i struke vezanih za morske ekosustave, te tehničkih i društvenih znanosti, zajedno sa zaključnom raspravom skupa, doneseni su sljedeći zaključci:

Klimatske promjene predstavljaju globalni izazov s ozbiljnim posljedicama po okoliš i društvo. Ne možemo ih zaustaviti već im se trebamo što bolje prilagoditi. Ono na što možemo utjecati ovisi o odlukama koje donosimo danas te o dosljednoj provedbi tih odluka. Sredozemno more, koje je oduvijek bilo poznato kao vruća točka bioraznolikosti, danas se u znanstvenim krugovima opisuje kao vruća točka klimatskih promjena ili žarište globalne morske invazije. Hrvatska kao zemlja s bogatom prirodnom raznolikošću i razvedenom obalom, nastavlja se suočavati s brojnim izazovima u prilagodbi na sve izraženije promjene u vremenskim uvjetima. Uvođenje održivih praksi i mjera zaštite okoliša postaje imperativ kako bi se omogućila prirodna ravnoteža i osigurala sigurnost stanovništva.

Kroz temeljni znanstveni rad na svim relevantnim područjima i poljima, kao i putem niza međunarodnih tijela, znanstvenici kontinuirano daju vrlo precizne smjernice za efikasan politički odgovor na klimatsku krizu.

Klimatski pregovori se na najvišoj razini provode od 1992., ali to se nije odrazilo na smanjenje emisija stakleničkih plinova. To znači da, unatoč činjenici sve izrazitijih i svima vidljivih posljedica klimatskih promjena, klimatske politike ne odgovaraju na znanstveno utemeljene imperative, nego je njihov razvoj i provedba i dalje pod odlučujućim utjecajem interesnih, profitom upravljanih lobija, kako u svijetu tako i u Republici Hrvatskoj.

Poražavajuća situacija u koju smo dovedeni zbog tog nedjelovanja ili krivo usmjerenog djelovanja odražava se kroz multidimenzionalne ekološke, socijalne i geopolitičke krize. Poricanje klimatskih promjena i drugih ekoloških kriza te greenwashing i ostale negativne strategije evoluiraju brže od prodiranja znanstvenih činjenica u opću javnost te njihovog pretakanja u efikasna politička rješenja i konkretne akcije.

U takvoj realnosti znanstvenici moraju djelovati i izvan okvira akademskog rada. U skladu s osobnim afinitetima, mogućnostima i zajednicama u kojima pojedini znanstvenici djeluju, njihova uloga danas mora biti i aktivistička, zagovaračka i edukacijska.

Pri provedbi klimatskih akcija istaknuta je važnost civilnog sektora u pristupu klimatskim izazovima. Sudjelovanje građana i organizacija civilnog društva u procesima donošenja javnih politika i zakona omogućuje tijelima državne uprave da prodube svoje razumijevanje specifičnih pitanja te da prepoznaju njihov utjecaj na pojedince i/ili društvene skupine. Istovremeno, taj dijalog doprinosi izgradnji povjerenja u otvoren, odgovoran i djelotvoran rad državne uprave. Mjera u kojoj će civilno društvo biti korektiv nepovoljnih odluka za društvo od strane političkih elita, ovisi o njegovoj razvijenosti i snazi.

Naglašena je nezainteresiranost relevantnih institucija za trajno, dobro usmjereno financiranje dugoročnih interdisciplinarnih istraživanja vezanih uz klimatske promjene i njihove posljedice na našim prostorima.

Zbog toga, zaključeno je da na razini Republike Hrvatske i dalje nedostaje sustavnost u prikupljanju klimatskih podataka, čija važnost još nije adekvatno prepoznata. Stanovništvo na ovim prostorima već 13 stoljeća živi uz more koje do današnjih dana nije dovoljno istraženo, a klimatski podaci kojima je zajednica trebala raspolagati prije 30-40 godina još uvijek nisu prikupljeni. Također, broj istraživača koji se bave tim izazovima je nedovoljan. Zbog toga, sudionici Skupa pozivaju na poboljšanje suradnje različitih sektora i grana znanosti, obzirom da se radi o kompleksnom problemu čijem razumijevanju i rješavanju treba pristupiti s više stajališta, holistički.

Naglašena je potreba za brzim i temeljitim smanjenjem emisija stakleničkih plinova u svrhu ograničavanja globalnog zagrijavanja na ciljane vrijednosti od +1,5 °C, a nikako iznad +2 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Unatoč tome što recentni podaci ukazuju na usporavanje porasta emisija stakleničkih plinova, procijenjeno je da će se, zbog inertnosti sustava, zagrijavanje nastaviti i nakon 2100. godine. Nažalost, čak i ako se emisije stakleničkih plinova ovog trena potpuno obustave, u skoroj budućnosti ne trebamo očekivati promjenu na bolje.

Klimatske će promjene dodatno utjecati na bioraznolikost, proizvodnju hrane te režime temperature i vlage koji će negativno utjecati na ljudsko zdravlje. Kako će se suočavanje ljudi s ovim problemima nastaviti razvijati uvelike će ovisiti o političkom interesu, donošenju adekvatnih zakona i njihovom provođenju.

Na Skupu je iznesena zabrinutost stručnjaka kako će klimatske promjene imati i velike posljedice za sigurnost čovječanstva. Već danas smo svjedoci globalnih migracija potaknutih napuštanjem razorenih područja uslijed ekstremnih utjecaja uragana, požara, dezertifikacije, porasta razine mora i njegovog zakiseljavanja, te drugih prirodnih katastrofa i ratova uzrokovanih klimatskim promjenama. Takve situacije često dovode i do lokalnih sukoba te nestabilnosti. Veliki pokretač migracija je i ekstremno neravnomjerna dostupnost resursa i uvjeta razvijenih u odnosu na nerazvijene zemlje za nošenje s klimatskim rizikom te s time povezana duboka sustavna nepravda na globalnoj razini. Postoji više prilika za povećanje obima i učinkovitosti klimatskih akcija, što uključuje pronalazak adekvatnih tehnologija za ukidanje emisije kao i uklanjanja suvišnog CO2, poput plave tehnologije čiji su troškovi manji od troškova infrastrukture. Pozitivni globalni pomaci posljednjih godina vide se u većoj dostupnosti energije vjetra i Sunca, poboljšanju energetske učinkovitosti koja olakšava tranziciju, većoj dostupnosti električnih vozila i dizalica topline te jačanju sustava za prilagodbu i povezivanje sa zaštitom i očuvanjem bioraznolikosti. Nažalost, energetska obnova u Republici Hrvatskoj još uvijek nije postigla očekivani napredak, osobito uzimajući u obzir prirodne potencijale i resurse. Postavljeni ciljevi nisu ostvareni, a stopa obnove građevina nije dostigla razinu koja bi doprinijela smanjenju emisija. Kako bi se ostvarili ciljevi smanjenja emisija stakleničkih plinova i prilagodbe klimatskim promjenama, suradnja između Vlade, lokalnih vlasti, znanstvenika i građana je ključna. Također je važno kontinuirano praćenje i prilagodba strategija kako bi se odgovorilo na dinamičke promjene u klimi i okolišu.

Kao najsjeverniji dio Sredozemnog mora, Jadransko more se suočava s nizom promjena uzrokovanim klimatskim promjenama. Jedna od njih je ulazak stranih i potencijalno invazivnih vrsta. Pojedine, već zabilježene strane vrste u Jadranu uspostavljaju stabilne populacije i postepeno mijenjaju sastav zavičajnih zajednica. Osim dolaska stranih vrsta, Jadran se suočava s fizikalno-kemijskim promjenama koje bi mogle dovesti do nepovratnih posljedica. Zabilježeno je slabljenje termohaline cirkulacije. Zbog povećanja temperature u posljednjih 15 godina i manjka oborina koji utječe na salinitet (>39؉ u južnom Jadranu), duboki slojevi Jadranskog mora se zagrijavaju. Takve promjene mogu dovesti do trajne izmjene morskih struja, što može imati nepredvidive posljedice.

Na Jadranu je i dalje prisutan rizik od nestanka prirodnih obala uslijed podizanja razine mora i degradacije. Takva pojava ne samo da negativno utječe na obalno stanovništvo, već predstavlja opasnost od kontaminacije obalnih vodonosnika i površinskih vodenih tijela te plodnog tla uz obalu, što dovodi u pitanje ljudsko zdravlje i sigurnost. Također, daljnje nekontrolirano uništavanje obalnih staništa umanjuje otpornost jadranskog ekosustava za prilagodbu na podizanje razine mora. Na skupu je naglašeno da se predviđa da bi srednja razina mora do kraja ovog stoljeća mogla porasti za otprilike 80 centimetara.

Unatoč tome što su morske plaže ključna atrakcija turizma u Hrvatskoj, često su izložene urbano-ekološkim problemima, ilegalnom nasipavanju i otpadu. Nedostatak koordiniranog i stručnog upravljanja plažama na svim razinama dodatno otežava situaciju. Nedavno donesen Zakon o pomorskom dobru i lukama iz 2023. godine zamijenio je prethodni zakon iz 2003. No, zaključeno je da neka rješenja ovog zakona nisu adekvatna za plaže kojima je potrebna posebna zaštita. Ujedno je naglašeno da moguća privatizacija plaža predstavlja novi problem koji ograničava mogućnost sustavne zaštite jadranskog ekosustava.

Morska zaštićena područja u Jadranu ključna su za očuvanje biološke raznolikosti, usluga ekosustava i prirodnih resursa. Međutim, kako bi ova zaštita bila učinkovita, potrebno je uspostaviti odgovarajući upravljački okvir. Udio strogo zaštićenih morskih područja trenutno je vrlo mali, što predstavlja izazov u kontekstu zaštite morskog okoliša. S obzirom na to, a u skladu s europskom Strategijom bioraznolikosti do 2030. godine, Hrvatska je započela proces identifikacije dodatnih područja za zaštitu, s ciljem postizanja europskog cilja od 30 % zaštićenih područja mora od čega 10 % pod strogom zaštitom. Uredbom o obnovi prirode Europske unije postavlja se cilj da se do 2030. godine obnovi barem 20% kopnenih i 20% morskih degradiranih područja, a do 2050. godine svi ekosustavi kojima je potrebna obnova.

Primjer dobre prakse prikazan je u sektoru obrazovanja, a odnosi se na potencijal implementacije programa „Ocean literacy“, to jest, predmeta o razumijevanju oceana kao alatu koji će osvijestiti buduće učitelje o važnosti očuvanja oceana. Inicijative poput osnovanog kolegija na Sveučilištu u Zadru pomažu pri educiranju budućih učitelja i promicanju „Oceanske pismenosti“. Osvještavanje javnosti o povezanosti s oceanom ključno je za očuvanje morskog okoliša i stvaranje održivijeg odnosa čovjeka s oceanom.

Usmjeravanje aktivnosti u obrazovanje mladih, posebno školske populacije svih razina, s ciljem podizanja svijesti i aktivnog uključivanja, sudjelovanja učenika i nastavnika, nameće se kao imperativ. To podrazumijeva aktivno uključivanje ne samo učitelja svih razina škola, već prije svega i pedagoških savjetnika Agencije za odgoj i obrazovanje kao i predstavnika Ministarstva znanosti i obrazovanja, kako bi se u nastavne planove moglo uključiti većinu tematike koja je tijekom Skupa bila obrađena, neka opširno izložena, a neka samo spomenuta. Bilo bi ih korisno uključiti u buduće skupove, te ih potaknuti na aktivno sudjelovanje. Također, potrebno je provoditi informiranje i razgovore s učenicima i nastavnicima u školama, kako bi ih osvijestili o utjecaju klimatskih promjena. Na kraju, treba pripremiti edukativne materijale sa sadržajima koji se bave mogućnostima prilagodbe.

DOPUNA ZAKLJUČAKA

  1. Svake godine globalna razina mora naraste za 3-4 mm, a predviđa se da će do 2100. godine razina mora narasti između 0,5 – 1 m. Posljedice koje nas čekaju ovise isključivo o odgovorima na te promjene. Ograničavanje povećanja temperature na +1,5 °C, a nikako iznad +2 °C u odnosu na predindustrisko doba uključuje brza, dubinska i u većini trenutna smanjenja emisija stakleničkih plinova. Globalna ljudska populacija godišnje proizvede 60 milijardi tona stakleničkih plinova, od čega 40 milijardi tona otpada na CO2.
  2. Istraživanje ranjivosti obale u uvali Sahara na otoku Rabu pokazalo je značajne pomake obalne linije prema kopnu. Unutar pedeset godina, u ovoj uvali primjetan je gubitak oko 3400 m2 pješčane plaže. Preliminarni rezultati ukazuju na to da brza obalna erozija može biti posljedica promjena uslijed korištenja zemljišta, ali i nelegalnog iskopavanja pijeska s morskog dna. Predviđa se da će obalna erozija biti sve češći događaj na hrvatskom dijelu obale uslijed ekstremnih olujnih događaja, podizanja razine mora i gubitka naselja morskih cvjetnica koja štite obalu od erozije. U takvim okolnostima bit će potrebno redovito održavanje plaža kako bi se vraćao izvorni materijal na njihovu prvobitnu lokaciju i osigurala buduća upotreba plaža. Pri tome treba paziti da se što manje oštećuju morske zajednice.
  3. Istraživanje ranjivosti obale Primorsko-goranske županije zbog podizanja razine mora ukazuje na posebnu ranjivost otoka Suska, Unija i Raba zbog prisutnosti sitnog sedimenta na plažama. Ranjivost pokazuje i obala kod Kantride u Rijeci, što je posljedica nasipavanja sitnog materijala za izgradnju pomoćnog nogometnog terena. Alarmantan je podatak da četvrtina obalnog područja Primorsko-goranske županije (24%) ima visok ili vrlo visok stupanj ranjivosti na podizanje razine mora. Prirodni i umjetni zaštitni nasipi, poput žala, igraju ključnu ulogu u zaštiti obale od negativnih utjecaja, prvenstveno valova, čime se smanjuje indeks obalne ranjivosti. Stoga su potrebne odgovarajuće mjere za očuvanje tih zaštitnih struktura.
  4. Izrazito rijetka staništa na našoj obali, poput slanih močvara, u kontekstu klimatskih promjena mogu biti najveći saveznici u borbi za ublažavanje i prilagodbu na klimatske promjene. Muljeviti sedimenti slanih močvara skladište velike količine CO2, zbog čega je vrlo važno strogo zaštititi ovakva staništa. Porast razine mora, isušivanje i urbanizacija („coastal squeeze“) predstavljaju pritisak na ovakva područja, a ekstrakcija močvarnih sedimenata u ljekovite svrhe procesom oksidacije dovodi do oslobađanja uskladištenog ugljika natrag u atmosferu.
  5. U sklopu projekta Beachex, uz ostalo, utvrđeno je da je 25% od 1904 evidentirane plaže u Hrvatskoj umjetno. Pri provedbi projekta, posebno je naglašena praksa zlouporabe procesa „dohranjivanja“ plaža, koje bi se trebalo odnositi na ponovno raspoređivanje već postojećeg sedimenta na plažama u svrhu „urednijeg“ izgleda i bolje funkcionalnosti područja. Pod „dohranjivanjem“ se često dodaje novi sediment na već postojeći, čime se dodatno narušava stanište i gubi otpornost te usluga morskog ekosustava. Izrazito negativan utjecaj na okoliš pri tome ima korištenje materijala s većim udjelom praha.
  6. Nužno je obustaviti emisije stakleničkih plinova, no energetska obnova građevina u Hrvatskoj stagnira. Međutim, projekti energetske tranzicije, poput hvalevrijednih primjera na otoku Krku, imaju znatan potencijal kvalitetnih rješenja za održivu budućnost. Ključno je ostvariti suradnju između Vlade, lokalnih vlasti, znanstvenika i građana te kontinuirano prilagođavati strategije dinamičnim klimatskim promjenama.
  7. Istraživanja ihtiofaune, pogotovo sitne pelagijske ribe Jadrana, kao što je bukva, inćun, lokarda, srdela, šarun golemi, ukazuju na Bergmannovo pravilo koje sugerira smanjenje veličine tijela ribe uslijed porasta temperature okoliša (uz povišenje temperature okoliša za 1OC, najveća veličina tijela se smanjuje 3-4 %) što se objašnjava time da stvaranje novih proteina ne prati ubrzani proces razgradnje uzrokovane povećanom temperaturom. Klimatske promjene također utječu na rasprostranjenost različitih vrsta sitne plave ribe, što može dovesti do promjena u sastavu ribljih zajednica i strukturi ekosustava. Širenje područja rasprostranjenosti termofilnih vrsta prema sjeveru ugrožava borealne vrste sjevernog Jadrana koje preferiraju hladniji okoliš, te može dovesti do promjena u kompeticiji među vrstama i dinamici ekosustava, odnosno borealne vrste mogu se prilagoditi ili nestati.
  8. Utjecaj klimatskih promjena vidljiv je i kod kopnenih organizama na otočkim područjima. Klimatski uvjeti diktiraju varijabilnu mikroklimu, a ektotermni organizmi, poput mrava, suočeni su sa smanjivanjem površine otoka uslijed podizanja razine mora i visokom temperaturom koja uvjetuje aktivnost ovih organizama.
  9. Strane, često invazivne vrste u sve većem broju zalaze u Jadransko more. Među njima su plavi rak (Callinectes sapidus) te vatrenjača (Pterois miles), pridošlica iz Indo-Pacifika. Dokumentirana je prisutnost vatrenjače kod otoka Visa, što predstavlja najsjevernije nalazište ove ribe u Sredozemnom moru. Iako je vatrenjača potencijalno konzumna vrsta, rizici pri rukovanju te nedostatak adekvatnog ribarskog alata otežavaju izlov vrste koja nema prirodnog neprijatelja, osim veće hobotnice. Edukacija ribara i javnosti o mogućnosti konzumacije ove dvije vrste nameće se kao jedno od prihvatljivih rješenja.
  10. Ipak, pojedinim konzumnim vrstama, poput komarče (Sparus aurata), pogoduju povišene temperature mora. Zbog toga spada među održive morske proizvode te se njen uzgoj i konzumacija potencijalno mogu promicati među potrošačima. Ujedno, vrijeme uzgoja komarče pri višim temperaturama se smanjuje, što je posljedica ubrzanog rasta ribe. Pri tome je potrebno razviti adaptacijske strategije kako bi se posljedice klimatskih promjena pri uzgoju i izlovu umanjile.
  11. Svjedoci smo sve većeg sudjelovanja istraživača i znanstvenika u klimatskim akcijama, koje ne uključuje samo istraživačke, nego i zagovaračke aktivnosti. To je odgovor na ozbiljnu zabrinutost zbog klimatskih promjena i njihovih posljedica. Promjene uključuju globalni porast temperature i razine mora, ubrzanu acidifikaciju oceana te promjene u temperaturi i vremenskim ekstremima. Znanstvenici su sve više posvećeni suočavanju s ovim izazovima i očuvanju okoliša.
  12. Godišnje oko 12,7 milijuna tona plastike završi u oceanima. Istraživanje na Elafitskom otočju ukazuje da se udio morskog otpada prisutnog na plažama u 2023. godini povećao na 74,2%. Ujedno, istraživanja na ušćima rijeka pokazala su prisutnost 10-17% otpada, uglavnom plastike, u ukupnom koćarskom ulovu te 100% prisutnost mikroplastike u uzorcima slatkovodne i morske vode. Velika prisutnost mikroplastike u Jadranskom moru dokazana je brojnim istraživanjima u mekim dijelovima tijela morskih organizama (najmanji u oslića), no u posljednje vrijeme utvrđena je njezina prisutnost i u čvrstim tkivima, poput ljuštura školjkaša građenih od kalcijeva karbonata. Mikroplastika ujedno na sebe adsorbira različita zagađivala i mikroorganizme što dodatno ugrožava morske organizme pa i ljude. Potrebno je provoditi konstantni monitoring.
  13. U posljednje vrijeme naglašen je i rizik za ljudsko zdravlje što predstavlja globalni sigurnosni i zdravstveni problem. Uslijed promjene klime, mijenja se i sastav mikrobnih zajednica te njihova aktivnost, a slučajevi obolijevanja zbog zaraze patogenim mikroorganizmima sve su češći. Primjerice, promjene u temperaturi mora, oborinama i salinitetu obalnih regija imat će značajan utjecaj na širenje populacija bakterija roda Vibrio i povećanje rizika od bolesti koje ove bakterije izazivaju.
  14. Za kritično ugrožene morske organizme, poput plemenite periske (Pinna nobilis), naglašena je potreba za daljnjim istraživanjima i sustavnim praćenjem preživjelih jedinki kako bi se razumjeli čimbenici koji doprinose njihovom preživljavanju u divljini. Svaki napor za obnovu i očuvanje ugroženih morskih vrsta kao što je plemenita periska važan za očuvanje oceana i morskog okoliša u cjelini. Sudionici skupa su upozorili na naglašenu nezainteresiranost relevantnih institucija za trajno, dobro usmjereno financiranje dugoročnih interdisciplinarnih istraživanja vezanih uz klimatske promjene i njihove posljedice na našim prostorima.
  15. Povodom tridesete obljetnice istraživanja Rogozničkog jezera Zmajeva Oka, prikazan je niz istraživanja na tu temu. Znanstvenici upozoravaju na ozbiljne promjene u jezeru povezane s klimatskim promjenama ali i razvojem turizma. Temperatura jezera raste te se sve češće pojavljuje anoksija i u površinskom dijelu Jezera. Miješanja slojeva u Jezeru uz pojavu anoksične holomiksije koja traje i do nekoliko tjedana, dovode do masovnog pomora biljnih i životinjskih organizama, a periodi između takvih stanja postaju sve kraći, što prijeti već i tako narušenoj bioraznolikosti i posebno oporavku bentosa. S obzirom na planirane aktivnosti izgradnje turističkog resorta na području oko jezera znanstvenici upozoravaju na potrebu dodatne zaštite i stalnog monitoringa fizičko-kemijskih i bioloških parametara u Jezeru.
  16. Svjetska akademija znanosti i umjetnosti ističe važnost suradnje te dvije grane. Ideja da kreativna umjetnička misao i znanstveno istraživanje zajedno mogu poboljšati svijet ima duboko značenje. Sinergija između umjetnika i znanstvenika može donijeti inovacije i otkrića koja obogaćuju ljudsko iskustvo i potiču napredak u mnogim područjima, uključujući rješavanje globalnih izazova.

 

SUDIONICI SKUPA

  1. sc. Ivan Güttler, Državni hidrometeorološki zavod, Zagreb
  2. sc. Ivica Vilibić, Institut Ruđer Bošković, Zavod za istraživanje mora i okoliša, Zagreb
  3. sc. Jelena Dautović, Institut Ruđer Bošković, Zavod za istraživanje mora i okoliša, Zagreb
  4. sc. Igor Ružić, Sveučilište u Rijeci, Građevinski fakultet
  5. Tonko Bogovac, phys.-geophys., Građevinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
  6. Andrea Tadić, ing. aedif., Sveučilište u Rijeci, Građevinski fakultet
  7. sc. Ivana Zubak Čižmek, Sveučilište u Zadru, Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu
  8. Filip Kalinić, Odsjek graditeljstva, Tehničko veleučilište u Zagrebu
  9. prof. dr. sc. Dalibor Carević, Građevinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
  10. d.pl. Branko Kundih, dipl. iur., Stručni portal Pomorsko dobro
  11. Valnea Kerbavčić Degač, edu. geol. et geog., Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Služba za nekretnine i zaštitu okoliša, Odjel za geoinformacijske sustave i meteorologiju
  12. art. Ljubomir Miščević, dipl. inž. arh., Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet
  13. dr. sc. Mirjana Kovačić, Pomorski fakultet Sveučilišta u Rijeci
  14. sc. Jelena Bujan, Zavod za istraživanje mora i okoliša, Institut Ruđer Bošković, Zagreb
  15. prof. dr. sc. Vjekoslav Tičina, Institut za oceanografiju i ribarstvo, Split
  16. sc. Jakov Dulčić, Institut za oceanografiju i ribarstvo, Split
  17. sc. Ines Haberle, Zavod za istraživanje mora i okoliša, Institut Ruđer Bošković, Zagreb
  18. Ilenia Sudulić, Aquarium Pula d.o.o.
  19. sc. Milena Mičić, Aquarium Pula d.o.o.
  20. Matej Čief, Fakultet prirodnih znanosti, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
  21. sc. Neven Iveša, Fakultet prirodnih znanosti, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
  22. Mirna Šarić, Gimnazija Franje Petrića, Zadar
  23. sc. Nikola Biliškov, Institut Ruđer Bošković, Zagreb; Znanstvenici za klimu – Hrvatska
  24. sc. Jasminka Kontrec, Institut Ruđer Bošković, Zagreb
  25. sc. Vlatka Filipović Marijić, Institut Ruđer Bošković, Zavod za istraživanje mora i okoliša, Zagreb
  26. sc. Natalija Špeh, Faculty of Environmental Protection, Velenje, Slovenija
  27. sc. Romina Kraus, Institut Ruđer Bošković, Centar za istraživanje mora, Rovinj
  28. prof. dr. sc. Darija Vukić Lušić, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci
  29. Luca Privileggio, Institut Ruđer Bošković, Centar za istraživanje mora, Rovinj
  30. sc. Bojan Hamer, Institut Ruđer Bošković, Centar za istraživanje mora, Rovinj
  31. Jadranka Pelikan, Institut Ruđer Bošković, Centar za istraživanje mora, Rovinj
  32. Iva Tojčić, Institut Ruđer Bošković, Zagreb
  33. Tin Kulić, Sveučilište u Zagrebu, Građevinski fakultet
  34. Marta Alvir, Sveučilište u Rijeci, Tehnički fakultet
  35. sc. Ivana Lučin, Sveučilište u Rijeci, Tehnički fakultet
  36. sc. Aljoša Duplić, Zavod za zaštitu okoliša i prirode, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja RH, Zagreb
  37. Ivna Horvat, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja RH, Zagreb
  38. Manda Papac, Aquarium Pula d.o.o.
  39. Žana Moslavac, Aquarium Pula d.o.o.
  40. dr. sc. Melita Mokos, Odjel za ekologiju, agronomiju i akvakulturu, Sveučilište u Zadru
  41. Ciril Mlinar Cic, Inštitut Vodni krog, CICFILM PRODUCTION, Slovenija
  42. sc. Irena Ciglenečki-Jušić, Institut Ruđer Bošković, Zavod za istraživanje mora i okoliša, Zagreb
  43. dr. sc. Tatjana Bakran-Petricioli, Biološki odsjek, Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu
  44. Donat Petricioli, dipl. ing. biol., I.I.V. d.o.o za ekologiju voda, mora i podzemlja, Sali
  45. sc. Kristijan Vidović, National Institute of Chemistry, Department of Analytical Chemistry, Ljubljana, Slovenija
  46. Iva Dominović, Institut Ruđer Bošković, Zagreb
  47. Niki Simonović, Institut Ruđer Bošković, Zavod za istraživanje mora i okoliša, Zagreb
  48. Boris Mifka, Fakultet za fiziku, Sveučilište u Rijeci
  49. sc. Marija Marguš, Institut Ruđer Bošković, Zavod za istraživanje mora i okoliša, Zagreb
  50. Jasna Lovrinčević, Koblenz, Njemačka
  51. „Impact Factor“ agenda, Znanstvenici-glazbenici sastava „Impact Factor“ Institut Ruđer Bošković, Zagreb
  52. prof. dr. sc. Kristina Pikelj, Geološki odsjek, Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu
  53. Nadia Dunato Pejnović, Prirodoslovni muzej Rijeka
  54. Milvana Arko-Pijevac, dipl. ing. biol., Prirodoslovni muzej Rijeka
  55. sc. Claudio Batelli, Izola, Slovenija
  56. sc. Robert Hofrichter, MareMundi Institute Krk, Punat
  57. Lucija Petricioli, Sveučilište u Zagrebu, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Zagreb
  58. sc. Davor Lučić, Institut za more i priobalje, Sveučilište u Dubrovniku
  59. sc. Maja Novosel, Biološki odsjek, Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu
  60. Valentina Šebalj, Ministarstvo poljoprivrede RH, Uprava ribarstva, Služba za akvakulturu, Ispostava Zadar
  61. prof. dr. sc. Andrej Jaklin, Institut Ruđer Bošković, Centar za istraživanje mora, Rovinj
  62. sc. Nina Marn, Zavod za istraživanje mora i okoliša, Institut Ruđer Bošković, Zagreb
  63. Dejan Kosić, Ponikve eko otok Krk, d.o.o.

/by

Sudjelovanje na 3. radionici o ažuriranom Nacionalnom energetskom i klimatskom planu

13. srpnja je održana 3. radionica o ažuriranom Integriranom nacionalnom energetskom i klimatskom planu RH (NECP), koja se održava u prostorijama Instituta za energetiku Hrvoje Požar, a kao predstavnik Znanstvenika za klimu na njoj je sudjelovao Nikola Biliškov.

Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan (NECP) je dokument koji je, na temelju Uredbe o upravljanju energetskom unijom i djelovanjem na području klime, svaka država članica dužna predstaviti Europskoj Uniji. Taj plan se nadovezuje na postojeće nacionalne strategije i planove, a svrha mu je davanje pregleda trenutačnog energetskog sustava i stanja u području energetske i klimatske politike. Nadalje, u njemu se donosi pregled nacionalnih ciljeva za svaku od pet ključnih dimenzija energetske unije te odgovarajuće politike i mjere za ostvarivanje tih ciljeva, za što se u njemu uspostavlja i analitička osnova. U NECP-u treba posvetiti posebnu pozornost ciljevima do 2030. godine, koji uključuju smanjenje emisija stakleničkih plinova, energiju iz obnovljivih izvora, energetsku učinkovitost i elektroenergetsku međusobnu povezanost. Osim toga, NECP mora biti usklađen s ciljevima održivog razvoja UN-a i da im doprinosi.

Ukratko, na radionici se okupilo tridesetak sudionika iz različitih sektora. Bili su tu predstavnici Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja (predvođeni Dunjom Mazzocco Drvar, ravnateljica Uprave za klimatske aktivnosti), Ministarstva financija, Ministarstva prometa, Regionalne energetske agencije (REGEA), Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te predstavnici drugih zaintereseiranih strana, kao i, naravno, domaćini iz Instituta za energetiku Hrvoje Požar. Program se sastojao od pregleda dosadašnjih aktivnosti i prezentacije nacrta ažuriranog NECP-a, nakon čega je slijedila rasprava. Ovdje nećemo iznositi sve detalje rasprave, jer bi oni ionako trebali biti dostupni na drugim mjestima, nego ćemo se ograničiti isključivo na primjedbe Znanstvenika za klimu.

Slika 1. Godišnji hod promjena godišnjih emisija ugljikovog dioksida za Hrvatsku. Podaci pokazuju porast ili pad emisija za određenu godinu u odnosu na prethodnu godinu. Pozitivne vrijednosti znače porast, a negativne pad emisija u odnosu na prethodnu godinu. Izvor: Our world in data (18. VII. 2023.)

Sadrži li NECP klimatski plan?

Iako je sama ideja NECP-a potekla iz sektora energetike, smatramo da u tom planu, kao i svakom drugom, koji u svom naslovu sadrži i klimatsku komponentu, klimatska komponenta mora doista biti jako zastupljena, nikako ne smije biti u drugom planu, dodana tek kao pozadina. Smatramo da bi NECP u ovom obliku ispravnije bilo nazvati energetskim, a ne energetskim i klimatskim planom. Klimatski plan ne može biti sveden na emisijske ciljeve, određene mogućnostima bezbolne energetske transformacije. Klimatski plan se mora temeljiti na najboljim dostupnim znanstvenim činjenicama, koje su, smatramo, odlično i vrlo jasno prezentirane u najnovijem izvještaju IPCC-a. Kao što smo već nebrojeno puta istaknuli, klimatske promjene su nam imperativno nametnule vrlo radikalnu tehnološku, ali i društvenu tranziciju prema civilizaciji koja funkcionira bez dodatnih emisija ugljikovog dioksida i ostalih stakleničkih plinova. Svaka država mora doprinijeti tom globalnom cilju.

U svom uvodnom obraćanju, Dunja Mazzocco Drvar je istaknula dvije važne stvari: 1. EU povećava klimatsku ambiciju i to smanjenjem emisija stakleničkih plinova do 2040. u iznosu od 90-95 % (u odnosu na 1990.) i 2. emisije stakleničkih plinova Hrvatske su se 2021. povećale za 2,9 %. Dakle, kao članica EU, i Hrvatska će morat slijediti politike u okviru klimatskih ambicija EU. Povećanje emisija, naravno, znači da se ne krećemo u pravom smjeru. To su tek neki od podataka na koje bi se trebala referirati nastojanja pri donošenju planova, strategija i, konačno, politika.

Drugi, još važniji podaci se nalaze u izveštajima IPCC-a. Kao što znamo, da bi se došlo do smjernica za donošenje politika nije potrebno pročitati više od 10 tisuća stranica te kompilacije znanstvenih spoznaja, nego se one nalaze u sažecima za donositelje odluka, koje prate izvještaj svake pojedinačne radne grupe. No, sigurni smo da tim koji je radio na ažuriranom NECP-u to dobro zna. Pitanje je onda zašto u nacrtu NECP-a nigdje ne nalazimo okvire za klimatske politike, kao ni, recimo, usporedbe u NECP-u predloženih mjera usmjerenih na smanjenje emisija stakleničkih plinova s potrebama prema IPCC-u? Zašto nigdje nema podataka kako predložene mjere smanjenja emisija korespondiraju s različitim scenarijima? Konkretno, pogledajmo sliku 2.

Slika 2. Potrebe za redukcijom emisija ako želimo postići cilj o neprelaženju porasta globalne prosječne temperature u iznosu od +1,5 °C u odnosu na predindustrijsko doba (izvor: Our world in data); emisijski scenariji, koji vode određenim obuzdavanjima prosječne globalne temperature (izvor; Sceptical science i Fuss et al. Nature Climate Change 4 (2014) 850-853 – pdf).

U svakom planu, koji zaslužuje nositi etiketu klimatskoga, trebale bi biti navedene mjere koje korespondiraju s grafovima na slici 2. Konkretno, treba pokazati u koji se od redukcijskih scenarija uklapa određena mjera te, ako se ne uklapa u ono što zahtijeva Pariški sporazum, a to je porast temperature +1,5 °C u odnosu na predindustrijsko doba, dakle scenarij RCP2.6.

 

Plin – i dalje značajna komponenta u energetskom miksu?

Plin uporno zadržava svoje mjesto važnog, čak i “ključnog tranzicijskog” energenta u NECP-u, iako se predviđa značajno smanjenje njegovog korištenja. Pritom mu se vrlo često dodijeljuje epitet “prirodni”, jer to bi, valjda, trebalo zvučati jako lijepo. Zapravo je taj pridjev lijep onoliko koliko je netko ekološki osvješten samo zato što si pere kosu šamponom zelene boje.

Plin, koji se crpi iz zemlje, jest prirodni produkt. Ali isto tako je prirodni produkt i nafta. Pa i ugljen, i on je prirodan. Svi su oni nastali raspadom davno uginulih organizama.

Nekad, u ona davna vremena kad sam išao u osnovnu školu, taj isti plin se nazivao zemni plin. Onda se to u nekom trenutku promijenilo, jer pridjev “zemni” ne zvuči baš dovoljno dobro. Radi se o tipičnoj logičkoj pogrešci crvene haringe, koja se često primijenjuje pri oblikovanju pseudoznanstvenih mitova i teorija zavjere. Drugim riječima, plinu se tendenciozno daje pridjev koji nije bitan za njegov opis i ne odražava njegova relevantna svojstva, ali taj pridjev zvuči dobro i to mu je jedina funkcija. Kemijski, plin je, kao i nafta i ugljen, smjesa ugljikovodika (u ovom slučaju uglavnom metan), a produkt izgaranja svih ugljikovodika je ugljikov dioksid i voda.

Kemijski identitet i reaktivnost je jedino što je kod plina bitno u kontekstu klimatskih promjena. Jedino što ga čini (uvjetno) boljim u odnosu na druga fosilna goriva je sadržano u termodinamici njegove reakcije s kisikom (gorenja), pri čemu se oslobađa relativno više energije po jedinici količine ili mase. No, i taj uvjetni benefit treba balansirati s fugitivnim emisijama, koje doprinose povećanju koncentracije metana u atmosferi, koji je efikasniji staklenički plin od CO2. Sve to je zapisano u fundamentalnim fizikalnim svojstvima plina. Zato o tome treba voditi računa. Kao što je nedavno pokazano, fugitivne emisije metana na plinskim platformama u sjevernom Jadranu su značajne. Praksa je da se fugitivne emisije ponekad rješavaju spaljivanjem plina (flaring), npr. u rafinerijskim bakljama, a time se opet dobiva ugljikov dioksid.

Nije jasno zašto Hrvatska ne bi odlučnije krenula smjerom radikalnog uvođenja obnovljivih izvora. Imamo uvjete za to, možemo biti i regionalni predvodnici u tom smislu. Umjesto toga, i dalje se planira istraživanje potencijalnih ležišta ugljikovodika u Jadranu, Slavoniji i Dinaridima. Objašnjenja da je to “ostavljeno tek tako, kao jedna mogućnost koja ovisi o investitorima, ali se ionako nitko nije javio” nisu dovoljno uvjerljiva.

Osim toga, vidimo da je plinski posao veliki i kontinuirani zamašnjak korupcije na visokoj razini u Hrvatskoj.

 

Je li energetska sigurnost isto što i osiguravanje dobavnih pravaca fosilnih energenata?

Ovisnost o svim fosilnim gorivima, pa time i o plinu, uvijek sa sobom nosi i višedimenzionalnu sigurnosnu prijetnju. U ovom slučaju se to očituje dosta jasno. EU je ovisnost o ruskim fosilnim gorivima zamijenila ovisnošću o fosilnim gorivima iz prekomorskih zemalja. A to je i dalje ovisnost, koja i dalje, redefiniranjem geopolitičkih odnosa, predstavlja sigurnosnu prijetnju, ali i produljuje emisije te nas udaljava od onoga što moramo učiniti, a to je napuštanje fosilnih goriva i prekid emisija CO2.

Osim toga, energetika temeljena na fosilnim gorivima je centralizirana. Imamo velike elektrane, velike rafinerije i ostalu infrastrukturu, koja je u slučaju bilo kakvog napada važan strateški cilj, a ugrožena je i u slučaju prirodnih nepogoda. Obnovljivi izvori energije su, s druge strane, inherentno decentralizirani. O tome je prije više od 110 godina, 1912., pisao Giacomo Ciamician.

Uglavnom, nevjerojatnim nam se čini veliki manjak klimatske ambicije, a govorimo o zemlji koja bi, ponovimo, mogla biti regionalni predvodnik zelene tranzicije. Dio problema možda leži u kontinuiranom narativu predstavnika nadležnoh ministarstva. Naime, od njih često čujemo kako su građani neposlušni i oni su ti koji nisu voljni mijenjati svoje navike. Bilo bi zanimljivo od tih upućenih pojedinaca čuti kako zamišljaju mijenjanje navika građana, ako nema sustavne motivacije za to? A motivacija su pametno osmišljene, dalekovidne politike, a ne ovakva društveno-politička realnost koja motivira samo apatiju.

/by

Taksonomija EU: prljava politika lažno zelene energije

Članak je preveden na hrvatski jezik s izvornika objavljenog 13. srpnja 2022. u Green European Journal,
autor izvornika: Seden Adlar

Nakon odobrenja Europskog parlamenta, Europska komisija nastavlja sa svojim planovima klasifikacije fosilnog plina i nuklearne energije kao “zelene” energije. Posljedice tog katastrofalnog poteza će se u nadolazećim godinama odraziti na širok raspon problema, od rata u Ukrajini do klimatske krize. Seden Anlar razmatra dosadašnje odvijanje kontroverze te njen utjecaj na jedinstvo EU-a, klimatsko vodstvo i geopolitičku strategiju.

6. srpnja 2022. članovi Europskog parlamenta izglasali su podršku prijedlogu taksonomije od strane Europske komisije, čime su dali zeleno svjetlo označavanju fosilnog plina i nuklearne energije “zelenim” energentima, što se odnosi i na aktivnosti vezane uz njih. Bio je to katastrofalan ishod koji znači, jednostavno i u praksi, da će Europska unija od 1. siječnja 2023. ulaganja u fosilni plin i nuklearnu energiju smatrati zelenima.

U pozadini svog dosadnog naslova, Uredbom o taksonomiji EU-a se uspostavlja sustav klasifikacije, čija je svrha da tvrtkama, ulagačima i donositeljima političkih odluka pruži smjernice o održivim financijskim proizvodima i energetskim resursima. Glavni cilj zakona je usmjeriti kapital prema aktivnostima koje Komisija smatra ekološki održivima. Drugim riječima, taksonomija je osmišljena kako bi spriječila zeleno pranje (greenwashing) identificiranjem održivih ekonomskih aktivnosti, kao i uvođenjem obveza izvješćivanja za tvrtke i sudionike na financijskim tržištima.

Glavni dio Uredbe o taksonomiji kojom je utvrđeno šest ciljeva je stupio na snagu 12. srpnja 2020. No, Komisija je tada najavila da će popis ekološki održivih aktivnosti donijeti kasnije putem „delegiranih akata”. Tu su odluku žestoko kritizirali zastupnici EU-a, jer su delegirani akti po prirodi sekundarno zakonodavni akti i stoga nisu podložni istoj razini ministarskog i parlamentarnog nadzora kao sama uredba.

Europska komisija je u travnju 2021. objavila pravila koja reguliraju taksonomiju, ali je odgodila odluku o uključenju fosilnog plina i nuklearne energije na popis održivih gospodarskih aktivnosti. Mjesecima kasnije, nekoliko trenutaka prije ponoći u novogodišnjoj noći 2021., Komisija je objavila nacrt prijedloga koji te energente označava kao “zelene” izvore. Taj potez je proglašen “jednom od najvećih kontroverzi” dosadašnjeg mandata predsjednice Komisije Ursule von der Leyen.

Podijeljena Unija

Tijekom jeseni 2021. Komisija je započela konzultacije s državama članicama o nacrtu prijedloga, što je izazvalo višemjesečne žestoke rasprave i pregovore. Nastale su dvije neformalne skupine sa suprotnim stajalištima o tome treba li EU označiti fosilni plin i nuklearnu energiju zelenom, a predvode ih dva glavna aktera: Francuska i Njemačka, čime su naglašene velike razlike među državama kad su u pitanju energetski ciljevi.

Francuska, koja oko 70 % svoje energije dobiva iz nuklearnih elektrana, uz potporu država članica iz istočne i središnje Europe poput Poljske, je htjela da von der Leyen uključi nuklearnu energiju u taksonomiju. S druge strane, Njemačka, koja je tri od svojih šest nuklearnih elektrana zatvorila 2021., a ostatak namjerava zatvoriti do kraja 2022., je lobirala protiv uključivanja nuklearne elektrane i predložila dodavanje fosilnog plina kao alternative. Međutim, vlada sačinjena od „semafor koalicije“ je podijeljena je po tom pitanju, pri čemu se Socijaldemokratska partija (SPD) zalaže za fosilni plin, čemu se protive Zeleni. Štoviše, tijekom tog procesa, antinuklearne države poput Austrije i Luksemburga su pokazale svoje zube prijeteći mogućim tužbama bude li nuklearna energija označena zelenom. Na kraju, Njemačka i Francuska su se “složile da se ne slažu” i čak su zanijekale bilo kakav sukob. Naknadna odluka Komisije o uključenju fosilnog plina i nuklearne energije u taksonomiju, službeno objavljena u Dopunskom delegiranom aktu o klimi, jasno pokazuje znatan utjecaj država članica na institucije EU-a u procesima donošenja odluka.

I tako je obećavajuća inicijativa s potencijalom da doprinese klimatskim ciljevima EU-a postala još jedna razblažena komponenta Europskog zelenog dogovora i alat koji će doprinijeti upravo onome čemu se trebao suprotstaviti: greenwashingu.

Izostanak oporbe

I prije glasanja u Europskom parlamentu u srpnju 2022., zastupnici su mogli reagirati na prijedlog Komisije. Čini se da je delegirani akt pretrpio veliki udarac u lipnju 2022. kad su dva najznačajnija odbora Europskog parlamenta, Odbor za gospodarstvo i Odbor za okoliš, odlučila da će ga blokirati, tražeći od Komisije da iznese novi prijedlog. Takve odluke su obično pouzdan pokazatelj smjera u kojem će ići plenarno glasanje, no ovoga puta to nije bilo tako.

Naravno, protivljenje toj odluci nije izostalo. Čim je Komisija objavila kontroverzni prijedlog za uključivanje fosilnog plina i nuklearne energije u Uredbu o taksonomiji, međustranački i transnacionalni savez zastupnika u Europskom parlamentu se okupio protiv prijedloga – što je rijetka pojava. Kad je održano glavno plenarno glasanje, 278 zastupnika u Europskom parlamentu iz svih stranačkih linija glasali su za blokiranje prijedloga, 75 manje od 353 glasa potrebna za osiguranje potrebne apsolutne većine. No, s obzirom na to da je bila potrebna apsolutna većina od 353 glasa, oporba je izostala.

Većina zastupnika u Europskom parlamentu koji su odobrili predloženu taksonomiju dolaze iz redova Europske pučke stranke desnog centra, dok su Zeleni/EFA bili jedina stranka koja je jednoglasno glasala za blokiranje prijedloga (uz jedan suzdržan glas).

 

Manjkavi dizajn

U binarnoj klasifikacijiji, koja razlikuje dobru “zelenu” energiju od svih drugih izvora, nedopustiv je nijansirani tranzicijski pristup koji bi bio i ambiciozan i realan.

Kao što je stručna skupina Europske platforme za održivo financiranje navela u svom konačnom izvještaju, taj pristup zanemaruje međuaktivnosti koje bi se mogle provoditi u određenom vremenskom razdoblju tijekom tranzicijskog procesa. Štoviše, taksonomija ostavlja neklasificiranim širok raspon resursa koji nemaju značajan utjecaj na okoliš, što bi moglo dovesti do toga da ih investitori smatraju “neodrživima”. S obzirom na to da su europske tvrtke obavezne izvještavati o održivosti svojih ulaganja, to bi vjerojatno dovelo do toga da će se svaka aktivnost koja nije na „zelenom popisu” smatrati neusklađenom s klimatskim ciljevima EU-a, što može presušiti kapital koji bi mogao biti usmjeren prema tim aktivnostima.

Daleko od znanstvene utemeljenosti, kakva je klasifikacija trebala biti, taksonomija pati od simptoma potpunog zanemarivanja smjernica znanstvene zajednice kako bi se globalno zagrijavanje zadržalo na razini ispod +1,5 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Uzimajući u obzir činjenicu da su odluke donesene samo nekoliko mjeseci nakon upozorenja IPCC-a da bi planet mogao biti na putu povišenja prosječne globalne temperature i do dva puta više od granice postavljene Pariškim sporazumom, postupci Europske komisije i Parlamenta nisu ništa drugo nego sramotni. Štoviše, takva taksonomija također odbacuje zahtjeve klimatskih aktivista i nevladinih organizacija, koji su pozvali EU da poduzme ozbiljne korake kako bi ispunila svoje klimatske ciljeve. To je još jedan dokaz da, kad se upletu partikularni interesi, posao dolazi na prvo mjesto.

Većina kritika proširenja taksonomije s pravom je usmjerena na plin. Dok dužnosnici EU-a impliciraju da plin nije tako loš kao ugljen – što nije najuvjerljiviji argument u diskusiji usred klimatske krize – nova ulaganja u fosilne aktivnosti poput elektrana na plin jednostavno nisu u skladu s klimatskim ciljevima EU-a. Plin možda jest čišći od ugljena, ali nije dovoljno čist da bi zaslužio nastavak ulaganja u plinsku infrastrukturu. To je nedavno potvrdila Međunarodna agencija za energiju u svojoj izjavi da bi ulaganja u fosilna goriva morala biti hitno zaustavljena, s početkom 2022., kako bi se globalno zagrijavanje zadržalo ispod +1,5 °C.

Stvari postaju kompliciranije kad je u pitanju nuklearna energija. Iako se, za razliku od fosilnog plina, može smatrati gorivom bez emisija, životni ciklus nuklearnih elektrana, uključujući izgradnju, ekstrakciju urana, transport i preradu rude, značajni su izvori emisija CO2. Štoviše, izgradnja je vrlo skupa i svakako prespora da bi nuklearne elektrane doprinijele kratkoročnom smanjenju emisija i klimatskim ciljevima do 2030. godine koje je postavila EU. Iako Francuska snažno podupire nuklearnu energiju kao svoj omiljeni izvor električne energije, čak ni financijski savjet francuske vlade nuklearnu energiju ne smatra održivim ulaganjem. Zanimljivo, i Frans Timmermans, potpredsjednik Europske komisije odgovoran za Europski zeleni dogovor, izjavio je da se nuklearna energija ne može klasificirati kao zelena. Konačno, značajni prigovori proizlaze iz zabrinutosti struke da bi uključivanje nuklearne energije među zelene aktivnosti moglo odvratiti kapital od ulaganja u obnovljive izvore, unatoč tome što su obnovljivi izvori energije jeftiniji od nuklearne energije i plina, a to bi u konačnici usporilo energetsku tranziciju.

Međunarodna agencija za energiju je izjavila da bi ulaganja u fosilna goriva morala biti hitno zaustavljena, s početkom 2022.

Investitori su mi kritizirali prijedlog

Nije iznenađujuće da su neki ulagači pozdravili uključivanje fosilnog plina i nuklearne energije u taksonomiju. Generalni direktor njemačke udruge lokalnih javnih poduzeća VKU nazvao je to “važnim prepoznavanjem uloge prirodnog plina kao mosta za postizanje klimatskih ciljeva”. Međutim, neočekivano mnogo kritika prema proširenju taksonomije zapravo je došla od samih investitora i drugih dionika u energetskoj i financijskoj industriji, koji su izrazili svoju zabrinutost oko vjerodostojnosti i upotrebljivosti trenutne verzije proširene taksonomije – signalizirajući da bi odluku trebalo uzimati s oprezom ili čak bojkotirati nove zelene oznake.

Na primjer, Net Zero Alliance, grupa od 73 institucionalna ulagača, izjavila je da bi uključivanje plina “bilo u suprotnosti s visokim razinama okvirnih ambicija taksonomije EU-a općenito.” Stephan Kippe, voditelj istraživanja ESG-a u Komercijalnoj banci AG je zaključio da odobrenje prijedloga Komisije “ne čini borbu protiv greenwashinga nimalo lakšom”. Hugo Gallagher, viši savjetnik za politiku pri Europskom održivom investicijskom forumu (Eurosif) također je izrazio protivljenje prijedlogu rekavši: “Dvojbeno je ispunjavaju li plin i nuklearna energija uvjete da budu kvalificirani kao tranzicijske aktivnosti”, te dodao da mnogi industrijski akteri ne žele ulagati u plin ili nuklearnu energiju.

Fosilni pogon Putinovog rata

Aktivisti su bili vrlo jasni da će, osim pogoršanja klimatske krize, ovakvo proširenje taksonomije EU imati presudan utjecaj na rat u Ukrajini. Dopuštanje većeg ulaganja u plin i nuklearnu energiju Europi otežava osiguranje energetske neovisnosti od Rusije. Odluka je stoga dar Putinu koji će u konačnici novcem EU nastaviti financirati svoj ratni stroj.

EU je Rusiji već od početka rata u Ukrajini do sada platila 57 milijardi eura za fosilna goriva, jer su uvoz ruskog fosilnog plina, plinskih turbina, urana i drugih nuklearnih usluga izuzeti iz sankcija koje je EU nametnula Rusiji kao odgovor na invaziju. Prema novoj studiji Greenpeacea, očekuje se da će Rusija biti jedan od glavnih dobitnika u proširenju taksonomije. Naime, ta odluka Rusiji osigurava zaradu u iznosu dodatnih 4 milijarde eura godišnje, što znači 32 milijarde do 2030.

Kad je riječ o nuklearnoj energiji, ruska državna tvrtka Rosatom trebala bi “osigurati udio od procijenjenih 500 milijardi eura potencijalnog ulaganja u nove nuklearne kapacitete EU-a”. Ako su Europska komisija i Parlament obećali da će stajati uz Ukrajinu, zašto bi Putinu osigurali tako nevjerojatnu geopolitičku prednost na srebrnom pladnju (ili bolje rečeno, pladnju od uranovog stakla)?

Lobiji, lobiji, lobiji

Shvativši da će biti najveći dobitnici takve odluke, ruske tvrtke Gazprom, Lukoil i Rosatom u Bruxellesu su intenzivno lobirale da se fosilni plin i nuklearna energija dodaju u Taksonomiju EU kao zeleni resursi i aktivnosti. Greenpeace je otkrio da su se povjerenici i visoki dužnosnici Europske komisije s predstavnicima tih kompanija sastali ukupno 18 puta, izravno ili preko lobista tvrtki i podružnica od ožujka 2018., kada je Komisija predstavila svoj akcijski plan o održivim financijama. Jednostavno je zapanjujuć kontrast između postupaka Europske komisije i njezinih javnih izjava u vezi s Ukrajinom, kao što je izjava von der Leyen Ukrajincima tijekom njezina posjeta: „Vaša borba je naša borba. …Europa je na vašoj strani” pred ukrajinskim predsjednikom Zelenskim.

Važno je napomenuti da je i sama Europska komisija nedavno prepoznala koliko su opasne lobističke aktivnosti ruskog režima u Bruxellesu i predložila da se ruskim tvrtkama zabrani angažiranje tvrtki iz EU za lobiranje i odnose s javnošću, prema EU Observeru, zarađuju 3,5 milijuna eura godišnje od takvih poslova. Iako je ovo pozitivan pomak i nužan korak, prijedlog još nisu odobrile države članice EU-a.

EU je Rusiji već od početka rata u Ukrajini do sada platila 57 milijardi eura za fosilna goriva

EU: klimatski vođa ili kočničar?

Ujedinjeno Kraljevstvo ne uspijeva ispuniti svoje klimatske ciljeve i namjerava ukinuti zakon kojim se štite njezina najvažnija područja divljih životinja. Nadalje, Vrhovni sud SAD-a je nedavno odlučio ograničiti kapacitet Agencije za zaštitu okoliša da smanji emisije CO2, što učinkovito odgađa bilo kakvu značajnu klimatsku akciju SAD-a. S obzirom na sve to te na činjenicu da energetska kriza bjesni diljem svijeta, više nego ikada je potreban vođa klimatske politike. Dok je Europska komisija potezala prave poteze prema rješavanju klimatske krize i igrala je odlučujuću ulogu u novom klimatskom poretku, prijedlog taksonomije je potpuno suprotna priča.

Samo nešto više od mjesec dana nakon objave planova EU za ubrzanje energetske tranzicije i osiguranje energetske neovisnosti od Rusije kroz Repower EU, odobrenje delegiranog akta ne samo da jača Putinov geopolitički utjecaj u regiji, već šalje i zbunjujuće poruke o ozbiljnosti preuzimanja vodstva EU u suočavanju s klimatskom krizom. Stoga, osim što razotkriva duboke raskole između država članica EU-a u pogledu suočavanja s klimatskom krizom, Taksonomija EU-a također ugrožava vjerodostojnost cjelokupne klimatske agende EU-a, Europskog zelenog dogovora i EU-a kao globalnog klimatskog vođe. U svijetu u kojem čak ni Rusija i Kina ne uključuju plin u svoje taksonomije održivih aktivnosti, označavanje nuklearne energije i fosilnog plina kao zelenih izvora energije od strane EU-a predstavlja opasan presedan i jasan je simptom neuspješnog klimatskog vodstva.

Kako se izvući odavde?

Nakon toliko razočaravajućeg i greenwashingom zagađenog ishoda koji zanemaruje rastuću krizu s kojom se danas suočavamo, put pred nama je mutan i prepun izazova. Sljedeći korak je glasanje Vijeća EU-a, akteru koji može staviti veto na odluku Parlamenta. No, s obzirom na to da je uključivanje fosilnog plina i nuklearne energije rješenje koje su predložile upravo države članice Vijeća, a i s obzirom na to da većina vlada EU-a podržava taj prijedlog, s velikom se sigurnošću može pretpostaviti da dvotrećinska većina, potrebna za odluku o vetu, neće biti desegnuta. S vrlo izglednim odobrenjem očekuje se da će delegirani akt stupiti na snagu početkom 2023. godine.

No, ima još nade, a ona je u sudskom postupku. Nakon odluke Europskog parlamenta, mnoge nevladine organizacije najavile su da razmatraju ili planiraju pravni postupak. Greenpeace je najavio podnošenje formalnog zahtjeva za internu reviziju Komisiji, a u slučaju negativnog rezultat će pokrenuti tužbu Europskom sudu pravde protiv Komisije zbog uključivanja fosilnog plina i nuklearne energije u Taksonomiju. Povrh toga, Luksemburg i Austrija će se pridružiti Greenpeaceu u osporavanju Komisije putem istog suda. Španjolska i Danska također razmotraju mogućnost pridruživanja tužbi.

U posljednjih su se godinama zaredale sudske tužbe građana protiv svojih vlada kako bi ih pozvali na odgovornost zbog nedovoljnih mjera poduzetih za ispunjavanje vlastitih klimatskih obveza. Obećavajući probojni uspjesi sudskih slučajeva kao što su Država Nizozemska protiv Zaklade Urgenda te Notre Affaire à Tous i Drugi protiv Francuske pokazali su kako klimatske parnice mogu biti instrument u borbi protiv klimatske nepravde i moćan alat za rješavanje prljave politike ili sporosti političkog napretka, ali i utiru put daljnjim tužbama.

Dok sve više i više sudova u svojim presudama povezuju štetu za okoliš i pravo na život, a koalicija otpora raste protiv greenwashingom prožete Uredbe o taksonomiji EU-a, nameće se jedno pitanje: mogu li pravna osporavanja Zakona o klimi EU-a dovesti do sličnih ishoda i pobjeda klimatske pravde?

/by