Poštovani gosp. Biliškov (nadam se da vas mogu tako osloviti).
Budući da sam naletio na članak u kojemu ovakve katastrofe (pojave) nazivate prirodnim i kažete da su plod “klimatskih promjena” dužan sam da vam se kratko obratim, jer sam siguran da plaćenici oko vas neće.
Institut Ruđer Bošković je duboko kompromitiran izvana, bez ikakvog vanjskog suvereniteta, dakle vi o ničemu ne odlučujete. Unutarnji suverenitet imate, al tu vas se pusti da pričate o stvarima na koje ne želite, ili ne možete djelovati. Čovjek vašega obrazovanja ne bi trebao biti rep Gaussove krivulje nego se boriti za istinu, istraživati, sumnjati i potom izaći hrabro pred medije sa obrazloženjima svega u zadnjih par godina. Znam da uživate plodove svoga nerada i da su vaši šefovi daleko od Instituta i da vam se agenda priprema al zar se možete pogledati u ogledalo poslije svega kad ljudi nedužni ginu, ostaju bez svoga teskoga rada?? E moj Biliškov postoji nešto što se zove moral i dostojanstvo, a vi ga nemate nego šutite i u tajnosti radite (ne činjenjem) protiv svoga naroda! sram i stid vas može biti plaćenici globalnog sistema!
Lijep pozdrav
XXXX XXXX Dipl.Journ. geop.spec.
Ovaj mail me zabavljao dok sam ispijao kavu, na terasi, uživajući u dokoličarskom miru i relativnoj svježini jutra. Da, eto, uglavnom u nečinjenju provodim ove dane, jer to su mi dani godišnjeg odmora. Promatrajući ptice koje prolijeću kroz maslinik, odmjeravao sam različite mogućnosti reakcije na taj mail.
Odgovoriti? Možda, ali treba li odgovoriti izravno na mail ili možda na neki drugi način, javnije? Objavom na Facebooku? To će se uskoro izgubiti u rijeci statusa i komentara na društvenoj mreži. Na webu? To i se čini smislenijim.
Ignorirati? Ne, ta opcija mi se ne sviđa.
Dakle, odgovaram javno, na svaki pojedinačni dio maila, ali ispuštanjem imena autora, diplomiranog novinara specijaliziranog za geopolitiku. Krenimo redom.
Poštovani gosp. Biliškov (nadam se da vas mogu tako osloviti). (…)
(…) Lijep pozdrav
XXXX XXXX Dipl.Journ. geop.spec.
Uglavnom, nemam apsolutno nikakvih problema s time da me se oslovljava izostavljanjem titule. Titulu smatram bitnim elementom samo u profesionalnoj komunikaciji, kad ona doista doprinosi poruku koju želim prenijeti, ukoliko je ta poruka u domeni moje profesionalne djelatnosti, dakle kemije ili znanosti općenito.
No, u ovom slučaju se autor maila potrudio svom imenu prirodati nekakav iskovan bastard od takozvane titule. Autor je, konkretno, imao veliku potrebu istaknuti da je završio fakultet i time postao diplomirani novinar, štoviše da se specijalizirao za geopolitiku. Vjerojatno misli da ću time ostati zapanjen blještavilom njegovih akademskih dostignuća. U skladu s tim vlastitim tituliranjem, očekivalo bi se da svi novinari, uz svoja imena, ističu i svoje titule, što ipak ne čine ili to čine samo rijetki pojedinci, vjerojatno isključivo oni koji pate od nekog oblika frustracije.
Pitanje je zašto je mene titulirao samo kao “gosp.”. Gospodin? Koji je to kriterij primijenio autor maila, kojim sam ja dobio titulu nekakvog gospodina, kakvog valjda srećemo na ulici, za šankom i slično? Ako ima toliku potrebu sebi pridružiti svoju pseudotitulu, onda bi valjda, po principu uravnoteženja, i meni trebao pridružiti moju akademsku titulu, uz dodatak moje specijalizacije. Bilo bi to onda nešto kao dr. sc. Nikola Biliškov, spec. phys. chem. et chem. mater. Ne znam koji je razlog, osim vlastite frustriranosti, da je autor imao potrebu sebe uzdignuti u akademsko nebo, a mene ostaviti na razini ulice.
Moram priznati da me identitet i djelovanje autora dovoljno zainteresiralo da pretražim internet u potrazi za informacijama o njemu. Ipak, interes nije bio dovoljno jak da se udubim u to, tako da je pretraživanje bilo relativno površno. Nisam našao ništa o tom diplomiranom novinaru, specijalistu za geopolitiku. Čini se da je djelovanje dotičnog vrlo ograničenog dosega i možda ne penetrira dalje od zidova njegovog ureda.
Budući da sam naletio na članak u kojemu ovakve katastrofe (pojave) nazivate prirodnim i kažete da su plod “klimatskih promjena” dužan sam da vam se kratko obratim, jer sam siguran da plaćenici oko vas neće.
Ako se autor poziva na članak na kojega je “naletio”, bilo bi dobro da ipak navede na koji članak konkretno misli. Jer ja sam, eto, u mnogim svojim člancima, intervjuima i drugim medijskim istupima isticao da se radi o prirodnim pojavama, tj. o odazivu prirodnog sustava na promijenjene meteorološke i klimatske parametre. Namjeravam to raditi i ubuduće. Ne vidim nikakvog razloga da u svom shvaćanju svijeta odustanem od prirodoznanstvene interpretacije, zapisane u fizikalnim zakonitostima. Šta mogu, takav sam, a i cijelo moje obrazovanje me usmjerilo k tome.
Vrlo je nejasno što je diplomirani novinar, specijalist za geopolitiku, pokušao istaknuti detaljem “ovakve katastrofe (pojave)”. Ne radi li se jednostavno o prirodnim pojavama s katastrofalnim učinkom? Da, prirodnim. Ne odustajem od toga i, kao što sam rekao, ne vidim nikakvu mogućnost odstupanja od te fizikalne interpretacije. Ako autor već propituje prirodnost tih pojava, onda bi bilo dobro i da barem dade naslutiti kakva je priroda njihove neprirodnosti. Stoji li iza ovih oluja nekakvo natprirodno biće? Božanstvo? Kakvo? Zeus, Perun, Odin? Možda Thor? Ili neki superjunak? Možda ipak nekakav monstruozni projekt, npr. HAARP? Mute li tu nešto oni u CERN-u? Možda se radi o antigravitacijskoj kugli kakvu je razotkrio veliki stručnjak za natprirodne pojave i globalne urote, na radnom mjestu izvođača zabavne glazbe, Tony Cetinski? Ništa od toga nam autor nije objasnio, iako slutim da on ima neku svoju predodžbu o tome.
U skladu s time autor nam nije objasnio ni navodnike u koje je zatvorio znanstveno utemeljen pojam klimatskih promjena. Aha, da, ipak – on spominje plaćenike! Štoviše, “plaćenike oko mene”. Možda se u tome krije ključ misterioznih objeda koje je nanizalo pero autora, diplomiranog novinara, specijalista za geopolitiku. Još je misterioznje tko su ti plaćenici. Stručnim imaginarijem diplomiranog novinara, koji je specijalizirao geopolitiku očito defiliraju raznorazna gospoda Biliškovi, vjerojatno reptilska, okružena vojskom plaćenika koji, eto, svi zajedno primaju vrlo izdašne naknade za širenje znanstveno utemeljenih informacija. Nisam primijetio da mi je sjeo neki novac na račun, ali siguran sam da u imaginariju diplomiranog novinara, specijalista za geopolitiku postoje razni tajni računi, toliko tajni da ni ja za njih ne znam, a na koje mi se uplaćuju ogromne svote. Opet, tko to uplaćuje? Čiji smo mi plaćenici? Naravno, u pozadini su Oni, mitski, nedefinirani Oni, Oni koji stoje iza svih bjelosvjetksih urota usmjerenih protiv napaćenog naroda. Aha da, eto, u nastavku teksta autor ipak kaže da smo plaćenici nekakvog imaginarnog globalnog sistema. Nažalost, ne daje nam nikakve upute za shvaćanje na kakav točno globalni sistem misli.
Kao diplomirani novinar, štoviše specijalist za geopolitiku, autor je dužan da mi se kratko obrati i pouči me o svemu tome. A ja sam mu, kao obični ulični gosp., duboko zahvalan na tome. No, moram ga upozoriti i na to da se ta zahvalnost otapa kao kuglica sladoleda u podne tekućeg toplinskog vala čim se zaodjenem titulom dr. sc., a zapravo i bez te titule.
Institut Ruđer Bošković je duboko kompromitiran izvana, bez ikakvog vanjskog suvereniteta, dakle vi o ničemu ne odlučujete. Unutarnji suverenitet imate, al tu vas se pusti da pričate o stvarima na koje ne želite, ili ne možete djelovati.
Moram priznati da sam jako zbunjen. No vjerojatno moja zbunjenost proizlazi iz činjenice da sam razotkriven kao običan gosp., koji kao takav nije u stanju razumijjeti intelektualne bravure jednog diplomiranog novinara, specijalista za geopolitiku. Zbog mojih ograničenih kognitivnih kapaciteta, autor je ipak trebao malo podrobnije elaborirati te tvrdnje.
Moram podsjetiti cijenjenog diplomirani novinar, štoviše specijalist za geopolitiku da, kad govorim o klimatskim promjenama, ne istupam uime Instituta Ruđer Bošković, nego uime inicijative Znanstvenici za klimu.
Ipak, bilo bi jako zanimljivo čuti kako to autor misli da mi ni o čemu ne odlučujemo. I koje su to stvari na koje “ne želimo ili ne možemo djelovati”? Tko nas, uostalom, tako grubo ograničava u našem djelovanju?
Nekako slutim da, u imaginariju diplomiranog novinara, specijalista za geopolitiku, u pozadini toga stoje iste one neprirodne sile koje upravljaju i aktualnim olujama, toplinskim valovima i drugim pojavama.
Čovjek vašega obrazovanja ne bi trebao biti rep Gaussove krivulje nego se boriti za istinu, istraživati, sumnjati i potom izaći hrabro pred medije sa obrazloženjima svega u zadnjih par godina.
O kakvom mom obrazovanju sad odjednom govori autor? Možda bi se to dalo iščitati da se potrudio objasniti na koji je točno od dva repa Gaussove krivulje on mislio.
Naime, ako sam samo gosp., onda mi je primjerenija pripadnost lijevom repu, onom u kojem obitavaju ispodprosječni pojedinci. Iz konteksta mi se ipak čini da me autor (u neskladu s prije i poslije navedenim stvarima) smješta u iznadprosječni rep Gaussove krivulje, a ja sam, eto, taj, koji sam se svojim djelovanjem smjestio u “neprimjeren mi” ispodprosječni rep. Čudno je to s tim specijalistima za geopolitiku, teško je pohvatati sve detalje njihove virtuoznosti u razotkrivanju tajnih, zakulisnih, urotničkih djelovanja.
Morao bih se, dakle, “boriti za istinu, istraživati, sumnjati i potom izaći hrabro pred medije”? Zanimljivo, jer meni se, eto, čini da činim upravo to. No, percepcija je varljiva – obostrano.
Moram reći da mi je i ovo odlično: “izaći hrabro pred medije sa obrazloženjima svega u zadnjih par godina”. Ja bih trebao imati obrazloženje svega??? Ne znam, da sam, kao i autor, diplomirani novinar, specijalist za geopolitiku, možda bih se mogao svrstati u vrhunska bića neograničenih moći, s intelektualno-kognitivnim kapacitetom obrazloženjem svega i donošenja konačnih rješenja (ili kako se to na njemačkom jeziku lijepo kaže die Endlösung). No, eto, ja sam samo obični gosp. pa to ipak ne mogu. Ograničen sam, šta da radim.
A i kao dr. sc. sam, eto, ograničen razumijevanjem znanosti. Kao takav, znam da je naša spoznaja ograničena. Znam i to da je suvremeno znanje toliko ogromno da nema pojedinca koji bi mogao “obrazložiti sve”. Postoje, doduše, neki pojedinci koji misle da mogu obrazložiti baš svaku temu, dati odgovor na svako pitanje. Ali ja nisam taj.
Znam da uživate plodove svoga nerada i da su vaši šefovi daleko od Instituta i da vam se agenda priprema al zar se možete pogledati u ogledalo poslije svega kad ljudi nedužni ginu, ostaju bez svoga teskoga rada??
Eto, cijenjeni diplomirani novinar, specijalist za geopolitiku me je razotkrio do srži. “Gosp. Biliškov je gol!” klikče on, radosno skakučući svojim stanom. No, moram reći da je sve to spektakularno dosadno. Pažnja mi luta, traži neku kakvu-takvu zanimljivost u rotaciji miješajuće kave u šalici ili promicanju malenih oblaka vedrim, vrućim nebom. Ili u laganom treperenju lišća na povjetarcu.
“Moji šefovi su daleko od instituta”, kaže autor.
“Agenda mi se priprema”.
Zijevam i odjednom postajem svjestan da si čačkam uho.
Unatoč nepodnošljivoj dosadnosti iznesenih misli, volio bi da mi autor, koji je ipak diplomirani novinar, specijalist za geopolitiku, objasni tko su moji šefovi, koji su daleko. Kakva se to agenda priprema? Tko je priprema? I zašto?
Doista je teško naći put kroz taj visokointeligentski labirint virtuoznosti autorovih misli.
Na kraju, ja nemam nikakvih problema sa svojim odrazom u ogledalu. Štoviše, nemam apsolutno nikakvih problema pogledati svoju djecu u oči. Duboko sam uvjeren da svojim djelovanjem doprinosim dobrobiti čovječanstva, što se osobito odnosi na dobrobit nadolazećih i budućih generacija. Šta da radim, takav sam.
E moj Biliškov postoji nešto što se zove moral i dostojanstvo, a vi ga nemate nego šutite i u tajnosti radite (ne činjenjem) protiv svoga naroda! sram i stid vas može biti plaćenici globalnog sistema!
Aha da… Eto, kako sam rekao, ja nemam nikakvih probklema sa svojim djelovanjem i njegovim plodovima. Također, nemam niakvih problema s moralnim dvojbama vezanim uz svoje djelovanje. Nemam problema ni s dostojanstvom. Štoviše, ne mislim da je moje djelovanje usmjereno protiv mog naroda, kao što ne djelujem ni protiv ikojeg drugog naroda.
Zato ne osjećam nikakav sram niti stid.
Ovakvi mailovi me ne mogu ni najmanje pokolebati u mojim uvjerenjima i mom djelovanju. Štoviše, oni me dodatno ohrabruju. Govore mi da sam na pravom putu i na pravoj strani povijesti.
Pozdrav svim diplomiranim novinarima, specijalistima za geopolitiku, gdje god bili!
S ljubavlju,
Nikola Biliškov

U emisiji Eko Rojc je ovog ponedjeljka, 24. 7. 2023. sudjelovao Nikola Biliškov. Fokus zanimljivog razgovora s Gabrijelom Galant Jelenić bile su recentne (zapravo i dalje aktualne) oluje, koje su se zaredale u Hrvatskoj i okolnim zemljama, osobito ona oluja koja je 19. 7. pogodila Zagreb. Osim toga, razgovarali smo i o drugim klimatski relevantnim temama. Uostalom, poslušajte emisiju!

Zahvaljujem Zelenoj Istri (naročito Nini Brnić) na pozivu i radiju Rojc na još jednom razgovoru u kojem sam doista uživao.

Autorica: Željka Babić.

Ja sam s Lošinja. Poznajem nevere.

Imam razna iskustva na barci, trajektima, brodovima i na kopnu.
Valjao me svaki vjetar moga kraja.

Veslala sam jednom natrag u valu na olujnom jugu. Ruke su nakon svega imale krvave žuljeve, ali stigli smo na sigurno. Nisam se bojala.

Zatekla nas je oluja na moru jer je otkazao Thomos 4. Imala sam 16 godina i znala sam taj vjetar pa se nisam bojala.

Znala sam što treba, znala sam kako okrenuti barku, uskladiti nalete juga i zaveslaje; kojim putem ići za najmanji rizik.

Kad je moja prva beba imala dva mjeseca toliko sam bila željna mora, slobode pokreta i osvježenja od zavoja, gaza, natečenih grudi i neprospavanih noći da sam skočila u olujnu buru, bez imalo straha.

Moje more, znam s njim.

To je bilo kad su oni Česi poginuli na neadekvatnim brodićima. I mene je skoro ubilo more. Tada sam dodatno naučila koja je to sila.

Počelo me nabijati o stijene.

Ipak, jer znam s našim morem i znala sam dno mora, iz njega sam rasla, spasila sam se. Pribrano sam skovala plan dok su me valovi bacali na grote i onda usisavali deset metara u more da me bace opet sa jačim zamahom na oštre stijene. U jednom trenu sam se pitala je ti to to. Hoću li poginuti na Kadinu, plaži svog djetinjstva.

Čekala sam da me opet usuče val, svom silom se bacila lijevo, kao dupin, pred mul, svjesna da imam jednu šansu, odrazila se o dno i skočila uz pomoć sile mora na beton.

Četveronoške. Još imam ožiljke od tog nepoštivanja mora.

Ni nakon toga se nisam počela bojati mora, vjetra ni nevere. Samo malo bolje poznajem svoju ljubav, more i valove.

Učeni smo da poštivamo more i kako da se u kojem nevremenu ponašamo – nešto su te učili stariji, a nešto stroga ali pravedna ruka prirode.

Čak i orkanske nevere su savadive, a olujne bure su nekad i ugodne za šetnju ako ih voliš i znaš gdje ići. Detoks uma i tijela. Nisam jednom kao mršavo dijete išla u školu kroz olujnu buru. Ne bojim se ni škure bure.

Nikad me nije bilo strah nevere. Voljela sam ih. Sjedila sam vani da ih upijem. Divna je ta sila prirode, spektakl su ti prizori.

Rasla sam na otoku i naučila se na vjetar, valove i munje i nevere.

Ali oluje srpnja 2023. u Rijeci su mi utjerale strah u kosti. Jer ovo je nešto drugo.

Najjača nevera koju sam iskusila prije ovoga u par je minuta pobacala 7 jedrilica na stijene naše uvale. Mi djeca od svojih 15 godina smo bili vani, zatekla nas je na plaži. Strašno, da, ali ne za ljude. Opasno, ali samo ako si vikend morski vuk pa se napiješ i zaspiš na jedrilici iako je iznad Učke crno.

Išamarani orkanskom burom nismo se bojali nego smo pribrani otrčali pomoći nasukanim ljudima. Ta nevera bila je vjetrić u odnosu na ovo danas. I pijavica je bila gdjekoja…da, bilo je i prije nevera i oluja i pijavica.

Ali to je bilo nešto drugo. Poznavali smo se i poštivali s lokalnim neverinima.

Ove nove oluje su invazivna vrsta. Nepoznata i razorna. Podsjetnik da se ovaj moj kraj promijenio. Podivljao. Oteo skladu ambijenta na koji smo navikli.

Izgubiš povjerenje da poznaješ svoj kraj i prirodu i sigurnost.

Ovo više nije ljetna nevera. Ovo je opasnost po život… Kvarner više nije dobroćudno i bezopasno mjesto gdje si, uz dužno poštovanje prema sili prirode, siguran.

Uzimam si pravo da oko tog gubitka budem jako tužna. Tuga se množi sa sve praznijim podmorjem kojeg 40 godina gledam kroz masku. I svake godine negdje od 2013. sve manje života vidim.

Nekih stvorenjaca se samo sjećam. Nema ih više.

Kad umre netko ili je bolestan, svi će ti dati saučešće i makar protokolano izraziti razumijevanje. Kad ti umire klima i boluje planet, još ti se rugaju jer te boli…

Nije valjda čudo što smo ovako uništili planet – kad ne razumiju ljudi da nam je to i majka i otac i sestra i brat. Izvorište.

 

Zahvaljujem autorici na dozvoli prenošenja teksta, kao i Dolores Orbanić Biliškov, koja ga je sa mnom podijelila.

13. srpnja je održana 3. radionica o ažuriranom Integriranom nacionalnom energetskom i klimatskom planu RH (NECP), koja se održava u prostorijama Instituta za energetiku Hrvoje Požar, a kao predstavnik Znanstvenika za klimu na njoj je sudjelovao Nikola Biliškov.

Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan (NECP) je dokument koji je, na temelju Uredbe o upravljanju energetskom unijom i djelovanjem na području klime, svaka država članica dužna predstaviti Europskoj Uniji. Taj plan se nadovezuje na postojeće nacionalne strategije i planove, a svrha mu je davanje pregleda trenutačnog energetskog sustava i stanja u području energetske i klimatske politike. Nadalje, u njemu se donosi pregled nacionalnih ciljeva za svaku od pet ključnih dimenzija energetske unije te odgovarajuće politike i mjere za ostvarivanje tih ciljeva, za što se u njemu uspostavlja i analitička osnova. U NECP-u treba posvetiti posebnu pozornost ciljevima do 2030. godine, koji uključuju smanjenje emisija stakleničkih plinova, energiju iz obnovljivih izvora, energetsku učinkovitost i elektroenergetsku međusobnu povezanost. Osim toga, NECP mora biti usklađen s ciljevima održivog razvoja UN-a i da im doprinosi.

Ukratko, na radionici se okupilo tridesetak sudionika iz različitih sektora. Bili su tu predstavnici Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja (predvođeni Dunjom Mazzocco Drvar, ravnateljica Uprave za klimatske aktivnosti), Ministarstva financija, Ministarstva prometa, Regionalne energetske agencije (REGEA), Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te predstavnici drugih zaintereseiranih strana, kao i, naravno, domaćini iz Instituta za energetiku Hrvoje Požar. Program se sastojao od pregleda dosadašnjih aktivnosti i prezentacije nacrta ažuriranog NECP-a, nakon čega je slijedila rasprava. Ovdje nećemo iznositi sve detalje rasprave, jer bi oni ionako trebali biti dostupni na drugim mjestima, nego ćemo se ograničiti isključivo na primjedbe Znanstvenika za klimu.

Slika 1. Godišnji hod promjena godišnjih emisija ugljikovog dioksida za Hrvatsku. Podaci pokazuju porast ili pad emisija za određenu godinu u odnosu na prethodnu godinu. Pozitivne vrijednosti znače porast, a negativne pad emisija u odnosu na prethodnu godinu. Izvor: Our world in data (18. VII. 2023.)

Sadrži li NECP klimatski plan?

Iako je sama ideja NECP-a potekla iz sektora energetike, smatramo da u tom planu, kao i svakom drugom, koji u svom naslovu sadrži i klimatsku komponentu, klimatska komponenta mora doista biti jako zastupljena, nikako ne smije biti u drugom planu, dodana tek kao pozadina. Smatramo da bi NECP u ovom obliku ispravnije bilo nazvati energetskim, a ne energetskim i klimatskim planom. Klimatski plan ne može biti sveden na emisijske ciljeve, određene mogućnostima bezbolne energetske transformacije. Klimatski plan se mora temeljiti na najboljim dostupnim znanstvenim činjenicama, koje su, smatramo, odlično i vrlo jasno prezentirane u najnovijem izvještaju IPCC-a. Kao što smo već nebrojeno puta istaknuli, klimatske promjene su nam imperativno nametnule vrlo radikalnu tehnološku, ali i društvenu tranziciju prema civilizaciji koja funkcionira bez dodatnih emisija ugljikovog dioksida i ostalih stakleničkih plinova. Svaka država mora doprinijeti tom globalnom cilju.

U svom uvodnom obraćanju, Dunja Mazzocco Drvar je istaknula dvije važne stvari: 1. EU povećava klimatsku ambiciju i to smanjenjem emisija stakleničkih plinova do 2040. u iznosu od 90-95 % (u odnosu na 1990.) i 2. emisije stakleničkih plinova Hrvatske su se 2021. povećale za 2,9 %. Dakle, kao članica EU, i Hrvatska će morat slijediti politike u okviru klimatskih ambicija EU. Povećanje emisija, naravno, znači da se ne krećemo u pravom smjeru. To su tek neki od podataka na koje bi se trebala referirati nastojanja pri donošenju planova, strategija i, konačno, politika.

Drugi, još važniji podaci se nalaze u izveštajima IPCC-a. Kao što znamo, da bi se došlo do smjernica za donošenje politika nije potrebno pročitati više od 10 tisuća stranica te kompilacije znanstvenih spoznaja, nego se one nalaze u sažecima za donositelje odluka, koje prate izvještaj svake pojedinačne radne grupe. No, sigurni smo da tim koji je radio na ažuriranom NECP-u to dobro zna. Pitanje je onda zašto u nacrtu NECP-a nigdje ne nalazimo okvire za klimatske politike, kao ni, recimo, usporedbe u NECP-u predloženih mjera usmjerenih na smanjenje emisija stakleničkih plinova s potrebama prema IPCC-u? Zašto nigdje nema podataka kako predložene mjere smanjenja emisija korespondiraju s različitim scenarijima? Konkretno, pogledajmo sliku 2.

Slika 2. Potrebe za redukcijom emisija ako želimo postići cilj o neprelaženju porasta globalne prosječne temperature u iznosu od +1,5 °C u odnosu na predindustrijsko doba (izvor: Our world in data); emisijski scenariji, koji vode određenim obuzdavanjima prosječne globalne temperature (izvor; Sceptical science i Fuss et al. Nature Climate Change 4 (2014) 850-853 – pdf).

U svakom planu, koji zaslužuje nositi etiketu klimatskoga, trebale bi biti navedene mjere koje korespondiraju s grafovima na slici 2. Konkretno, treba pokazati u koji se od redukcijskih scenarija uklapa određena mjera te, ako se ne uklapa u ono što zahtijeva Pariški sporazum, a to je porast temperature +1,5 °C u odnosu na predindustrijsko doba, dakle scenarij RCP2.6.

 

Plin – i dalje značajna komponenta u energetskom miksu?

Plin uporno zadržava svoje mjesto važnog, čak i “ključnog tranzicijskog” energenta u NECP-u, iako se predviđa značajno smanjenje njegovog korištenja. Pritom mu se vrlo često dodijeljuje epitet “prirodni”, jer to bi, valjda, trebalo zvučati jako lijepo. Zapravo je taj pridjev lijep onoliko koliko je netko ekološki osvješten samo zato što si pere kosu šamponom zelene boje.

Plin, koji se crpi iz zemlje, jest prirodni produkt. Ali isto tako je prirodni produkt i nafta. Pa i ugljen, i on je prirodan. Svi su oni nastali raspadom davno uginulih organizama.

Nekad, u ona davna vremena kad sam išao u osnovnu školu, taj isti plin se nazivao zemni plin. Onda se to u nekom trenutku promijenilo, jer pridjev “zemni” ne zvuči baš dovoljno dobro. Radi se o tipičnoj logičkoj pogrešci crvene haringe, koja se često primijenjuje pri oblikovanju pseudoznanstvenih mitova i teorija zavjere. Drugim riječima, plinu se tendenciozno daje pridjev koji nije bitan za njegov opis i ne odražava njegova relevantna svojstva, ali taj pridjev zvuči dobro i to mu je jedina funkcija. Kemijski, plin je, kao i nafta i ugljen, smjesa ugljikovodika (u ovom slučaju uglavnom metan), a produkt izgaranja svih ugljikovodika je ugljikov dioksid i voda.

Kemijski identitet i reaktivnost je jedino što je kod plina bitno u kontekstu klimatskih promjena. Jedino što ga čini (uvjetno) boljim u odnosu na druga fosilna goriva je sadržano u termodinamici njegove reakcije s kisikom (gorenja), pri čemu se oslobađa relativno više energije po jedinici količine ili mase. No, i taj uvjetni benefit treba balansirati s fugitivnim emisijama, koje doprinose povećanju koncentracije metana u atmosferi, koji je efikasniji staklenički plin od CO2. Sve to je zapisano u fundamentalnim fizikalnim svojstvima plina. Zato o tome treba voditi računa. Kao što je nedavno pokazano, fugitivne emisije metana na plinskim platformama u sjevernom Jadranu su značajne. Praksa je da se fugitivne emisije ponekad rješavaju spaljivanjem plina (flaring), npr. u rafinerijskim bakljama, a time se opet dobiva ugljikov dioksid.

Nije jasno zašto Hrvatska ne bi odlučnije krenula smjerom radikalnog uvođenja obnovljivih izvora. Imamo uvjete za to, možemo biti i regionalni predvodnici u tom smislu. Umjesto toga, i dalje se planira istraživanje potencijalnih ležišta ugljikovodika u Jadranu, Slavoniji i Dinaridima. Objašnjenja da je to “ostavljeno tek tako, kao jedna mogućnost koja ovisi o investitorima, ali se ionako nitko nije javio” nisu dovoljno uvjerljiva.

Osim toga, vidimo da je plinski posao veliki i kontinuirani zamašnjak korupcije na visokoj razini u Hrvatskoj.

 

Je li energetska sigurnost isto što i osiguravanje dobavnih pravaca fosilnih energenata?

Ovisnost o svim fosilnim gorivima, pa time i o plinu, uvijek sa sobom nosi i višedimenzionalnu sigurnosnu prijetnju. U ovom slučaju se to očituje dosta jasno. EU je ovisnost o ruskim fosilnim gorivima zamijenila ovisnošću o fosilnim gorivima iz prekomorskih zemalja. A to je i dalje ovisnost, koja i dalje, redefiniranjem geopolitičkih odnosa, predstavlja sigurnosnu prijetnju, ali i produljuje emisije te nas udaljava od onoga što moramo učiniti, a to je napuštanje fosilnih goriva i prekid emisija CO2.

Osim toga, energetika temeljena na fosilnim gorivima je centralizirana. Imamo velike elektrane, velike rafinerije i ostalu infrastrukturu, koja je u slučaju bilo kakvog napada važan strateški cilj, a ugrožena je i u slučaju prirodnih nepogoda. Obnovljivi izvori energije su, s druge strane, inherentno decentralizirani. O tome je prije više od 110 godina, 1912., pisao Giacomo Ciamician.

Uglavnom, nevjerojatnim nam se čini veliki manjak klimatske ambicije, a govorimo o zemlji koja bi, ponovimo, mogla biti regionalni predvodnik zelene tranzicije. Dio problema možda leži u kontinuiranom narativu predstavnika nadležnoh ministarstva. Naime, od njih često čujemo kako su građani neposlušni i oni su ti koji nisu voljni mijenjati svoje navike. Bilo bi zanimljivo od tih upućenih pojedinaca čuti kako zamišljaju mijenjanje navika građana, ako nema sustavne motivacije za to? A motivacija su pametno osmišljene, dalekovidne politike, a ne ovakva društveno-politička realnost koja motivira samo apatiju.

Oluja koja je jučer protutnjala kroz Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju za sobom je ostavila pustoš, a izgubljeni su i ljudski životi. Materijalna šteta će se utvrđivati i sanirati, ali ljudski životi su nenadoknadivi.

Ovim putem izražavamo sućut obiteljima poginulih. Isto tako, ozlijeđenima želimo brz i uspješan oporavak.

No, na ovakve oluje, kao i na druge vremenske ekstreme, sve češće i sve intenzivnije, već desetljećima upozoravaju klimatski modeli. Drugim riječima, sve češće i sve intenzivnije oluje se napajaju vlagom u atmosferi, koje ima sve više zbog povišenja prosječne globalne temperature. S obzirom na to da je toplina oblik energije, naš današnji atmosferski sustav sadrži i suvišak energije, koja se mora negdje i nekako “isprazniti”.
I tako, destabilizacija globalnog klimatskog sustava zaredala se izmjena ekstremnih toplinskih valova s jakim provalama nakupljene energije i vlage. Sve katastrofalnije suše izmjenjuju se s obilnim poplavama. Dodamo li tome poremećaj mlaznog strujanja (zbog zagrijavanja Arktika), svjedočimo i sve češćim zimskim i proljetnim provalama vrlo hladnog zraka.

Donedavno su se takvi, klimatskim promjenama pogonjeni, vremenski ekstremi događali u udaljenim krajevima i nitko nije u punom smislu bio svjestan promjena i patnje ljudi, koje te promjene uzrokuju. Sada je na sve žešćem udaru tzv. Globalni sjever, dakle onaj dio globalnog društva, koji je dominantno “zaslužan” za emisije stakleničkih plinova, time i za klimatske promjene.

A zapravo već jako dugo, više od 200 godina, znamo za vezu stakleničkih plinova u atmosferi i porasta temperature. Prije oko 130 godina je Arrhenius objavio svoje iznosa proračune porasta temperature uzrokovane emisijama CO2. Za shvaćanje osnovnog mehanizma je dovoljna srednjoškolska matematika. Prije 38 godina je Carl Sagan upozoravao na klimatske promjene US Kongres, a prije 35 godina i, znatno detaljnije, James Hansen. Uslijedilo je osnivanje IPCC-a, klimatske konferencije, pregovori… No, uvijek je korak ispred bilo negiranje znanstvenih činjenica. Osim toga, kontinuirano se dopušta prevelik utjecaj lobista financijski moćnih fosilnih kompanija na te pregovore, ali i donošenje politika.

Budimo precizni – kratkovidnim ekonomskim interesima inducirano negiranje znanstvenih činjenica je pogonsko gorivo emisija stakleničkih plinova, koje i dalje, unatoč svemu, neometano rastu.

Ovakvi, sve češći i sve intenzivniji vremenski ekstremi izravna su posljedica negiranja znanstvenih činjenica, u ovom slučaju poricanja klimatskih promjena.

Održavanje dominantnog socio-ekonomskog sustava dovodi do nepojmljive ljudske patnje, osobnih gubitaka, ali i gubitka svijeta kakvog poznajemo, nestajanja svega onoga do čega nam je najviše stalo.