Sve materijale snimila Maja Bota, Greenpeace
Photo: Maja Bota
Nikola Biliškov:
Prije četiri godine smo istupili s Apelom za sustavnu klimatsku akciju, zahtijevajući konkretne mjere ublažavanja i prilagodbe klimatskim promjenama. S potpisima preko 550 hrvatskih znanstvenika svih područja i polja, predali smo ga institucijama zakonodavne i izvršne vlasti.Danas, četiri godine kasnije, konstatiramo da nismo zadovoljni učinjenim. U tom je razdoblju razina ugljikovog dioksida u atmosferi porasla za 10 ppm, a posljedice klimatskih promjena su postale svima vrlo očite, te poprimaju katastrofalne razmjere i uzrokuju velike materijalne štete, ali i ogromnu ljudsku patnju.
Zato, uime mladih i nadolazećih generacija, ali i svih ljudi koji diljem svijeta pate zbog posljedica nedjelovanja, smatramo svojom dužnošću da ponovo istupimo. Na prvi dan proljeća, koji je i Svjetski dan šuma, a uoči Svjetskog dana voda i Svjetskog dana meteorologije, šaljemo naš novi apel, ovoga puta upućen političkim strankama što se pripremaju za nadolazeće izbore.
Napominjem da ovaj naš istup nema veze s djelovanjem bilo koje političke stranke ili grupacije. Naši zahtjevi jesu politički, ali se temelje na najboljim dostupnim znanstvenim činjenicama. Mi, kao znanstvenici, zastupamo znanost.
Jelena Puđak:
I dalje je primjetan nedostatak učinkovitih i sustavnih klimatskih politika sa ciljem i ublažavanja i prilagodbe klimatskoj krizi. Potrebne mjere i instrumenti moraju biti kompleksni, te pozitivno konvergentni, odnosno međusobno usklađeni kroz sve sektore. Oni također moraju sadravati ne samo ograničenja djelovanja i poslovanja već i pozitivne mjere poticanja i prekvalifikacije onih djelatnosti koje doprinose smanjenju emisija stakleničkih plinova.
Međutim, nedostatno i kontraproduktivno je fokus stavljati primarno na smanjenje emisija staklaničkih plinova – društveni odgovor na suvremene ekološke krize mora istovremeno voditi računa o klimatskoj krizi, o krizi bioraznolikosti ali i načelima ekološke pravednosti. Kako bismo na vrijeme ublažili i prilagodili se na klimatske promjene potrebno je razmatrati sustavnu promjenu društvenih i ekonomskih odnosa koji fokus sa rasta konzumerizma i BDPa kao glavnih mjera društvenog razvoja stavljaju na kvalitetu života građana i ekološku održivost.
U tom kontekstu smatramo važnim da donosioci odluka, bilo nosioci vlasti ili oni u oporbi donose konkretne programe klimatske politike i izgradnje otpornosti na ekološku krizu. Ovim apelom stoga tražimo od svih političkih stranaka jasne, konkretne i sveobuhvatne klimatske politike u okviru njihovih političkih programa, temeljene na načelima solidarnosti, međusobnog i međusektorskog razumijevanja te zajedničke ali diferencirane odgovornosti.
Priopćenje medijima
Apel političkim strankama za unošenje klimatskih politika u svoje programe
Nastavno na naš Apel za sustavnu klimatsku akciju, nezadovoljni smo ukupnim političkim odgovorom na klimatsku krizu, kao i nedovoljnom zastupljenošću klimatski relevantnih tema u politikama političkih stranaka. Zato smo, povodom višestrukih izbora koji nam predstoje u 2024. i 2025. godini, odlučili istupiti s novim apelom, koji je ovoga puta usmjeren prema političkim strankama.
Konkretno, obratili smo se političkim strankama, koje se pripremaju za parlamentarne, europske, predsjedničke i lokalne izbore, ukazujući im na znanstveno utemeljene činjenice o ozbiljnosti i zabrinjavajućim trendovima globalne okolišne krize, koja se posebno očituje u klimatskoj krizi, gubitku bioraznolikosti i zagađenju okoliša.
Pritom potcrtavamo činjenicu da razina ugljikovog dioksida u atmosferi i oceanima i dalje raste, što je najobjektivniji indikator neuspjeha klimatskih politika na globalnoj razini. No, svaka zemlja, bez obzira na njenu veličinu ili geopolitički utjecaj, doprinosi ukupnim globalnim emisijama ugljikovog dioksida i ostalih stakleničkih plinova. Stoga zahtjev za zajedničkim djelovanjem isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja, prema tome i Hrvatske.
Na temelju tih temeljnih činjenica, iznijeli smo niz specifičnih političkih zahtjeva, za koje, u razrađenijem obliku, očekujemo da budu uključeni u predizborne programe, ali, još važnije, i da se implementiraju u razdoblju nakon izbora.
Uvjereni smo da se malenost naše zemlje može smatrati i njenom velikom prednošću, jer je lakše mijenjati male nego velike sustave. Nadalje, uspješni primjeri malih zemalja mogu biti odličan primjer i poticaj ostalima. Također, s obzirom na svoj geografski položaj, raznolikost i ostale pozitivne parametre, Hrvatska može biti i regionalni vođa pozitivnih promjena. No, za to nam je potrebna visoka razina političke odgovornosti, odlučnosti i međusektorske suradnje.
Inicijativa Znanstvenici za klimu – Hrvatska je prije četiri godine javno istupila s Apelom za sustavnu klimatsku akciju, koji je, s preko 550 potpisa znanstvenika iz svih znanstvenih polja i područja, predan Predsjedniku, Vladi, Saboru i Ministarstvu nadležnom za zaštitu okoliša. Od tada djelujemo kao svojevrsna poveznica akademskog sektora s politikom i civilnim sektorom. Iako su od tada postignuti neki pozitivni pomaci smatramo ih nedovoljno ambicioznima s obzirom na hitnost i opseg klimatske krize.
Zbog zaoštravanja globalne klimatske krize, politike relevantne za to područje igraju sve važniju ulogu u većini razvijenih zemalja, a nerijetko one u značajnoj mjeri odlučuju o ishodu izbora. One su posebno važne mladim i nadolazećim generacijama. Zato očekujemo da naši zahtjevi zažive u politikama svih relevantnih aktera na političkoj sceni. Mi smo spremni za suradnju, ali ćemo i nastaviti aktivno pratiti trendove, te ih komunicirati prema općoj javnosti.
Photo: Maja Bota
Političkim strankama
Apel političkim strankama za unošenje klimatskih politika u svoje programe
Prošle su pune četiri godine od našeg javnog istupa, kad smo objavili Apel za sustavnu klimatsku akciju.[1] Konstatiramo da je ukupni politički odgovor neadekvatan ozbiljnosti i sveobuhvatnosti klimatske krize. Štoviše, on je razočaravajuć i vodi u krajnji gubitak perspektive, što se osobito odnosi na mlade i nadolazeće generacije, do kojih nam je svima najviše stalo.
Naime, razina ugljikovog dioksida u atmosferi i oceanima i dalje raste,[2],[3] što je najobjektivniji indikator neuspjeha klimatskih politika na globalnoj razini. Globalni klimatski pregovori su, nažalost, izuzetno neučinkoviti te do sada nisu doveli do značajnijih pozitivnih pomaka, koji bi se očitovali prvo u obuzdavanju, a zatim i konačnom zaustavljanju emisija stakleničkih plinova. Sve je jasnije da se naš planetarni ekosustav bliži točki prijeloma. No, iako se prostor djelovanja jako sužen, još uvijek nije potpuno zatvoren. Drugim riječima, čovječanstvo još uvijek može spriječiti slom globalnog klimatskog sustava.
U svoj njenoj zastrašujućoj realnosti, klimatska kriza je test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva. Pritom treba stalno ponavljati činjenicu da svaka zemlja, bez obzira na njenu veličinu ili geopolitički utjecaj, doprinosi ukupnim globalnim emisijama ugljikovog dioksida i ostalih stakleničkih plinova. Stoga zahtjev za zajedničkim djelovanjem isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja, prema tome i Hrvatske.
Sredozemlje je prepoznato kao jedna od globalnih “vrućih točaka” u smislu klimatskih promjena.[4] S obzirom na to da je geografski smještena u bazenu Sredozemlja i njegovoj neposrednoj blizini, Hrvatska je vrlo izložena i ranjiva. Doista, posljedice klimatske krize su sve očitije, i to ne samo u Republici Hrvatskoj nego i na području cijele Europe. Sve je veća učestalost i intenzitet ekstremnih meteoroloških događaja. U ljetnim mjesecima se izmjenjuju sve brojniji i intenzivniji, često dugotrajni toplinski valovi, koji pojačavaju suše, istovremeno povećavajući i vjerojatnost za pojavu obilnih oborina te nastanka razornih oluja. Sve to dovodi do znatnih materijalnih šteta, kako neposrednih, tako i posrednih. U zadnjih nekoliko godina višekratno smo svjedočili mnogim takvim situacijama, a zbog zaoštravanja klimatskih promjena, projekcije nisu optimistične.
Stoga smo odlučili ponovo istupiti, ovoga puta u godini koja nam donosi europske, parlamentarne i predsjedničke izbore, nakon kojih uskoro slijede i lokalni izbori. Zahtijevamo najozbiljniji iskorak svih relevantnih političkih aktera u smislu ublažavanja, prilagodbe i jačanja otpornosti prema klimatskim promjenama. No, svemu tome treba prethoditi izgradnja pune svijesti o ozbiljnosti i multidimenzionalnoj naravi klimatske i, općenito, ekološke krize u kojoj se nalazimo i koja se stalno zaoštrava.
U zadnje vrijeme svjedočimo značajnim pritiscima različitih aktera i lobija kojima je izložen Zeleni plan EU. Neposredni uzrok masovnih prosvjeda poljoprivrednika diljem EU je nerazumijevanje dobrobiti koje nam svima donose ambiciozne okolišne politike, no dublji uzrok treba tražiti u nedovoljno kvalitetnoj komunikaciji tih politika, kao i u zlonamjernim aktivnostima interesnih lobija, politički artikuliranih kroz djelovanje sve jačih konzervativnih snaga u cjelokupnom političkom spektru. S druge strane, agresija Rusije na Ukrajinu je uzrokovala velike poremećaje na polju energetike EU, što se prelijeva i na globalnu razinu. Osim toga, sve veća nesigurnost, uzrokovana produbljivanjem nejednakosti, revitalizacijom kolonijalnih praksi i odnosa, te gubitkom okolišne podloge zbog zaoštravanja klimatske krize, dovodi do sve intenzivnijih migracija stanovništva. Sve su to procesi koje moramo dubinski razumijeti, kako bismo zajednički izgradili istinski održivu budućnost u kojoj svi mogu ostvariti sve svoje potencijale u okvirima načela slobodnog djelovanja.
Inzistiramo na razvoju i implementaciji efikasnih klimatskih politika, koje uvažavaju načela ekološke pravednosti, koje se temelje na solidarnosti i globalnom razumijevanju te koje nikoga ne zapostavljaju, nego uvažavaju dugoročne potrebe svakog pojedinca i svake zajednice.
Inzistiramo na klimatskim politikama koje će biti usmjerene ka održivoj budućnosti, ali svoj oslonac nalaze i u kulturnim specifičnostima, osobito praksama i narativima temeljenima na uzajamnoj skladnosti suživota čovjeka i prirode.
Jasno je da se nalazimo u situaciji koja iziskuje najozbiljniji politički odgovor. On se mora očitovati u ambicioznim, dakle dobro promišljenim, znanstveno utemeljenim, oštro fokusiranim i koherentnim klimatskim politikama, koje se dosljedno provode. Također, te politike se moraju temeljiti na načelima solidarnosti, međusobnog i međusektorskog razumijevanja i uvažavanja te zajedničke, ali diferencirane odgovornosti. Nitko ne smije ostati zapostavljen.
Zato od svih političkih stranaka, koje izlaze na izbore na svim razinama, zahtijevamo unošenje takvih klimatskih politika u svoje programe. Još važnije od toga, od svih aktera na političkoj sceni zahtijevamo dosljedno provođenje tih politika na svim razinama, od lokalne i nacionalne do razine EU, kao i zagovaranje kvalitetnih političkih rješenja na najvišoj, međunarodnoj razini.
Osobito inzistiramo na razvoju sljedećih politika:
- Ubrzavanje i intenziviranje procesa napuštanja svih vrsta fosilnih goriva, uz njihovu zamjenu s obnovljivim izvorima, ali i drugim aspektima održive energetike. To, konkretno, znači da treba poduzeti sustavne mjere zaustavljanja svih projekata istraživanja, ekstrakcije, prerade i distribucije svih fosilnih goriva, uključujući i fosilni (tzv. prirodni) plin. Razvoj održive energetike se posebno odnosi na suzbijanje energetskog siromaštva u svim dijelovima RH, kao i sveobuhvatne racionalizacije potrošnje energije. Osim toga, treba osigurati da koraci poduzeti u okviru implementacije ove politike u RH i inozemstvu minimaliziraju štetu ekosustavima, dostupnosti hrane i vode te ljudskom zdravlju, koliko god je to moguće. Pritom je važno da implementacija tih politika ne smije dovesti do gubitka posla i drugih negativnih socijalnih konzekvenci.
Indikator učinkovitosti tih mjera su emisije stakleničkih plinova, a posebno ugljikovog dioksida, u smislu da tek kontinuirano smanjenje emisija znači da su politike postigle svoj cilj. - Sustavno praćenje klimatskih promjena te bilježenje šteta od njihovih direktnih i indirektnih posljedica, u lokalnom, regionalnom i globalnom kontekstu. Na temelju toga, potrebno je provesti detaljnu procjenu i projekciju šteta od klimatskih promjena, prema kategorijama, naročito uzimajući u obzir prirodne katastrofe.
- Identifikacija intenzivnih izvora emisija stakleničkih plinova te njihovo uklanjanje ili transformacija.
- Poticanje lokalne proizvodnje i distribucije dobara te niskougljičnih zanimanja i životnih stilova, uz razvoj prateće infrastrukture, što uključuje i održiv, niskougljični transport, koji u perspektivi ne doprinosi emisijama stakleničkih plinova. Iako se ovo odnosi na sve kategorije roba i dobara, posebno ističemo cijeli sustav opskrbe hranom, uključujući i problem bacanja hrane.
- Razvoj i implementacija adaptivnih poljoprivrednih politika koje prate i prilagođavaju se trendovima promjena klime i bioraznolikosti. Vażna komponenta tih politika mora biti očuvanje i obnova divljine.
- Uvođenje ekološkog doprinosa u svim granama gospodarstva, koji se temelji na analizi okolišnog utjecaja specifičnog proizvoda, robe ili usluge.
- Uvođenje indeksa blagostanja, kao indikatora ukupnog razvoja, na tragu indeksa HDI (human development index) i GPI (global peace index). Za razliku od BDP-a, koji je u svojoj srži mjera protoka novca i gomilanja profita, taj indeks blagostanja bi uzimao u obzir indikatore: zdravlja, obrazovanja, stanovanja, kvalitete okoliša, zaposlenosti i slobodnog vremena, sposobnosti podmirivanja troškova života, jednakost, uključivost i demokratski angažman, koji zajedno čine prave pokazatelje razvijenosti i kvalitete života građana.
- Identifikacija trenutnih i projekcija budućih (kratkoročnih i dugoročnih) geostrateških i geopolitičkih poremećaja uzrokovanih napretkom i produbljavanjem klimatske krize. U lokalnom i regionalnom kontekstu, to se osobito odnosi na migracije stanovništva, koje su danas djelomično uzrokovane degradacijom okoliša, a u budućnosti se očekuje intenziviranje tog doprinosa. U skladu s time, treba donijeti kvalitetne migracijske politike, temeljene na solidarnosti i međusobnom razumijevanju.
- Donošenje cjelovitog legislativnog okvira zaštite okoliša i klime, koji uz prava i obveze propisuje i osigurava načine sustavnog praćenja, provedbe i sankcije. Naime, danas se priroda i okoliš u zakonodavstvu promatraju kao pružatelji usluga i dobrobiti za čovjeka. Kontekst okolišne krize, koja se naročito očituje kroz klimatsku krizu i krizu bioraznolikosti, nameće potrebu za pravnom transformacijom prirode i okoliša iz objekta u subjekt. Kontekst okolišne krize, koja se naročito očituje kroz klimatsku krizu i krizu bioraznolikosti, nameće potrebu za pravnom transformacijom odnosa društva i prirode.
- Obnova degradiranih prirodnih staništa i očuvanje onih staništa koja su održana u dobrom stanju, te njihovo sustavno praćenje. To se odnosi na sve tipove morskih,[5] kopnenih i podzemnih ekosustava te rijeka, močvara i jezera.
- Očuvanje prirodnih rezervi i resursa pitke vode, koji moraju ostati javno dobro od općeg interesa. Treba spriječiti svaki pokušaj privatizacije izvora i prirodnih rezervoara pitke vode.
- Prepoznavanje, razvoj i implementacija mjera ublažavanja cijelog spektra zdravstvenih implikacija klimatskih promjena. U skladu s time, potrebno je jačanje kapaciteta javnozdravstvenog sustava, te razvoja i implementacije integriranih klimatsko-zdravstvenih politika.
- Razvoj i implementacija učinkovitih ekoloških kurikuluma, u kojima se vodi računa o dinamici trendova klimatske krize i drugih aspekata ekološke krize. Pritom posebno treba voditi računa o realnim brigama mladih generacija te prema tome kreirati relevantne programe.
- Sustavna i intenzivna potpora ambicioznim znanstvenim istraživanjima, u svim znanstvenim poljima i disciplinama, usmjerenim prema odgovorima na klimatsku krizu i krizu bioraznolikosti. To uključuje i obavezu razvoja temeljnih ili primijenjivih rješenja, koja doprinose ublažavanju, prilagodbi i otpornosti na klimatske promjene.
U globalnim razmjerima, Hrvatska je mala zemlja, ali i ona, kao dio Globalnog sjevera, snosi dio odgovornosti za klimatsku i ekološku krizu. Te odgovornosti moramo na svim razinama biti svjesni i moramo razviti niz mjera kako bismo smanjili svoj negativni doprinos.
No, sama činjenica malenosti naše zemlje se može promatrati i kao velika prednost. Lakše je mijenjati male nego velike sustave, a uspješni primjeri malih zemalja mogu biti odličan primjer i poticaj ostalima.
Također, s obzirom na svoj geografski položaj, raznolikost i ostale pozitivne parametre, Hrvatska može biti i regionalni vođa pozitivnih promjena.
Kako bismo to postigli, potrebna nam je visoka razina političke odgovornosti, odlučnosti i međusektorske suradnje.
Unatoč svemu, uvjereni smo da mi to imamo.
Inicijativa Znanstvenici za klimu – Hrvatska
Zagreb, 21. ožujka 2024.
[1] Apel za sustavnu klimatsku akciju: https://www.znanost-klima.org/klimatske-i-okolisne-politike/apel/
[2] IPCC, 6. izvješće: https://www.ipcc.ch/assessment-report/ar6/
[3] European Environmental Agency, European Climate Risk Assessment, https://www.eea.europa.eu/publications/european-climate-risk-assessment
[4] Union for Mediterranean, 1st Report „Climate and environmental change in the Mediterranean basin“, https://www.medecc.org/wp-content/uploads/2021/05/MedECC_MAR1_SPM_ENG.pdf
[5] Zaključci IV. znanstveno-stručnog skupa “Prilagodbe na klimatske promjene i očuvanje morskih ekosustava Jadranskog mora”, https://www.znanost-klima.org/zakljucci-znanstveno-strucnog-skupa-prilagodbe-na-klimatske-promjene-i-ocuvanje-morskih-ekosustava-jadranskog-mora/
Nakon dugotrajne i neizvjesne rasprave, koja se protegla na dvije godine, 27. veljače 2024. Parlament EU je izlasao Zakon o obnovi prirode. Taj zakon donosi niz ciljeva i mjera, koje je potrebno provesti kako bi se u svim zemljama članicama EU obnovila degradirana staništa, a sve u kontekstu klimatske krize i krize bioraznolikosti.
Konkretno, kako bi postigli ciljevi EU-a, države članice moraju do 2030. obnoviti najmanje 30% staništa obuhvaćenih novim zakonom, s povećanjem na 60 % do 2040., a 90% do 2050. To se odnosi na sve tipove staništa, od šuma, travnjaka i močvara do rijeka, jezera i koraljnih grebena. U kontekstu Zakona, obnova staništa znači njihovo prevođenje iz lošeg u dobro stanje, prema kriterijima temeljenima na biologiji i ekologiji. Pritom se u razdoblju do 2030. prednost daje područjima Natura 2000. Jednom kada se postigne dobro stanje, zemlje EU-a osigurat će da se stanje područja značajno ne pogoršava. Države članice također će morati usvojiti nacionalne planove obnove u kojima će detaljno biti navedeno kako namjeravaju postići te ciljeve.
Podsjetimo se, u inicijalnoj fazi donošenja Zakona, stanje 81 % staništa na području EU je ocijenjeno kao loše, a populacije trećine vrsta pčela i leptira su u opadanju. S ekonomske strane, upozioreno je da 1 € uložen u obnovu prirode rezultira s 4 do čak 38 € dodane vrijednosti. Zato su u prijedlogu Zakona zacrtani sljedeći specifični ciljevi:
- močvare, šume, travnjaci, rijeke i jezera, vrištine i šipražje, stjenovita staništa i dine – u velikim razmjerima poboljšati i ponovo uspostaviti bioraznolika staništa te oporaviti populacije vrsta poboljšanjem i povećanjem njihovih staništa;
- kukci oprašivači – preokrenuti pad populacija do 2030. godine i ostvariti trend povećanja njihove populacije, uz njihov redovit monitoring;
- šume – postići rastući trend za stojeće i ležeće mrtvo drvo, šume različite starosti, povezanost šuma, brojnost običnih šumskih ptica i povećanje zaliha organskog ugljika;
- urbani ekosustavi – zaustaviti neto gubitke zelenih urbanih površina do 2030., uz povećanje ukupne površine pokrivene zelenim urbanim površinama do 2040. i 2050.;
- poljoprivredni ekosustavi – povećati brojnost leptira na travnjacima i ptica na farmama, zalihe organskog ugljika u mineralnim tlima usjeva i udio poljoprivrednog zemljišta s krajobraznim značajkama visoke raznolikosti. Treba obnoviti i isušena tresetišta;
- morski ekosustavi – obnoviti morska staništa kao što su dna pokrivena morskom travom ili sedimentom, obnoviti staništa ikoničnih morskih vrsta kao što su dupini i pliskavice, morski psi i morske ptice;
- riječna povezanost – prepoznati i ukloniti prepreke koje sprječavaju povezanost površinskih voda, tako da se najmanje 25 000 km rijeka vrati u stanje slobodnog protoka do 2030.
Što se šumskih ekosustava tiče, Zakon predviđa sadnju dodatne tri milijarde stabala. Države članice također će morati obnoviti najmanje 25 000 km rijeka u rijeke koje slobodno teku i osigurati da nema neto gubitka ukupne nacionalne površine urbanih zelenih površina i pokrova urbanog drveća.
No, donošenje Zakona nije prošlo glatko. Ono je bilo popraćeno masovnim prosvjedima poljoprivrednika i ribara, koji su osobito kulminirali u zadnjih nekoliko tjedana diljem EU. Tome je značajno doprinjela Europska pučka stranka (EPP), koja je, uglavnom širenjem dezinformacija, populistički iskoristila inicijalno nezadovoljstvo poljoprivrednika i njihovo nepotpuno razumijevanje benefita od obnove prirodnih staništa.
Kako bi poboljšale biološku raznolikost u poljoprivrednim ekosustavima, zemlje EU-a morat će napredovati u dva od sljedeća tri pokazatelja: indeks leptira na travnjacima; udio poljoprivrednog zemljišta s izrazito raznolikim krajobraznim značajkama; zaliha organskog ugljika u mineralnom tlu usjeva. Također se moraju poduzeti mjere za povećanje indeksa običnih ptica na poljoprivrednom zemljištu jer su ptice dobri pokazatelji ukupnog stanja bioraznolikosti.
S obzirom na to da je obnavljanje isušenih tresetišta jedan od najisplativijih načina za smanjenje emisija u poljoprivrednom sektoru, zemlje EU moraju obnoviti najmanje 30 % isušenih tresetišta do 2030. (najmanje četvrtina će se obnoviti i ponovo pretvoriti u močvare), 40 % do 2040. i 50 % do 2050. (pri čemu će se najmanje jedna trećina ponovno pretvoriti u močvare). Pretvaranje u močvare ostat će dobrovoljno za poljoprivrednike i privatne zemljoposjednike.
Zakon predviđa i mjeru tzv. “kočnice u slučaju ugroze”, tako da se ciljevi za poljoprivredne ekosustave mogu suspendirati u iznimnim okolnostima ako ozbiljno smanjuju zemljište potrebno za proizvodnju dovoljne količine hrane za potrošnju u EU.
Time je EP uvažio i barem dio zahtjeva poljoprivrednika, iako treba konstatirati da ima još puno prostora za dijalog i daljnja unapređenja, prema načelu da nitko ne smije ostati zapostavljan.
Zato pozdravljamo ovu odluku EP-a, koji nije pokleknuo pritiscima i, izglasavanjem Zakona o obnovi prirode, omogućio proliferaciju Europskog zelenog plana i važećih direktiva o bioraznolikosti.