Mi, predstavnici svih znanstvenih disciplina i polja, vrlo smo zabrinuti zbog sve izrazitijih klimatskih promjena.

Kao znanstvenici, osjećamo svoju odgovornost prema društvu u cjelini, što smo artikulirali u našem Apelu za sustavnu klimatsku akciju, kojeg smo u siječnju 2020. uručili institucijama zakonodavne i izvršne vlasti. Nažalost, činjenica je da se mnoge pozitivne tekovine znanosti trenutno dovode u pitanje, dobrim dijelom zbog nespremnosti opće javnosti na kritičko primanje informacija kojima je današnje čovječanstvo preplavljeno. S druge strane, uloga znanstvenika u razvoju nuklearnog naoružanja u XX. stoljeću, kao i hiperspecijalizacija znanosti, rezultirale su općim srozavanjem povjerenja u znanost, kao i do velikih poteškoća u razumijevanju važnosti znanosti i znanstvenih rezultata. Tome treba dodati i novu poziciju znanosti u okrilju sveopće komodifikacije, pa se tako i znanje, kao vrhunsko opće dobro po sebi, pretvara u tržišnu vrijednost. U takvim novouspostavljenim pravilima, kroz stalnu utrku za što višim scientometrijskim parametrima, negdje se zagubila etička samorefleksija znanstvenog rada, kao i potreba da se taj rad razumljivim jezikom prezentira široj javnosti.

Kao građani, ali i kao roditelji, osjećamo se dužnima prema nadolazećoj generaciji, kao i generacijama još nerođenih ljudi. Naime, bolna je pozicija djeteta i djece danas. Djeca su u jednom trenutku preuzela stvar u svoje ruke i to je, u pozitivnom smislu, bila prijelomna točka globalnog klimatskog pokreta. Naime, sve nas starije djeca i mladi zaista imaju pravo vidjeti kao sramotne, kao neodgovorne izdajice, kao prestrašene individue bez ambicije, nesposobne za odlučno djelovanje. Naravno, i mi smo nekad imali to pravo i zato možemo i prepoznati i rekonstruirati taj osjećaj. Doista je nevjerojatno da mi djeci ostavljamo po mnogim kriterijima lošiji svijet: svijet s ograničenijim pristupom obrazovanju, smanjenim mogućnostima i sigurnošću zapošljavanja, svijet u kojem će oni biti generacija siromašnija od svojih roditelja, tj. nas. Ostavljamo im socijalni darvinizam, s perspektivom pravog darvinizma. Jer, kad svemu onome prije spomenutom pridodamo činjenicu da im kuću-planet ostavljamo devastiranu, s jakom naznakom katastrofe unutar jedne generacije i da smo njima nonšalantno prepustili problem održanja samog čovječanstva u nasljeđe, onda nas stvarno imaju pravo gledati s prezirom. Doista, imaju nas pravo pitati: „Kako se usuđujete?!“

Mi smo znanstvenici, a klimatske promjene su znanstvena činjenica, koja je dovela do sveprožimajuće klimatske krize. Svoju ulogu prepoznajemo u tom kontekstu.