Pariz, 2015. (izvor: FOEE)

Večeras počinje još jedan COP, 26. po redu. To uglavnom znaju svi, osobito oni koji su iskreno ili deklarativno zabrinuti zbog klimatskih promjena, kao što to znaju i svi oni fosilni lobisti, koji se slijevaju u Glasgow.

Od te se konferencije očekuje mnogo, ona je iz mnogo razloga od ključnog značenja, jedna vrsta račvanja puteva, tako da će se već nakon nje znati hoćemo li nastaviti s onom “druže profite, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo” ili ćemo ipak skrenuti na neki od slabije utabanih puteva. Nastavak ovom prvom, business-as-usual opcijom, je jurnjava superautocestom, koja sigurno završava dubokom provalijom. Skretanje na slabije utabane ili potpuno neutabane puteve, koji zahtijevaju puno sporije kretanje, sa stalnim preispitivanjem koraka, vodi u budućnost koja postoji – ti putevi su slabiji i sporiji, ali su održivi.

COP ili Konferencije stranaka su konferencije na najvišoj međunarodnoj razini. Iako postoje COP-ovi o različitim temama, ovaj, koji je posvećen klimatskim promjenama, je najvažniji. Klimatski se COP-ovi na godišnjoj razini održavaju unutar UN-ove okvirne konvencije o klimatskim promjenama (UNFCCC), a okupljaju predstavnike država, ali i regionalnih te nevladinih organizacija. Radi se, dakle, o konferencijama na najvišoj međunarodnoj razini, na kojima se donose ključne odluke o klimatskim promjenama, što su smjernice za donošenje politika na nižim razinama, dakle na razinama država i državnih saveza. Iako su te konferencije u svojoj povijesti iznjedrile doista važne smjernice, među kojima su široj javnosti najpoznatiji Kyotski protokol 1997. i Pariški sporazum 2015., znamo i da su, zbog njihove važnosti, te konferencije i nezaobilazno stjecište lobista velikih kompanija kompanija. Mnogi komentari zato govore kako se najvažnije odluke na COP-ovima ne donose u konferencijskim dvoranama, nego u hodnicima. To je, dakle, osim političkih diskusija, pozornica korupcije na najvišoj razini, korupcije koja je u pozadini svima jasne činjenice nedostatka ambicije, ali često i krive usmjerenosti klimatske akcije. Ta visokorazinska korupcija je u temelju svih tih razočaravajućih COP-ova. Zato su COP-ovi redovito popraćeni masovnim prosvjedima, a ulice gradova u kojima se te konferencije održavaju, za vrijeme COP-ova su prekrivene šarenom masom ljudi iz doslovno cijelog svijeta, koji zahtijevaju ozbiljno suočavanje s klimatskom krizom. To je popraćeno i prosvjedima diljem svijeta. Tako će se ove godine i u Zagrebu održati Marš za opstanak 12. studenog (na kojega pozivam sve čitatelje).

Od 26. izdanja COP-a međunarodna javnost puno očekuje. Nedavno je izašao novi (6. po redu) izvještaj 1. radne skupine Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), koji je alarmantan i jasnije nego ikad do sada ukazuje na to da je ljudsko djelovanje glavni uzročnik aktualnih klimatskih promjena te koji, na temelju najboljih raspoloživih znanstvenih spoznaja, upućuje na hitnost u donošenju ispravnih odluka, koje u svojoj provedbi moraju obuzdati trend klimatskih promjena i obuzdati ga, kako bismo sveli globalno zatopljenje na prihvatljivu razinu, a ona je najviše do +2 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Dakle, čak i u svojoj znatno razblaženoj, službenoj inkarnaciji, taj dokument poziva na hitnu, neodgodivu akciju. Do sada su aktualne klimatske promjene uzrokovale zagrijavanje u iznosu +1,2 °C (ili +1,3 °C, ovisno o izvoru), a nalazimo se na putu +3 °C, s mogućnošću da on dovede i do +5 °C. Nakon svih velikih riječi na dosadašnjim konferencijama, naša civilizacija nije skrenula s putanje najgorih klimatskih scenarija. U tom kontekstu, ali i kontekstu Pariškog sporazuma te sve očitijih, već sada katastrofalnih posljedica klimatskih promjena, međunarodna javnost doista od Glasgowa očekuje mnogo toga, a prije svega vrlo konkretna, ambiciozna i predana klimatska akcija u skladu s najboljim raspoloživim znanstvenim spoznajama. U svojim komentarima, mnogi vodeći klimatski znanstvenici upozoravaju da nam je, s obzirom na stanje klimatskih promjena, Glasgow vjerojatno posljednja prilika da zaokrenemo katastrofalni trend na kojem se nalazimo. Nažalost, poučeni poviješću COP-ova, javnost je i vrlo rezervirana u svom optimizmu. Upitana koliko je optimistična u vezi Glasgowa, Greta Thunberg je odgovorila:

Nakon toliko COP-ova i tolikih protokola, sporazuma i drugih odluka ništa se doista nije promijenilo u odnosu na prethodne godine. Čelnici će reći ‘mi ćemo učiniti ovo i mi ćemo učiniti ono, mi ćemo udružiti naše snage i postići ovo’, a na kraju oni neće učiniti ništa. Možda će učiniti neke simbolične stvari kroz kreativno računovodstvo, a to će biti stvari koje zapravo nemaju veliki utjecaj. Možemo imati koliko god želimo COP-ova, ali iz toga neće izaći ništa stvarno.

Korupcija na najvišoj međunarodnoj razini te novi oblici poricanja klimatske krize, bojim se, i dalje imaju prevelik, prevladavajući utjecaj i to bi nas moglo odvesti u ponor prema kojemu jurimo. I nije baš da je to samo moj strah, zapravo i neki od najboljih klimatskih znanstvenika govore da je kolaps civilizacije zapravo najizgledniji ishod. Ipak, još uvijek se držimo slamke spasa. Uostalom, i kad su iz Pandorine kutije izašla sva zla, na njenom je dnu ostala nada. Možda i jesmo dosegli to dno i vrijeme je da objeručke uhvatimo nadu i konačno stupimo u akciju, kakvu zahtijevamo.

COP-26 u Glasgowu treba shvatiti krajnje ozbiljno i nadam se da visoke delegacije, koje će se sastati u Glasgowu, shvaćaju ozbiljnost situacije. Novi izvještaj IPCC-a je vrlo jasan, znanstvenici su tu zapravo jasniji nego ikad do sada – zahtijeva se vrlo ambiciozna, fokusirana, koherentna klimatska akcija. Mjere ublažavanja, prilagodbe i povećanja otpornosti prema klimatskim promjenama  moraju biti radikalne, ali svako daljnje odgađanje akcije radikalizira te mjere i poskupljuje ih. Cijena klimatske akcije je visoka. No, cijena, koju ćemo zbog njenog odgađanja ili krivog usmjeravanja plaćati u budućnosti neusporedivo je viša i ne mjeri se samo u novcu, nego i milijunima ljudskih života i nepovratnoj degradaciji okoliša. UNFCCC je objavio svoj Zbirni izvještaj trenutno dostavljenih nacionalno određenih doprinosa stranaka. Nacionalno određeni doprinosi, ili NDC -i, način su na koji se stranke obvezuju na klimatske akcije prema Pariškom sporazumu. Svaka zemlja formulira svoj NDC na temelju svojih jedinstvenih nacionalnih okolnosti, s očekivanjem da će NDC -i s vremenom postati ambiciozniji. Jedan od ciljeva Glasgowa je ozbiljna diskusija nalaza tog izvještaja.

Kao i na svakom COP-u, i u Glasgowu će se raspravljati o financiranju klimatske akcije. Financije su ključne za provedbu globalnih klimatskih ciljeva, a i pokretačka sila za razvojne ciljeve. Ispunjavanje oba zahtjeva zahtijeva od razvijenih zemalja da podrže prelazak zemalja u razvoju na energiju s niskim udjelom ugljika. Prema odlukama COP-a održanog u Coppenhagenu 2009. svake godine se trebalo mobilizirati 100 milijardi američkih dolara za financiranje klime, počevši od 2020., što je temelj čitavog međunarodnog sustava financiranja klime. Razlike u načinu na koji razvijene zemlje izvještavaju o svojim financijskim naporima zakomplicirale su procjenu njihovog napretka prema tom cilju. Stranke se ne slažu u pogledu prave ravnoteže javnih i privatnih financija, te u mjeri u kojoj bi javno financiranje klime trebalo biti dodatak drugim obvezama financiranja razvoja. U svakom slučaju, cilj od 100 milijardi američkih dolara nije ispunjen, a njegovo ispunjenje će biti jedna od hitnih tema na 26. COP-u, posebno s programom dugoročnih financija (LTF) za praćenje tih financijskih tokova koji je trebao biti okončan 2020. Stranke će ovdje pokušati postići ono što nisu uspjele na COP-u u Madridu i dogovoriti aranžman za te mjere nakon 2020. Mogli bi izabrati nastavak LTF -a, dodijelivši mu ulogu prema Pariškom sporazumu, ili ga zamijeniti nečim novim. Također bi se jednostavno mogli osloniti na financijske aranžmane usvojene prema Pariškom sporazumu, koji uključuju mnoge proceduralne i materijalne elemente LTF -a. S obzirom na to da je sada obveza od 100 milijardi američkih dolara nastavljena do 2025., stranke će također morati odlučiti hoće li usvojiti ambiciozniji financijski cilj za razdoblje nakon 2025. godine. Trgovanje emisijama će također biti važna tema 26. COP-a. Tržišta ugljika diljem svijeta posljednjih su godina doživjela značajno povećanje obujma trgovanja jer tvrtke i države nastoje profitirati od smanjenih emisija. Iskorištavanje tog tržišta smatra se ključnim za postizanje ciljeva Pariškog sporazuma. Zato 6. članak Pariškog sporazuma dopušta strankama da usvoje dobrovoljne suradničke pristupe u postizanju svojih NDC -a. Nosilac dobrovoljne tržišne suradnje prema članku 6. bit će „međunarodno preneseni ishodi ublažavanja“ ili ITMO. Ovi ITMO -i predstavljaju smanjenje globalnih emisija postignuto u jednoj zemlji, a zatim se trguju u drugoj zemlji kako bi se računali u NDC zemlje kupca. Kritika trgovanja emisijama dovodi u pitanje zadovoljavaju li ti projekti predviđena smanjenja. Oni koji zagovaraju strožu metodologiju za odobravanje projekata u skladu sa SDM-om žele da se ti stari ugljični krediti povuku. Ako se to dogodi, zemlje koje su u dobroj vjeri trgovale emisijama mogle bi ostati kratkih rukava. To se također odnosi na pitanje dvostrukog obračunavanja, koje članak 6. zabranjuje. Kako bi se izbjeglo dvostruko računanje, zemlje domaćini projekta unose „odgovarajuće prilagodbe“ u smanjenja emisija. No, zasebna odredba članka 6. unijela je nejasnoće po tom pitanju, a neke stranke žele tržišna pravila koja učinkovito dopuštaju dvostruko računanje za zemlje domaćine. U tom je protivljenju posebno uporna EU. Rješavanje tog problema i njime uzrokovanih zastoja jedan je od važnih ciljeva 26. COP-a.

Nedavno sam sudjelovao na sastanku s premijerom Plenkovićem, na kojem se trebao odigrati samo Klimatski kolaž. Ipak, iskoristio sam tu priliku kako bih pokušao adresirati upravo ta visoka očekivanja. Uime znanstvenika, pozvao sam njega i cijelu delegaciju koju predvodi na krajnju ozbiljnost. No, rekao sam i da želje nas samih, kao znanstvenika, nisu toliko važne koliko su važne nade cijele naše, ali i međunarodne javnosti, koje su usmjerene na uspješnost 26. COP-a. Posebno sam istaknuo da svaki političar, koji se nađe u Glasgowu, mora imati na umu da će odluke te konferencije imati značajan, odlučujući utjecaj na živote nadolazećih generacija i neka u svakom trenutku imaju na umu tu činjenicu. Mnogi, neusporedivo važniji i utjecajniji ljudi, također zahtijevaju uspjeh COP-a.

Pratit ću zbivanja na COP-u, sa strepnjom, ali i s nadom. Uostalom, na kocki nije ništa manje nego sve.