Profesor Pol ep. 1

Može li ugljikov dioksid i u tragovima dovesti do globalnog zatopljenja?

autor teksta: Nikola Biliškov     scenarij: Vedran Kojić      crtež: Fran Strukan; Robert Solanović

Ugljikov dioksid je općenito poznat kao glavni krivac za globalno zatopljenje. Njegova molekulska struktura ga čini plinom koji vrlo efikasno upija toplinu. No, kao i svaka druga kemijska tvar, on nema nikakav karakter, kao ni osobnost. Drugim riječima, on sam po sebi nije ni dobar ni zao.

 

U međuovisnoj kombinaciji s drugim potentnim stakleničkim plinovima, među kojima je najzastupljenija vodena para, on vrlo uspješno zadržava toplinsko zračenje na Zemlji, održavajući površinsku temperaturu a razini koja je pogodna za život. Problem nastaje zbog vrlo malog porasta razine CO2 u atmosferi, što pokreće brojne povratne sprege, koje zajedno uzrokuju povećanje ukupne energije atmosfere, a time i poremećaj cijelog klimatskog sustava. Zbog kombiniranog djelovanja zadržavanja topline i povratnih sprega, vrlo mala koncentracija CO2 u atmosferi znatno utječe na ukupno stanje atmosfere. Znanstvena mjerenja doslovno svih parametara koji određuju globalnu klimu nedvojbeno ukazuju upravo na to. Jednako je jasno da je trenutna anomalija koncentracije CO2 u atmosferi predominantno uzrokovana ljudskim aktivnostima, koje znatno nadmašuju njegove prirodne izvore emisija.

Vrlo je raširen mit da, zbog malih koncentracija u atmosferi, CO2 kao tvar u tragovima nije glavni uzročnik globalnog zatopljenja. S time je povezan drugi mit, koji kaže da je količina CO2, unesena u atmosferu antropogenim emisijama, toliko mala u odnosu na ukupnu količinu atmosferskog CO2, da one ne mogu imati značajan utjecaj na globalnu temperaturu.

Gore navedene tvrdnje su pogrešne na više razina. U prvom mitu je zanemarena ne samo priroda ugljikovog dioksida, nego i temeljni mehanizam globalnog zatopljenja. Tendenciozno naglašavanje da je CO2 u atmosferi prisutan „u tragovima“ čini njegovu apsolutnu koncentraciju zavaravajućom i to zapravo nema nikakve veze sa svojstvima CO2, koja su doista relevantna u smislu njegove moći upijanja topline, a to je infracrveni spektar CO2.[1] Radi se, dakle, o klasičnom primjeru argumenta crvene haringe. No, taj mit sadrži još jednu grešku prekomjernog pojednostavljenja, u kojoj su zanemarene povratne sprege, zbog čega se znatno pojačava ukupan utjecaj. CO2, naime, nije najzastupljeniji staklenički plin u atmosferi. Zapravo, najzastupljeniji staklenički plin na Zemlji je vodena para. No, koncentracija vodene pare je predominatno određena prirodnim i relativno brzim procesom kruženja vode, pri čemu su njen najveći rezrvoar oceani. Blagi porast temperature zbog porasta koncentracije CO2 uzrokuje pojačano isparavanje vode iz oceana, što onda dodatno doprinosi porastu temperature.[2] Radi se tek o jednoj od mnogih povratnih sprega koje okida anomalna koncentracija CO2. To čak i mali porast koncentracije CO2 čini ozbiljnim poremećajem sustava. Mogli bismo reći da CO2 djeluje kao infektivno tijelo, koje uzrokuje kaskadu simptoma ozbiljne bolesti. Brojni su dokazi da su ljudske aktivnosti izvor trenutne suvišne koncentracije CO2 u atmosferi. Jedan od rijeđe spominjanih, ali ipak vrlo evidentan, je opadanje omjera radioaktivnog izotopa 14C prema stabilnom 12C.[3] Ukratko, izotop 14C se raspada pa je njegov udio u fosilnim gorivima, a time i u CO2 koji nastaje njihovim izgaranjem, vrlo mali, tj. praktički ga nema. Upravo je taj efekt opažen te, u kombinaciji s nebrojenim drugim opažanjima, ukazuje na antropogene izvore suvišnog CO2. U tom su se prekomjernom pojednostavljivanju, osim toga, negdje izgubili i prirodni izljevi CO2, poput oceana, kao i sva devastirajuća šteta koju porast koncentracije CO2 čini oceanskim ekosustavima.

Znanost vrlo jasno pokazuje da CO2 vrlo uspješno zagrijava Zemlju. Isto tako, vrlo jasno pokazuje da trenutno antropogene emisije znatno nadmašuju prirodne.

[1] M. J. Elrod: „Greenhouse Warming Potentials from the Infrared Spectroscopy of Atmospheric Gases“ J. Chem. Educ. 76 (1999) 1702

[2] I. M. Held, B. J. Soden: „Water Vapor Feedback and Global Warming“ Annu. Rev. Energy Environ. 25 (2000) 441–475

[3] H. Graven et al. „Compiled records of carbon isotopes in atmospheric CO2 for historical simulations in CMIP6“ Geosci. Model Dev. 10 (2017) 4405–4417

/by

PROJEKT CO2go – Priče o klimi

Projekt „CO2GO-priče o klimi“ Znanstvenika za klimu Hrvatska i Udruge Tatavaka napokon kreće! Stvoren je u suradnji s Klimatskim kolažem Hrvatska i udrugom La Revolution Albatros, a financiran kroz Climate Fund British Embassy-ja Zagreb.

Unatoč rastućoj svijesti o klimatskim promjenama, javna komunikacija o njihovim uzrocima i posljedicama te o nužnosti poduzimanja hitnih i sveobuhvatnih mjera i dalje je često prožeta netočnim informacijama i mitovima. Oni ulijevaju osjećaje lažne sigurnosti i nemogućnosti, a ionako neopravdano zanemarena tema time se dodatno marginalizira. S druge strane, sve veća zabrinutost zbog klimatskih promjena dovodi do osjećaja bespomoćnosti i defetizma. Takva komunikacija klimatskih promjena rezultira iskrivljenom predodžbom o nepouzdanosti znanstvenih činjenica, koje su u stvarnosti utemeljene i oko kojih je postignut čvrsti znanstveni konsenzus.

Hrvatski javni prostor kronično pati od nedostatka znanstveno utemeljene komunikacije važnih tema, ne samo u području klimatskih znanosti. Stoga, usprkos porastu broja ambicioznih inicijativa i projekata popularizacije znanosti, i dalje postoji potreba za inovativnim i atraktivnim sadržajima, posebno onima koji su usmjereni na aktualne teme od velike važnosti.

Što se tiče hrvatskog obrazovnog sustava, u njemu je i dalje evidentan ozbiljan nedostatak sustavne edukacija o aktualnim problemima s kojima se susreću naša društva, poput klimatskih promjena, gubitka biološke raznolikosti, prijelaza na kružno gospodarstvo ili održivosti. Ipak, recentne promjene obrazovnog sustava stvorile su preduvjete za uvođenje interdisciplinarnog međupredmetnog modula ‘’Održivi razvoj’’ u kurikulum osnovnih i srednjih škola. Nadamo se da će to rezultirati boljim razumijevanjem uzroka i posljedica klimatskih promjena, kako među mladima, kojima je to znanje potrebno kao poticaj za poduzimanje akcija u većem broju, tako i među odraslima, donositeljima odluka i široj javnosti koji su u mogućnosti izravno utjecati na javne izbore i politike oblikovanja nadolazećih godina i desetljeća. Međutim, za učinkovito komuniciranje tih intrakurikularnih tema nužni su kvalitetni materijali za obrazovanje i obuku koje bi nastavnici mogli koristiti za poučavanje. Stoga je nužno provoditi sustavna dodatna osposobljavanja nastavnika za izvođenje nastave u područjima intrakurikularnih tema, kao što su klimatske promjene.

Kao odgovor na gore opisana pitanja Znanstvenici za klimu Hrvatska i Udruga Tatavaka osmislili su, u suradnji s Klimatskim kolažem Hrvatska i udrugom La Revolution Albatros, projekt ’’CO2GO – priče o klimi’’. Projekt je prepoznala i British Embassy Zagreb te nam za njega osigurala potrebna financijska sredstva kroz svoj Climate Fund. 

“Klimatske promjene su najveća prijetnja životu na našem planetu i moramo djelovati sada”, rekao je veleposlanik Velike Britanije u Hrvatskoj, Andrew Dalgleish. “ Kao pojedinci, i kao društva, mi možemo učiniti razliku.” 

Povezuje nas zajednički cilj – promovirati znanstveno utemeljeno komuniciranje činjenica vezanih uz klimatsku krizu te razviti i promovirati inovativne, interaktivnr i široko primjenjive alate za učenje o klimatskim promjenama. Namjeravamo ga ostvariti otvaranjem prostora za učenje i raspravu o klimatskim promjenama u Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na mlade, kroz aktivnosti podijeljene u dva komplementarna radna paketa – (1) podizanje svijesti o činjenicama i mitovima o klimatskim promjenama u široj javnosti te (2) osnaživanje mladih da djeluju na klimatske promjene putem predstavljanja inovativnih alata za učenje te kroz provođenje edukativnih programa.

/by
,

Globalno zahlađenje???

Osim što je bila zanimljiva iz cijelog dugog niza svima poznatih razloga, 2020. godina je bila i druga najtoplija godina od početka mjerenja (slika 1).[1] Sama po sebi, ta činjenica ne bi bila relevantna ako je ne stavimo u širi kontekst. U XXI. stoljeću su godišnje prosječne globalne temperature do sada čak 11 puta oborile temperaturne rekorde.[2] Naravno, i svi ostali klimatski parametri prate taj trend, što nam nedvojbeno pokazuju znanstvena istraživanja.

Slika 1. U XXI. stoljeću je do sada zabilježeno čak 11 rekordno toplih godina. 2016. godina je bila najtoplija, a 2020. je druga najtoplija godina od početka mjerenja. Izvor podataka: NASA-GISS i NOAA

Rekordno topla godina i dalje ostaje 2016. Možemo li na temelju tog podatka zaključiti da klimatske promjene posustaju? Je li to dovoljno da zaključimo da se obrnuo trend i da smo iz razdoblja globalnog zatopljenja prešli u globalno zahlađenje? Naravno, to bi bilo jako ishitreno zaključivanje. No, postoji jedan vrlo raširen mit, koji se temelji upravo na takvoj pogrešci u zaključivanju. Naime, često čujemo da su se klimatske promjene zaustavile 1998. godine te da je nakon toga došlo i do opadanja globalne prosječne temperature.

Da budemo izravni i vrlo jasni, radi se o jednoj od karikaturalnijih ilustracija greške u zaključivanju koju nazivamo „ubiranjem trešnji“ ili cherry picking-om. Ubiranje trešanja je naziv za postupak suzbijanja dokaza ili zablude nepotpunih dokaza, a radi se o izdvajanju pojedinačnih slučajeva iz šireg konteksta. Time se potvrđuje određeni stav, kojega šira slika opovrgava. Pogledajmo kretanje globalnih prosječnih temperatura u razdoblju od 1998. do 2012. (slika 2a). Usklađivanje podataka s pravcem pokazuje vrlo blagi rastući trend, ali pogledamo li razdoblje od 2002. do 2012. (slika 2b) vidimo da usklađivanje s pravcem ukazuje na stagnaciju temperatura. Na temelju toga se među poricateljima klimatskih promjena proširio slavodobitan zaključak o zaustavljanju globalnog zatopljenja, kojega široko koriste u mnogim svojim medijskim istupima. U tom smislu možemo reći i da se trenutno nalazimo u zanimljivom razdoblju. Kao što smo rekli, 2016. godina je bila rekordno topla, što znači da su sve godine nakon nje bile u prosjeku hladnije. Pogledajmo sliku 2c, koja opet pokazuje s pravcem usklađene podatke za to razdoblje. Trend je, mogli bismo zaključiti, opadajući, i to najbrže opadajući nakon 1998. Vjerojatno možemo opet očekivati poplavu senzacionalnih tvrdnji da smo obrnuli trend globalnog zatopljenja. Mi se nalazimo u globalnom zahlađenju! Sjajno!

Slika 2. Izmjerene globalne prosječne temperature u razdoblju 1998. do 2012. (a), 2002. do 2012. (b) te 2016. do 2020. (c). Izvor podataka: NASA-GISS

Ili možda ipak nije baš tako sjajno? Vidit ćemo već krajem ove godine. No, nije potrebno ni čekati kraj 2021., nego je dovoljan minimum kritičkog pogleda na dostupne nam podatke. Krenimo zato opet od 1998. godine, ali završimo s 2020. Kako bismo lakše uspoređivali trend, maksimalno ćemo pojednostaviti model i zadržati se na pravcu (slika 3a). Već za to razdoblje trend postaje vrlo jasan rastući, i to puno brže rastući od svih onih kakve smo utvrdili za kraća razdoblja. No, bitno je uočiti i da se smanjila pogreška usklađivanja. Ta greška se dodatno smanjuje uskladimo li podatke s preciznijim, nelinearnim modelima, koji zapravo u sebi sadrže efekte klimatskih povratnih sprega. Klimatske promjene poprimaju značajnije razmjere nakon 1950., pa smo za potrebe ovog članka uzeli razdoblje od 1960. do sada te ga opet uskladili s pravcem (slika 3b). Rastući trend je vrlo evidentan, ali i nedvojben, jer se pogreške usklađivanja smanjuju što više podataka uzmemo u obzir.

Slika 3. Kretanje globalne prosječne temperature u razdoblju 1998. do 2020. (a) te 1960. do 2020. (b). Izvor podataka: NASA-GISS

Za kraj, uzmimo cijelo razdoblje od 1880. do 2020. (slika 4a). I bez ikakve analize je jasno da je u odnosu na 1880. godinu temperatura porasla i da je trend rastući. Međutim, pokazuje se da usklađivanje podataka za cijeli taj period s pravcem nije dobar model. Pokazuje se da je nužno uzeti u obzir nelinearne efekte (slika 4b), koji proizlaze iz interakcije svih sastavnica klimatskog sustava, koje dovode do pojačanja trenda porasta temperature, ali i drugih parametara koji opisuju klimu. Povratne sprege igraju vrlo važnu ulogu i nikako ih ne možemo zanemariti. Isto tako, pri razmatranju klimatskih promjena ne možemo uzeti u obzir samo neko kratko razdoblje, koje nam iz nekog razloga odgovara, zanemarujući sve ostale raspoložive podatke. Kao što smo već i prije široko obrazložili, profinjeno modeliranje klimatskog sustava, koje uzima u obzir prirodne i antropogene faktore, njihovu varijabilnost i druge efekte, daje nam jasnu sliku o uzrocima aktualnih klimatskih promjena (slika 4c).

Slika 4. Kretanje globalnih prosječnih temperatura od 1880. do danas. (a) usklađivanje s pravcem; (b) usklađivanje s polinomom 2. reda (parabolom); (c) podaci usklađeni s klimatološkim modelom, koji uzima u obzir glavne antropogene i prirodne faktore. Izvor podataka: NASA-GISS

 

[1] National Oceanic and Atmospheric Administration: https://www.noaa.gov/news/november-and-2020-year-to-date-rank-2nd-hottest-on-record-for-globe

[2] Climate Central: https://www.climatecentral.org/gallery/graphics/top-10-warmest-years-on-record

/by
,

Klimatska kriza i proizvodnja hrane

Kada se u kontekstu klimatske krize spominju poljoprivreda i proizvodnja hrane, najčešće se razmatraju utjecaji porasta globalne temperature i intenziviranja ekstremnih vremenskih događaja (intenzivniji i učestaliji toplinski valovi, suše, poplave, salinizacija itd.) na prinose u poljoprivredi i sigurnost opskrbe hranom. Stoga je i većina inicijativa u tom sektoru usmjerena primarno na razvoj i financiranje adaptacijskih mjera te u puno manjoj mjeri, smanjenje emisija stakleničkih plinova kroz poboljšanje proizvođač

Slika 1. Sadašnji (2010) i projicirani (2050) ekološki pritisci proizvodnje hrane (%) na 5 okolišnih kategorija podijeljenih prema grupama namirnica (2)

kih praksi, smanjenja deforestacije i sekvestracije ugljika.
Ono što se često zaboravlja je činjenica da je globalna proizvodnja hrane jedan od najvažnijih pokretača klimatskih promjena i uzročnik gubitka prirodnih staništa i bioraznolikosti te smanjenja zaliha pitke vode i zagađenja vodenih i kopnenih ekosustava dušikom i fosforom.(1) Emisije stakleničkih plinova koje potječu od proizvodnje hrane (uključujući proizvodnju, transport, skladištenje i emisije koje nastaju od otpada hrane) čine čak oko 30% ukupnih antropogenih emisija stakleničkih plinova. Pri tome najviše (14,5%) otpada na proizvodnju mesa i mlijeka. Poslijednji ICCP izvještaj nedvojbeno i jasno kaže da su upravo poljoprivreda i sustav opskrbe hranom ključni za odgovor na globalne klimatske promjene.(2) Pod pretpostavkom očekivanog povećanja populacije za 30% te porasta konzumacije mesa i mliječnih proizvoda kao posljedice rasta BDP, do 2050 godine će prema bussines as usual scenariju emisije iz prehrambenog sektora gotovo iscrpiti ukupni budžet emisija stakleničkih plinova za sve sektore.(3) Prema projekcijama, do tada će se emisije stakleničkih plinova, iskorištavanje zemljišta i vode te uporaba dušika i fosfora povećati za ukupno 50-92%, s najvećim porastom upravo u kategoriji emisija stakleničkih plinova (92%). Sve zajedno će dovesti do kritičnog opterećenja i velike mogućnosti kolapsa ekosustava (Slika 1).(2) Dakle, nastavak proizvodnje i konzumacije hrane prema dosadašnjem scenariju je apsolutno nemoguć te je hitno potrebno uvođenje drastičnih promjena postojećeg sustava i to na globalnoj razini.

Značajno smanjenje ukupnog ekološkog otiska, a posebno smanjenja emisija stakleničkih plinova iz sektora proizvodnje i opskrbe hranom zahtijeva potpunu reorganizacije u tri ključna aspekta, a to su:
• promjena načina proizvodnje i distribucije hrane;
• smanjenje količine bačene hrane;
• promjena obrazaca prehrane u razvijenim industrijskim zemljama.

Slika 2. Ugljični otisak lanca opskrbe hranom (4)

Promjena načina proizvodnje hrane podrazumijeva povećanje trenutnih prinosa tla provedbom različitih mjera i postupaka; uravnoteženje primjene dušičnih i fosfornih gnojiva; poboljšanja upravljanja vodnim zalihama za poljoprivrednu proizvodnju; smanjenja emisija metana i dušičnih oksida te niza mjera kojima će se smanjiti ekološki otisak distribucije hrane uz istovremeno osiguravanje sigurne opskrbe stanovništva hranom.
Nadalje, nužno je značajno smanjiti gubitke hrane s obzirom na činjenicu da se na globalnoj razini baci čak 30% ukupno proizvedene hrane, što predstavlja ogromno opterećenje za okoliš. U kontekstu emisija stakleničkih plinova, onima ispuštenim u atmosferu tijekom proizvodnje te hrane treba pribrojiti značajne količine metana koji nastaje razgradnjom bačene hrane na odlagalištima otpada (pri čemu je važno napomenuti da je staklenički potencijal metana 84 puta veći u odnosu na CO2). U slabije razvijenim zemljama primarno treba smanjiti gubitke hrane na polju te tijekom skladištenja, dok u razvijenim zemljama fokus treba biti na smanjenju gubitaka hrane u fazi maloprodaje odnosno uporabe u kućanstvima. Dakle, kako bi se postigli značajni pomaci u pogledu smanjenja bacanja hrane nužno je razvijanje specifičnih smjernica, alata i mehanizama i to na temelju točnih i potpunih podataka i pokazatelja za pojedinu zemlju. U Hrvatskoj se, primjerice, godišnje baci 380.000 hrane, a čak 53% nastalog otpada nastaje u kućanstvima.
Proizvodnja različitih kategorija hrane ima različit ekološki otisak i bitno se razlikuje prema količini emitiranih stakleničkih plinova. Čak 58 % emisija otpada na proizvodnju mesa i mliječnih proizvoda pri čemu je proizvodnja crvenog mesa najintenzvinija (Slika 2).
Općenito, promjene obrazaca prehrane trebale bi biti usmjerene na smanjenje konzumacije upravo tih kategorija hrane uz kompenzatorno povećanje konzumacije namirnica biljnog porijekla i zadržavanje adekvatnog unosa esencijalnih nutrijenata. Konkretne mjere i smjernice za promjenu prehrane moraju se razvijati uzimajući u obzir specifičnosti pojedinih populacija u kontekstu trenutnih obrazaca prehrane, nutritivnog statusa i potreba stanovništva i osiguravanja sigurnosti opskrbe hranom. U zemljama sa problemom pothranjenosti porast konzumacije životinjskih proizvoda mogao bi imati pozitivne učinke na nutritivni status i zdravlje populacije. Nasuprot tome, za rastući udio globalne populacije čije obrasce prehrane karakterizira previsok udio mesnih prerađevina i drugih visokoprocesuiranih namirnica, nužan je prijelaz na prehranu sa visokim udjelom cjelovitih namirnica biljnog porijekla i to ne samo u kontekstu učinaka na okoliš i klimu, već i u kontekstu pobojlšanja zdravlja tj smanjenja incidencije kroničnih nezaraznih bolesti (dijabetes, kardiovaskularne bolesti, metabolički sindrom, neke vrste karcinoma) kao vodećih uzročnika smrtnosti u tim zemljama. Predložene strategije trebale bi generalno rezultirati smanjenjnom globalnom prosječnom potrošnjom hrane životinjskog podrijetla s posebnim naglaskom na one populacije koje već konzumiraju natprosječne količine hrane animalnog porijekla. Značajno smanjenje globalne konzumacije mesa i mliječnih proizvda posebno u populacijama s najvećom konzumacijom, moglo bi smanjiti predviđene emisije za 55-72%. Prepolovljavanje količine bačene hrane moglo bi smanjiti emisije za dodatnih 22%.(3;5-7) Uspješnom primjenom kombinacije mjera za održiviju proizvodnju hrane, smanjenja gubitaka hrane i promjena obrazaca prehrane mogla bi se postići značajna smanjenja opterećenja okoliša u svih 5 prije spomenutih kategorija (Slika 3). Kako bi se značajno smanjio pritisak na obradive površine i potrošnja vode, najzančajnije je tehnološki unaprijediti poljoprivrednu proizvodnju; učinkovito smanjenje korištenja dušika i fosfora zahtjeva kombinaciju svih pristupa, uključujući promjene obrazaca prehrane, smanjenje gubitaka hrane, učinkovitiju i održiviju primjenu gnojiva dok je za značajno smanjenje emisija stakleničkih plinova najvažnije promijeniti obrasce prehrane na globalnoj razini.

Slika 3. Utjecaj smanjenja gubitaka hrane, promjena poljoprivredne proizvodnje i promjena prehrambenih navika na ukupni ekološki pritisak u 2050. godini (2)

Provedba tih mjera ovisit će o regulatornim okvirima i raspoloživim sustavima potpore u pojedinim regijama. U kontekstu poboljšanja tehnologija i praksi upravljanja u poljoprivredi predlaže se niz konkretnih rješenja, ali usvajanje tih opcija zahtijeva ulaganja u javnu infrastrukturu, učinkovite poticajne programe za poljoprivrednike (uključujući mehanizmi podrške za usvajanje najboljih dostupnih praksi) i bolje sustave regulacija (na primjer, uporaba i kakvoća vode).(8,9) Značajno smanjenje gubitaka hrane i stvaranja prehrambenog otpada zahtijevat će uvođenje mjera u cijelom lancu opskrbe hranom. U zemljama u razvoju to se primarno odnosi na ulaganja u poljoprivrednu infrastrukturu, te poboljšanja raspoloživih tehnologija skladištenja, transporta i distribucije hrane. U razvijenim zemljama, važno je ulagati u obrazovanje i kampanje za podizanje svijesti potrošača, označavanje hrane, poboljšanja pakiranja s ciljem produljujenja vijeka trajanja hrane i poticati promjene u zakonodavstvu u cilju promicanja zatvorenih opskrbnih lanaca (u kojima se otpad reciklira natrag u sustav).(10) Kako bi se značajno promijenili obrasci prehrane u razvijenim zemljama, nužan je integrirani, višekomponentni pristup koji uključuje niz jasnih mjera: kombinacija medijskih i obrazovnih kampanja; promjene sustava označavanja hrane i boljeg informiranje potrošača o učinku hrane na okoliš i zdravlje; uvođenje fiskalnih mjera, poput oporezivanja hrane obzirom na ekološki/ugljični otisak, subvencija za održivu proizvodnju hrane niskog ekološkog otiska te mjere za povećanje dostupnosti lokalno proizvedene hrane niskog ekološkog otiska. Važan prvi korak u tom procesu svakako je usklađivanje nacionalnih smjernica za zdravu prehranu sa znanstvenim dokazima o utjecajima obrazaca prehrane na zdravlje, okoliš i klimu.(11,12)
Utjecaj proizvodnje hrane na okoliš u bliskoj će se budućnosti znatno povećati. U nedostatku ciljanih mjera, nastavljanjem bau scenarija, to će rezultirati premašivanjem planetarnih granica i destabilizacijom ključnih procesa u ekosustavu Zemlje. Kako bi se izbjegao najcrnji scenarij ključno je potaknuti sinergijsko djelovanje s ciljem poboljšanja poljoprivredne proizvodnje, smanjenje gubitaka hrane te promjene obrazaca prehrane, uvijek uzimajući u obzir specifični lokalni kontekst. To će biti ključno za razvoj održivog sustava prehrane koji će se moći razvijati unutar planetarnih granica.

LITERATURA

1. Springmann, M., Clark, M., Mason-D’Croz, D. et al. Options for keeping the food system within environmental limits. Nature 562, 519–525 (2018).
2. IPCC, Global Warming of 1.5ºC, IPCC, Geneva 2018 (https://www.ipcc.ch/sr15/)
3. Bajželj, B., Richards, K. S., Allwood, J. M., Smith, P., Dennis, J. S., Curmi, E., & Gilligan, C. A. Importance of food-demand management for climate mitigation. Nature Climate Change, 4(10), 924-929 (2014).
4. https://ourworldindata.org/food-choice-vs-eating-local)
5. Stehfest, E., Bouwman, L., van Vuuren, D.P., den Elzen, M.G.J., Eickhout, B., Kabat, P. Climate Benefits of Changing Diet. Climate Change 95, 83-102 (2009).
6. Tilman, D. & Clark, M. Global diets link environmental sustainability and human health. Nature, 515(7528), 518-522 (2014).
7. Popp, A., Lotze-Campen, H., Bodirsky, B. Food consumption, diet shifts and as¬sociated non-CO2 greenhouse gases from agricultural production. Global Environmental Change, 20(3), 451-462 (2010).
8. Beach, R. H. et al. Global mitigation potential and costs of reducing agricultural non-CO2 greenhouse gas emissions through 2030. J. Integr. Environ. Sci. 12, 87–105 (2015).
9. Mueller, N. D. et al. Closing yield gaps through nutrient and water management. Nature 490, 254–257 (2012); corrigendum 494, 390 (2013).
10. Parfitt, J., Barthel, M., Macnaughton, S. Food waste within food supply chains: quantification and potential for change to 2050. Phil. Trans. R. Soc. B 365, 3065–3081 (2010).
11. Mozaffarian, D. Dietary and policy priorities for cardiovascular disease, diabetes, and obesity: a comprehensive review. Circulation 133, 187–225 (2016).
12. Ritchie, H., Reay, D. S., Higgins, P. The impact of global dietary guidelines on climate change. Glob. Environ. Change 49, 46–55 (2018).

/by

Krizni izazovi 2021.

Mnogi danas stalno ponavljaju kako 2020. godina konačno prolazi, nadajući se da sve nedaće odlaze zajedno s njom. Naravno, činjenica da će Zemlja u ponoć zatvoriti puni krug (zapravo elipsu) oko matične nam zvijezde Sunca u odnosu na 1. siječanj 2020. ne znači da će sva zla iz tog proteklog ciklusa nestati sama po sebi.

Nažalost, ne ide to tako.

U ponoć možemo ritualno zamijeniti kalendare, naravno da ćemo svi jedni drugima poželjeti sretnu novu godinu, bolju od protekle, naravno da se svi nadamo da će 2021. biti dosadnija i manje izazovna od 2020. I doista, 2020. godina je obilovala katastrofama i krizama, kakve smo mogli zamišljati samo u crnom humoru ili u scenarijima jako loših filmova katastrofe. Sigurno je da ćemo svi pamtiti tu nesretnu 2020., vjerojatno ćemo pričama o njoj i dosađivati našim unucima.

Ipak, ne smijemo zaboraviti ni dobre stvari koje su nastale kao odgovor na sve te krize. Neke od tih stvari su tek načete i najiskrenije se nadam da ćemo ih dalje razvijati, kako bismo se efikasnije suočavali sa znatno većim krizama u koje smo duboko uronjeni. Izazovi pandemije su ponovo ujedinili mnoge znanstvenike, sada fokusirane na njeno efikasno suzbijanje. Danas su nam na raspolaganju takva znanja, vještine i oprema da smo uspjeli u svega nekoliko mjeseci riješiti važne detalje strukture virusa SARS-CoV-2 te na temelju toga razviti i nekoliko cjepiva. S druge strane, očekujući to moćno oružje, pribjegli smo klasičnim epidemiološkim mjerama, koje se nisu mijenjale već nekoliko stoljeća. No, za efikasnost svih tih mjera je ključna solidarnost i duboka svijest da svi zajedno činimo zajednicu, da nismo atomizirani pojedinci, nego međusobno ovisni dijelovi društva. U tom smislu, pandemiju trebamo smatrati globalnom i sveprožimajućom porukom, koja nas poziva na obnovu tih, pomalo zatomljenih vrijednosti.

Iako je znanost na prvoj liniji borbe protiv pandemije, društvo u cjelini mora biti spremno prihvatiti znanstvene spoznaje i dostignuća te shvaćati opću dobrobit, koja je sadržana u znanosti. Naprosto, pandemija je bolest cijelog društva i samo kao jedinstveno društvo je možemo suzbiti.

Težak je to zadatak i to je jedan od većih izazova u godinama u kojima trenutno živimo.

Sretna nam nova 2021. godina!

/by