Globalni dan prekoračenja planetarnih resursa

U ovoj godini nam je preostalo još 155 dana, a već sada smo globalno prekoračili resurse koji su nam na planetarnom raspolaganju, a koje naš planet Zemlja može obnoviti. Konkretno, 29. srpnja je obilježen globalni dan prekoračenja Zemlje ili Earth Overshoot Day. Drugim riječima, globalni nam je prosjek potrošnja 1,7 planeta. Time nastavljamo višedesetljetni trend pomicanja tog dana prema sve nižim datumima. Mala iznimka se dogodila 2020. godine, što se pripisuje utjecaju pandemije COVID-19. Nažalost, pokazalo se da je taj pozitivni pomak samo trenutačni poremećaj te da i dalje ne odstupamo od ponašanja prema obrascu business as usual. Unatoč svim spoznajama o klimatskim promjenama i njihovim uzrocima te krizi bioraznolikosti, unatoč svim nastojanjima globalnog klimatskog pokreta, i to u svim sektorima, od građanskih inicijativa, preko nevladinih organizacija pa sve do međuvladinog panela za klimatske promjene, brojke neumoljivo ukukazuju na razočaravajuću činjenicu da i dalje ne odstupamo od srljanja u propast. Globalna zdravstvena kriza uzrokovana pandemijom COVID-19 je donijela na vidjelo mnoge probleme, ali su se u suočavanju s njom stvorila i brojna rješenja, koja su ulijevala nadu u skretanje na novi, održiviji kolosijek. Nažalost, sve se to pokazalo kao lažna nada i to je bjelodano iz ovogodišnjeg datuma prekoračenja globalnih resursa. 

 

Zanimljivo je pogledati kako s prekoračenjem globalnih resursa stoje pojedinačne zemlje. Dan prekoračenja planetarnih resursa prvi je dosegao Katar, i to 9. veljače. Slijede mnoge zemlje koje su veliki proizvođači fosilnih goriva, među kojima možemo izdvojiti Sjedinjene američke države i Kanadu (14. ožujka). S druge strane, zemlje tzv. globalnog juga bilježe dan prekoračenja u prosincu ili za njih taj datum čak nije ni primijenjiv. Što se Hrvatske tiče, dan prekoračenja resursa Zemlje, s našim ekološkim otiskom od 3,92, nastupio je 6. lipnja. Zanimljivo je da to našu zemlju čini za 1 dan lošijom od Kine, koju obično smatramo vrlo neodrživom zemljom – njen dan prekoračenja resursa je bio 7. lipnja. Ti podaci nas navode da podsjetimo na jedan od naglasaka našeg Apela: “To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja.” Ni jedna zemlja nije isključena iz globalnih nastojanja, potrebnih za uspješan izlazak iz klimatske krize. Nažalost, mnogi potezi koje poduzimamo i dalje su vrlo udaljeni od poželjne klimatske akcije. Jedan od primjera je i upravo danas otvoren natječaj Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost za nabavku kondenzacijskih bojlera i kotlova – to ocijenjujemo kao potpuno krivi smjer, protivan zahtjevima Zelenog plana, a i trendovima prekida korištenja takvih plinskih uređaja u rastućem broju zemalja.

Globalni dan prekoračenja Zemlje je uspostavila Global Footprint Network, istraživačka organizacija, koja se bavi razvojem mjerila održivosti. Određuje se dijeljenjem globalnog biokapaciteta (količine prirodnih resursa koje Zemlja stvara određene godine) sa svjetskim ili nacionalnim ekološkim otiskom (antropogenom potrošnjom prirodnih resursa u godini) te množenjem tog kvocijenta s 365 (ili 366 u prijestupnim godinama).

/by

Potpuno pogrešan pristup

U Švicarskoj nadležni ulažu 4,8 milijardi franaka kako bi potoke i rječice, koje su svojedobno pretvorili u “otvorene cijevi”, vratili u prvobitno stanje i revitalizirali. “Hrvatske vode” još su na “nižem stupnju razvoja”: kod nas, u modi je betonizacija.

Prije nekoliko mjeseci pratili smo borbu građana Pazina za očuvanje Pazinčice, koju oni jednostavno zovu Potok. Ukratko, radi se o namjeri Hrvatskih voda da ‘uredi’ tu riječicu betoniranjem korita i obale, što je uzrokovalo provalu negodovanja velikog dijela građana Pazina. Argumentacija Hrvatskih voda i lokalne vlasti je svanje poplava i erozije zemljišta.

Istina je, rijeke se imaju običaj s vremena na vrijeme izlijevati iz svog korita i isto tako običavaju postupno mijenjati svoj tok, pri čemu dolazi do erozije. No, bez obzira na to što takvi “običaji” vodotokova ponekad imaju katastrofalne posljedice, ne smijemo zaboraviti i da su oni vrlo bogata staništa i važni dijelovi ekosustava. Isto tako, ne smijemo zaboraviti i da ljudi oduvijek žive s rijekama, da su one nerijetko središta društvenog života, zabave i svega onoga što život čini vrijednim. Kultivirane rijeke i potoci, drugim riječima kanali, nikad nemaju tu draž, a i bioraznolikost je u takvim sustavima znatno siromašnija nego u prirodnim vodotocima.

Danas je javnosti predstavljen projekt revitalizacije potoka Chriesbach. Na 12 štandova znanstvenici Eawaga su zainteresiranim građanima demonstrirali kako je tekao cijeli proces te kojim se sve metodama prati kvaliteta vode. Već se sad vidi značajan pomak u bioraznolikosti, koji upućuje na to da su se napori isplatili i da se potok vraća u svoje prirodno stanje. Osobito me zanimalo što hidrogeolozi i biolozi misle o betoniranju obala.

Obnova potoka Chriesbach odlično ilustrira kako se glupost i neodgovoran odnos prema prirodnim resursima nakon nekog vremena obija lokalnoj zajednici o glavu. Nakon što sam dr. Kurth i dr. Schirmera upoznao s primjerom Potoka, Muzila i još nekih prirodnih dobara Republike Hrvatske dr. Kurth je odvratila: “Često se betoniranje obala vodotokova argumentira obranom od poplava i erozije. Međutim, iako je to na prvi pogled logičan argument, on se temelji na nerazumijevanju rijeka kao dinamičkog sustava, koji ne uključuje samo vodu koja teče, nego i onu koja je sadržana u okolnom tlu. Zaustavimo li tu dinamiku, zapravo poplave poprimaju veće razmjere, jer više nema poroznog tla koje može upiti velik dio vode, nego se ona sva izlijeva iz korita.” Dr. Schirmer je istaknuo: “Ekosustavi su najsloženiji sustavi na Zemlji i mi ih ne razumijemo u potpunosti. Ono što je sigurno jest da i male promjene mogu dovesti do nesagledivih posljedica. Ovo što se čini vodotokovima, a i zemljištu, nisu male promjene.”

Govoreći o primjeru pazinskog Potoka i pulskog Muzila, možemo očekivati da ćemo, kao društvo u cjelini, u vrlo skoroj budućnosti shvatiti što smo učinili i kako ta područja zapravo želimo vratiti u prirodno stanje. Postavlja se pitanje jesmo li spremni u toj bliskoj budućnosti uložiti ogromna financijska sredstva kako bismo ta prirodna dobra vratili u stanje slično onome u kakvom su ona danas. A, s obzirom na trendove, lako bi nam se moglo dogoditi da to i EU zatraži od nas. Naime, na kraju razgovora, dr. Schirmer mi je rekao da Švicarska u idućih osamdeset godina planira revitalizirati 4000 km vodotokova. Za taj obiman projekt predviđeno je proračunsko izdvajanje od 60 milijuna švicarskih franaka godišnje, dakle ukupno 4,8 milijardi franaka. Osim toga, na kraju treba istaknuti da na razini EU djeluje međunarodna mreža ECRR (European Centre for River Restoration) sa sličnom svrhom.

U svjetlu svega toga, predstavnicima vlasti treba postaviti i stalno ponavljati isto to pitanje, jesu li spremni snositi odgovornost za (ne samo financijsku) štetu koju će cijelom društvu nanijeti neodgovornim odnosom prema prirodnim bogatstvima.

(Članak je originalno objavljen 2014. na h-alteru)

/by

S vodom preko grla

Samo dva dana nakon početka provedbe Zelenog plana, najrazvijeniji dijelovi Europske unije su pogođeni poplavama nezapamćenih razmjera. Sve učestalije ekstremne vremenske prilike, nedvojbeno pogonjene galopirajućim klimatskim promjenama, time su još jednom jasno demonstrirale ozbiljnost situacije u kojoj se svi, bez iznimke, nalazimo. Same slike poplava, koje danas pristižu iz Njemačke, Francuske, Nizozemske i Belgije, doista su zastrašujuće, a još je teže slušati brojeve preminulih, kao i onih čije su sudbine trenutno nepoznate. No, radi se ujedno i o najrazvijenijim zemljama EU i sama ta činjenica jasno pokazuje kako nitko nije izuzet iz katastrofe u koju smo duboko zaglibili. Poplavama nešto manjih razmjera svjedočimo i u drugim zemljama, uključujući i Hrvatsku, ali i Bosnu i Hercegovinu, no ovoga su puta ipak najpogođeniji upravo oni najrazvijeniji.

Nažalost, radi se o onome o čemu već dugo najizravnije govore mladi diljem svijeta, okupljeni u globalni pokret srednjoškolaca: klimatske promjene nisu akademska apstrakcija, koja će se možda dogoditi u nekoj dalekoj budućnosti i negdje daleko. One su tu, one su naša svakodnevica.

Klimatske promjene su sve zornije i sve izrazitije mijenjaju naš način života. S druge strane, civilizacija je krhka tvorevina, koja se vrlo lako može urušiti. Vidjeli smo i u bliskoj prošlosti kako relativno mali poremećaji mogu imati značajan negativan utjecaj na funkcioniranje ljudskog društva. Na primjer, jedna malo jača vulkanska erupcija na Islandu je dovoljna za privremeno zaustavljanje zračnog prometa između Europe i Sjeverne Amerike. No, od takvih kratkotrajnih poremećaja, bez obzira na njihov intenzitet, dosta brzo i oporavljamo. No, kad govorimo o klimatskim promjenama, govorimo o neusporedivo većoj, dugotrajnijoj, dalekosežnijoj i sveprožimajućoj katastrofi, u samoj svojoj prirodi kompleksnoj.

Kompleksan problem zahtijeva kompleksni sustav rješenja. Njegov sveprožimajući utjecaj zahtijeva multisektorski odgovor. Nažalost, svjedočimo i predugoj povijesti sustavnog guranja tog problema pod tepih. Znanstvenici upozoravaju međunarodnu zajednicu već više od 30 godina na klimatske promjene i prijetnje od njihovih različitih manifestacija, kao što su globalno zatopljenje, povećanje učestalosti ekstremnih vremenskih prilika, zakiseljavanje oceana, rast razine mora, poremećaj hidrološkog ciklusa, gubitak bioraznolikosti itd. No, u tom je razdoblju propušteno previše prilika za adekvatno djelovanje, zbog čega smo se našli u problemu, koji je danas znatno veći nego prije tih 30 godina. Zato je ono što danas moramo učiniti kako bismo obuzdali klimatske promjene znatno radikalnije u odnosu na zahtjeve obuzdavanja klimatskih promjena prije 30 godina. A svakom daljnjom odgodom djelovanja problem postaje sve veći te i potrebni odgovori postaju radikalniji.

Svjesni svega toga, na međunarodnoj smo razini donijeli niz smjernica, koje su najbolje kondenzirane u Pariškom sporazumu. Iako nesavršen, taj je sporazum, s ciljem obuzdavanja porasta globalne prosječne temperature “dosta ispod +2 °C u odnosu na predindustrijsko doba” trenutno najbolji okvir za djelovanje kojim trenutno raspolažemo. Iz zahtjeva tog sporazuma proizlazi vezano zakonodavstvo, između ostalog i ono Europske unije, u okviru Zelenog dogovora. Ni taj Zeleni dogovor nije savršen. I sami smo u procesu njegovog donošenja zahtijevali ambicioznije ciljeve, tj. radikalniju stopu smanjenja emisija ugljikovog dioksida. No, to je najbolje što trenutno imamo te moramo djelovati tako da iz tog dogovora izvučemo i više od njegovih ciljeva. Upravo prije 3 dana, 14. srpnja 2021., Europska Unija je krenula s provedbom Zelenog dogovora, i to donošenjem obimnog paketa od 13 zakona.

U očekivanju novog, 6. izvještaja IPCC-a, koji se očekuje tijekom 2022., svjedočimo sve očitijim klimatskim promjenama. Na naplavinama doslovno uništenih njemačkih gradova sve više prominetnih političara najavljuje zabranu ekstrakcije ugljena i drugih fosilnih goriva. Kad političari, među kojima ima i onih koji su donedavno umanjivali značaj klimatske krize, sad javno pozivaju na direktnu klimatsku akciju, onda znamo da nam je voda doprla preko grla.

/by