1 °C Rising – 2 godine s prekrasnom knjigom

Prije točno dvije godine, u poštanskom sandučiću na poslu me dočekala jedna lijepa knjiga, čiji sam izlazak već neko vrijeme željno iščekivao. Knjiga “1 °C Rising – Stories from the Front of Climate Change”, samizdat Luke Tomca, dugogodišnjeg aktivista, voditelja klimatskog programa Zelene akcije i mog prijatelja, kojega bi na jedan način mogli smatrati i “kumom” inicijative Znanstvenici za klimu, doista me oduševila ne samo kvalitetom izrade, nego još puno važnije i njenim sadržajem. I samo financiranje kroz crowd funding je tu knjigu učinilo još više “našom”, time nam šaljući poruku da smo svi u krizi o kojoj knjiga na jedinstven način progovara.

Kroz dugo vremensko razdoblje prije izlaska knjige surađivao sam s Lukom kroz različite kampanje Zelene akcije vezane uz klimatske promjene i vezane teme. Možda je najvažnija kampanja bila ona vezana uz Plomin C, ali to je samo jedna od njih. Sreo sam Luku i u Parizu, gdje je objektivom hvatao mnoge bitne detalje masovnih uličnih zbivanja oko tog povijesnog COP-a. A između svih tih kampanja i pojedinačnih događaja, Luka je proputovao svijet marljivo bilježeći svjedočanstva o kotrljajućoj katastrofi klimatske krize, i to od zajednica što obitavaju u najzabitijim dijelovima svijeta pa do klimatskih pregovora na vrhu. Zato je ova knjiga jedan vrlo vrijedan dokument vremena u kojem živimo.

Sasvim logično, nominirao sam tu knjigu za priznanje “Kruno Sukić” u kategoriji Knjiga godine, koje Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku dodijeljuje jednom godišnje. Ovdje u cjelosti prenosim svoje obrazloženje te nominacije

Predložena knjiga, pisana na engleskom jeziku, je rezultat dugogodišnjeg požrtvovnog rada, koji je autora, s fotoaparatom u rukama, odveo na gotovo sve kontinente, kako bi bilježio slike i priče s prve linije rastuće klimatske krize. Njegove iznimne fotografije svjedoče o svoj dubini klimatske krize te njenim posljedicama. One nas, u kombinaciji s brižljivo prikupljenim tekstualnim svjedočanstvima i intervjuima, vode u samo srce krize. Na njima se izmijenjuju priče pojedinaca, narativi zajednica, degradacija čitavih ekosustava, od prašuma i oceanskih otočja do našeg neposrednog susjedstva. Knjiga je sastavljena kao svjedočanstvo velikih gubitaka i njihovih posljedica koje se događaju pred našim očima. Pritom je naglašena potreba za revitalizacijom urođenih nam narativa o našim neraskidivim vezama s okolišem, narativa koje brižljivo čuvaju tradicionalne zajednice, a koji su dobrim dijelom zaboravljeni u suvremenim društvima ucijenjenim umjetno stvorenim imperativima, koje nameće prevladavajuća socio-ekonomska paradigma. Ovo zato nije priča o znanstvenim i tehnološkim rješenjima, koja se suočavaju s još uvijek rastućim emisijama stakleničkih plinova i, posljedično, rastućoj temperaturi i svim prirodnim simptomima klimatske krize. Priča je to koja na prvu liniju dovodi ljude – ljude i društvene pokrete, kako tradicionalne, tako i one koji izrastaju unutar suvremenog društva, a koji svojim upornim i požrtvovnim radom, čuvaju upravo taj utišani narativ o neraskidivim prirodnim vezama, svetosti zemlje, jedinstvu i, naposljetku, solidarnosti. Knjiga je to čije nas listanje ispunjava tugom za izgubljenim i onim što pred našim očima nestaje, ali i nadom u pozitivnu promjenu, kojoj vodi snaga zajedničkog i solidarnog djelovanja, razmjene iskustava i znanja, osluškivanja priča ispisanih u pijesku ispiranom morskim valovima,  šaptom govorenih vjetrom.

Uzmite tu knjigu u ruke, prolistajte je i uživajte u fotografijama, koje prenose jednu tragičnu priču našeg vremena. Pročitajte i popratni tekst. Knjiga Luke Tomca nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Hvala ti, Luka, na važnom poslu kojeg toliko uporno radiš!

/by
,

14. rođendan prvog domaćeg priručnika o klimatskim promjenama

U veljači 2007. godine izdan je prvi domaći priručnik o klimatskim promjenama, namijenjen učiteljima i učenicima srednjih škola u Hrvatskoj. Knjigu su osmislili i napisali moj mentor, profesor na kolegiju socijalne ekologije, sociolog Vladimir Lay, moj drugi mentor (mentor prilikom izrade i obrane doktorskog sinopsisa), također sociolog Krešimir Kufrin, i ja, tada studentica 4 godine filozofije i sociologije. Znakovito je da su se upravo tri sociologa tada prihvatila tog posla, shvaćajući da porast globalne temperature i moguće posljedice nisu samo intrigantan prirodoslovni fenomen, već fenomen koji uzroke ima u društvenom uređenju, fenomen koji će se negativno odraziti na društvo u kojem živimo, te problem koji će biti potrebno rješavati ne samo kroz tehnološke, već i društvene inovacije.

U sklopu projekta osposobljavanja za provedbu Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime i Kyotskog protokola, uz financijsku podršku LIFE3 programa – izašla je “Kap preko ruba čaše” (u podnaslovu Klimatske promjene – svijet i Hrvatska). Zadaća ove knjižice bila je da na jednostavan i razumljiv način učiteljima i učenicima objasni uzroke i posljedice globalnog zagrijavanja, društvenu i političku reakciju na problem globalnog zagrijavanja, u globalnom i Hrvatskom kontekstu, te da nagovijesti moguće korake u rješavanju tog problema.

Te, 2007 i sljedeće godine, obišli smo stotinjak škola diljem Hrvatske, održavajući predavanja o klimatskim promjenama i dijeleći edukativne materijale (knjigu, prezentacije za predavanje i video o klimatskim promjenama u Hrvatskoj).

Nakon 14 godina, osim što nije popratio događaje na međunarodnom političkom planu i porast emisija nakon 2007., priručnik vrlo dobro ‘funkcionira’ i dalje. Najveća promjena od tada, koju sam osobno zamijetila, jest da smo na predavanjima 2007 i 2008 o posljedicama klimatskih promjena govorili većinom u nekom budućem vremenu, danas kada govorimo o posljedicama klimatskih promjena, govorimo u prezentu.

https://ec.europa.eu/environment/life/project/Projects/index.cfm?fuseaction=home.showFile&rep=file&fil=Kapprekorubacase.pdf

/by

Kako promijeniti sve?

Točno u ponoć po našem vremenu izašla je nova knjiga poznate autorice i aktivistice Naomi Klein (koju potpisuje s autoricom knjiga za djecu i mlade Rebecom Stefoff). Nakon njene serije knjiga fokusiranih na klimatske promjene (“Ovo mijenja sve” i “Na vatri”), čitač elektroničkih knjiga mi je današnje dobro jutro poželio novim naslovom, koji postavlja pitanje: “Kako promijeniti sve?”

Doista, nakon preciznog adresiranja onoga što mijenja sve, svaki pripadnik klimatskog pokreta, kao i svi oni koji aktivno ili tek s margine prate zbivanja, više puta se našao u situaciji samorefleksije, kad u očaju postavlja pesimističko, defetistističko pitanje “A kako sad da sve to promijenimo?” No, jedna od važnijih osobina svih djela Naomi Klein jest upravo jaka optimistička, izrazito poticajna nota kojom zaključuje svoje tekstove. Zato i naslovno pitanje ove knjige treba čitati kao još jedan poziv na akciju. Doista, prelistavanje knjige i čitanje naslova poglavlja obećava upravo takav sadržaj: “Djeca stupaju u akciju”, “Grijači svijeta”, “Klima i pravda”, “Spaljivanje prošlosti, kuhanje budućnosti”, “Borba dobiva oblik”, “Zaštita njihovih domova – i planeta”, “Mijenjanje budućnosti”, “Zeleni novi plan” i, zaključno: “Priručnik za mlade aktiviste” te “Vi ste ta Treća vatra”.

Povišene temperature, požari u Amazonskoj prašumi, Kaliforniji, Australiji… superoluje… iznenadne vrlo obilne kiše kod nas… svi ti događaji postaju sve češći i vremenske prilike postaju sve nepredvidljivije. A ovo što sam naveo su tek neke od mnogih učinaka klimatskih promjena kojima već sada svjedočimo. No, oko nas su i dobre vijesti. Jedna od njih je i da svatko od nas može nešto učiniti po pitanju klimatskih promjena. Na ulicama, dvoranama, pa i unutar akademskih institucija klimatski pokret buja i raste. Pokret ne reagira samo na klimatske promjene i njihove okolišne efekte, nego sve glasnije i artikuliranije postavlja pitanja klimatske pravde i pravedne raspodjele odgovornosti. Mladi ljudi nisu tek sljedbenički dio tog globalnog pokreta, oni ga danas predvode, utabavaju mu staze i daju mu jedan sasvim novi oblik. Oni nam poručuju da je ovaj trenutak globalne opasnosti za cijelo čovječanstvo također i trenutak velike prilike – prilike da se sve promijeni.

Knjiga je puna osnažujućih priča o mladim vođama pokreta iz cijelog svijeta. Time se nova knjiga nagrađivane autorice, koja je postala i jedan od najistaknutijih glasova koji artikuliraju zahtjev za globalnom klimatskom pravdom, prvenstveno obraća mladima, dajući im pregled trenutnog stanja klime i klimatskog pokreta. Iz toga gradi i priručnik za akciju, kako bi sudjelovali u preoblikovanju planeta i društva, koje će naslijediti.

/by
,

Profesor Pol ep. 3

Uzrok aktualnih klimatskih promjena – čovjek ili priroda?

autor teksta: Nikola Biliškov     scenarij: Vedran Kojić      crtež: Fran Strukan;  Robert Solanović

 

Ljudske emisije ugljikovog dioksida danas značajno nadmašuju sve njihove prirodne izvore. Štoviše, ljudski utjecaj na klimu danas višestruko nadmašuje sve ostale prirodne fakore. Zato s punom sigurnošću tvrdimo da su ljudske aktivnosti glavni uzročnik aktualnih klimatskih promjena. Ta dalekosežna tvrdnja se temelji na ogromnom broju rezultata znanstvenih mjerenja i teorijskih modeliranja. Naime, razmatranjem različitih, međusobno neovisnih, linija dokaza, znanstvenici su pokazali da sve one vode jednom te istom zaključku, vrlo neugodnom, ali i kontraintuitivnom. Suvr emeni klimatski sustav je naprosto pretrpan otiscima ljudskih prstiju. Klimatske promjene su se, međutim, događale kroz cijelu geološku prošlost našeg planeta. No, današnje znanje nam omogućuje preciznu rekonstrukciju klimatskih promjena u prošlosti i trend koji trenutno opažamo, ali i pouzdano predviđanje promjena u budućnosti.Kretanje prosječne globalne temperature u usporedbi s uzrocima. Prirodni uzroci obuhvaćaju promjene u Zemljinoj orbiti te Sunčevu i vulkansku aktivnost. Ljudski faktori obuhvaćaju troposferski ozon, antropogene troposferske aerosole, poljoprivredu i stakleničke plinove.

Unatoč tome, vrlo je uvriježen mit da aktualne klimatske promjene sigurno nije uzrokovao čovjek, jer su se one događale i u prošlosti, kad ih sigurno nije uzrokovao čovjek. Taj mit se pojavljuje u različitim inkarnacijama i poricatelji ga obično izriču kao krunski, neoboriv argument.

No, taj mit obiluje pogreškama. U prvom redu se radi o logičkoj pogrešci skakanja na konkluziju, koja je uzrokovana prekomjernim pojednostavljenjem. Premise tog zaključka su, naime, valjane: (i) klimatske promjene su se događale u prošlosti; (ii) uzroci tih promjena su prirodni.

No, tim premisama nedostaju mnoge činjenice, nužne za pravilno adresiranje uzroka aktualnih klimatskih promjena.

Danas razumijemo uzroke klimatskih promjena u prošlosti. Osim toga, u XIX. stoljeću su Fourier, Tyndall,  Arrhenius i drugi pokazali da povećanje koncentracije CO2 i drugih stakleničkih plinova jako utječe na stanje atmosfere, što je omogućilo i predviđanje danas opažanih trendova. Te spoznaje su temelj današnjih sofisticiranih modela, koji vrlo pouzdano rekonstruiraju i predviđaju klimatske trendove, uzimajući u obzir sve moguće faktore. Na primjer, ti modeli predviđaju da povećanje koncentracije CO2 uzrokuje povećanje temperature u troposferi, uz hlađenje viših slojeva atmosfere, a upravo je to ono što opažamo. Prirodni uzroci bi uzrokovali simultano zagrijavanje svih slojeva atmosfere.

Nadalje, promjene u Zemljinoj orbiti se događaju na znatno duljim vremenskim skalama. Naravno, i Sunce ima izrazit utjecaj na klimu. No, danas mnogim instrumentima pratimo aktivnost Sunca i, na temelju tih mjerenja, bismo očekivali blagi pad temperature. Vulkanske erupcije dominantno emitiraju prašinu, koja hladi Zemlju, a ukupna količina CO2 u vulkanskom plinu je praktički zanemariva u odnosu na onaj iz antropogenih emisija. Ne samo količina, nego i izotopni sastav te drugi parametri vrlo jasno ukazuju na porijeklo većine suvišnog CO2 u atmosferi.

Znamo, osim toga, da CO2, bez obzira na njegovu malu koncentraciju u atmosferi, kroz isprepletenu mrežu povratnih sprega, jako utječe na stanje atmosfere.

Zamislimo da, ušavši u neku zgradu, naiđemo na čovjeka u lokvi krvi. Prestravljeni gledamo potpuno krvavu prostoriju, s tragovima borbe posvuda. Posvuda su ostali i otisci prstiju, a u kupatilu neki čovjek, čija je košulja krvava, pere nož. Koji će biti vaš zaključak? Hoćete li možda utvrditi da je čovjek umro prirodnom smrću, jer su ljudi oduvijek umirali prirodnom smrću? Ili ćete zaključiti da ga je zaklao onaj koji upravo pere nož? Tvrdnja da su aktualne klimatske promjene posljedica prirodnih procesa jer su one kroz cijelu prošlost bile uzrokovane prirodnim procesima posljedica je upravo takvog (namjerno) pogrešnog zaključivanja.

/by

Luda kuća

Iz pera poznatog klimatologa i geofizičara Michaela E. Manna i ilustratora Toma Tolesa dolazi nam vrlo zanimljivo štivo naslovljeno “The Madhouse Effect“. Kombinacijom izuzetno pitkim i duhovitim jezikom pisanog teksta i odličnih karikatura, autori nam predstavljaju strategije vratolomnih izvrtanja logike i izvlačenja znanstvenih činjenica iz konteksta, kojima se obilno služe poricatelji klimatskih promjena. Kroz britku dekonstrukciju tih poricateljskih mitova autori objašnjavaju jasne dokaze da je ljudska aktivnost promijenila Zemljinu klimu.

Svjedoci smo konstantnih i stalno razvijajućih ostrašćenih nastojanja poricatelja klimatskih promjena da u javnom diskursu opovrgne široki znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama. Kao vrhunski klimatolog, ali isto tako i vrhunski komunikator znanosti, Mann u svom dijelu knjige komunicira suvremena dostignuća klimatologije i srodnih znanstvenih disciplina. S druge strane, Tolesove karikature nesmiljeno ogoljuju protuznanstvene strategije, temeljito ih dekonstruirajući do njihovih pristranih komponenata, pomažući čitateljima da u sveprisutnim medijskim prilozima uočavaju te zablude. Tim sinergijskim djelovanjem znanstvenika i ilustratora nastalo je djelo, koje znatno oživljava sumornost, bezizlaznost i fatalizam, sveprisutan u klimatskoj literaturi.

Izvor: karikatura Pata Bagleya, objavljena 26. listopada 2020. u The Salt Lake Tribune.

Ova knjiga je namijenjena ljudima najšireg spektra razina stručnosti po pitanju klimatskih promjena. Njen vrlo pitak i duhovit jezik čini je lako čitljivom i razumljivom i onima koji imaju tek vrlo osnovnu predodžbu o klimatskim promjenama. No, čvrsta utemeljenost na najnovijim znanstvenim spoznajama knjigu istovremeno čini zanimljivom i ekspertima iz područja klimatskih znanosti. Osim toga, mi znanstvenici iz te knjige možemo puno naučiti o komunikaciji znanosti.

Michael E. Mann je trenutno ravnatelj Earth System Science Center na Pennsylvania State University. Njegovi najznačajniji znanstveni doprinosi se odnose na razumijevanje povijesnih klimatskih promjena, što se temelji na mjerenjima temperature u zadnjih 1000 goodina. On je uveo i razvio metode nalaženja obrazaca u povijesnim klimatskim promjenama, kao i izoliranja klimatskih signala iz vrlo šumovitih podataka. Širokoj je javnosti njegov najpoznatiji doprinos onaj iz rada kojeg je kao glavni autor objavio sa svojim timom 1999., a u kojem je rekonstruirano kretanje temperature u zadnjih 1000 godina, što je prikazano poznatim grafom “hokejske palice”. Stalni je suradnik IPCC-a, a u IPCC-evom izvještaju iz 2001. godine je bio jedan od osam glavnih autora poglavlja “Observed Climate Variability and Change“.

Izvor: https://climateone.org

Tom Toles je istaknuti politički ilustrator i karikaturist. Njegove karikature odišu progresivnim stavovima. Najviše je surađivao s The Buffalo Courier-Express, The Buffalo News i The Washington Post. Uz čestog protagonista slonića imenom Punk, ilustracije često sadrže i njegov mali autoportret na marginama. 1990. godine je za svoj rad dobio Puliterovu nagradu, ali treba istaknuti i Herblockovu nagradu te nagradu Nacionalnog karikaturističkog društva. Prije umirovljenja 2020. objavio je Tom Toles’s final cartoon, u kojem jasno zagovara glasanje protiv Donalda Trumpa, naročito naglašavajući negativne antiklimatske aspekte njegove politike.

 

Knjigu je izdao Columbia University Press 27. rujna 2016., a više o knjizi možete naći ovdje. 

/by
,

Profesor Pol, ep. 2

Tko je kriv, vulkani ili čovječanstvo?

autor teksta: Nikola Biliškov     scenarij: Vedran Kojić      crtež: Fran Strukan;  Robert Solanović

U zadnja dva stoljeća, koja su u odnosu na trajanje geoloških razdoblja tek trenutak, udio ugljikovog dioksida u atmosferi je porastao za više od 46 % u odnosu na predindustrijsko doba, odnosno više od 40 % u odnosu na najveću koncentraciju CO2 u zadnjih 400 000 godina. Ljudske aktivnosti su u tom razdoblju rezultirale erupcijom emisija ugljikovog dioksida, čiji je intenzitet nezabilježen u dugoj geološkoj povijesti Zemlje. Štoviše, antropogene emisije su neusporedivo intenzivnije. Ljudske aktivnosti rezultiraju većim količinama emitiranog ugljikovog dioksida od svih prirodnih zajedno. U odnosu na vulkane, erupcija CO2 uzrokovana našim aktivnostima je više od 100 puta jača od svih vulkana zajedno.

 

Unatoč tim činjenicama, vrlo je ukorijenjena tvrdnja da su ljudske aktivnosti tek u zanemarivoj mjeri odgovorne za aktualni suvišak udjela CO2, koje bi, prema tim tvrdnjama, trebalo pripisati vulkanskoj aktivnosti. Naravno, nedvojbeno je da vulkani tokom erupcija emitiraju određene količine CO2. Istina je i da je tokom vrlo dugih geoloških razdoblja vulkanska aktivnost značajno doprinjela koncentraciji CO2 u atmosferi. No, tokom zadnjih nekoliko stoljeća vulkanska je aktivnost premala da bi značajno doprinosila udjelu CO2. Štoviše, velike vulkanske erupcije koincidiraju s kratkim razdobljima zahlađenja, ali ne utječu na ukupan rastući trend prosječne globalne temperature.

Dvije su glavne vrste vulkana: podmorski i oni koji eruptiraju u atmosferu. Podmorski su znatno brojniji i čine oko 90 % svih vulkana. No, emisije tih vulkana s oko 100 milijuna tona CO2 godišnje nisu značajne.[1] To je količina koju godišnje emitira tek jedna jedina prosječna savezna država u sastavu SAD-a. Ljudi ukupno proizvode 350 puta više CO2 godišnje. Osim toga, većinu CO2 nastalog podmorskim vulkanskim erupcijama apsorbira ocean. Isto tako, nastali bazalt podliježe kemijskoj reakciji s morskom vodom, pri čemu se silikati transformiraju u karbonate, a ta kemijska reakcija konzumira oko 150 milijuna tona CO2 godišnje.[2] Sve u svemu, oceanske vulkanske erupcije troše znatno više CO2 nego što ga emitiraju.

Puno su nam bolje poznati kopneni vulkani, koji eruptiraju u atmosferu, a najviše ih se nalazi u prstenu oko Tihog oceana. Ti vulkani su pretežno odgovorni za vulkanske emisije CO2. Magma, koja nastaje pri erupcijama, ne potječe samo iz Zemljinog plašta, nego nastaje i taljenjem stijena u kori, koje su bogatije ugljikom i vodom. S obzirom na emisije CO2, Etna je jedan od najintenzivnijih vulkana na Zemlji. Samo taj vulkan emitira oko 13 milijuna tona CO2 godišnje, ali i to je samo polovica emisija koje svojom aktivnošću proizvodi stanovništvo Sicilije. Dodatno, uspavani vulkani i vulkanska jezera emitiraju jednaku količinu CO2 kao i aktivni vulkani.[3] No, vulkanske stijene na površini godišnje apsorbiraju oko 180 milijuna tona CO2 iz zraka, što je oko 33 % količine emitiranog CO2.[4]

Ukupno, zbrojimo li sve vulkanske izvore ugljikovog dioksida, dolazimo do 640 milijuna tona godišnje direktno emitiranog CO2. Od toga treba oduzeti količinu koja se potroši na kemijske promjene stijena, što dovodi do rezultata od oko 310 milijuna tona CO2 godišnje. To otprilike odgovara godišnjim emisijama Turske. Za usporedbu, gblobalna godišnja količina antropogenih emisija CO2 iznosi oko 36,6 milijardi tona.[5] To znači da čovjek emitira oko 118 puta više CO2 godišnje u odnosu na vulkane. Samo proizvodnjom cementa emitiramo 3-6 puta više CO2 od svih vulkana zajedno.

Naše emisije su počele naglo rasti nakon 1950. godine, do čega je dovela povećana potrošnja fosilnih goriva nakon II. svjetskog rata. Istovremeno, da se tada povećala vulkanska aktivnost, to bismo sigurno opazili. Kao što znamo, na tom polju se nije dogodila nikakva spektakularna promjena.

Osim toga, treba uzeti u obzir i prirodne izljeve CO2, među kojima su najbrži oceani. Samo 40 % emitiranog CO2 ostaje u atmosferi, a ostatak konzumiraju biljke ili se otopi u oceanima (što također uzrokuje ogromne štete). Zbrojimo li antropogene emisije i pretvorimo li ih u koncentracije CO2 u atmosferi, vidimo da one jako dobro prate opaženi trend. S druge strane, vulkanske emisije nisu ni u približnoj korelaciji s opaženim podacima.

Optužbe vulkana za povećanje koncentracije CO2 kreću od činjenice da vulkani emitiraju CO2, ali onda preskaču na zaključak da su zato oni sigurno krivi za opaženi trend. Pritom se zanemaruju sve ostale raspoložive činjenice. Pritom se zanemaruje i elementarni račun, a također se zanemaruju još neke dobro nam poznate činjenice.

Naravno, teško je preuzeti teret globalne krivnje.

 

[1] Marty, B., & Tolstikhin, I. N. CO2 fluxes from mid-ocean ridges, arcs and plumes. Chemical Geology, 145 (1998) 233-248

[2] Dessert, C., Dupré, B., Gaillardet, J., François, L. M., & Allegre, C. J. Basalt weathering laws and the impact of basalt weathering on the global carbon cycle. Chemical Geology, 202 (2003) 257-273

[3] Pérez, N. M., Hernández, P. A., Padilla, G., Nolasco, D., Barrancos, J., Melían, G., … & Ibarra, M. Global CO2 emission from volcanic lakes. Geology, 39 (2011) 235-238

[4] Burton, M. R., Sawyer, G. M., & Granieri, D. Deep carbon emissions from volcanoes. Rev. Mineral. Geochem, 75 (2013) 323-354

[5] CO2 emissions by region, Our World in Data (pristupljeno 1. prosinca 2020.)

/by