Druge noći godine u koju smo ušli na nebu nad Hrvatskom pojavio se znak. Geometrijski precizno poredane u liniju, jednako razmaknute svijetle točkice sjajile su na nebeskom svodu, da bi zatim, nakon nekog vremena nestale. “Oni dolaze”, komentirali su neki, a većini očevidaca je bilo jasno da se radi o vizualnoj manifestaciji projekta Starlink.

U novu 2025. godinu smo ušli s činjenicom trijumfalnog povratka Donalda Trumpa, koji je oko sebe okupio cijelu vojsku nezamislivo bogatih ljudi, među kojima je najistaknutiji Elon Musk.

We don’t have a global warming problem”, istaknuo je Trump u svom pobjedičkom govoru, još jednom naglašavajući svoje protuznanstvene stavove. Čuli su se tu i naftaški poklici “Drill, baby, drill!” i druge manifestacije konzervativno-korporativnog folklora. Potpuno usklađeno s time, još jednom je najavljen izlazak SAD iz Pariškog sporazuma, kao i čitav niz drugih više nego zabrinjavajućih poteza. Oko njega je, također potpuno prigodno, skakao isti onaj multimilijarder Elon Musk koji stoji iza projekta Starlink, kao i mnogih drugih projekata, poteza i stavova. Iskaz je to radikalizacije političkih narativa, koji financijsku moć pojedinaca i odabranih kompanija pretpostavljaju svim znanstvenim činjenicama o višedimenzionalnoj okolišnoj krizi u kojoj se nalazimo.

Drugim riječima, unatoč tome što je centralni znanstveno utemeljen imperativ našeg doba suočavanje s tim krizama, najavljuje se upravo suprotno, u skladu s narativima kapitalističkog fundamentalizma.

Ili, ako još nije jasno, onda ovako: ako ste dovoljno bogati i bliski vladarima, ne treba vas biti briga za činjenice i možete raditi što hoćete.

U tom narativu ništa nije sveto, cijeli svijet i sve sastavnice okoliša postoje samo kao podloga za provedbu projekata iskazivanja prividno neograničene moći, prividno beskrajnih mogućnosti, prividno neiscrpnog ekstraktivnog kapaciteta našeg planeta. Da, ključno je istaknuti da je sve to prividno, jer se temelji na kratkoročnim projekcijama i iluziji o neograničenosti resursa i rezervi, koje nisu usklađene sa znanstvenim činjenicama.

I evo nas na inauguraciji Donalda Trumpa, koja potpuno prigodno pada na dan koji se, na temelju nekakvih opskurnih računa, smatra najdepresivnijim danom u godini. U prethodnih par dana Trump intenzivno najavljuje povlačenje SAD-a iz mnogih sporazuma i prekid mnogih politika donesenih u mandatu njegovog prethodnika Joea Bidena, i to “do zalaska Sunca” nakon inauguracije. Doista izgleda da pokret MAGA dobiva novi zamah i prema svemu se čini da će ovaj Trumpov mandat zaoštriti već postojeće i donijeti mnoštvo novih izazova na globalnoj geopolitičkoj sceni. Uz to, Muskove otvorene simpatije prema ekstremnoj desnici ‘obećavaju’ da nam prethodi jedno vrlo zanimljivo razdoblje, unatoč tome što bismo svi željeli da živimo u kudikamo dosadnijem vremenu.

Što se klimatskih promjena tiče, za nama je prva godina u kojoj smo prešli magičnu granicu zatopljenja od +1,5 °C u odnosu na predindustrijsko doba. To za sobom povlači brojne konzekvence o kojima stalno govorimo kad govorimo o klimatskim promjenama, kao što je zaoštrenje ekstremnih vremenskih pojava. Bilo je tu svega, od ekstremnih suša, poplava i uragana, do toplinskih valova i provala hladnog zraka te ostalih, klimatskim promjenama pojačanih, vremenskih ekstrema. Naravno, sve to dovodi do ogromne ekonomske štete, a procijenjeno je da je ekonomija SAD pretrpila štetu od 2,915 bilijuna USD, dok na globalnoj razini ta šteta iznosi oko 12% globalnog BDP-a za svaki +1 °C zatopljenja. No, kad govorimo o ekonomskim štetama, naročito na globalnoj razini, nije dovoljno samo navoditi gole brojke, nego je vrlo važno diskutirati raspodjelu štete, a to samo po sebi otvara raspravu o klimatskoj pravdi, osobito u kontekstu činjenice da dijelovi svijeta koji relativno malo doprinose emisijama stakleničkih plinova trpe veće štete. Još je važnije uzeti u obzir gubitke ljudskih života, ali i patnju ljudi, koja je uzrokovana nepovratnom degradacijom okoliša. Konkretno, procijenjeno je da su 2024. godine klimatske promjene negativno utjecale na 148 milijuna ljudi, a uzrokovale su najmanje 11 500 prekomjernih smrtnih slučajeva. Na globalnoj razini i to je neravnomjerno raspoređeno. Sve to zajedno dovodi do intenziviranja migracija uzrokovanih klimatskim promjenama. Licemjerno je da zemlje koje su bile kolonijalne sile i time stvarale preduvjete za klimatske promjene danas zagovaraju zatvaranje granica za migrante. No, to licemjerje je do ekstrema utjelovljeno u antimigracijskim političkim idejama Donalda Trumpa. No, nije Trump usamljen u takvim stavovima. Diljem EU svjedočimo jačanju ekstremne desnice, koja zagovara i implementira ideje za koje smo donedavno mislili da su dio mračnijih epizoda prošlosti, a koje se danas reflektiraju na okolišne politike. Rezultat je širenje ekstraktivnih projekata, koji dolaze u paketu s pojačanom represijom, ali i gubitkom vjekovnog životnog prostora.

U kontekstu svega ovoga, žalosno je što izgleda da je klimatski pokret izgubio svoj zamah i moment, koji je bio na vrhuncu u razdoblju između 2017. i 2020. No, nadamo se da bi globalna geopolitička dinamika, koja će se izgledno osobito zaoštriti Trumpovim politikama, mogla dovesti i do aktivističkog odgovora kroz ponovnu radikalizaciju klimatske akcije. Sigurno je da nam prethodi zanimljivo razdoblje i na tom polju.

Početkom ove godine je izašla zanimljiva vijest da su mnoge velike naftne kompanije izrazile zabrinutost za sudbinu svojih luka, koje su ugrožene zbog podizanja razine mora.

“Sarkazam?”, pitao bi Sheldon Cooper. Ne, dragi Sheldone, nije sarkazam.

Veliki britanski glumac i režiser Alan Rickman je jednom rekao: “Što nas više vode idioti i što imamo manje kontrole nad našim sudbinama, to nam je potrebnije da jedni drugima pričamo priče o tome tko smo, zašto smo, odakle smo došli i što bi moglo biti moguće.”[1]

Nažalost, aktualnost ove misli je ovih dana više nego evidentna, a nadolazeći klimatski pregovori daju joj dodatnu, posebno gorku dimenziju. Da, žalosna je činjenica da nas vode idioti. Idioti vode najutjecajniju državu, među kojima alfa-idiot već naveliko priprema izlazak SAD-a iz Pariškog sporazuma kao svoj prvi potez nakon ulaska u Bijelu kuću, a u svom pobjedničkom govoru siledžijski izvikuje “drill, baby, drill!

Naravno, to nije sve. Sama činjenica da se ovogodišnji COP29 odvija u Azerbajdžanu, čija se ekonomija velikim dijelom oslanja na ekstrakciji i izvozu nafte, u Bakuu, koji već više od 100 godina nosi nadimak “Grad nafte“, dakle već same te činjenice zabrinjavaju. Oni koji prate klimatske pregovore dodatno su zabrinuti, jer ovo nije prvi put da se centralni klimatski pregovori održavaju u državi koja se oslanja na naftu, a nije ni prvi put da tom konferencijom predsjeda čovjek koji je duboko uronjen u fosilni business. Sjetimo se samo prethodnog COP-a, kojim je predsjedao idiot Sultan al-Jaber, čovjek koji je usred tih pregovora o klimatskim promjenama, s predsjedničkog mjesta izjavio kako će njegova firma nastaviti s ulaganjima u fosilna goriva. U istom tonu, očito dodatno ohrabren svojim prethodnikom, predsjednik ovogodišnjeg COP-a, još jedan idiot imenom Elnur Soltanov, po zanimanju politolog na radnom mjestu zamjenika azejbajdžanskog ministra energetike, snimljen je kako klimatsku konferenciju iskorištava za sklapanje poslova s fosilnim gorivima. Za to vrijeme, uz pomoć više prominentnih društvenih mreža, uoči ovogodišnje klimatske konferencije stvara se preuljepšana slika Azerbajdžana, u kojoj nema ni traga nafte i drugih fosilnih goriva. Naprotiv, sve pršti od cvijeća, morskih zvijezda, nepreglednih livada i sličnih ljepota. U takvoj atmosferi potpuno je razumljiva odluka ministarstva vanjskih poslova Papue Nove Gvineje da neće sudjelovati na COP-u u Bakuu. Njihovo objašnjenje da se radi o “potpunom gubitku vremena” i da “dosadašnje UN-ove klimatske konferencije nisu dovele do pozitivnih rezultata” pogađaju ravno u sredinu i bolno su istinita dijagnoza velikog problema u kojem se nalazimo.

Kako je uopće moguće da polazne postavke vrhovne UN-ova konferencije o klimatskim promjenama izgledaju ovako kako smo opisali? Kako je to moguće kad je danas svima jasno da su klimatske promjene realnost, da donose veliku ekonomsku štetu, odnose tolike ljudske žrtve, nepopravljivo devastiraju okoliš i prirodu? Klimatske promjene više nisu ni “nešto što se događa tamo daleko”, a još manje su “nešto što će se možda dogoditi u budućnosti”. One su realnost i njihove posljedice već dugo vrlo bolno osjećamo i tu, kod nas. Poplava u Andaluziji i regiji oko Valencije je samo najrecentniji događaj, kojemu možemo dodati čitav niz sve češćih i sve intenzivnijih događaja, među kojima su i oni koji su pogodili i Hrvatsku i neposrednu okolicu (npr. toplinski valovi, nezapamćene oluje, poplava u Jablanici,…). Neprebrojiva i sve češća svjedočanstva o bolnim gubicima i beskrajnoj patnji dolaze iz cijelog svijeta. Je li doista moguće da se naše opće opredjeljenje očituje u nastavku spaljivanju fosilnih goriva, unatoč svim objektivnim spoznajama i subjektivnim svjedočanstvima, unatoč mnogim pozitivnim propisima koji se ipak donose?

I da, primijećujete da u cijelom ovom komentaru još uvijek nismo došli do 6. IPCC-evog izvještaja, koji bi, kako mi to shvaćamo, trebao biti znanstveni temelj na kojem se provode klimatski pregovori i na koje će se referirati političke odluke, koje će zatim biti implementirane u zakonodavstva na razini država ili saveza država. Nažalost, prevelik je procjep između znanosti i realnog stanja u kojem se nalaze UN-ovi klimatski pregovori.

Nažalost, sustavno smo prepopustljivi prema fosilnoj industriji, unatoč tome što su njene višedesetljetne laži odlično dokumentirane. U intervjuu za knjigu “What if we get it right?” Ayane Elisabeth Johnson, Adam McKay, koproducent i režiser filma “Don’t Look Up“, lijepo je to sažeo: “To je rezultat desetljeća ubrizgavanja milijardi dolara u naš medijski ekosustav od strane divovskih naftnih kompanija, koje nam govore da se trebamo bojati rješenja.” Možemo reći i da je ta dugotrajna kampanja rezultirala i time da nadolazeća konferencija, na čijem su dnevnom redu mnoge sudbonosne rasprave, nije tema koju prati ni jedan od mainstream medija. Riječima još jednog lokalno prominentnog idiota, klimatske promjene su ne-tema. Nažalost, to je u izrazitom raskoraku s realnošću u kojoj se nalazimo, a koja se svakog dana zaoštrava.

I tu dolazimo dodruge polovice Rickmanove misli s kojom je otvoren ovaj osvrt. Potrebnije nam je nego rijetko kad u dugoj povijesti čovječanstva da jedni drugima pričamo priče i prisjetimo se tko smo zapravo i odakle smo došli. Potrebno nam je dubinski razmotriti razlog našeg postojanja, dakle zašto smo tu gdje jesmo i to što jesmo. A možda i najvažnije od svega, moramo sustavno, na svim razinama, od osobne do globalne, osvjestiti kakve su sve sjajne budućnosti pred nama dekonstruiramo li narative temeljene na laži i strahovima i djelujemo li hrabro, vođeni najdubljim moralnim načelima, onako kako je čovjek u svojoj biti sposoban djelovati. Nitko me neće uvjeriti da mi nismo sposobni za to. I nitko me neće uvjeriti da drugačiji svijet nije moguć.

_________________
[1] Daljnje korištenje pojma „idiot“ u ovom tekstu referira se na ovu misao, a puno značenje, u ovom kontekstu mu je: „egocentrična, mizantropna manijakalna osoba, zapravo antropomorfna kreatura, svojim ponašanjem i djelovanjem iščupana iz konteksta ljudskog društva, osoba lišena svih pozitivnih moralnih načela i empatije, osoba čije je djelovanje potpuno usmjereno na osobni probitak i kratkoročnu materijalnu korist“.

Literatura o klimatskim promjenama, klimatskoj i općoj ekološkoj krizi je obimna i svakoga dana raste. Svatko tko želi čitati o tome može naći obilje naslova koji će mu ili joj zadovoljiti potrebe za informiranjem.  Ipak, i dalje je svaka knjiga o klimatskim promjenama dobrodošla, osobito kad se radi o beletristici, gdje se problematika prevodi u zanimljivo ispričane narative.

No, tetralogija je ipak respektabilan projekt. Tzv. Klimatski kvartet Maje Lunde je svakako jedno od takvih djela. Autorica koja je ranije objavljivala knjige za djecu uhvatila se jedne od najozbiljnijih (i najturobnijih) tema i obradila je kroz četiri odvojene, ali sudbinski povezane priče. Ova distopija o urušavanju civilizacije i ljudskog društva temelji se na znanstvenim činjenicama, što ih autorica crpi iz izvornih radova, na koje se i poziva.

Na kraju, želim zahvaliti svim ljudima koji se uz pomoć znanosti bore protiv klimatske krize, koji dragovoljno predvode tu borbu i sa sobom vode i druge, ili u lokalnim zajednicama, ili na nacionalnoj i globalnoj razini. Trebamo vas više nego ikad prije.

ističe autorica u zahvalama na kraju zadnje knjige.

Tetralogija se sastoji od sljedećih knjiga: Povijest pčela, Plavetnilo, Posljednji svoje vrste i San o drvetu. Prve tri knjige prate po tri kronološki razdvojene, ali ipak povezane pripovijedne radnje. Tu ćemo prolaziti kroz izumiranje pčela, s kojim je povezan nestanak obilja hrane, ali i jedan osobni gubitak koji u sebi nosi snagu preporoda, urušavanje zapadnoeuropskog društva i država, koje dovode do masovnih migracija u potrazi za vodom i mjestom za život, rad na oživljavanju izumrlih, ali važnih vrsta, što konačno završava s čovječanstvom koje je svedeno na male raštrkane i geografski udaljene zajednice. No, sve te priče u sebi sadrže i sjeme nade da se iz te opće propasti može rekonstruirati jedno novo, održivo društvo. Sjeme je to koje se brižljivo čuva, koje raste i koje stvara jedan novi, bolji svijet.

Sva četiri romana je kod nas objavila izdavačka kuća Ljevak, na čemu im ovim putem zahvaljujemo.

Nakon dugotrajne i neizvjesne rasprave, koja se protegla na dvije godine, 27. veljače 2024. Parlament EU je izlasao Zakon o obnovi prirode. Taj zakon donosi niz ciljeva i mjera, koje je potrebno provesti kako bi se u svim zemljama članicama EU obnovila degradirana staništa, a sve u kontekstu klimatske krize i krize bioraznolikosti.

Konkretno, kako bi postigli ciljevi EU-a, države članice moraju do 2030. obnoviti najmanje 30% staništa obuhvaćenih novim zakonom, s povećanjem na 60 % do 2040., a 90% do 2050. To se odnosi na sve tipove staništa, od šuma, travnjaka i močvara do rijeka, jezera i koraljnih grebena.  U kontekstu Zakona, obnova staništa znači njihovo prevođenje iz lošeg u dobro stanje, prema kriterijima temeljenima na biologiji i ekologiji. Pritom se u razdoblju do 2030. prednost daje područjima Natura 2000. Jednom kada se postigne dobro stanje, zemlje EU-a osigurat će da se stanje područja značajno ne pogoršava. Države članice također će morati usvojiti nacionalne planove obnove u kojima će detaljno biti navedeno kako namjeravaju postići te ciljeve.

Podsjetimo se, u inicijalnoj fazi donošenja Zakona, stanje 81 % staništa na području EU je ocijenjeno kao loše, a populacije trećine vrsta pčela i leptira su u opadanju. S ekonomske strane, upozioreno je da 1 € uložen u obnovu prirode rezultira s 4 do čak 38 € dodane vrijednosti. Zato su u prijedlogu Zakona zacrtani sljedeći specifični ciljevi:

  • močvare, šume, travnjaci, rijeke i jezera, vrištine i šipražje, stjenovita staništa i dine – u velikim razmjerima poboljšati i ponovo uspostaviti bioraznolika staništa te oporaviti populacije vrsta poboljšanjem i povećanjem njihovih staništa;
  • kukci oprašivači – preokrenuti pad populacija do 2030. godine i ostvariti trend povećanja njihove populacije, uz njihov redovit monitoring;
  • šume – postići rastući trend za stojeće i ležeće mrtvo drvo, šume različite starosti, povezanost šuma, brojnost običnih šumskih ptica i povećanje zaliha organskog ugljika;
  • urbani ekosustavi – zaustaviti neto gubitke zelenih urbanih površina do 2030., uz povećanje ukupne površine pokrivene zelenim urbanim površinama do 2040. i 2050.;
  • poljoprivredni ekosustavi – povećati brojnost leptira na travnjacima i ptica na farmama, zalihe organskog ugljika u mineralnim tlima usjeva i udio poljoprivrednog zemljišta s krajobraznim značajkama visoke raznolikosti. Treba obnoviti i isušena tresetišta;
  • morski ekosustavi – obnoviti morska staništa kao što su dna pokrivena morskom travom ili sedimentom, obnoviti staništa ikoničnih morskih vrsta kao što su dupini i pliskavice, morski psi i morske ptice;
  • riječna povezanost – prepoznati i ukloniti prepreke koje sprječavaju povezanost površinskih voda, tako da se najmanje 25 000 km rijeka vrati u stanje slobodnog protoka do 2030.

Što se šumskih ekosustava tiče, Zakon predviđa sadnju dodatne tri milijarde stabala. Države članice također će morati obnoviti najmanje 25 000 km rijeka u rijeke koje slobodno teku i osigurati da nema neto gubitka ukupne nacionalne površine urbanih zelenih površina i pokrova urbanog drveća.

No, donošenje Zakona nije prošlo glatko. Ono je bilo popraćeno masovnim prosvjedima poljoprivrednika i ribara, koji su osobito kulminirali u zadnjih nekoliko tjedana diljem EU. Tome je značajno doprinjela Europska pučka stranka (EPP), koja je, uglavnom širenjem dezinformacija, populistički iskoristila inicijalno nezadovoljstvo poljoprivrednika i njihovo nepotpuno razumijevanje benefita od obnove prirodnih staništa.

Kako bi poboljšale biološku raznolikost u poljoprivrednim ekosustavima, zemlje EU-a morat će napredovati u dva od sljedeća tri pokazatelja: indeks leptira na travnjacima; udio poljoprivrednog zemljišta s izrazito raznolikim krajobraznim značajkama; zaliha organskog ugljika u mineralnom tlu usjeva. Također se moraju poduzeti mjere za povećanje indeksa običnih ptica na poljoprivrednom zemljištu jer su ptice dobri pokazatelji ukupnog stanja bioraznolikosti.

S obzirom na to da je obnavljanje isušenih tresetišta jedan od najisplativijih načina za smanjenje emisija u poljoprivrednom sektoru, zemlje EU moraju obnoviti najmanje 30 % isušenih tresetišta do 2030. (najmanje četvrtina će se obnoviti i ponovo pretvoriti u močvare), 40 % do 2040. i 50 % do 2050. (pri čemu će se najmanje jedna trećina ponovno pretvoriti u močvare). Pretvaranje u močvare ostat će dobrovoljno za poljoprivrednike i privatne zemljoposjednike.

Zakon predviđa i mjeru tzv. “kočnice u slučaju ugroze”, tako da se ciljevi za poljoprivredne ekosustave mogu suspendirati u iznimnim okolnostima ako ozbiljno smanjuju zemljište potrebno za proizvodnju dovoljne količine hrane za potrošnju u EU.

Time je EP uvažio i barem dio zahtjeva poljoprivrednika, iako treba konstatirati da ima još puno prostora za dijalog i daljnja unapređenja, prema načelu da nitko ne smije ostati zapostavljan.

Zato pozdravljamo ovu odluku EP-a, koji nije pokleknuo pritiscima i, izglasavanjem Zakona o obnovi prirode, omogućio proliferaciju Europskog zelenog plana i važećih direktiva o bioraznolikosti.

1. prosinca 2023. je u Saboru RH održan tzv. simpozij pod nazivom “Hrvatska i svijet 2024. poslije pandemijske oluje”, u organizaciji Kluba Domovinskog pokreta. Iako ne spada u užu domenu klimatskih promjena, smatram važnim ovdje se osvrnuti na to okupljanje pseudoznanstvenika, i to u najvišem domu, koji bi trebao njegovati demokraciju i pluralizam. Naime, pseudoznantveni mitovi i teorije zavjera, koji poriču medicinsku znanost imaju isti korijen kao i oni koji poriču klimatske promjene, ali i druga područja znanosti. Osim toga, izrazito širenje različitih aspekata pseudoznanosti u zadnje vrijeme vodi naše ukupno društvo u vrlo alarmantnom smjeru, što dobro ilustrira i podatak da se 39% građana RH protivi epidemiološkim mjerama.

Smatramo da pseudoznanosti nije mjesto u Saboru Republike Hrvatske. Pritom želim jasno istaknuti da u političkoj areni podržavamo, potičemo i smatramo poželjnim individualno postojanje, zastupanje i artikuliranje različitih interesa i političkih pozicija. Pluralizam je jedan od temeljnih stupova demokracije. U potpunosti shvaćamo da različiti pojedinci imaju različite svjetonazore, a ta raznolikost je, na kraju, reflektirana u spektru političkih stranaka zastupljenih u Saboru. U demokraciji to tako i treba biti.

No, tu treba podsjetiti na vrlo čestu strategiju stvaranja i širenja pseudoznanstvenih mitova i teorija zavjera. Radi se o korištenju lažnih eksperata, a u toj kategoriji se prepoznaju tri važne metode:

  • gomilanje lažnih stručnjaka – citiranje velikog broja pojedinaca koji mogu ličiti, ali su zapravo lažni stručnjaci, koji tvrde da ne postoji znanstveni konsenzus o nekoj temi;
  • uvećanje manjine – uvećavanje značaja mišljenja nekolicine, obično lažnih stručnjaka, koji se ne slažu s određenim znanstvenim činjenicama, kako bi se doveo u sumnju u stvarnosti prevladavajući znanstveni konsenzus;
  • lažna debata – debatno suprotstavljanje znanstvenika i pseudoznanstvenika kako bi se stvorio lažni dojam o znanstvenoj raspravi, koja ustvari ne postoji.

Svemu smo tome svjedočili na ovom okupljanju u Saboru, kao uostalom i na nekim drugim sličnim događajima (kao što je već spomenuto, radi se o dobro dokumentiranom metodološkom obrascu). No, ovaj skup je posebno alarmantan, upravo zbog njegovog mjesta održavanja, što mu daje dodatni, iako lažni, značaj.

Konkretno, ovaj je “simpozij” inicirao pseudostručnjak tzv. Stjepo Bartulica (pravim imenom Stephen Nikola Bartulica), kako bi okupio nekoliko desetaka pseudostručnjaka, koji su onda vodili pseudoznanstvenu raspravu o mjerama suzbijanja epidemije COVID-19. Ili, kako stoji na stranicama Sabora: “Na simpoziju su sudjelovali domaći i inozemni znanstvenici, liječnici i odvjetnici, od Švicarske do SAD-a, koji su u javnosti istupali protiv mjera tijekom pandemije bolesti Covida-19”.

Zanimljivo je i osvrnuti se na nekoliko najcitiranijih izjava s tog skupa. Stephen “Stjepo” Bartulica je, tako, rekao da smo za vrijeme pandemije svjedočili “neviđenoj cenzuri”. Naime, “nije se mogla čuti druga strana i bilo je mnogo zloupotrebe onih koji su imali interes širiti strah i paniku među ljudima i oni trebaju odgovarati”. Bartulica tu ustvari govori o lažnoj debati. Naime, ako se govori o stvarima koje se temelje na znanstvenim spoznajama, onda je o njima jedina moguća rasprava ona koja je utemeljena na znanstvenim činjenicama. Drugim riječima, pseudoznanstvenici i znanstvenici ne govore istim jezikom i njihova međusobna rasprava nije moguća, barem ne na istoj razini. Štoviše, sudjelovanjem u takvoj raspravi, znanstvenici bi samo legitimirali pseudoznanstveni stav i doprinjeli bi stvaranju pojačanja pseudoznanstvene manjine. Na kraju, to ne bi bio nikakav doprinos raspravi, nego samo omogućavanje teorijama zavjere da se dodatno ojačaju i šire.

Bartulica je rekao i: “Najnovija vijest je da država Texas u Americi podiže optužnicu protiv Pfizera”. Izdvajanje jednog primjera, onog koji ide u prilog onome što čovjek zastupa ili što se podudara s njegovim svjetonazorom, istovremeno zanemarujući sve ostale primjere, zove se pobiranje trešanja i jedan je od najčešće korištenih trikova u stvaranju mitova i teorija zavjere.

“Još nisam upoznao roditelja koji žali što nije cijepio svoje dijete tijekom pandemije i netko treba odgovarati što je potrošeno 200 milijuna eura poreznih obveznika”. Pretpostavljam da bi Bartulica iole pažljivijim pretraživanjem našao barem neke, možda i mnoge roditelje koji žele što nisu cijepili svoju djecu. Naravno, možemo pretpostaviti da većina onih koji se nisu cijepili ili nisu cijspili svoje dijete to nisu učinili iz svjetonazorskih razloga, zato što su iz najraznolikijih razloga izgubili vjeru u znanost, a time i u cijepljenje. Važno je stalno iznova podsjećati da za takve stavove krivnju snose upravo širitelji teorija zavjera, kakvi su i neki saborski zastupnici. U to se aktivno uključio i Stephen Bartulica, što je sasvim u skladu s njegovim evidentnim ultrakonzervativnim svjetonazorom i kulturnom podlogom.

Zanimljiva je i izjava liječnika Damira Biloglava, inače i člana predsjedništva Domovinskog pokreta: „Poznati COVID prvoborci Bernard Kaić i Ivo Ivić izjavili su jutros, u vezi pojave hripavca, da je glavni i osnovni uzrok tomu što se djeca za vrijeme korone nisu družila, bili u samoizolaciji i nosili maske. Isti ljudi koji su inzistirali na tim mjerama, koji su nas ucjenjivali, prozivali, grdili najgorim riječima i nas koji smo imali hrabrosti nešto reći u vezi tih mjera upućivali na časne sudove Komore liječnika, pri čemu postupak protiv mene još uvijek traje, danas se posipaju pepelom”. Prisjetimo se ovdje citiranog odgovora Bernarda Kaića: “Nakupila se populacija mladih i djece koji se nisu prokužili jer su nosili maske i bili kod kuće i kad smo se otvorili krenulo je širenje. To je prvi razlog. Drugi razlog je neprocijepljenost ili loša procijepljenost koja nas čini osjetljivijima, rekao je Ivić i dodao da mnogi problem ignoriraju i omalovažavaju, kada je riječ o cijepljenju.” Dakle, izgleda da i Damir Biloglava voli brati trešnje. Konkretnije, Biloglav se namjerno služi krivim (tendencioznim) citiranjem, tako da izvlačenjem riječi iz konteksta iskrivi poziciju onoga tko je to izjavio.

Sve u svemu, kao i svi pseudoznanstveni skupovi, i ovaj “simpozij”, koji se održao u Saboru, možemo nazvati festivalom logičkih pogrešaka i lažnih eksperata.

Na kraju, pogledajmo tko su sudionici “simpozija”, koje u izvještaju na svojim stranicama navodi Sabor:

Stephen Nikola Bartulica – hrvatski doktor (zanimljiva formulacija “hrvatski doktor”) političke filozofije na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Rođen je u Sent Josephu u američkoj saveznoj državi Missouri. Od 1992. godine živi i radi u Hrvatskoj. Jedan je od lidera nove hrvatske konzervativne desnice i član crkvene organizacije Opus Dei. Po uvjerenju je libertarijanac, a svojevremeno se deklarisao kao lider hrvatske konzervativne revolucije. Bio je savjetnik bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i savjetnik bivšeg premijera Tihomira Oreškovića. Predsjednik je građanske inicijative Centar za obnovu kulture. Doista, iz čitave je njegova biografije jasna strast za izgradnjom i širenjem teorija zavjera.

Damir Biloglav – zadarski liječnik obiteljske medicine i član domovinskog odbora (što god to bilo) Domovinskog pokreta, inače istaknuti borac protiv epidemioloških mjera protiv pandemije COVID-19, javnosti je postao poznatiji zbog odbijanja cijepljenja djece. Protiv njega Hrvatska liječnička komora vodi postupak zbog sumnje da je javnim istupima postupao protivno Kodeksu medicinske etike i deontologije koji propisuje postupanje u skladu sa spoznajama suvremene medicine i znanosti. Naime, tijekom pandemije koronavirusa je na okupljanju građana nezadovoljnih cijepljenjem protiv COVID-a 19 govorio protiv COVID mjera. U trenutku pisanja ovog članka taj se postupak još vodi. Rekao bih da se radi o onoj vrsti teoretičara zavjera, koji za sebe misle da su usamljeni borci protiv sustava.

Andrija Klarić – vlasnik jedne zagrebačke teretane, koji se usprotivio zatvaranju iste zbog COVID mjera. Poznat je i kao jedan od organizatora prosvjeda protiv mjera Stožera i cijepljenja, kojega je organizirala udruga Slobodni zajedno. O sebi misli da je heroj, a ne zločinac, što je mišljenje koje o samima sebi očito imaju i mnogi drugi teoretičari zavjera.

Ryan Cole – radi se o svojevrsnoj američkoj verziji Damira Biloglava. To je liječnik iz Idaha, koji se protivio COVID mjerama i zbog toga Washington Medical Board vodi postupak protiv njega. Konkretno, optužnica se odnosi na njegovo ponašanje na javnim forumima o COVID-19; njegove opovrgnute i nedokazane tvrdnje o cjepivu protiv koronavirusa; njegovu praksu pri pregledavanja pacijenata s COVID-19 putem web stranice koja je oglašavala spremnost za prepisivanje lijekova koji ne sprječavaju ili liječe bolest.

William Makis – još jedan protivnik cijepljenja protiv COVID-19 iz liječničkih redova, ovoga puta iz Kanade. Javnosti je postao poznat po svojim tweetovima, npr. “Ovog Praznika rada, zapamtite, svih 50 demokratskih američkih senatora glasalo je za to da izgubite posao ako ne uzmete cjepivo protiv COVID-a” i “32 mlada kanadska liječnika “iznenada umrla” u proteklih 16 mjeseci dok su bila potpuno cijepljena protiv COVID-19! Ti su se liječnici aktivno bavili medicinom i bili su zdravi prije uzimanja nezakonito propisanih cjepiva protiv COVID-19 (2, 3 ili 4 doze).Autopsije su pokazale da nema povezanosti smrti tih liječnika s cijepljenjem.

Jessica Rose – dok se William Makis fokusirao na smrti desetaka liječnika, ova kanadska teorijska biologinja je povezala smrti barem 150 000 ljudi (svih struka) s cijepljenjem protiv COVID-a. Osim toga, voli govoriti o programiranom zatvaranju u kuće i različitim drugim oblicima epidemiološkog terora, kao što je npr. čipiranje ljudi i sl.

Kevin McKerman – CSO i utemeljitelj medicinske genomike i pionir genomike kanabisa i konoplje. Želi izgraditi snažnije znanstveno okruženje za proučavanje terapeutika temeljenih na kanabisu i blockchain tehnologija za praćenje i provjeru genetike kanabisa. U antivaxerskom svijetu je postao poznat po svojim tvrdnjama da mRNA cjepiva sadrže fragmente DNA, koje uzrokuju rak u majmuna, da ta cijepiva mijenjaju ljudski genom itd. (što objavljuje u “renomiranim znanstvenim” časopisima kao što je The Epoch Times). Bez obzira na opovrgavanja od strane znanstvene zajednice, on ustraje kao još jedan “heroj, a ne zločinac”.

David Wiseman – ništa posebno. Još jedan antivaxer, koji upozorava na sigurnosne prijetnje cjepiva.

Lynn Fynn – direktorica organizacije American Frontline Doctors (AFD – zanimljiva podudarnost akronima s poznatijom njemačkom političkom strankom). To je američka desničarska politička organizacija, povezana sa suosnivačicom Tea Party Patriots Jenny Beth Martin. AFD se protivi COVID mjerama, kao što su zatvaranje poduzeća, naredbe o ostanku kod kuće i cijepljenje. Grupa promiče neistine o pandemiji COVID-19 i cjepivima protiv COVID-19. Ipak, planetarna slava naše Lynn svodi se na C-SPAN-ov video uradak posvećen maršu protiv COVID mjera, koji je održan 2022.

Michael Palmer – profesor kemije sa Sveučilišta Waterloo (Ontario, Kanada). Za njega je COVID tek lažna prijetnja, a taj stav je aktivno širio među svojim studentima. Zbog toga dorastao nije baš bio progonjen (dakle, on će morat još malo poraditi na sebi želi li dorasti statusu “heroja, a ne zločinca”), nego se Sveučilište samo ogradilo od njegovih stavova. Ipak, vrata Sabora RH su širom otvorena tom veleumniku.

Mike Yeadon – britanski antivaxer i umirovljeni farmakolog koji je privukao pozornost medija 2020. i 2021. zbog iznošenja lažnih ili neutemeljenih tvrdnji o pandemiji COVID-19 i sigurnosti cjepiva protiv COVID-19. Times ga je opisao kao “heroja teoretičara zavjere o COVID-u” i “ključnu figuru u antivax pokretu“. Do 2011. godine bio je glavni znanstvenik i potpredsjednik odjela za istraživanje alergija i dišnih putova farmaceutske tvrtke Pfizer te je suosnivač i bivši izvršni direktor biotehnološke tvrtke Ziarco. Očito se, odlaskom u penziju, poželio još malo svjetala pozornice pa je našao svoju nišu u antivaxerskom pokretu.

Todd S. Callender – još jedan zagovornik tvrdnji o suvišnim smrtima, incidenciji AIDS-a itd. uzrokovanima cjepivom protiv COVID-a, ovoga puta američki advokat. Za te smrti je optuživao i EU COVID-politike. Tvrdi i da “oni koji su cijepljeni više nisu ljudi“.

Meryl Nass – ta američka (država Maine) antivaxerica tvrdi da su COVID cjepiva eksperimentalna, iz čega, naravno logično, proizlazi da nisu kvalitetna. To je zanimljiv primjer logičke greške skakanja na zaključke.

David Bell – profesor ekonomije Sveučilišta Stirling te počasni profesor Sveučilišta Edinburgh i gostujući profesor Sveučilišta Glasgow. Impresivna kolekcija titula, no bitno je da se radi o profesoru ekonomije pa se pitamo otkuda on u COVID priči. OK, COVID je definitivno utjecao na ekonomiju, nitko to ne poriče. No, vidimo da je on i neovisni savjetnik za globalno zdravlje, dijagnostiku i zarazne bolesti. Među antivaxerima je probudio leptiriće u trbusima tvrdnjom da “cjepiva za COVID nikad nisu bila sigurna za trudnice”, što je opovrgnuto, ali ajde sad… to nikoga ne sprječava da ga pozove na “simpozij” u Saboru RH.

Katarina Lindley – “Nemojte se bojati COVID-a“, kaže Teksašanka Katarina. Ona je liječnica izravne primarne skrbi u privatnoj praksi u okrugu Parker, Texas.

Renate Holzeisen – odvjetnica iz južnog Tirola (Bolzano, Italija), koja govori o tome kako su masovno narušena ljudska prava stanovnika južnog Tirola zbog COVID mjera.

Philipp Kruse – još jedan odvjetnik, ovoga puta iz Švicarske, koji se pita je li opasniji WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) ili virus SARS-CoV-2. Za njega je odgovor jasan – naravno da je to WHO. COVID je ionako uglavnom prenapuhan. Zato se posvetio identificirati pravi učinak WHO-a na fizički i emocionalni integritet ljudi, na temeljna prava i ljudsko dostojanstvo, na pravo naroda na samoodređenje i na načelo suvereniteta od naroda.

Richard A. Werner – njemački monetarni i razvojni ekonomist. On kaže da je na kocki sam daljnji rast i razvoj našeg društva. Ne bavi se baš direktno COVID-om, ali, kao što znamo, ekonomija pati zbog mjera pa nek’ se nađe i jedan takav ekonomist na “simpoziju”.

Catherine Austine Fitts – glumica, koja se proslavila ulogom u dokumentarnom filmu “Planet Lockdown“. O kvaliteti i sadržaju filma dovoljno govori činjenica da je zabranjen na Youtubeu i Facebooku. Dakle, zaključujemo ovo s pravom strućljakinjom za epidemiološka pitanja!

Poštovani gosp. Biliškov (nadam se da vas mogu tako osloviti).
Budući da sam naletio na članak u kojemu ovakve katastrofe (pojave) nazivate prirodnim i kažete da su plod “klimatskih promjena” dužan sam da vam se kratko obratim, jer sam siguran da plaćenici oko vas neće.
Institut Ruđer Bošković je duboko kompromitiran izvana, bez ikakvog vanjskog suvereniteta, dakle vi o ničemu ne odlučujete. Unutarnji suverenitet imate, al tu vas se pusti da pričate o stvarima na koje ne želite, ili ne možete djelovati. Čovjek vašega obrazovanja ne bi trebao biti rep Gaussove krivulje nego se boriti za istinu, istraživati, sumnjati i potom izaći hrabro pred medije sa obrazloženjima svega u zadnjih par godina. Znam da uživate plodove svoga nerada i da su vaši šefovi daleko od Instituta i da vam se agenda priprema al zar se možete pogledati u ogledalo poslije svega kad ljudi nedužni ginu, ostaju bez svoga teskoga rada?? E moj Biliškov postoji nešto što se zove moral i dostojanstvo, a vi ga nemate nego šutite i u tajnosti radite (ne činjenjem) protiv svoga naroda! sram i stid vas može biti plaćenici globalnog sistema!
Lijep pozdrav
XXXX XXXX Dipl.Journ. geop.spec.
Ovaj mail me zabavljao dok sam ispijao kavu, na terasi, uživajući u dokoličarskom miru i relativnoj svježini jutra. Da, eto, uglavnom u nečinjenju provodim ove dane, jer to su mi dani godišnjeg odmora. Promatrajući ptice koje prolijeću kroz maslinik, odmjeravao sam različite mogućnosti reakcije na taj mail.
Odgovoriti? Možda, ali treba li odgovoriti izravno na mail ili možda na neki drugi način, javnije? Objavom na Facebooku? To će se uskoro izgubiti u rijeci statusa i komentara na društvenoj mreži. Na webu? To i se čini smislenijim.
Ignorirati? Ne, ta opcija mi se ne sviđa.
Dakle, odgovaram javno, na svaki pojedinačni dio maila, ali ispuštanjem imena autora, diplomiranog novinara specijaliziranog za geopolitiku. Krenimo redom.
Poštovani gosp. Biliškov (nadam se da vas mogu tako osloviti). (…)
(…) Lijep pozdrav
XXXX XXXX Dipl.Journ. geop.spec.
Uglavnom, nemam apsolutno nikakvih problema s time da me se oslovljava izostavljanjem titule. Titulu smatram bitnim elementom samo u profesionalnoj komunikaciji, kad ona doista doprinosi poruku koju želim prenijeti, ukoliko je ta poruka u domeni moje profesionalne djelatnosti, dakle kemije ili znanosti općenito.
No, u ovom slučaju se autor maila potrudio svom imenu prirodati nekakav iskovan bastard od takozvane titule. Autor je, konkretno, imao veliku potrebu istaknuti da je završio fakultet i time postao diplomirani novinar, štoviše da se specijalizirao za geopolitiku. Vjerojatno misli da ću time ostati zapanjen blještavilom njegovih akademskih dostignuća. U skladu s tim vlastitim tituliranjem, očekivalo bi se da svi novinari, uz svoja imena, ističu i svoje titule, što ipak ne čine ili to čine samo rijetki pojedinci, vjerojatno isključivo oni koji pate od nekog oblika frustracije.
Pitanje je zašto je mene titulirao samo kao “gosp.”. Gospodin? Koji je to kriterij primijenio autor maila, kojim sam ja dobio titulu nekakvog gospodina, kakvog valjda srećemo na ulici, za šankom i slično? Ako ima toliku potrebu sebi pridružiti svoju pseudotitulu, onda bi valjda, po principu uravnoteženja, i meni trebao pridružiti moju akademsku titulu, uz dodatak moje specijalizacije. Bilo bi to onda nešto kao dr. sc. Nikola Biliškov, spec. phys. chem. et chem. mater. Ne znam koji je razlog, osim vlastite frustriranosti, da je autor imao potrebu sebe uzdignuti u akademsko nebo, a mene ostaviti na razini ulice.
Moram priznati da me identitet i djelovanje autora dovoljno zainteresiralo da pretražim internet u potrazi za informacijama o njemu. Ipak, interes nije bio dovoljno jak da se udubim u to, tako da je pretraživanje bilo relativno površno. Nisam našao ništa o tom diplomiranom novinaru, specijalistu za geopolitiku. Čini se da je djelovanje dotičnog vrlo ograničenog dosega i možda ne penetrira dalje od zidova njegovog ureda.
Budući da sam naletio na članak u kojemu ovakve katastrofe (pojave) nazivate prirodnim i kažete da su plod “klimatskih promjena” dužan sam da vam se kratko obratim, jer sam siguran da plaćenici oko vas neće.
Ako se autor poziva na članak na kojega je “naletio”, bilo bi dobro da ipak navede na koji članak konkretno misli. Jer ja sam, eto, u mnogim svojim člancima, intervjuima i drugim medijskim istupima isticao da se radi o prirodnim pojavama, tj. o odazivu prirodnog sustava na promijenjene meteorološke i klimatske parametre. Namjeravam to raditi i ubuduće. Ne vidim nikakvog razloga da u svom shvaćanju svijeta odustanem od prirodoznanstvene interpretacije, zapisane u fizikalnim zakonitostima. Šta mogu, takav sam, a i cijelo moje obrazovanje me usmjerilo k tome.
Vrlo je nejasno što je diplomirani novinar, specijalist za geopolitiku, pokušao istaknuti detaljem “ovakve katastrofe (pojave)”. Ne radi li se jednostavno o prirodnim pojavama s katastrofalnim učinkom? Da, prirodnim. Ne odustajem od toga i, kao što sam rekao, ne vidim nikakvu mogućnost odstupanja od te fizikalne interpretacije. Ako autor već propituje prirodnost tih pojava, onda bi bilo dobro i da barem dade naslutiti kakva je priroda njihove neprirodnosti. Stoji li iza ovih oluja nekakvo natprirodno biće? Božanstvo? Kakvo? Zeus, Perun, Odin? Možda Thor? Ili neki superjunak? Možda ipak nekakav monstruozni projekt, npr. HAARP? Mute li tu nešto oni u CERN-u? Možda se radi o antigravitacijskoj kugli kakvu je razotkrio veliki stručnjak za natprirodne pojave i globalne urote, na radnom mjestu izvođača zabavne glazbe, Tony Cetinski? Ništa od toga nam autor nije objasnio, iako slutim da on ima neku svoju predodžbu o tome.
U skladu s time autor nam nije objasnio ni navodnike u koje je zatvorio znanstveno utemeljen pojam klimatskih promjena. Aha, da, ipak – on spominje plaćenike! Štoviše, “plaćenike oko mene”. Možda se u tome krije ključ misterioznih objeda koje je nanizalo pero autora, diplomiranog novinara, specijalista za geopolitiku. Još je misterioznje tko su ti plaćenici. Stručnim imaginarijem diplomiranog novinara, koji je specijalizirao geopolitiku očito defiliraju raznorazna gospoda Biliškovi, vjerojatno reptilska, okružena vojskom plaćenika koji, eto, svi zajedno primaju vrlo izdašne naknade za širenje znanstveno utemeljenih informacija. Nisam primijetio da mi je sjeo neki novac na račun, ali siguran sam da u imaginariju diplomiranog novinara, specijalista za geopolitiku postoje razni tajni računi, toliko tajni da ni ja za njih ne znam, a na koje mi se uplaćuju ogromne svote. Opet, tko to uplaćuje? Čiji smo mi plaćenici? Naravno, u pozadini su Oni, mitski, nedefinirani Oni, Oni koji stoje iza svih bjelosvjetksih urota usmjerenih protiv napaćenog naroda. Aha da, eto, u nastavku teksta autor ipak kaže da smo plaćenici nekakvog imaginarnog globalnog sistema. Nažalost, ne daje nam nikakve upute za shvaćanje na kakav točno globalni sistem misli.
Kao diplomirani novinar, štoviše specijalist za geopolitiku, autor je dužan da mi se kratko obrati i pouči me o svemu tome. A ja sam mu, kao obični ulični gosp., duboko zahvalan na tome. No, moram ga upozoriti i na to da se ta zahvalnost otapa kao kuglica sladoleda u podne tekućeg toplinskog vala čim se zaodjenem titulom dr. sc., a zapravo i bez te titule.
Institut Ruđer Bošković je duboko kompromitiran izvana, bez ikakvog vanjskog suvereniteta, dakle vi o ničemu ne odlučujete. Unutarnji suverenitet imate, al tu vas se pusti da pričate o stvarima na koje ne želite, ili ne možete djelovati.
Moram priznati da sam jako zbunjen. No vjerojatno moja zbunjenost proizlazi iz činjenice da sam razotkriven kao običan gosp., koji kao takav nije u stanju razumijjeti intelektualne bravure jednog diplomiranog novinara, specijalista za geopolitiku. Zbog mojih ograničenih kognitivnih kapaciteta, autor je ipak trebao malo podrobnije elaborirati te tvrdnje.
Moram podsjetiti cijenjenog diplomirani novinar, štoviše specijalist za geopolitiku da, kad govorim o klimatskim promjenama, ne istupam uime Instituta Ruđer Bošković, nego uime inicijative Znanstvenici za klimu.
Ipak, bilo bi jako zanimljivo čuti kako to autor misli da mi ni o čemu ne odlučujemo. I koje su to stvari na koje “ne želimo ili ne možemo djelovati”? Tko nas, uostalom, tako grubo ograničava u našem djelovanju?
Nekako slutim da, u imaginariju diplomiranog novinara, specijalista za geopolitiku, u pozadini toga stoje iste one neprirodne sile koje upravljaju i aktualnim olujama, toplinskim valovima i drugim pojavama.
Čovjek vašega obrazovanja ne bi trebao biti rep Gaussove krivulje nego se boriti za istinu, istraživati, sumnjati i potom izaći hrabro pred medije sa obrazloženjima svega u zadnjih par godina.
O kakvom mom obrazovanju sad odjednom govori autor? Možda bi se to dalo iščitati da se potrudio objasniti na koji je točno od dva repa Gaussove krivulje on mislio.
Naime, ako sam samo gosp., onda mi je primjerenija pripadnost lijevom repu, onom u kojem obitavaju ispodprosječni pojedinci. Iz konteksta mi se ipak čini da me autor (u neskladu s prije i poslije navedenim stvarima) smješta u iznadprosječni rep Gaussove krivulje, a ja sam, eto, taj, koji sam se svojim djelovanjem smjestio u “neprimjeren mi” ispodprosječni rep. Čudno je to s tim specijalistima za geopolitiku, teško je pohvatati sve detalje njihove virtuoznosti u razotkrivanju tajnih, zakulisnih, urotničkih djelovanja.
Morao bih se, dakle, “boriti za istinu, istraživati, sumnjati i potom izaći hrabro pred medije”? Zanimljivo, jer meni se, eto, čini da činim upravo to. No, percepcija je varljiva – obostrano.
Moram reći da mi je i ovo odlično: “izaći hrabro pred medije sa obrazloženjima svega u zadnjih par godina”. Ja bih trebao imati obrazloženje svega??? Ne znam, da sam, kao i autor, diplomirani novinar, specijalist za geopolitiku, možda bih se mogao svrstati u vrhunska bića neograničenih moći, s intelektualno-kognitivnim kapacitetom obrazloženjem svega i donošenja konačnih rješenja (ili kako se to na njemačkom jeziku lijepo kaže die Endlösung). No, eto, ja sam samo obični gosp. pa to ipak ne mogu. Ograničen sam, šta da radim.
A i kao dr. sc. sam, eto, ograničen razumijevanjem znanosti. Kao takav, znam da je naša spoznaja ograničena. Znam i to da je suvremeno znanje toliko ogromno da nema pojedinca koji bi mogao “obrazložiti sve”. Postoje, doduše, neki pojedinci koji misle da mogu obrazložiti baš svaku temu, dati odgovor na svako pitanje. Ali ja nisam taj.
Znam da uživate plodove svoga nerada i da su vaši šefovi daleko od Instituta i da vam se agenda priprema al zar se možete pogledati u ogledalo poslije svega kad ljudi nedužni ginu, ostaju bez svoga teskoga rada??
Eto, cijenjeni diplomirani novinar, specijalist za geopolitiku me je razotkrio do srži. “Gosp. Biliškov je gol!” klikče on, radosno skakučući svojim stanom. No, moram reći da je sve to spektakularno dosadno. Pažnja mi luta, traži neku kakvu-takvu zanimljivost u rotaciji miješajuće kave u šalici ili promicanju malenih oblaka vedrim, vrućim nebom. Ili u laganom treperenju lišća na povjetarcu.
“Moji šefovi su daleko od instituta”, kaže autor.
“Agenda mi se priprema”.
Zijevam i odjednom postajem svjestan da si čačkam uho.
Unatoč nepodnošljivoj dosadnosti iznesenih misli, volio bi da mi autor, koji je ipak diplomirani novinar, specijalist za geopolitiku, objasni tko su moji šefovi, koji su daleko. Kakva se to agenda priprema? Tko je priprema? I zašto?
Doista je teško naći put kroz taj visokointeligentski labirint virtuoznosti autorovih misli.
Na kraju, ja nemam nikakvih problema sa svojim odrazom u ogledalu. Štoviše, nemam apsolutno nikakvih problema pogledati svoju djecu u oči. Duboko sam uvjeren da svojim djelovanjem doprinosim dobrobiti čovječanstva, što se osobito odnosi na dobrobit nadolazećih i budućih generacija. Šta da radim, takav sam.
E moj Biliškov postoji nešto što se zove moral i dostojanstvo, a vi ga nemate nego šutite i u tajnosti radite (ne činjenjem) protiv svoga naroda! sram i stid vas može biti plaćenici globalnog sistema!
Aha da… Eto, kako sam rekao, ja nemam nikakvih probklema sa svojim djelovanjem i njegovim plodovima. Također, nemam niakvih problema s moralnim dvojbama vezanim uz svoje djelovanje. Nemam problema ni s dostojanstvom. Štoviše, ne mislim da je moje djelovanje usmjereno protiv mog naroda, kao što ne djelujem ni protiv ikojeg drugog naroda.
Zato ne osjećam nikakav sram niti stid.
Ovakvi mailovi me ne mogu ni najmanje pokolebati u mojim uvjerenjima i mom djelovanju. Štoviše, oni me dodatno ohrabruju. Govore mi da sam na pravom putu i na pravoj strani povijesti.
Pozdrav svim diplomiranim novinarima, specijalistima za geopolitiku, gdje god bili!
S ljubavlju,
Nikola Biliškov

Autorica: Željka Babić.

Ja sam s Lošinja. Poznajem nevere.

Imam razna iskustva na barci, trajektima, brodovima i na kopnu.
Valjao me svaki vjetar moga kraja.

Veslala sam jednom natrag u valu na olujnom jugu. Ruke su nakon svega imale krvave žuljeve, ali stigli smo na sigurno. Nisam se bojala.

Zatekla nas je oluja na moru jer je otkazao Thomos 4. Imala sam 16 godina i znala sam taj vjetar pa se nisam bojala.

Znala sam što treba, znala sam kako okrenuti barku, uskladiti nalete juga i zaveslaje; kojim putem ići za najmanji rizik.

Kad je moja prva beba imala dva mjeseca toliko sam bila željna mora, slobode pokreta i osvježenja od zavoja, gaza, natečenih grudi i neprospavanih noći da sam skočila u olujnu buru, bez imalo straha.

Moje more, znam s njim.

To je bilo kad su oni Česi poginuli na neadekvatnim brodićima. I mene je skoro ubilo more. Tada sam dodatno naučila koja je to sila.

Počelo me nabijati o stijene.

Ipak, jer znam s našim morem i znala sam dno mora, iz njega sam rasla, spasila sam se. Pribrano sam skovala plan dok su me valovi bacali na grote i onda usisavali deset metara u more da me bace opet sa jačim zamahom na oštre stijene. U jednom trenu sam se pitala je ti to to. Hoću li poginuti na Kadinu, plaži svog djetinjstva.

Čekala sam da me opet usuče val, svom silom se bacila lijevo, kao dupin, pred mul, svjesna da imam jednu šansu, odrazila se o dno i skočila uz pomoć sile mora na beton.

Četveronoške. Još imam ožiljke od tog nepoštivanja mora.

Ni nakon toga se nisam počela bojati mora, vjetra ni nevere. Samo malo bolje poznajem svoju ljubav, more i valove.

Učeni smo da poštivamo more i kako da se u kojem nevremenu ponašamo – nešto su te učili stariji, a nešto stroga ali pravedna ruka prirode.

Čak i orkanske nevere su savadive, a olujne bure su nekad i ugodne za šetnju ako ih voliš i znaš gdje ići. Detoks uma i tijela. Nisam jednom kao mršavo dijete išla u školu kroz olujnu buru. Ne bojim se ni škure bure.

Nikad me nije bilo strah nevere. Voljela sam ih. Sjedila sam vani da ih upijem. Divna je ta sila prirode, spektakl su ti prizori.

Rasla sam na otoku i naučila se na vjetar, valove i munje i nevere.

Ali oluje srpnja 2023. u Rijeci su mi utjerale strah u kosti. Jer ovo je nešto drugo.

Najjača nevera koju sam iskusila prije ovoga u par je minuta pobacala 7 jedrilica na stijene naše uvale. Mi djeca od svojih 15 godina smo bili vani, zatekla nas je na plaži. Strašno, da, ali ne za ljude. Opasno, ali samo ako si vikend morski vuk pa se napiješ i zaspiš na jedrilici iako je iznad Učke crno.

Išamarani orkanskom burom nismo se bojali nego smo pribrani otrčali pomoći nasukanim ljudima. Ta nevera bila je vjetrić u odnosu na ovo danas. I pijavica je bila gdjekoja…da, bilo je i prije nevera i oluja i pijavica.

Ali to je bilo nešto drugo. Poznavali smo se i poštivali s lokalnim neverinima.

Ove nove oluje su invazivna vrsta. Nepoznata i razorna. Podsjetnik da se ovaj moj kraj promijenio. Podivljao. Oteo skladu ambijenta na koji smo navikli.

Izgubiš povjerenje da poznaješ svoj kraj i prirodu i sigurnost.

Ovo više nije ljetna nevera. Ovo je opasnost po život… Kvarner više nije dobroćudno i bezopasno mjesto gdje si, uz dužno poštovanje prema sili prirode, siguran.

Uzimam si pravo da oko tog gubitka budem jako tužna. Tuga se množi sa sve praznijim podmorjem kojeg 40 godina gledam kroz masku. I svake godine negdje od 2013. sve manje života vidim.

Nekih stvorenjaca se samo sjećam. Nema ih više.

Kad umre netko ili je bolestan, svi će ti dati saučešće i makar protokolano izraziti razumijevanje. Kad ti umire klima i boluje planet, još ti se rugaju jer te boli…

Nije valjda čudo što smo ovako uništili planet – kad ne razumiju ljudi da nam je to i majka i otac i sestra i brat. Izvorište.

 

Zahvaljujem autorici na dozvoli prenošenja teksta, kao i Dolores Orbanić Biliškov, koja ga je sa mnom podijelila.

Joanna Sustento ispred sjedišta Shella u Bonifacio Global City. Izvor: Greenpeace

Da su djelovali na način koji je povoljan za planet, za ljude, da su svoje financijske i tehnološke kapacitete preusmjerili u čišće izvore energije, ne bismo proživljavali klimatsku krizu. Zbog njihovog negiranja klimatskih promjena, zbog tog sjemena laži koje su posijali u naše društvo, mi smo ti koji patimo.

riječi su Joanne Sustento, klimatske aktivistice s Filipina. A Joannu Sustento su klimatske promjene pogodile na najizravniji i najbolniji način. Naime, u uraganu Haiyan, klimatskim promjenama izuzetno pojačanoj tropskoj oluji koja je 2013. godine pogodila Filipine izgubila je cijelu obitelj. U nekoliko minuta je ostala bez svega što voli – bez svojih najdražih, bez kuće i grada u kojem je odrasla.

Tzv. Globalni jug je najmanje odgovoran za emisije stakleničkih plinova, ali je trenutno najteže pogođen klimatskim promjenama. Globalni jug je dio svijeta koji obiluje tragedijama sličnima onoj Joanne Sustento. U tom dijelu svijeta svjedočimo nestajanju uvjeta o kojima ovise životi ljudi i normalno funkcioniranje društva. I dok tzv. Globalni sjever i dalje nesmanjenim intenzitetom emitira stakleničke plinove te uživa u blagostanju omogućenom rasipništvom, Globalni jug trpi posljedice takvog neodrživog načina života. U tome se očituje temeljna nepravda u samoj srži klimatskih promjena.

Geoff Dembicki

Knjiga “Petroleum Papers – Inside the Far-Right Conspiracy to Cover Up Climate Change” kanadsko-američkog novinara i publicista Geoffa Dembickog nije priča o Joanni Sustento. No, priča o njenoj tragediji je uzeta kao narativna okosnica za izuzetno detaljnu analizu nastanka i razvitka poricanja klimatskih promjena od strane industrije fosilnih goriva te s njom usko povezane konzervativne desnice.

Knjiga “Petroleum Papers” je o tome kako je tragedija Joanne Sustento mogla biti izbjegnuta da fosilna industrija nije izabrala put aktivnog stvaranja i pothranjivanja laži, na kojima se temelji poricanje klimatskih promjena.

Geoff Dembicki, inače iz kanadske provincije Alberte, prema njegovim riječima “doma jednog od najvećih ležišta bitumenskog pijeska na svijetu”, secira zavjeru koja doista postoji, zavjeru čiji su akteri fosilna industrija te s njom usko povezana konzervativna desnica. Autor kronološki prati i obilno dokumentira spoznaje o opasnosti od klimatskih promjena, kojih je fosilna industrija bila svjesna već vrlo davno. Naime, još krajem pedesetih godina prošlog stoljeća znanstvenici su upozoravali na ekološku krizu do koje može dovesti intenzivno korištenje fosilnih goriva. Velik je prostor posvećen upravo argumentaciji činjenica o vrlo iscrpnom klimatološkom znanju, koje je bilo u posjedu fosilne industrije. No tu su i financijski interesi i gramzivost malobrojne “elite”, te paranoičan strah konzervativne desnice od širenja komunizma i drugi utjecaji. Sve je to dovelo do toga da se bogatstvo prikupljenog znanja čuva u korporativnim ladicama. I tako, iako se u izvještajima iz tog vremena tipično navodi:

Glavna poruka ovog izvještaja je da još uvijek ima vremena za spas naroda svijeta od katastrofalnih posljedica zagađenja, ali vrijeme ističe.

Da podsjetimo, radi se o prijelazu s pedesetih na šezdesete godine XX. stoljeća. Nastavimo:

Jedna od najvažnijih prognoza koje donosimo u ovom izvještaju je da će ovako intenzivne emisije ugljikovog dioksida u atmosferu zbog spaljivanja ugljena, nafte i prirodnog plina (već tad su koristili taj naziv, op. NB) do 2000. godine dovesti do tolike promjene balansa topline da će to uzrokovati značajne promjene u klimi, koje nadilaze lokalne pa čak i nacionalne napore.

No, izlažući citirani izvještaj, Frank Ikard, tada predsjednik Američkog instituta za naftu, upozorava:

Ovaj izvještaj će bez dvojbe raspiriti emocije, pojačati strahove i uzrokovati zahtjeve za akcijom.

Zato je, naravno, ovakve spoznaje bolje čuvati što dalje od očiju javnosti. Fosilna industrija, dakle, nije imala samo klimatološke spoznaje, nego i odlične prognoze društvenog odgovora na promjene u klimatskom sustavu.

Posebno se osvrčući na otkriće, stvaranje ideje o eksploataciji te konačno ostvarenje namjera ekstrakcije i prerade bitumenskog pijeska u Alberti, autor u narednim poglavljima prati razvoj laži i poricateljskih praksi, koje se stalno modificiraju prema svojim sve sofisticiranijim i suptilnijim inkarnacijama u međudjelovanju s klimatskim pokretom.

Već se dugo poznato da fosilna industrija već dugo ima vrlo detaljne spoznaje o klimatskim promjenama, a još se bolje zna da ona sponzorira poricanje znanosti, tako da taj dio nije iznenađenje. No, velika vrijednost ove knjige leži upravo u njenoj centralnoj poruci, a ona je: da fosilna industrija ne laže i da je prikupljeno znanje upotrijebila za dobrobit čovječanstva, ne bismo svjedočili tolikim tragedijama uzrokovanim sve ekstremnijim vremenskim događajima.

Na knjigu sam naišao vrudajući među policama jedne knjižare u Montrealu. Privukao me sadržaj, a stigavši kući, shvatio sam da je izašla prije manje od mjesec dana. Hvala Institutu Davida Suzukija na ovako vrijednoj knjizi!

“Najbolje što svatko od nas može učiniti po pitanju suočavanja s klimatskim promjenama je – razgovarati o njima”, kratak je i vrlo jasan sažetak obje knjige koje ovdje kratko predstavljamo. Konkretno, radi se o riječima koje u svojoj knjizi “Saving Us“, kao i u svojim izlaganjima i ostalim istupima stalno ponavlja klimatologinja Katherine Hayhoe.

Predstavljamo, dakle, dvije tematski srodne knjige: “Saving Us – A Climate Scientist’s Case for Hope and Healing in a Divided World” američke klimatologinje Katherine Hayhoe te “How to Talk about Climate Change in a Way to Make a Difference” australske sociologinje Rebecce Huntley. Iako kreću od teze o važnosti razgovora o klimatskim promjenama, dvije autorice je obrađuju na specifične načine, svaka u domeni svoje ekspertize te, naravno, iz svojih osobnih iskustava.

Katherine Hayhoe je jedno od najprominentnijih imena suvremene klimatologije, ali i komunikacije klimatskih promjena. Ta profesorica atmosferskih znanosti Sveučilišta Texas Tech, koja je svoju znanstvenu karijeru započela na području astrofizike, ističe i svoju duboku ukorijenjenost u kršćenskoj vjeri. Iako njena vjera u znatnoj mjeri određuje njeno društveno djelovanje, sama prof. Hayhoe naglašava da globalno zatopljenje nema veze s vjerom – to je činjenica koja se temelji na prikupljanju i analizi mjernih podataka, analizi teoretskih modela, a ulogu sebe kao znanstvenice vidi kroz prenošenje znanstvenih spoznaja općoj javnosti, ali i kroz pomaganje inženjerima, gradskim upraviteljima i ekolozima u kvantifikaciji utjecaja klimatskih promjena. Iz te pozicije proizlazi njeno djelovanje, na jedinstven način pretočeno u njenu knjigu. Iako su znanstvene činjenice i trendovi poražavajući, ova neumorna komunikatorica zrači optimizmom i prenosi ga na javnost.

“Najveći izazov s kojim smo suočeni nije poricanje znanosti, nego kombinacija tribalizma, samozadovoljstva i straha”, upozorava ova znanstvenica, nadograđujući to tvrdnjom da “se ljudima čini da se “druga strana” s njima ne slaže u puno većoj mjeri nego što je to zapravo slučaj.” Takve predrasude su temelj svjetonazorski uvjetovanih komunikacijskih barijera, koje je moguće prevazići – komunikacijom. Knjiga “Saving Us” iznosi niz primjera uspješnih prevazilaženja tih barijera, kao i komunikacijskih strategija, ukazujući na snagu žive riječi, kojom međusobno razmjenjujemo vlastita iskustva, to neprocjenjivo blago što se samo oplemenjuje i povećava razmjenom. Radi se o knjizi koja na prekrasan i vrlo poticajan način pokazuje kako uspješno voditi razgovore koji pomažu u ponovnom povezivanju s obitelji i s prijateljima u stvarnom životu, kroz izgradnju istinskih odnosa i zajednica umjesto dijeljenja u plemena i mjehuriće. Znanstvene činjenice su zastrašujuće i neophodno ih je poznavati, no klimatske su promjene povezane sa stvarima do kojih nam je svima stalo: sa zdravljem naših obitelji, ekonomskom snagom naših zajednica i stabilnošću našeg svijeta. Stoga ublažavanje klimatskih promjena nije dobro samo za planet, nego je prije svega dobro za sve nas. Autorica zaključno potcrtava: “da biste brinuli o klimatskim promjenama, morate biti samo jedno, a to je osoba koja živi na planetu Zemlji i koja želi bolju budućnost. Velike su šanse da ste vi već sada ta osoba – kao i svi ostali koje poznajete.”

Doista, kako i Rebecca Hunley naglašava, “klimatske promjene utječu na sve sustave planeta Zemlje.” No, u nastavku podsjeća na riječi norveškog psihologa Per Espena Stoknesa: “kao ljudska bića, na pripovijedanje se uvelike oslanjamo kako bismo unijeli smisao u naše živote, ali i stvarali osobne i kolektivne identitete”. Činjenice o klimatskim promjenama na svakoga od nas utječu na različite načine, što uvelike ovisi o cijelom nizu faktora, ali najviše o našoj osobnoj izloženosti posljedicama klimatskih promjena te sposobnosti suosjećanja. Prenošenje znanstvenih činjenica je vrlo važno. Svima nam je u interesu saznati i što bolje razumijeti što više tih objektivnih, na mjerenjima utemeljenih činjenica. No, one ništa ne govore o onome što je nama osobno najvažnije, dakle o našim osjećajima u odnosu na klimatske promjene. Prevladavajući apokaliptički narativ, generiranjem straha, krivnje, ljutnje, očaja i bespomoćnosti, omogućuje poricateljima klimatskih promjena da ismijavaju ekologe kao pomalo poremećene proroke kraja svijeta. Taj je pristup vrlo odbojan svakome tko već ozbiljno ne razmišlja o takvoj budućnosti i on obično rezultira prekidom daljnjeg razgovora. Ali taj pakleni pejzaž koji stvara CO2 samo je jedna vizija budućnosti koju možemo iznijeti. Umjesto toga, potreban nam je pluralitet priča, od kojih svaka stvara značenje i angažman za različite skupine ljudi. Osnovna je teza knjige da je ono što će dovesti do promjene mišljenja kod drugih koji nisu poput mene, koji nemaju isti svjetonazor kao ja, sad postaje središnji izazov u suočavanju s klimatskim promjenama.

Ovo nas vraća na prikaz knjige Katherine Hayhoe, koja upozorava da, bez obzira na naše međusobne razlike, mi kao ljudska bića imamo puno zajedničkih tema. A zajedničke su nam – emocije. Moramo, dakle, naučiti više razgovarati o emocijama i našim doživljajima klimatskih promjenama, gubitku bioraznolikosti, općenito o ekološkoj krizi. U svojoj knjizi, Rebecca Huntley razlaže različite emocije: krivnju, strah, ljutnju, poricanje, očaj, nadu, gubitak i, konačno, ljubav. Dubinskim promišljanjem tih emocija u odnosu na klimatske promjene, kroz velik niz primjera, autorica gradi komunikacijske strategije i daje savjete za uspješnu komunikaciju o ovom sveprožimajućem problemu.

Iako tematski vrlo srodne, ove dvije knjige, dakle, obrađuju tezu o važnosti komunikacije o klimatskim promjenama kroz dvije različite prizme, fokusirajući se na različite aspekte najprirodnije i najsvakodnevnije međuljudske interakcije. Komunikacija kroz pričanje priča, toliko svakodnevna i sveprisutna, s druge je strane i toliko odsutna te, baš zato, toliko duboko radikalan odgovor na klimatsku krizu. Komunikacijom se prevazilaze svjetonazorske barijere, grade se mostovi, razmjenjuju se emocije, toliko zajedničke svima nama. U ovom dobu imperativnog individualizma, doista radikalnom postaje izgradnja i jačanje društvenih spona i mreža.

Mlazno strujanje i njegov poremećaj. Izvor European Geosciences Union.

U danima poslije Božića 2022. smo u Žminjskoj šumi nabrali dosta rujnica. Evelina Orbanić, odlična poznavateljica i strastvena beračica gljiva, prokomentirala je da nikad u svom dugom životu u ovo doba godine nije našla rujnice. Prelazak iz 2022. u 2023. je u našim krajevima, kao i u glavnini Europe, obilježen vrlo visokim temperaturama. Sjeverna Amerika, kao i Japan, istovremeno su bili izloženi intenzivnoj provali polarne hladnoće, praćene obilnim snijegom, koji je doslovno paralizirao te dijelove svijeta. Radi se o anomaliji izravno povezanom s klimatskim promjenama, koje su, zbog prekomjernog zagrijavanja Arktika, dovele do poremećaja u mlaznom strujanju, što zapravo već nekoliko godina dovodi do vrlo nepredvidljivih vremenskih obrazaca.

Iako nije bila rekordno topla (“tek” peta najtoplija od početka sustavnih mjerenja), 2022. godina je bila prepuna vremenskih događaja, koji su nam najjasnije do sada pokazali da su klimatske promjene realnost u kojoj živimo i u koje smo duboko uronjeni. Obilježili su je ekstremni i brojni toplinski valovi u Europi i s njima povezani katastrofalni požari, obilne poplave u Pakistanu, Nigeriji i mnogim drugim državama, kolapsi brojnih ledenjaka (među kojima je nama najbliži kolaps ledenjaka Marmolade u talijanskim Dolomitima) te brojne druge meteorološke nedaće. Na alpskim skijalištima nema snijega, zbog čega se ta skijališta zatvaraju, a Svjetski skijaški kup se jedva održava umjetnim zasnježivanjem (rekli bismo silovanjem prirode). Kao što smo već puno puta isticali, naravno da se pojedinačni meteorološki događaj ne može izravno pripisati klimatskim promjenama. Naravno da je ekstremnih događaja bilo i u prošlosti. No, brojnost, učestalost i intenzitet tih događaja su se značajno promijenili, što je u izravna posljedica poremećaja globalnog klimatskog sustava. 2022. godina nam je doista vrlo jasno dala do znanja da živimo u svijetu na kakvog nismo navikli, u svijetu u kojem godišnja doba nisu onakva kakvima ih doživljavamo. Koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi i dalje raste i trenutno iznosi oko 417,2 ppm.

2022. godina je godina koju su obilježili i značajni geopolitički poremećaji, osobito oni uzrokovani agresijom Rusije na Ukrajinu. Osim što je uzrokovao velika ljudska stradanja i uništenje infrastrukture u Ukrajini, taj rat je doveo do velikih poremećaja u opskrbi energijom EU, osobito zbog činjenice da oko 40 % plina, kojim se opskrbljuje EU, dolazi iz Rusije. Tu smo se našli na točki račvanja, gdje smo trebali odlučiti hoćemo li “iskoristiti” trenutnu situaciju za radikalnu energetsku tranziciju prema obnovljivim izvorima energije ili ćemo se okrenuti prema novim opskrbnim pravcima. Iako je implementacija projekata obnovljivih izvora energije u stalnom porastu, EU je izlaz iz energetske krize potražila u djelomičnoj (nadamo se kratkotrajnoj) revitalizaciji ugljena, ali fokus je najviše usmjeren prema (tzv. “prirodnom”) plinu iz Sjeverne Amerike, zbog čega se planiraju novi LNG terminali. Osim toga, unatoč značajnim protivljenjima, uključujući i apel ambasadora Klimatskog pakta EU, Europski parlament je izglasao uvrštenje plina i nuklearne energije u taksonomiju održivih investicija. Složena situacija je stvorila mnoge neizvjesnosti i budućnost energetike, a s njom i emisija te, u konačnici i Zelenog plana EU, je vrlo nepredvidljiva.

Na međunarodnom planu, treba istaknuti klimatski COP 27, koji je održan u egipatskom gradu Sharm El-Sheikh. On je okončan s vrlo pozitivnom odlukom da razvijene zemlje Globalnog sjevera moraju isplačivati ekološku odštetu Globalnom jugu. No, taj COP je zasjenjen činjenicom da je na njemu bila prisutna do sada najbrojnija delegacija lobista fosilne industrije, što je dovelo do toga da su fosilna goriva i dalje ostala “neokrznuta”. Osim toga, vrlo je važan i COP15 o bioraznolikosti, održan u Montrealu. Ta konferencija je iznijela povijesni dogovor o zaštiti bioraznolikosti, koji se po svojoj važnosti uspoređuje s Pariškim sporazumom.

Na razini Hrvatske, barem na polju klimatskih politike, nema puno događaja koji bi se mogli istaknuti. Ustvari, gotovo da nema ničega. Iako je ravnateljica Uprave za klimatske promjene Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Dunja Mazzocco Drvar istaknula da je u razdoblju od 1980. do 2020. šteta koju je Hrvatska pretrpjela zbog klimatskih promjena oko 3 milijarde Eura i oko 900 smrti, čini se da vladajućima to i dalje ne predstavlja značajniji problem. No, civilne udruge su i dalje aktivne. Zelena akcija i Greenpeace Hrvatska nastavljaju sa svojim vrlo aktivnim programima suočavanja s klimatskim promjenama. U suradnji s njima, Extinction Rebellion također intenzivira svoje aktivnosti, a klimatski marš je već postao tradicionalan. Aktivnosti skupine vezane uz provođenje klimatskog kolaža su također i dalje vrlo živahne, za što naročito zahvaljujemo Ivani Kordić i Ani Elizabeti Robb.

Znanstvenici za klimu su u 2022. možda bili nešto manje aktivni, djelomično zbog boravka Nikole Biliškova u Kanadi. No, ipak treba istaknuti početak provođenja kolegija Dubravke Vitali Čepo “Klimatske promjene i zdravlje” na Farmaceutko-biotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovali smo na više panela (među kojima ističemo “Ne pričaj mi priču o klimatskoj pravdi“), održana su mnoga predavanja (npr. “Klimatska pravda: iza nas i pred nama“) i druge aktivnosti. Također i dalje održavamo visoku razinu prisustva u medijima, što se očituje u mnogim komentarima i intervjuima. Ugodno nas je iznenadila i nominacija za nagradu Žuti okvir. Iako na kraju nismo dobili tu nagradu, laskavo je već i to što smo ušli u uži izbor za nju. Dio Znanstvenika za klimu se angažirao i oko kampanje za referendum građana Pule za Lungomare. Iako sama ta kampanja nema izravne veze s klimatskim promjenama, njen širi kontekst je itekako vezan uz ekološku problematiku, očuvanje okoliša, kvalitete ljudskog života i bioraznolikosti.

Ulazimo u 2023. Po svemu sudeći, bit će to izazovna i zanimljiva godina. U prvim njenim danima put me naveo iza jedne cisterne globalnog naftnog diva Shell, koji je odnedavno prisutan i u Hrvatskoj. Cisterna je izvana blistavo čista, u skladu s općim greenwashingom koji krasi Shell i srodne kompanije. U skladu s time, cisterna u svojoj utrobi nosi svoje prljavo fosilno gorivo, zaprljano emisijama, ali i desetljećima korporativnih laži, koje su velikim dijelom i uzrokovale stanje u kojem se nalazimo. Cisterna odlazi jednom cestom, ja drugom. U tome je sadržana i moja najbolja želja za novu 2023. godinu.