6. izvještaj (AR6) II. radne skupine Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC) odnosi se na utjecaje klimatskih promjena te na ranjivost i prilagodbu. Njegov Sažetak za donositelje odluka je objavljen 27. veljače 2022., a uskoro očekujemo službenu objavu Tehničkog sažetka i, konačno, pune verzije izvještaja.

O izvještaju su već do sada ispisani nebrojeni kometari, a i u našoj je javnosti imao dosta odjeka. Odličan sažeti prikaz donosi Greenpeace Hrvatska. Nažalost, invazija Rusije na Ukrajinu, koja je započela tri dana prije objave Sažetka za donositelje odluka, zasjenila je sve vijesti, uključujući i ovu.

Taj izvještaj je izrazito fokusiran na interakcije spregnutih kompleksnih sustava, naime klimatskog sustava, ekosustava (uključujući bioraznolikost) i ljudskog društva. Te su interakcije temelj razumijevanja prisutnih i nadolazećih rizika koje donose klimatske promjene, degradacija ekosustava i gubitak bioraznolikosti. Osim toga, jedan od važnih fokusa ovog izvještaja je transformacija i tranzicija energetike i industrije, ekosustava, urbanih i ruralnih sustava te infrastrukture i, konačno, društva u cjelini. U odnosu na prethodne izvještaje, velika je novost prepoznavanje i uvažavanje različitih vrste znanja, razumijevanja i evaluacije procesa prilagodbe klimatskim promjenama te aktivnostima prema smanjenju rizika i ranjivosti. U tom smislu, ovaj IPCC-ev izvještaj razlikuje, prepoznaje i uvažava znanstveno razumijevanje, utemeljeno na objektivnim činjenicama na temelju mjerenja i računskih simulacija te urođeničko i lokalno znanje utemeljeno u tradiciji.

Interakcije među sustavima, rizici i projekcije budućnosti. Izvor: IPCC 2022.

 

 

 

 

No, što bismo istaknuli? Podaci, izneseni u ovom izvještaju, nisu ni najmanje povoljni. Stanje klimatskog i vezanih sustava je alarmantno i potrebna je radikalna akcija na svim razinama. To ne bi bilo ništa novo kad ne bi bilo potkrijepljeno ogromnom količinom znanstvenih podataka i, uostalom, kad ne bi dolazilo od strane tradicionalno preopreznog IPCC-a. Središnja IPCC-ova poruka je da klimatske promjene već sada uzrokuju velike štete i gubitke, i to ne samo prirodnim sustavime, nego i ljudskom društvu. Trendovi i simulacije pokazuju da će se te negativne posljedice zaoštriti. Izvještaj potcrtava i vrlo neugodnu činjenicu da, čak i ako odmah poduzmemo radikalne rezove emisija ugljikovog dioksida i ostalih stakleničkih plinova, klimatske promjene će uzrokovati velike štete. Doista, ovaj izvještaj nije lagano štivo, osobito ne štivo prije spavanja, i to najmanje zbog velikog volumena. No, kao što klimatska znanstvenica Katherine Hayhoe ističe: “Bez toliko visoke razine rigorozne istorazinske recenzije i sveobuhvatne sinteze, kako bismo mogli očekivati od donositelja odluka da razumiju što je sve dovedeno u pitanje te da reagiraju hitnim političkim mjerama, donesene kroz rasprave koje nadilaze stranačke razlike?”

Ipak, izvještaj pokazuje da i dalje imamo prostora za akciju, koja može dovesti do pozitivnih ishoda. Iz njega je jasno da nije vrijeme za defetističko napuštanje nade. No, nada sama po sebi nije jamstvo bolje budućnosti. Bolja budućnost se gradi na temelju shvaćanja da su važna naša djela. Nalazimo se u trenutku kad je to shvaćanje važnije nego ikad. Od načina na koji proizvodimo našu hranu i planiramo naše gradove, sve do načina na koji štitimo naše najvrjednije ekosustave i osiguravamo prava najranjivijih sastavnica društva, ali i domorodačkih naroda i lokalnih zajednica, IPCC u ovom izvještaju jasno ukazuje na potencijal za prilagodbu naših gospodarstava i društava i njihovo povećanje otpornosti na te prijetnje koje su već tu ili se pojavljuju. To se ne može postići tek nastojanjem smanjenja emisija, nego i radom u suradnji s prirodom i svim sastavnicama globalnog društva, na svim razinama i kroz solidarnost.

Nakon više godina odgađanja čitanja, knjiga Andreasa Malma “Fosilni kapital” konačno mi je došla u ruke i dočekala svoj red. Dobio sam je, naime, kao rođendanski dar (hvala Zvjezdani, Dolores i Matku!).

Radi se o jednom od značajnijih djela za razumijevanje klimatske krize u kojoj smo se našli. Andreas Malm, izvanredni profesor ljudske ekologije Sveučilišta u Lundu, na petstotinjak stranica donosi iscrpnu analizu prelaska na fosilna goriva tijekom industrijske revolucije, prvo u Ujedinjenom Kraljevstvu, a zatim i širom svijeta. Malm iznosi nekoliko smjelih teza, koje kirurški precizno analizira, vodeći nas prema dubljem razumijevanju složenosti krize do koje zapravo nije trebalo ni doći.

Prva je teza da je klimatska kriza započela nelogičnim prelaskom s obnovljivih izvora energije (toka, uglavnom vode) na fosilna goriva (fonda) u ranoj industrijalizaciji Velike Britanije. Tu nas Malm vodi kroz složenu dinamiku klasnih odnosa u nastajućem kapitalističkom uređenju. Ugljen tada nije pružao ni jeftiniju ni obilniju energiju, što je uvriježena interpretacija. No, on je omogućio nadmoćniju kontrolu radnu snagu, kroz njeno koncentriranje u gradovima i podjarmljivanje. Na taj je način kapital uspio koncentrirati proizvodnju na lokacijama s najjeftinijom radnom snagom i u najpovoljnije doba dana. Do današnjih dana, taj se obrazac ponavlja na globalnoj sceni kroz svoje različite inkarnacije.

Iz toga se izvodi inovativna, strogo argumentirana i čvrsto potkrijepljena reinterpretacija klimatske krize kroz prizmu udruživanja fosilnoga industrijskog pogona i kapitalističke ekonomije. Proces koji je započeo u Velikoj Britaniji proširio se cijelim svijetom. Pokazuje se da se klimatska kriza ne može promatrati izvan konteksta kapitalizma, dodatno zaoštrenog kroz neoliberalnu logiku diktata tržišta.

Raskrinkani su i narativi, koji defokusiraju klimatsku akciju, a jedan od njih je svakako teza o antropocenu, prema kojoj je čovjek, kao takav, odgovoran za tektonske pomake u ekosustavu. Malmova precizna analiza, umjesto toga, oštro fokusira izvor problema na onu manjinu, koja je odgovorna za lavovski dio emisija ugljikovog dioksida, tog otpada moći.

Na današnji je dan, 10. prosinca 1948. donesena Opća deklaracija o pravima čovjeka. Time su na najopćenitiji način definirana ljudska prava te je Deklaracija ugrađena u zakone većine država. Od dana donošenja Deklaracije, čovječanstvo je bilo izloženo mnogim novim izazovima, ali ona je primijenjiva na sve te nove izazove.

Što se ljudskih prava tiče, klimatske promjene sa sobom donose niz velikih izazova čovječanstvu današnjice. Nejednakosti, iz kojih proizlaze i različiti oblici globalne nepravde, veće su nego ikada, a i dalje se zaoštravaju. Rekao bih da se, kao čovječanstvo, nalazimo na testu naše zrelosti. Kako bih to ilustrirao, često koristim metaforu kulture bakterija. Naime, dovedemo li bakterije na hranjivu podlogu, njihova populacija će eksponencijalno rasti zbog obilja hranjivih tvari. Bakterije ne shvaćaju da hranjiva podloga ima granice, definirane stijenkom Petrijeve zdjelice. No, nakon relativno kratkog vremena, brojnost bakterija će toliko porasti da će njihova kultura stići do ruba i neće imati mjesta za daljnje širenje. Tada, zbog povećanja koncentracije produkata metabolizma, bakterije se počinju trovati u svojim vlastitim izlučevinama i smrtnost bakterija uskoro nadmašuje povećanje njihove brojnosti. Populacija se strmo urušava i na kraju ostaje samo mali broj preživjelih bakterija.

Kao što sam rekao, mi se, kao civilizacija, nalazimo na testu zrelosti. A taj test ćemo proći dokažemo li da smo se sposobni ponašati različito od kulture bakterija. Padnemo li na tom testu, izgledan je rezultat urušavanje civilizacije, možda i biološke vrste Homo sapiens.

Klimatske promjene zato moramo promatrati i kao priliku. To je prilika za preispitivanje, za korijenske promjene. Prevladavajući društveno-ekonomski sustav, u čijoj je srži gramzivost, na fundamentalnoj je razini neodrživ, jer je izgrađen na odvajanju čovjeka od sredstava rada i predmeta proizvodnje. O tome su pisali mnogi, i to vrlo opširno. No, bitno je shvatiti da gramzivost, koja nas je dovela do klimatske krize i do njenog intenziviranja, nije svojstvo čovjeka kao takvog. Ona je svojstvo društveno-ekonomskog sustava utemeljenog na beskrajnom iskorištavanju resursa i na mitu o neograničenosti rasta. To je posebno zaoštreno u okviru kapitalističkog fundamentalizma ili neoliberalizma. Čovjek je, za razliku od tog sustava, vezan uz svoja sredstva proizvodnje i rada. Čovjek je suradljiv, a ne kompetitivan, solidaran je i suosjećajan. Moramo smoći hrabrosti i volje da izgradimo sustav temeljen upravo na tim vrijednostima.

Prethodna dva dana sam proveo u Osijeku, koji mi je postao jako drag grad. Osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava i Mirovna nagrada “Krunoslav Sukić”, koju su oni utemeljili 2009., već dugo za mene imaju posebnu važnost. Rekao bih da je to kristalno bistar dan u dobu godine, kad je uglavnom sve sivo i depresivno. To je postalo i svojevrsno utočište, kojemu se rado vraćam. To je mjesto susreta, dijaloga, mjesto koje je odigralo važnu, možda i ključnu ulogu u oblikovanju mojih aktivnosti u zadnjih nekoliko godina. Na dijaloškom forumu, jednoj od aktivnosti u okviru radnog dijela Nagrade, 2019. sam vodio jedan razgovor o klimatskim promjenama. Trebalo je to biti predavanje, ali skupilo nas se ukupno petoro. Bez obzira na našu malobrojnost, bila je to jedna od najvažnijih diskusija koje sam vodio. Tu su se zapravo konačno iskristalizirale ideje i forma Apela za sustavnu klimatsku akciju. Tu su po prvi put toj skupini izneseni i mirovni aspekti klimatskih promjena. Na kavi smo još dugo razgovarali o značenju globalnih prosvjeda srednjoškolaca, porukama Grete Thunberg, našoj bojazni da izdajemo tu nadolazeću generaciju… Poslije sam se, u hladnoj noći, vraćao u hotel šetnicom uz Dravu, a tekst Apela se sam od sebe ispisivao u mojoj glavi. Trebalo ga je još samo pretipkati.

Ove godine sam bio privilegiran održati govor na svečanosti dodjele Mirovne nagrade Krunoslav Sukić. I opet je to bio važan i radostan susret s toliko važnih ljudi, čije su priče inspirativne, snažne, nabijene ljubavlju prema čovjeku, čiji je doprinos izgradnji mira toliko ogroman da se u tom društvu osjećam vrlo malim. Ali, ako ti ljudi cijene to što ja radim, onda je to i najveća, najiskrenija poruka da je moj doprinos zapravo važan i da sam svojim djelovanjem, zajedno s drugim ljudima iz inicijative Znanstvenici za klimu Hrvatska, uveo neke nove teme u mirotvorstvo. Svatko iz svoje perspektive gradi mir, svatko daje svoj doprinos. I svačiji pojedinačni doprinos je malen, ali opet ogroman, nezamjenjiv, nadahnjujuć, toliko velik da nadrasta samu osobu.
Doista, nitko nije toliko mali da ne može učiniti velike stvari. Hvala svima na tome, naročito Katarini Kruhonji, Nataliji Havelki, Goranu Božičeviću, kao i Ivi Zenzerović, koja me uvela u to društvo, Vesni Zovkić, s kojom toliko volim razgovarati o meni važnim temama i koja me svojim komentarima precizno upozorava i na neke moje pogreške i nepreciznosti, Ani i Ottu Raffaijima i tako dalje.
Dio ovogodišnjih nagrada sam doživio i kao još jedno posebno priznanje radu Znanstvenika za klimu. U kategoriji Knjiga godine, laureati su Ivana Simić Bodrožić i Elvis Bošnjak. Kampanji “Moje mjesto pod suncem” Centra za kulturu dijaloga iz Rijeke i Mirovnom inštitutu iz Ljubljane dodijeljeno je priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava. Posebno je emotivno bilo posthumno dodjeljivanje  priznanja Melaniji Mešić, što su, sa suzama u očima, ali i kroz iskrice humora, preuzeli njeni roditelji. U kategoriji Škola mira nagrađene su Srednja škola Glina i zagrebačka I. gimnazija.
Glavna nagrada je dodijeljena Miri Bilopavlović – Mirjani iz pakračke udruge Delfin te Lori Vidović, donedavnoj pučkoj pravobraniteljici, ženi koja je svojim djelovanjem visoko podigla letvicu institucionalnog poimanja ljudskih prava u nas. Iskoristit ću priliku da još jednom istaknem kako je upravo ured pučke pravobraniteljice, dok ga je vodila Lora Vidović, prvi institucionalno podržao naš Apel, ističući upravo ljusko-pravne i mirovne aspekte klimatske krize. Iako od srca čestitam svim laureatima Mirovne nagrade Krunoslav Sukić u svim kategorijama, nagrada Lori Vidović mi je posebno, na osobnoj razini, važna.
U svom govoru istaknuo sam upravo te mirovne aspekte klimatske krize. Istaknuo sam i da je naše društvo nesavršeno, kao što je nesavršena i naša civilizacija, a naposljetku i sam planet na kojemu živimo. No, to je i sve što imamo i ne smijemo dozvoliti da, zbog nedjelovanja, izgubimo to što je, ustvari, sve.

Pariz, 2015. (izvor: FOEE)

Večeras počinje još jedan COP, 26. po redu. To uglavnom znaju svi, osobito oni koji su iskreno ili deklarativno zabrinuti zbog klimatskih promjena, kao što to znaju i svi oni fosilni lobisti, koji se slijevaju u Glasgow.

Od te se konferencije očekuje mnogo, ona je iz mnogo razloga od ključnog značenja, jedna vrsta račvanja puteva, tako da će se već nakon nje znati hoćemo li nastaviti s onom “druže profite, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo” ili ćemo ipak skrenuti na neki od slabije utabanih puteva. Nastavak ovom prvom, business-as-usual opcijom, je jurnjava superautocestom, koja sigurno završava dubokom provalijom. Skretanje na slabije utabane ili potpuno neutabane puteve, koji zahtijevaju puno sporije kretanje, sa stalnim preispitivanjem koraka, vodi u budućnost koja postoji – ti putevi su slabiji i sporiji, ali su održivi.

COP ili Konferencije stranaka su konferencije na najvišoj međunarodnoj razini. Iako postoje COP-ovi o različitim temama, ovaj, koji je posvećen klimatskim promjenama, je najvažniji. Klimatski se COP-ovi na godišnjoj razini održavaju unutar UN-ove okvirne konvencije o klimatskim promjenama (UNFCCC), a okupljaju predstavnike država, ali i regionalnih te nevladinih organizacija. Radi se, dakle, o konferencijama na najvišoj međunarodnoj razini, na kojima se donose ključne odluke o klimatskim promjenama, što su smjernice za donošenje politika na nižim razinama, dakle na razinama država i državnih saveza. Iako su te konferencije u svojoj povijesti iznjedrile doista važne smjernice, među kojima su široj javnosti najpoznatiji Kyotski protokol 1997. i Pariški sporazum 2015., znamo i da su, zbog njihove važnosti, te konferencije i nezaobilazno stjecište lobista velikih kompanija kompanija. Mnogi komentari zato govore kako se najvažnije odluke na COP-ovima ne donose u konferencijskim dvoranama, nego u hodnicima. To je, dakle, osim političkih diskusija, pozornica korupcije na najvišoj razini, korupcije koja je u pozadini svima jasne činjenice nedostatka ambicije, ali često i krive usmjerenosti klimatske akcije. Ta visokorazinska korupcija je u temelju svih tih razočaravajućih COP-ova. Zato su COP-ovi redovito popraćeni masovnim prosvjedima, a ulice gradova u kojima se te konferencije održavaju, za vrijeme COP-ova su prekrivene šarenom masom ljudi iz doslovno cijelog svijeta, koji zahtijevaju ozbiljno suočavanje s klimatskom krizom. To je popraćeno i prosvjedima diljem svijeta. Tako će se ove godine i u Zagrebu održati Marš za opstanak 12. studenog (na kojega pozivam sve čitatelje).

Od 26. izdanja COP-a međunarodna javnost puno očekuje. Nedavno je izašao novi (6. po redu) izvještaj 1. radne skupine Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), koji je alarmantan i jasnije nego ikad do sada ukazuje na to da je ljudsko djelovanje glavni uzročnik aktualnih klimatskih promjena te koji, na temelju najboljih raspoloživih znanstvenih spoznaja, upućuje na hitnost u donošenju ispravnih odluka, koje u svojoj provedbi moraju obuzdati trend klimatskih promjena i obuzdati ga, kako bismo sveli globalno zatopljenje na prihvatljivu razinu, a ona je najviše do +2 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Dakle, čak i u svojoj znatno razblaženoj, službenoj inkarnaciji, taj dokument poziva na hitnu, neodgodivu akciju. Do sada su aktualne klimatske promjene uzrokovale zagrijavanje u iznosu +1,2 °C (ili +1,3 °C, ovisno o izvoru), a nalazimo se na putu +3 °C, s mogućnošću da on dovede i do +5 °C. Nakon svih velikih riječi na dosadašnjim konferencijama, naša civilizacija nije skrenula s putanje najgorih klimatskih scenarija. U tom kontekstu, ali i kontekstu Pariškog sporazuma te sve očitijih, već sada katastrofalnih posljedica klimatskih promjena, međunarodna javnost doista od Glasgowa očekuje mnogo toga, a prije svega vrlo konkretna, ambiciozna i predana klimatska akcija u skladu s najboljim raspoloživim znanstvenim spoznajama. U svojim komentarima, mnogi vodeći klimatski znanstvenici upozoravaju da nam je, s obzirom na stanje klimatskih promjena, Glasgow vjerojatno posljednja prilika da zaokrenemo katastrofalni trend na kojem se nalazimo. Nažalost, poučeni poviješću COP-ova, javnost je i vrlo rezervirana u svom optimizmu. Upitana koliko je optimistična u vezi Glasgowa, Greta Thunberg je odgovorila:

Nakon toliko COP-ova i tolikih protokola, sporazuma i drugih odluka ništa se doista nije promijenilo u odnosu na prethodne godine. Čelnici će reći ‘mi ćemo učiniti ovo i mi ćemo učiniti ono, mi ćemo udružiti naše snage i postići ovo’, a na kraju oni neće učiniti ništa. Možda će učiniti neke simbolične stvari kroz kreativno računovodstvo, a to će biti stvari koje zapravo nemaju veliki utjecaj. Možemo imati koliko god želimo COP-ova, ali iz toga neće izaći ništa stvarno.

Korupcija na najvišoj međunarodnoj razini te novi oblici poricanja klimatske krize, bojim se, i dalje imaju prevelik, prevladavajući utjecaj i to bi nas moglo odvesti u ponor prema kojemu jurimo. I nije baš da je to samo moj strah, zapravo i neki od najboljih klimatskih znanstvenika govore da je kolaps civilizacije zapravo najizgledniji ishod. Ipak, još uvijek se držimo slamke spasa. Uostalom, i kad su iz Pandorine kutije izašla sva zla, na njenom je dnu ostala nada. Možda i jesmo dosegli to dno i vrijeme je da objeručke uhvatimo nadu i konačno stupimo u akciju, kakvu zahtijevamo.

COP-26 u Glasgowu treba shvatiti krajnje ozbiljno i nadam se da visoke delegacije, koje će se sastati u Glasgowu, shvaćaju ozbiljnost situacije. Novi izvještaj IPCC-a je vrlo jasan, znanstvenici su tu zapravo jasniji nego ikad do sada – zahtijeva se vrlo ambiciozna, fokusirana, koherentna klimatska akcija. Mjere ublažavanja, prilagodbe i povećanja otpornosti prema klimatskim promjenama  moraju biti radikalne, ali svako daljnje odgađanje akcije radikalizira te mjere i poskupljuje ih. Cijena klimatske akcije je visoka. No, cijena, koju ćemo zbog njenog odgađanja ili krivog usmjeravanja plaćati u budućnosti neusporedivo je viša i ne mjeri se samo u novcu, nego i milijunima ljudskih života i nepovratnoj degradaciji okoliša. UNFCCC je objavio svoj Zbirni izvještaj trenutno dostavljenih nacionalno određenih doprinosa stranaka. Nacionalno određeni doprinosi, ili NDC -i, način su na koji se stranke obvezuju na klimatske akcije prema Pariškom sporazumu. Svaka zemlja formulira svoj NDC na temelju svojih jedinstvenih nacionalnih okolnosti, s očekivanjem da će NDC -i s vremenom postati ambiciozniji. Jedan od ciljeva Glasgowa je ozbiljna diskusija nalaza tog izvještaja.

Kao i na svakom COP-u, i u Glasgowu će se raspravljati o financiranju klimatske akcije. Financije su ključne za provedbu globalnih klimatskih ciljeva, a i pokretačka sila za razvojne ciljeve. Ispunjavanje oba zahtjeva zahtijeva od razvijenih zemalja da podrže prelazak zemalja u razvoju na energiju s niskim udjelom ugljika. Prema odlukama COP-a održanog u Coppenhagenu 2009. svake godine se trebalo mobilizirati 100 milijardi američkih dolara za financiranje klime, počevši od 2020., što je temelj čitavog međunarodnog sustava financiranja klime. Razlike u načinu na koji razvijene zemlje izvještavaju o svojim financijskim naporima zakomplicirale su procjenu njihovog napretka prema tom cilju. Stranke se ne slažu u pogledu prave ravnoteže javnih i privatnih financija, te u mjeri u kojoj bi javno financiranje klime trebalo biti dodatak drugim obvezama financiranja razvoja. U svakom slučaju, cilj od 100 milijardi američkih dolara nije ispunjen, a njegovo ispunjenje će biti jedna od hitnih tema na 26. COP-u, posebno s programom dugoročnih financija (LTF) za praćenje tih financijskih tokova koji je trebao biti okončan 2020. Stranke će ovdje pokušati postići ono što nisu uspjele na COP-u u Madridu i dogovoriti aranžman za te mjere nakon 2020. Mogli bi izabrati nastavak LTF -a, dodijelivši mu ulogu prema Pariškom sporazumu, ili ga zamijeniti nečim novim. Također bi se jednostavno mogli osloniti na financijske aranžmane usvojene prema Pariškom sporazumu, koji uključuju mnoge proceduralne i materijalne elemente LTF -a. S obzirom na to da je sada obveza od 100 milijardi američkih dolara nastavljena do 2025., stranke će također morati odlučiti hoće li usvojiti ambiciozniji financijski cilj za razdoblje nakon 2025. godine. Trgovanje emisijama će također biti važna tema 26. COP-a. Tržišta ugljika diljem svijeta posljednjih su godina doživjela značajno povećanje obujma trgovanja jer tvrtke i države nastoje profitirati od smanjenih emisija. Iskorištavanje tog tržišta smatra se ključnim za postizanje ciljeva Pariškog sporazuma. Zato 6. članak Pariškog sporazuma dopušta strankama da usvoje dobrovoljne suradničke pristupe u postizanju svojih NDC -a. Nosilac dobrovoljne tržišne suradnje prema članku 6. bit će „međunarodno preneseni ishodi ublažavanja“ ili ITMO. Ovi ITMO -i predstavljaju smanjenje globalnih emisija postignuto u jednoj zemlji, a zatim se trguju u drugoj zemlji kako bi se računali u NDC zemlje kupca. Kritika trgovanja emisijama dovodi u pitanje zadovoljavaju li ti projekti predviđena smanjenja. Oni koji zagovaraju strožu metodologiju za odobravanje projekata u skladu sa SDM-om žele da se ti stari ugljični krediti povuku. Ako se to dogodi, zemlje koje su u dobroj vjeri trgovale emisijama mogle bi ostati kratkih rukava. To se također odnosi na pitanje dvostrukog obračunavanja, koje članak 6. zabranjuje. Kako bi se izbjeglo dvostruko računanje, zemlje domaćini projekta unose „odgovarajuće prilagodbe“ u smanjenja emisija. No, zasebna odredba članka 6. unijela je nejasnoće po tom pitanju, a neke stranke žele tržišna pravila koja učinkovito dopuštaju dvostruko računanje za zemlje domaćine. U tom je protivljenju posebno uporna EU. Rješavanje tog problema i njime uzrokovanih zastoja jedan je od važnih ciljeva 26. COP-a.

Nedavno sam sudjelovao na sastanku s premijerom Plenkovićem, na kojem se trebao odigrati samo Klimatski kolaž. Ipak, iskoristio sam tu priliku kako bih pokušao adresirati upravo ta visoka očekivanja. Uime znanstvenika, pozvao sam njega i cijelu delegaciju koju predvodi na krajnju ozbiljnost. No, rekao sam i da želje nas samih, kao znanstvenika, nisu toliko važne koliko su važne nade cijele naše, ali i međunarodne javnosti, koje su usmjerene na uspješnost 26. COP-a. Posebno sam istaknuo da svaki političar, koji se nađe u Glasgowu, mora imati na umu da će odluke te konferencije imati značajan, odlučujući utjecaj na živote nadolazećih generacija i neka u svakom trenutku imaju na umu tu činjenicu. Mnogi, neusporedivo važniji i utjecajniji ljudi, također zahtijevaju uspjeh COP-a.

Pratit ću zbivanja na COP-u, sa strepnjom, ali i s nadom. Uostalom, na kocki nije ništa manje nego sve.

U organizaciji Odjela za prehrambenu tehnologiju Sveučilišta Sjever te projekta PERSPIRE Instituta Ruđer Bošković sufinanciranog iz Europskog fonda za regionalni razvoj, ove godine je 15. i 16. listopada održana prva međunarodna znanstvena konferencija Hrana i klimatske promjene. Konferencija je održana u Koprivnici uz podršku International Association of Dietary Nutrition and Safety (IADNS) (stranica konferencije https://perspire.eu/medunarodna-znanstvena-konferencija-hrana-i-klimatske-promjene/).

Konferencija je dala pregled interesa prvenstveno hrvatskih znanstvenika, inženjera i tehnologa jer „od polja do stola“ uključuje razne stručnjake, od bazične znanosti do konkretne primjene. Konferencija je bila hibridna pa su bili uključeni sudionici sa četiri kontinenata, i sudjelovanje je bilo besplatno što je omogučilo da skup bude dostupan i široj javnosti.

Na početku, u sklopu sekcije Legislativa predstavljena je hvalevrijedna klimatska politika grada Koprivnice (zgrade unutar kampusa Sjever su građene kao energetski pasivne, postoje ili se otvaraju projekti za gradnju pasivnih kuća, upotrebu otpadnih voda za grijanje, solarne elektrane, recikliranje biootpada u organska gnojiva, postoje eko-vrtovi, besplatni gradski električni autobusi). U predavanju iz Ministarstva poljoprivrede Hrvatske predstavljen je niz postojećih mjera za poticanje razvoja agronomije prema klimatski neutralnom smjeru u sklopu projekta Europske unije – Integrirani administrativni i kontrolni sustav (IAKS; Integrated Administration and Control System,) za ruralni razvoj. Napredak je ocijenjen zadovoljavajući, a u toku je i priprema novog strateškog plana Hrvatske za razdoblje 2023. – 2027.

Današnja proizvodnja hrane iznosi 25 % emisija stakleničkih plinova koji uzrokuju porast globalne temperature i klimatske promjene. One donose i učestalost klimatskih ekstrema kao što su dugotrajne suše i poplave, a na što je proizvodnja hrane osjetljiva. Kroz niz predavanja i postera, prikazana su razna istraživanja koja se bave uzgojem, zdravljem i manipulacijom hormona u bilja kako bi bilo otpornije na klimatski stres, zagađenjem tla (i voda) teškim metalima, herbicidima i mikroplastikom, te aspekta hrane da zamijeni fosilne izvore ugljika: kao biogoriva i zamjene za plastiku. Održivost je bitna smjernica kod proizvodnje hrane te se posebno obrađuje tema ugljičnog (i ekološkog) otiska otpada iz ratarstva i stočarstva i gotove hrane te ambalaže za gotove proizvode.

Klimatski stres se nastoji ublažiti uzgojem otpornijih hibridnih vrsta. Postavljaju se eksperimenti koji simuliraju poplavne i sušne događaje da se odaberu otporne vrste, a uči se i iz biokemije „živih fosila“ (npr. drvo ginka) koji su preživjeli ekstremne klimatske promjene u posljednjih 50 milijuna godina. Prepoznata je i važnost zdravog bioma tla (rizosfera) na zdravlje biljke te njihova biokemijska interakcija. U tom smislu postoje dva smjera: jedan je ekološki svjesniji – ostaje u domeni tla i proučava interakciju biljka-biom, a drugi se prebacuje u laboratorije (i hidroponski uzgoj) gdje se manipulira hormonima na ekspresiju željenih karakteristika biljke.

Klimatski stres pogoduje i nastanku mikotoksina koji nastaju razvijanjem plijesni na urodu, a direktno utječu na kvalitetu i zdravstvenu ispravnost hrane. Dobar dio  predavanja i postera je bio vezan uz mikotoksine, a posebno uz aflatoksin zbog kojeg su u 2013. stradale tone prehrambenih artikala, od žitarica do mlijeka (https://en.wikipedia.org/wiki/2013_European_aflatoxin_contamination).

Zagađenje tla herbicidima i teškim metalima se rješava u dva smjera: metodama spašavanja tla ili preusmjeravanjem uzgoja biljne hrane na hidroponski način. Tlo se može pročistiti od teških metala tako da se između svake žetve siju vrste koje akumuliraju toksine, a obogatiti nutrijentima kompostiranjem otpadne hrane koja onda zamjenjuje mineralna gnojiva – time nema emisije stakleničkog plina N2O, a i ugljik se pohranjuje u zemlji. Uz ideju da se popravi postojeći sustav obrade tla je i upotreba umjetne inteligencije za unapređenje programa rotiranja vrsta herbicida kako korov na njega ne bi postao rezistentan. S druge strane, kod hidroponskog uzgoja biljaka u umjetnom okolišu, osim što se ne unose toksini, kontroliraju se potrošnja vode i količina nutrijenata koje biljka unosi te temperatura.

Budući da je i voda prehrambeni artikl, predstavljeni su i novi ekološkiji načini uklanjanja pesticida i mikroplastike iz vode i općenito postizanje biološki ispravne vode za piće.

Kao dugogodišnji Treki (pobornik ZF serije Zvjezdane staze) moramo još posebno spomenuti predavanje u kojem je predstavljena mogućnost 3D printanja hrane pomoću „foodinija“. Pomoću njega se može dobiti proizvod željenog izgleda iz dehidriranih praškastih prehrambenih proizvoda u čijoj pripremi gotovo da i nema otpada. Oni su ponuđeni kao zamjena za artikle koji se brzo kvare i povećavaju količinu otpadne hrane (npr. voće) ili koji moraju biti sačinjeni od kontroliranih sastojaka (npr. biljna zamjena za mesni artikl ili izbacivanje alergena).

Na skupu su predstavljene i analize provedenih anketa kako javnost doživljava problem hrane i klimatskih promjena i koji je stav prema promjeni načina prehrane prema održivijoj (više bilja, manje životinjskih proizvoda). Generalno, hrvatski građani su svjesni klimatskih promjena, ali nemaju uvid kako bi ih trebalo rješavati. Jedan od zaključaka je i da su hrvatski građani svjesni da biljna prehrana ima manji okolišni otisak, ali se konzumacija životinjskih proizvoda opravdava kulturološkim nasljeđem.

Imena svih sudionika zajedno sa sažetcima predavanja i postera su dostupni u Knjizi sažetaka na https://perspire.eu/medunarodna-znanstvena-konferencija-hrana-i-klimatske-promjene/.

Mnogi predavači/predavačice su podržale prelazak Hrvatske kao članice Europskog zelenog plana na „eko“ proizvodnju hrane, te nužnu potrebu transformacije konvencionalne agronomije u održivu. No problemi propadanja tla uslijed agrikulturne djelatnosti i očuvanja bioma tla – rizosfere te upotrebe gnojiva koji su izvor stakleničkih plinova su bili preslabo zastupljeni. Konvencionalna metoda obrade tla je neodrživa: sjetimo se samo drevnih civilizacija koje su propale jer je tlo izgubilo hranjivost i postalo preslano uslijed opetovanog navodnjavanja. Ekstenzivan uzgoj monokultura dodatno degradira tlo, a ekstenzivni uzgoj životinja za hranu nerijetko ima veliki ekološki otisak na okoliš (ugljični i otisak vode). Uz sve to, danas postoje pristupi koji podržavaju biom kao što je to regenerativna agronomija  u kojoj postoji sinergija ratarstva i stočarstva ili permakultura. Je li to još uvijek u domeni ruba znanosti u Hrvatskoj?

Istraživanja predstavljena na konferenciji su inovativna u svojem području, no ne možemo se oteti dojmu da se svako bavi svojom uskom nišom. Trebalo bi težiti sistematskom i zajedničkom strateškom pristupu koji bi objedinio ova istraživanja da pomognu bržoj i učinkovitijoj prilagodbi klimatskim promjenama u Hrvatskoj. Konferencija Hrana i klimatske promjene je dobar korak u tom smjeru jer omogućava međusobno upoznavanje znanstvenika, inženjera i tehnologa i razmjenu ideja i iskustava. Čestitke organizatorima na inicijativi i uspješnoj odradi konferencije Hrana i klimatske promjene koja zaslužuje svaku pohvalu. Jedva čekamo sljedeću!

 

Dr. sc. Andreja Sironić

Institut Ruđer Bošković

 

Dr. sc. Višnja Stepanić

Institut Ruđer Bošković

U Švicarskoj nadležni ulažu 4,8 milijardi franaka kako bi potoke i rječice, koje su svojedobno pretvorili u “otvorene cijevi”, vratili u prvobitno stanje i revitalizirali. “Hrvatske vode” još su na “nižem stupnju razvoja”: kod nas, u modi je betonizacija.

Prije nekoliko mjeseci pratili smo borbu građana Pazina za očuvanje Pazinčice, koju oni jednostavno zovu Potok. Ukratko, radi se o namjeri Hrvatskih voda da ‘uredi’ tu riječicu betoniranjem korita i obale, što je uzrokovalo provalu negodovanja velikog dijela građana Pazina. Argumentacija Hrvatskih voda i lokalne vlasti je svanje poplava i erozije zemljišta.

Istina je, rijeke se imaju običaj s vremena na vrijeme izlijevati iz svog korita i isto tako običavaju postupno mijenjati svoj tok, pri čemu dolazi do erozije. No, bez obzira na to što takvi “običaji” vodotokova ponekad imaju katastrofalne posljedice, ne smijemo zaboraviti i da su oni vrlo bogata staništa i važni dijelovi ekosustava. Isto tako, ne smijemo zaboraviti i da ljudi oduvijek žive s rijekama, da su one nerijetko središta društvenog života, zabave i svega onoga što život čini vrijednim. Kultivirane rijeke i potoci, drugim riječima kanali, nikad nemaju tu draž, a i bioraznolikost je u takvim sustavima znatno siromašnija nego u prirodnim vodotocima.

Danas je javnosti predstavljen projekt revitalizacije potoka Chriesbach. Na 12 štandova znanstvenici Eawaga su zainteresiranim građanima demonstrirali kako je tekao cijeli proces te kojim se sve metodama prati kvaliteta vode. Već se sad vidi značajan pomak u bioraznolikosti, koji upućuje na to da su se napori isplatili i da se potok vraća u svoje prirodno stanje. Osobito me zanimalo što hidrogeolozi i biolozi misle o betoniranju obala.

Obnova potoka Chriesbach odlično ilustrira kako se glupost i neodgovoran odnos prema prirodnim resursima nakon nekog vremena obija lokalnoj zajednici o glavu. Nakon što sam dr. Kurth i dr. Schirmera upoznao s primjerom Potoka, Muzila i još nekih prirodnih dobara Republike Hrvatske dr. Kurth je odvratila: “Često se betoniranje obala vodotokova argumentira obranom od poplava i erozije. Međutim, iako je to na prvi pogled logičan argument, on se temelji na nerazumijevanju rijeka kao dinamičkog sustava, koji ne uključuje samo vodu koja teče, nego i onu koja je sadržana u okolnom tlu. Zaustavimo li tu dinamiku, zapravo poplave poprimaju veće razmjere, jer više nema poroznog tla koje može upiti velik dio vode, nego se ona sva izlijeva iz korita.” Dr. Schirmer je istaknuo: “Ekosustavi su najsloženiji sustavi na Zemlji i mi ih ne razumijemo u potpunosti. Ono što je sigurno jest da i male promjene mogu dovesti do nesagledivih posljedica. Ovo što se čini vodotokovima, a i zemljištu, nisu male promjene.”

Govoreći o primjeru pazinskog Potoka i pulskog Muzila, možemo očekivati da ćemo, kao društvo u cjelini, u vrlo skoroj budućnosti shvatiti što smo učinili i kako ta područja zapravo želimo vratiti u prirodno stanje. Postavlja se pitanje jesmo li spremni u toj bliskoj budućnosti uložiti ogromna financijska sredstva kako bismo ta prirodna dobra vratili u stanje slično onome u kakvom su ona danas. A, s obzirom na trendove, lako bi nam se moglo dogoditi da to i EU zatraži od nas. Naime, na kraju razgovora, dr. Schirmer mi je rekao da Švicarska u idućih osamdeset godina planira revitalizirati 4000 km vodotokova. Za taj obiman projekt predviđeno je proračunsko izdvajanje od 60 milijuna švicarskih franaka godišnje, dakle ukupno 4,8 milijardi franaka. Osim toga, na kraju treba istaknuti da na razini EU djeluje međunarodna mreža ECRR (European Centre for River Restoration) sa sličnom svrhom.

U svjetlu svega toga, predstavnicima vlasti treba postaviti i stalno ponavljati isto to pitanje, jesu li spremni snositi odgovornost za (ne samo financijsku) štetu koju će cijelom društvu nanijeti neodgovornim odnosom prema prirodnim bogatstvima.

(Članak je originalno objavljen 2014. na h-alteru)

Samo dva dana nakon početka provedbe Zelenog plana, najrazvijeniji dijelovi Europske unije su pogođeni poplavama nezapamćenih razmjera. Sve učestalije ekstremne vremenske prilike, nedvojbeno pogonjene galopirajućim klimatskim promjenama, time su još jednom jasno demonstrirale ozbiljnost situacije u kojoj se svi, bez iznimke, nalazimo. Same slike poplava, koje danas pristižu iz Njemačke, Francuske, Nizozemske i Belgije, doista su zastrašujuće, a još je teže slušati brojeve preminulih, kao i onih čije su sudbine trenutno nepoznate. No, radi se ujedno i o najrazvijenijim zemljama EU i sama ta činjenica jasno pokazuje kako nitko nije izuzet iz katastrofe u koju smo duboko zaglibili. Poplavama nešto manjih razmjera svjedočimo i u drugim zemljama, uključujući i Hrvatsku, ali i Bosnu i Hercegovinu, no ovoga su puta ipak najpogođeniji upravo oni najrazvijeniji.

Nažalost, radi se o onome o čemu već dugo najizravnije govore mladi diljem svijeta, okupljeni u globalni pokret srednjoškolaca: klimatske promjene nisu akademska apstrakcija, koja će se možda dogoditi u nekoj dalekoj budućnosti i negdje daleko. One su tu, one su naša svakodnevica.

Klimatske promjene su sve zornije i sve izrazitije mijenjaju naš način života. S druge strane, civilizacija je krhka tvorevina, koja se vrlo lako može urušiti. Vidjeli smo i u bliskoj prošlosti kako relativno mali poremećaji mogu imati značajan negativan utjecaj na funkcioniranje ljudskog društva. Na primjer, jedna malo jača vulkanska erupcija na Islandu je dovoljna za privremeno zaustavljanje zračnog prometa između Europe i Sjeverne Amerike. No, od takvih kratkotrajnih poremećaja, bez obzira na njihov intenzitet, dosta brzo i oporavljamo. No, kad govorimo o klimatskim promjenama, govorimo o neusporedivo većoj, dugotrajnijoj, dalekosežnijoj i sveprožimajućoj katastrofi, u samoj svojoj prirodi kompleksnoj.

Kompleksan problem zahtijeva kompleksni sustav rješenja. Njegov sveprožimajući utjecaj zahtijeva multisektorski odgovor. Nažalost, svjedočimo i predugoj povijesti sustavnog guranja tog problema pod tepih. Znanstvenici upozoravaju međunarodnu zajednicu već više od 30 godina na klimatske promjene i prijetnje od njihovih različitih manifestacija, kao što su globalno zatopljenje, povećanje učestalosti ekstremnih vremenskih prilika, zakiseljavanje oceana, rast razine mora, poremećaj hidrološkog ciklusa, gubitak bioraznolikosti itd. No, u tom je razdoblju propušteno previše prilika za adekvatno djelovanje, zbog čega smo se našli u problemu, koji je danas znatno veći nego prije tih 30 godina. Zato je ono što danas moramo učiniti kako bismo obuzdali klimatske promjene znatno radikalnije u odnosu na zahtjeve obuzdavanja klimatskih promjena prije 30 godina. A svakom daljnjom odgodom djelovanja problem postaje sve veći te i potrebni odgovori postaju radikalniji.

Svjesni svega toga, na međunarodnoj smo razini donijeli niz smjernica, koje su najbolje kondenzirane u Pariškom sporazumu. Iako nesavršen, taj je sporazum, s ciljem obuzdavanja porasta globalne prosječne temperature “dosta ispod +2 °C u odnosu na predindustrijsko doba” trenutno najbolji okvir za djelovanje kojim trenutno raspolažemo. Iz zahtjeva tog sporazuma proizlazi vezano zakonodavstvo, između ostalog i ono Europske unije, u okviru Zelenog dogovora. Ni taj Zeleni dogovor nije savršen. I sami smo u procesu njegovog donošenja zahtijevali ambicioznije ciljeve, tj. radikalniju stopu smanjenja emisija ugljikovog dioksida. No, to je najbolje što trenutno imamo te moramo djelovati tako da iz tog dogovora izvučemo i više od njegovih ciljeva. Upravo prije 3 dana, 14. srpnja 2021., Europska Unija je krenula s provedbom Zelenog dogovora, i to donošenjem obimnog paketa od 13 zakona.

U očekivanju novog, 6. izvještaja IPCC-a, koji se očekuje tijekom 2022., svjedočimo sve očitijim klimatskim promjenama. Na naplavinama doslovno uništenih njemačkih gradova sve više prominetnih političara najavljuje zabranu ekstrakcije ugljena i drugih fosilnih goriva. Kad političari, među kojima ima i onih koji su donedavno umanjivali značaj klimatske krize, sad javno pozivaju na direktnu klimatsku akciju, onda znamo da nam je voda doprla preko grla.

Bez ikakve dvojbe, zadnje godine, osobito one nakon 2015., su, u terminima globalne prosječne temperature, najtoplije godine od početka sustavnih mjerenja.[1] To ne znači da nam tokom tih godina nije moglo biti hladno. To ne znači čak ni da u određenim dijelovima svijeta u tim godinama možda nije bilo neobično hladno. Primjer je i tekuća zima. Zima je, naime, ove godine u Hrvatskoj dosta duga i nikako da prestane. Već je ožujak, a dani su kod nas i dalje hladni. U našim gradovima ljudi su zaogrnuti u tople kapute, a prognoza za Hrvatsku najavljuje još jedan novi snijeg u gorju. Vijesti prikazuju prizore nezabilježene provale hladnog vremena u mnogim dijelovima SAD-a, sve do njegovog krajnjeg juga. S druge strane, NOAA izvještava da je globalna prosječna temperatura tokom siječnja 2021. deveta najviša za SAD, a globalno je to sedmi najtopliji siječanj.[2]

 

 

Vrlo često čujemo neku od verzija tvrdnje: „Brrr… kako je hladno vani! Gdje je dovraga to globalno zatopljenje?“

 

Ustvari, to je kao da tokom noći kažemo: „Mrak je. Dakle, Sunce ne postoji.“ Radi se o logičkoj pogrešci skakanja na zaključak, koja proizlazi iz neintuitivne razlike lokalnog i globalnog te trenutnog i prosječnog. Iako je siječanj 2021. u terminima globalne prosječne temperature bio vrlo topao, to ne znači da je temperaturno odstupanje jednako raspoređeno diljem globusa, kao što prikazuje slika. Drugim riječima, lokalno je moglo biti jako hladno, dok je globalno bilo jako toplo. Neporeciva je i činjenica da mjerenja temperature pokazuju

da se Zemlja globalno zagrijala za oko +1 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Bez obzira na to, kratkoročne varijacije vremena, koje između ostalog uzrokuju i provale hladnoće, nisu isljučene. Čak štoviše, takvi su događaji u skladu s najboljim raspoloživim klimatskim modelima. Prema američkoj Nacionalnoj meteorološkoj službi (NWS), nedavna provala hladnoće u Texasu je uzrokovana neobično dubokim probojem hladnog zraka s Arktika.[3] Takvi proboji hladnog zraka obično se zadržavaju na Arktiku nizom niskotlačnih sustava, ali ovaj se preko Kanade prelio u SAD. Sličan događaj je zabilježen i tokom zime 2018.-2019. Takozvana mlazna strujanja s Arktika, zbog klimatskih promjena, sve češće prodiru sve dublje na jug i time velike provale hladnog zraka postaju sve češće. Naime, istraživanja pokazuju da su kontraintuitivna posljedica zagrijavanja Arktika periodičke provale hladnoće na sjevernoj polutci. Pojava neobično visokih temperatura na Arktiku uzrokuje arktičko osciliranje – kretanje naprijed-natrag velikog područja niskog tlaka i hladnog zraka između Arktika i srednjih geografskih širina. To destabilizira uobičajeni polarni mlazni tok, koji prenosi hladne zračne mase (polarni vrtlog) i onda te hladne mase prodiru dublje na jug.

Dodatak – veljača 2021.

Veljača je ove godine na području SAD-a bila hladnija nego ikad u zadnjih 30 godina. Izvor: NOAA/NCEI

NOAA izvještava da je prosječna temperatura u veljači 2021. na području SAD-a bila najniža u zadnjih više od 30 godina.[4] No, pogledamo li graf prikazan na slici 3, vidimo da je ovako hladna veljača zapravo bila sasvim uobičajeno hladna pogledamo li samo malo dalje u prošlost. Osim toga, ponavljamo da se radi o lokaliziranoj anomaliji, koja ni ovoga puta ne odražava globalnu realnost, a ona glasi: veljača 2021. je u globalnom prosjeku toplija nego što su bile prijašnje veljače (slika 4).

Trebamo li još nešto dodati? Pa, naprimjer, vratimo se na lokalnu razinu SAD-a i pogledajmo sliku 5, koja pokazuje temperaturnu anomaliju, izraženu u prosječnim temperaturama za razdoblje od prosinca 2020. do veljače 2021. Vidimo da su ovoj neobično hladnoj veljači prethodili neobično topli zimski mjeseci. Nažalost, provalu hladnoće u veljači na području SAD-a ne možemo smatrati glasnikom priželjkivanog izokretanja temperaturnog trenda. Ta provala hladnoće je zapravo direktna posljedica onog vrlo crvenog područja na krajnjem sjeveru globusa (slika 4), a to je alarmantna temperaturna anomalija u pozitivnom smjeru.

Neobično hladna veljača 2021. na području SAD-a nipošto ne znači da je ta veljača i na globalnoj razini izuzetno hladna. Izvor: ClimateReanalyzer.org

Temperaturna anomalija na području SAD-a u razdoblju tokom zime 2020-2021. Izvor: NOAA

Hladni ekstremi se događaju na manjim područjima globalne površine, ali globalno, na većim površinama bilježimo porast temperature. Drugim riječima, ono što se događa lokalno kroz kratke vremenske periode nije nužan odraz globalnih trendova. Isto tako, noć u mašem dijelu svijeta ne znači da je noć svuda.

Izvor: xkcd – A webcomic of romance, sarcasm, math, and language, https://xkcd.com/1321/

 

[1] European Commission, Copernicus – Climate Change Service, „Copernicus: 2020 warmest year on record for Europe; globally, 2020 ties with 2016 for warmest year recorded“,

https://climate.copernicus.eu/2020-warmest-year-record-europe-globally-2020-ties-2016-warmest-year-recorded[2] Yale Climate Connections, „NOAA: January 2021 was ninth-warmest on record in the U.S., seventh-warmest globally“, https://yaleclimateconnections.org/2021/02/noaa-january-2021-was-ninth-warmest-on-record-in-the-u-s-seventh-warmest-globally/

[3] BBC, „US cold snap: Why is Texas seeing Arctic temperatures?“, https://www.bbc.com/news/world-us-canada-56058372

[4] R. Lindsey: “U.S. has cold February, but warm winter”, Climate.gov, https://www.climate.gov/news-features/understanding-climate/us-has-cold-february-warm-winter

Slika 1. Zadnje godine kontinuirano obaraju rekorde globalne prosječne temperature. Izvor: NASA, NOAA

Bez ikakve dvojbe, zadnje godine, osobito one nakon 2015., su, u terminima globalne prosječne temperature, najtoplije godine od početka sustavnih mjerenja.[1] To ne znači da nam tokom tih godina nije moglo biti hladno. To ne znači čak ni da u određenim dijelovima svijeta u tim godinama možda nije bilo neobično hladno. Primjer je i tekuća zima. Zima je, naime, ove godine u Hrvatskoj dosta duga i nikako da prestane. Već je ožujak, a dani su kod nas i dalje hladni. U našim gradovima ljudi su zaogrnuti u tople kapute, a prognoza za Hrvatsku najavljuje još jedan novi snijeg u gorju. Vijesti prikazuju prizore nezabilježene provale hladnog vremena u mnogim dijelovima SAD-a, sve do njegovog krajnjeg juga. S druge strane, NOAA izvještava da je globalna prosječna temperatura tokom siječnja 2021. deveta najviša za SAD, a globalno je to sedmi najtopliji siječanj.[2]

Vrlo često čujemo neku od verzija tvrdnje: „Brrr… kako je hladno vani! Gdje je dovraga to globalno zatopljenje?“

Slika 2. Globalno zatopljenje ne znači da svi dijelovi svijeta bilježe jednaku anomaliju temperature. Podaci za siječanj 2021. Izvor: NOAA

Ustvari, to je kao da tokom noći kažemo: „Mrak je. Dakle, Sunce ne postoji.“ Radi se o logičkoj pogrešci skakanja na zaključak, koja proizlazi iz neintuitivne razlike lokalnog i globalnog te trenutnog i prosječnog. Iako je siječanj 2021. u terminima globalne prosječne temperature bio vrlo topao, to ne znači da je temperaturno odstupanje jednako raspoređeno diljem globusa, kao što prikazuje slika. Drugim riječima, lokalno je moglo biti jako hladno, dok je globalno bilo jako toplo. Neporeciva je i činjenica da mjerenja temperature pokazuju

da se Zemlja globalno zagrijala za oko +1 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Bez obzira na to, kratkoročne varijacije vremena, koje između ostalog uzrokuju i provale hladnoće, nisu isljučene. Čak štoviše, takvi su događaji u skladu s najboljim raspoloživim klimatskim modelima. Prema američkoj Nacionalnoj meteorološkoj službi (NWS), nedavna provala hladnoće u Texasu je uzrokovana neobično dubokim probojem hladnog zraka s Arktika.[3] Takvi proboji hladnog zraka obično se zadržavaju na Arktiku nizom niskotlačnih sustava, ali ovaj se preko Kanade prelio u SAD. Sličan događaj je zabilježen i tokom zime 2018.-2019. Takozvana mlazna strujanja s Arktika, zbog klimatskih promjena, sve češće prodiru sve dublje na jug i time velike provale hladnog zraka postaju sve češće. Naime, istraživanja pokazuju da su kontraintuitivna posljedica zagrijavanja Arktika periodičke provale hladnoće na sjevernoj polutci. Pojava neobično visokih temperatura na Arktiku uzrokuje arktičko osciliranje – kretanje naprijed-natrag velikog područja niskog tlaka i hladnog zraka između Arktika i srednjih geografskih širina. To destabilizira uobičajeni polarni mlazni tok, koji prenosi hladne zračne mase (polarni vrtlog) i onda te hladne mase prodiru dublje na jug.

 

Dodatak – veljača 2021.

Slika 3. Veljača je ove godine na području SAD-a bila hladnija nego ikad u zadnjih 30 godina. Izvor: NOAA/NCEI

NOAA izvještava da je prosječna temperatura u veljači 2021. na području SAD-a bila najniža u zadnjih više od 30 godina.[4] No, pogledamo li graf prikazan na slici 3, vidimo da je ovako hladna veljača zapravo bila sasvim uobičajeno hladna pogledamo li samo malo dalje u prošlost. Osim toga, ponavljamo da se radi o lokaliziranoj anomaliji, koja ni ovoga puta ne odražava globalnu realnost, a ona glasi: veljača 2021. je u globalnom prosjeku toplija nego što su bile prijašnje veljače (slika 4).

Trebamo li još nešto dodati? Pa, naprimjer, vratimo se na lokalnu razinu SAD-a i pogledajmo sliku 5, koja pokazuje temperaturnu anomaliju, izraženu u prosječnim temperaturama za razdoblje od prosinca 2020. do veljače 2021. Vidimo da su ovoj neobično hladnoj veljači prethodili neobično topli zimski mjeseci. Nažalost, provalu hladnoće u veljači na području SAD-a ne možemo smatrati glasnikom priželjkivanog izokretanja temperaturnog trenda. Ta provala hladnoće je zapravo direktna posljedica onog vrlo crvenog područja na krajnjem sjeveru globusa (slika 4), a to je alarmantna temperaturna anomalija u pozitivnom smjeru.

Slika 4. Neobično hladna veljača 2021. na području SAD-a nipošto ne znači da je ta veljača i na globalnoj razini izuzetno hladna. Izvor: ClimateReanalyzer.org

Slika 5. Temperaturna anomalija na području SAD-a u razdoblju tokom zime 2020-2021. Izvor: NOAA

Hladni ekstremi se događaju na manjim područjima globalne površine, ali globalno, na većim površinama bilježimo porast temperature. Drugim riječima, ono što se događa lokalno kroz kratke vremenske periode nije nužan odraz globalnih trendova. Isto tako, noć u mašem dijelu svijeta ne znači da je noć svuda.

Izvor: xkcd – A webcomic of romance, sarcasm, math, and language, https://xkcd.com/1321/

 

[1] European Commission, Copernicus – Climate Change Service, „Copernicus: 2020 warmest year on record for Europe; globally, 2020 ties with 2016 for warmest year recorded“,

https://climate.copernicus.eu/2020-warmest-year-record-europe-globally-2020-ties-2016-warmest-year-recorded[2] Yale Climate Connections, „NOAA: January 2021 was ninth-warmest on record in the U.S., seventh-warmest globally“, https://yaleclimateconnections.org/2021/02/noaa-january-2021-was-ninth-warmest-on-record-in-the-u-s-seventh-warmest-globally/

[3] BBC, „US cold snap: Why is Texas seeing Arctic temperatures?“, https://www.bbc.com/news/world-us-canada-56058372

[4] R. Lindsey: “U.S. has cold February, but warm winter”, Climate.gov, https://www.climate.gov/news-features/understanding-climate/us-has-cold-february-warm-winter

Ovogodišnji izvještaj WWF-a o stanju živućeg planeta donosi doista alarmantne podatke: u razdoblju od 1970. do 2016. godine se brojnost populacija životinjskih vrsta u prosjeku smanjila za 68 %. Taj katastrofalni pad je uzrokovan raznolikim aspektima ubrzanih trendova uništenja okoliša, kao što su deforestacija, klimatske promjene, neodržive poljoprivredne prakse, protuzakonita trgovina vrstama itd. Poremećaji okoliša su naprosto prenagli da bi im se životinjske i biljne vrste mogle prilagoditi. Ove godine smo šokirani pratili nestanak plemenite periske u Jadranu, a uzrok se pripisuje zarazi, čijem širenju pogoduje porast temperature mora.[1] Periska je tek domaći ilustrativni primjer globalne situacije, koja se naziva šestim masovnim izumiranjem.

Unatoč tome, raširen je mit da biljnim i životinjskim vrstama klimatske promjene nisu velik problem, jer im se one relativno lako prilagođavaju. Nedavno mi je stigao ovakav komentar, citiram: „Klimatske promjene koje su trenutno aktualne nisu nikakva prijetnja životu na Zemlji. One mogu biti prijetnja nekim današnjim oblicima života na Zemlji, ali opet više od 99% vrsta koje su postojale na Zemlji, a to je više od 5 milijardi vrsta, izumrle su dosad. Borba protiv klimatskih promjena je zapravo sebično antropocentrična. Ne želimo da nama ljudima postane neugodno. Dakle, iz vlastitog užitka dovodimo do klimatskih (i ne samo tih promjena), a onda iz vlastitog užitka želimo iste spriječiti. Kratkoročno gledano, pohvalno je to. Logično je i s aspekta borbe za opstanak. Dugoročno gledano, ljudi će kad tad izumrijeti štogod napravili. Do sad je izumrlo 90% ljudskih vrsta – antecessor, erectus, ergaster, floresiensis, habilis, heidelbergensis, luzonensis, rudolfensis, naledi i neanderthalensis; ostala je samo jedna – sapiens. Što je svakako sreća je da će se evolucija pobrinuti da poslije ljudi nastanu još naprednija živa bića. Ako promijenimo klimu, evolucija će se pobrinuti da novim živim bićima bude baš tako lijepo.“

Navedeni mit, kao i njegova inkarnacija u proširenoj formi, predstavljena citiranim komentarom, prepun je logičkih pogrešaka. No, da bismo to objasnili, podsjetimo se evolucije i pogledajmo malo u dinamičku prošlost našeg planeta.

Slika 1. Masovna izumiranja i njihovi uzroci kroz geološku prošlost. Izvor: https://www.mtcares.org/global-warming-is-causing-extinction-of-some-life/#.X8bB8bNCdPY (1. prosinac 2020.)

Kroz cijelu geološku prošlost Zamlje masovna izumiranja su se događala pri promjenama okoliša, koje su bile pranagle da bi se žive vrste prilagodile na njih. Evolucija funkcionira kroz mehanizam odabira najbolje prilagođenih jedinki. Taj proces je spor i tek na tisućljetnim skalama promjene postaju zamjetne. S druge strane, aktualne klimatske promjene su vrlo brz proces, u kojem se značajne promjene događaju na desetljetnoj skali, dakle neusporedivo brže od procesa odabira najuspješnijih jedinki.

Tokom geološke povijesti dogodilo se pet masovnih izumiranja.[2] U većini slučajeva uzrokovale su ih velike vulkanske erupcije, koje su, zbog velike količine izbačene prašine što se rasprostre i zasjeni sunčevu svjetlost nad cijelom površinom Zemlje, dovele do naglih zahlađenja.

Prvo masovno izumiranje je uzrokovalo nestanak 86 % tada postojećih vrsta, a dogodilo se prije 445 milijuna godina. Ono je uzrokovano intenzivnim ledenim dobom, koje je nastupilo kao posljedica neobično velike vulkanske aktivnosti, nakon kojega je slijedio milijun godina dug topli period. Većina vrsta se nije mogla prilagoditi tim ekstremnim oscilacijama okolišnih uvjeta.

Devon je završio prije 360 milijuna godina masovnim izumiranjem 75 % vrsta, a ono je uzrokovano brzim klimatskim promjenama.[3]

Trećim masovnim izumiranjem prije 250 milijuna godina, opet je nestalo oko 85 % vrsta, što je označilo kraj perma. Tad su nestale skoro sve morske vrste, a uzrok je velika vulkanska erupcija, koja je blokirala sunčevu svjetlost te uzrokovala obimne kisele kiše. Ugljikov dioksid, emitiran tom ogromnom erupcijom, zatim je uzrokovao globalno zatopljenje. Na to se nadovezalo još jedno veliko izumiranje prije 200 milijuna godina, koje je uzrokovano velikim emisijama metana iz zagrijanih oceana. Nestalo je 80 % živih vrsta.

Zadnje veliko izumiranje se dogodilo prije 65 milijuna godina, kad je nestalo oko 76  % vrsta.[4] To je bio kraj perioda krede, kad je nestankom dinosaura otvorena ekološka niša pogodna za evoluciju sisavaca. To izumiranje je uzrokovano kombinacijom velike vulkanske aktivnosti i udara velikog asteroida.

Slika 2. Trenutni trend stope izumiranja.[6]

Na temelju fosilnih nalaza određena je današnja normalna stopa izumiranja, koja iznosi oko 40 vrsta godišnje. U zadnjih 1000 godina ta stopa je narasla na 960 vrsta godišnje, da bi se u zadnjih 500 godina popela do stope koja je potakla opisanih 5 masovnih izumiranja. Trenutno vrste nestaju izuzetno velikom brzinom,[5] što je više nego jasno iz alarmantnog izvještaja WWF-a.

Tvrdnja da se žive vrste lako prilagođavaju promjenama pa će se zato prilagoditi i aktualnim klimatskim promjenama je skakanje na zaključak putem prekomjerne simplifikacije. Da, vrste se prilagođavaju, ali treba uzeti u obzir brzinu promjene u odnosu na evolucijski kapacitet prilagodbe. Povijest života na Zemlji nam lijepo pokazuje kako nagle promjene u okolišu dovode do evolucijskih diskontinuiteta. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je evolucija relativno spor proces, a brzina trenutnih klimatskih promjena je prevelika, što uzrokuje preradikalne promjene okoliša, na koje se mnoge vrste ne mogu prilagoditi. Osim toga, život na Zemlji je isprepletena mreža međusobno ovisnih ekosustava. Na primjer, zakiseljavanje oceana zbog otapanja CO2 dovodi do urušavanja temeljnih ekosustava. Nastavimo li s trenutnim tempom emitirati CO2, do kraja ovog stoljeća bi moglo nestati oko 40 % živih vrsta. To je stopa izumiranja do sada nezabilježena u geološkoj povijesti. Treba uzeti u obzir da naša civilizacija to neće preživjeti, možda ni čovjek kao biološka vrsta. Bit će potrebni milijuni godina da globalni ekosustav uspostavi novu održivu ravnotežu.

Prema tome, nastavimo li ovom stazom, pretvorit ćemo se u najveću katastrofu koja je pogodila život na Zemlji od njegovog nastanka. Ne, život neće nestati, on je prežilav i kad jednom nastane, sposoban je izdržati vrlo velike prijetnje. Život će se adaptirati, ali nestat će mnoge vrste i mnogi ekosustavi koje danas poznajemo. Dobra je vijest da još uvijek imamo vremena da promijenimo te opasne trendove.

 

[1] I. E. Hendricks et al. Sci. Rep. 9 (2019) 13355

[2] Burgess, S. D., Bowring, S., & Shen, S. Z. Proc. Nat. Acad. Sci. 111 (2014) 3316-3321

[3] Courtillot, V., Kravchinsky, V.A., Quidelleur, X., Renne, P.R., & Gladkochub, D. Earth Planet. Sci. Lett. 300 (2010) 239-245

[4] Sun, Y., Joachimski, M. M., Wignall, P. B., Yan, C., Chen, Y., Jiang, H., Lai, X. Science 338 (2012) 366-370

[5] Barnosky, A. D., Matzke, N., Tomiya, S., Wogan, G. O., Swartz, B., Quental, T. B., … & Ferrer, E. A. Nature471 (2011) 51-57

[6] G. Ceballos, P. R. Ehrlich, A. D. Barnosky, A. García, R. M. Pringle, T. M. Palmer, Sci. Adv. 1 (2015) e1400253