Na jučerašnji dan je prije 161 godinu objavljeno prvo izdanje Darwinove znamenite knjige “The Origin of Species”. Radi se o knjizi koju slobodno možemo svrstati u potporne stupove naše civilizacije, rame uz rame s drugim temeljnim djelima. Iako nepregledni niz opažanja, eksperimenata i teorijskih razmatranja pokazuju koliko je čvrsto utemeljena ta teorija, i dalje svjedočimo njenom intenzivnom poricanju.

“To je samo teorija”, kažu. I da, to je teorija, ali to je znanstvena teorija, dakle vrlo čvrsto utemeljen konstrukt, izgrađen eksperimentalnim i teorijskim razmatranjem polaznih hipoteza, što je prošlo temeljitu analizu, podvrgnuto naknadnim eksperimentalnim, opažačkim i teorijskim provjerama. Evolucija, kao i druge velike znanstvene teorije, odolijeva tim rigoroznim i nemilosrdnim testovima. Jedan jedini eksperimentalni ili opažački dokaz, koji bi bio u suprotnosti s teorijom evolucije, iziskivao bi njenu izmjenu. Ali tako nešto se nije dogodilo od izlaska Darwinove knjige.

Unatoč tome, i dalje je rašireno poricanje Darwinove teorije. Da stvari budu gore, poriču se i mnogi drugi dosezi znanosti. Neki od njih nam daju jasniji opis svijeta, ali neki od njih izravno doprinose kvaliteti naših života. Neki ljudi, tako, sasvim ozbiljno vjeruju da je Zemlja ravna, neki misle da je cijepljenje nešto grozno, što treba svakako izbjeći, neki svuda oko sebe vide velike urote znanstvenika… Mnogo je tog poricanja pogonjeno iracionalnim strahovima, ali i financijskim interesima.

Tako je i s klimatskim promjenama, čiji je glavni mehanizam objašnjen još u XIX. stoljeću, ali i dalje se ogromna energija mora ulagati u razbijanje i suzbijanje brojnih mitova. Poražavajuće je što su se u poricateljsku mašineriju upregnuli i neki koji ne bi smjeli tako djelovati, neki koji su barem nekad slovili kao vrhunski znanstvenici. Također je poražavajuća šutnja institucija, barem nominalno vrhunskih, kojih su ti znanstvenici članovi. No, u međuvremenu razina CO2 nedvojbeno nastavlja rasti, s njime i globalna prosječna temperatura. Poriču se deseci tisuća znanstvenih radova, koji su, nakon višestruke rigorozne provjere, ugrađeni u IPCC-eve izvještaje, čime se u javnosti stvara potpuno kriva slika o klimatskim promjenama. U prilozima o klimatskim promjenama, mediji redovno, uz kompetentne stručnjake, pozivaju i poricatelje, stvarajući iskrivljenu sliku lažnog balansa i tzv. znanstvene debate, koja to nije, barem ne postoji u tom obliku.

Ne propitkuje se ograničenost našeg planeta, nekritički uzimamo od njega sve što nam se pruža, bez adekvatnog propitivanja kako to činiti na doista održiv način, bez ugrožavanja onih zajednica, koje su uglavnom nevidljive iz ugodne perspektive našeg kulturno-civilizacijskog kruga.

Kako bih ilustrirao način djelovanja naše civilizacije te pokušao suočiti ljude s opasnostima neodrživog ponašanja, često koristim metaforu bakterijske kulture. Kad nanesemo bakterije na hranjivu podlogu, njihova brojnost u kratkom vremenu naglo raste slijedeći eksponencijalnu krivulju. Zalihe hrane su prividno neograničene, što omogućuje blagostanje. Međutim, nakon nekog vremena brojnost, pa time i koncentracija bakterija postane takva da odjednom hrana počinje biti teže dostupna, a i izlučevine bakterija počinju stvarati velike probleme. To uzrokuje urušavanje kolonije, što se očituje kroz nagli pad brojnosti bakterija.

Mi se, kao civilizacija, u mnogim aspektima ponašamo upravo poput bakterijske kolonije. Naša budućnost zato u velikoj mjeri ovisi o tome hoćemo li dokazati da smo sposobni prevazići iskonsko ponašanje bakterijske kolonije. Biološkom evolucijom smo se definitivno razvili u nešto kompleksnije od puke nakupine bakterija. Također smo razvili kulturu, koja se očituje kroz filozofiju, znanost i umjetnost. No, kao društvo u cjelini, i dalje smo skloni devijacijama. Trenutak u kojem živimo iziskuje vrlo odlučno zajedničko inteligentno djelovanje kroz dugoročno strateško promišljanje, kritičku samorefleksije te suočavanje s negativnim aspektima prevladavajućeg društveno-ekonomskog sustava u kojem živimo. Takav pristup bi trebao dovesti do održivog društva, temeljenog na humanističkoj, a ne tržišnoj logici.

Takav pristup će biti krajnji dokaz da smo doista evolucijski nadišli bakterijsku koloniju.

U sklopu humanitarne akcije Zraka sunca – svjetlo nade, udruga Zelena akcija i inicijativa “Ljudi za ljude” novcem, prikupljenim od donacija građana, u ožujku su nabavile fotonaponske sustave i instalirale ih u šest kućanstava Sisačko-moslavačke županije, koja do sada nisu imala pristup električnoj energiji. Treba spomenuti da je cilj bio na taj način priključiti na mrežu pet kućanstava, što znači da je cilj značajno premašen. Osim tog primarnog cilja, akcijom je pokazano i kakvu pozitivnu ulogu mogu imati obnovljivi izvori energije u omogućavanju energetske neovisnosti, osobito u izoliranim krajevima.

Marija Mileta iz Zelene akcije je prilikom zaključivanja akcije izjavila: „Zaista je točno da ‘kad se male ruke slože, sve se može’. Našoj sreći nema kraja jer su ljudi iskazali nevjerojatnu solidarnost i humanost i to u vrijeme kada su one najpotrebnije. Neizmjerno smo svima zahvalni, a ljudi kojima ćemo donacijama konačno upaliti svjetlo, tek će osjetiti tu sreću”.

Iako sa znatnim kašnjenjem, ovim putem želimo izraziti svoje čestitke ovoj vrijednoj akciji, uz nadu da će to biti tek prva u nizu. No, ova je akcija provedena potpuno volonterskim radom, na temelju dobrovoljnih građanskih donacija. No, Hrvatska obiluje krajevima koji žive u energetskom siromaštvu pa čak i neimaštini, što smatramo potpuno neprihvatljivom situacijom u XXI. stoljeću. Nadamo se da će ova akcija doprinjeti i osvještavanju tog problema te njegovom sustavnom rješavanju od strane nadležnih institucija.

Naravno, ima tu još prostora za napredak. Obnovljivi izvori energije mogu napajati kućanstva, a njihovom širokom implementacijom bi se mogla napajati i veća naselja pa i gradovi. Mnogo je pozitivnih primjera u tom smislu. Međutim zbog inherentne intermitencije, tj. nekonstantne isporuke energije, efikasnost obnovljivih izvora se može optimizirati jedino uz njihovu nadogradnju odgovarajućim sustavima za skladištenje energije, kao što su baterije ili vodikova postrojenja. No, sve je to, kako smo već rekli, nadogradnja, a ova akcija je više nego dobar iskorak u suszbijanju energetskog siromaštva.

Pozivamo vas da pogledate galeriju fotografija snimljenih tokom instaliranja fotonaponskih sustava.

Prije otprilike 3 mjeseca se na Youtubeu pojavio novi dokumentarac Michaele Moorea “Planet of the Humans”. Tad sam ga i pogledao.
I – što da kažem? U dvije riječi – štetan film!
A zašto?
Radi se o sramotnom djelu poznatog dokumentarista u suradnji s režiserom Jeffom Gibbsom. Na krilima svoje slave, Michael Moore je sklepao tih sat i četrdeset minuta kritizerstva obnovljivih izvora energije te složio potencijalno jako štetan sadržaj. U svojoj, već od ranije evidentnoj, maniri površne obrade važnih tema, on se ovdje zakačio za Billa McKibbena, kojeg je gotovo demonizirao. U jednom dijelu krivnju za klimatske promjene svaljuje na svjetsku populaciju, upirući prstom na činjenicu da nas ima više od 7 milijardi, a pritom je nekako smetnuo s uma onu šačicu najvećih kompanija i ljudi koji njima upravljaju, a koji svojim djelovanjem čine glavninu štete.

Onda tu uzima nekog znanstvenika (nisam uspio “premotavanjem” naći njegovo ime, kako bih proučio tko je on i ostale detalje), a koji ismijava obnovljive energetske tehnologije, dokazujući da su redom sve visokoovisne o fosilnim gorivima.

Na početku filma Jeff Gibbs priča kako je on bio environmentalist, pokazujući svoju sliku iz djetinjstva. I onda je bio na nekom fotonaponski-pogonjenom festivalu, gdje bosonoga ekipa pleše na kiši, a onda dolazi trenutak prosvjetljenja – Gibbs saznaje da su iza paravana dizel generatori, što je simboličan trenutak njegovog odrastanja, ulazak u svijet ozbiljnih osoba, koje se više ne zavaravaju pričama o carbon-neutral obnovljivim izvorima, nego, eto, uvijek su tu dobri stari fosili da nas opskrbljujhu toliko nam potrebnom energijom. Postoji još jedan moment u filmu, ono kao prikazuje neki prosvjed studenata protiv fosilnih goriva – toliko je transparentna tendencioznost prikaza tog prosvjeda kao okupljanje šačice potpuno neorganiziranih i bauljajućih ljudi. Pritom je naš Michael nekako smetnuo s uma činjenicu postojanja velikog, rastućeg, globalnog klimatskog pokreta.

I tako dalje. Vodeće ljude okolišnog pokreta prikazuje kao duše prodane kapitalu. Union of Concerned Scientists je također prodana bankarima… I tako dalje, zapravo kompilacija već toliko puta ispričanih mitova.

A sve završava sa srcedrapateljskim prikazima devastacije prašume i sa zaključkom da smo mi, ljudi kao takvi, krivi za sve. Ne, dragi Gibbse i Moore – mi kao ljudska vrsta nismo krivi za to. Kriva je gramzivost, koja nije inherentna čovjeku kao takvom, nego prevladavajućem društveno-ekonomskom sistemu!

Naravno, kao i svaka tehnologija, i obnovljivi izvori energije su podložni kritici. Kritika je dobrodošla, ali pod uvjetom da je temeljena na znanstvenim činjenicama, a ne na subjektivnom osjećaju. Zato je Planet of the Humans najobičnije, zlonamjerno i tendenciozno kritizerstvo. Kao što je Ted Nordhaus, izvršni direktor Instituta Breakthrough, primijetio, film odbacuje i nuklearne i obnovljive izvore, potpuno odbacujući tehnološka rješenja za naše izazove zaštite okoliša u korist poziva na kontrolu stanovništva i smanjenje ekonomije, koja bi se i dalje trebala temeljiti na fosilnim gorivima. Ta teza je u osnovi antitetička ekomodernizmu.

Zato mislim da je dobro pogledati film, tu zbrku razno-raznih puno puta ispričanih mitova. Doista se radi, naime, o velikoj zbrci svega i svačega i teško je u filmu naći što Michael Moore i Jeff Gibbs zapravo žele poručiti. Prvo nam se čini da u njemu možemo uloviti liniju jedne nove struje u poricateljskom pokretu, ali nakom nekoliko minuta uvjerenja se iznova razuvjerujemo. Zato je najlakše ideju filma opisati kao poricanje zbog poricanja.
Uglavnom – štetan, jako štetan film! Pogledajte i sami se uvjerite.

Andreja Sironić

Institut Ruđer Bošković

Ključne riječi: izotopi ugljika, 13C, 14C, Suessov efekt, globalno povećanje koncentracije atmosferskog CO2, klimatske promjene, Bomb peak efekt, ledene jezgre, antropogeni utjecaj

I gotovo 40 godina nakon osnivanja IPCC-a (Međunarodni panel za klimatske promjene, ipcc.ch, The Intergovernmental Panel on Climate Change (IPCC) – tijelo Ujedinjenih naroda za procjenu znanosti vezanih uz klimatske promjene) dovodi se u pitanje jesu li klimatske promjene uzrokovane antropogenim djelovanjem.

Ovdje se ne bavim pitanjima postoji li doista globalno povećanje temperature zraka, ni može li CO2 pojačati efekt staklenika. Tema je globalno povećanje koncentracije CO2 u atmosferi i koji mu je uzrok, prirodni ili antropogeni.

Mjerenja koncentracija CO2 u atmosferi od 800 000 godina do danas

Uzorkovanja zraka i mjerenja koncentracije CO2 u atmosferi se vrše na desecima „čistih“ lokacija diljem svijeta od 1950.-ih (npr. na Mauna Loi, na Havajima, slika 1.), a postoje podaci i za 800 000 godina u prošlost koji su dobiveni analizom zraka iz mjehurića zarobljenih u ledenim jezgrama s Grenlanda i Antarktika (slika 2.).

Slika 1. Mauna Loa – stanica za uzorkovanje atmosferskih plinova (Global Monitoring Laboratory)

Od početka Industrijske revolucije koncentracija CO2 u atmosferi raste i danas iznosi preko 400 ppm (part per million, 1 molekula CO2 na 1 000 000 ostalih molekula koje čine zrak), dok je u posljednjih 800 000 godina varirala između 170 i najviše 300 ppm (Slika 3. Climate.gov).

Slika 2. Ledene jezgre s Antarktika (NASA Earth Observatory)

a)

b)
Slika 3. a) Koncentracija CO2 u atmosferi u posljednjih 800 000 godina, podaci iz ledenih jezgri s Grenlanda i Antarktika, b) Koncentracija CO2 u atmosferi u posljednjih 60 godina mjerena na Mauna Loi (obje slike Climate.gov)

Ovo intenzivno povećanje atmosferskog CO2 od preko 30% u posljednjih 150 godina može imati nekoliko mogućih uzroka: 1) proizvodnja CO2 se znatno povećala zbog sagorijevanja goriva, ili 2) uslijed prirodnog raspada organske tvari ili karbonata, odnosno 3) apsorpcija CO2 iz atmosfere koju inače vrše biljke se znatno smanjila zbog npr. uklanjanja velikih površina šuma. Ustvari, svi navedeni procesi su prisutni, samo je pitanje koji je prevladavajući. Drugim riječima, jedan je dio procesa ciklusa ugljika u prirodi izašao iz ravnoteže. No, kako možemo znati što je uzrokovalo neravnotežu?

Sastav stabilnih izotopa je gotovo kao otisak prsta

Iako je molekula CO2 uvijek ista (slika 4.), bez obzira nastala ona disanjem živih bića, sagorijevanjem nafte, drva ili npr. raspadom/otapanjem karbonatnih stijena, ipak, sastav izotopa atoma koji ju tvore daje odgovor upravo na pitanje odakle je potekla.

Slika 4. Molekula CO2 – uvijek ista?

Naime, svaki materijal ima različiti omjer stabilnih izotopa elementa od kojih se sastoji ovisno o porijeklu elemenata (tj. u kojim su spojevima/materijalima prije bili), a i o tome kakvi su bili fizikalni i kemijski uvjeti nastajanja tog novog materijala/spoja. Dok je sastav stabilnih izotopa kisika (omjer broja izotopa 18O prema 16O) u CO2 ovisan o sastavu zraka ili vode (već od kuda potječe kisik u molekuli CO2), sastav stabilnih izotopa ugljika (omjer stabilnih izotopa 13C i 12C, izražava se kao δ13C) ukazuje na njegov izvor iz nekog specifičnog materijala koji sadrži ugljik. U prirodi se ugljik također pojavljuje i kao radioaktivni 14C koji daje dodatne informacije o porijeklu ugljika u CO2. Dakle, ukoliko su δ13C i aktivnost 14C u CO2 nepromijenjeni u posljednjih 150 godina, možemo govoriti o prevladavajućem utjecaju smanjenja apsorpcije CO2 iz atmosfere (odnosno, efektu deforestacije, scenarij 3), ali ako se mijenja, to upućuje da se u atmosferu uvodio CO2 iz nekog izvora koji do sad nije bio pristan, ili barem ne u toj količini (scenariji 1 i 2).

Što vidimo iz omjera stabilnih izotopa ugljika, δ13C

Prema mjerenju izotopnog sastava CO2 u zraku u mjehurićima u ledenim jezgrama s Grenlanda i Antarktika, u razdoblju prije Industrijske revolucije, δ13C u atmosferi iznosi oko -6,5 ‰ (relativno odstupanje od standarda), uz oscilacije od oko 0,5 ‰ (Francey et al 1999, Graven et al 2017). U posljednjem stoljeću δ13C atmosferskog CO2 konstantno pada da bi danas dosegnuo -8,4 ‰ (2015. godine). A taj pad δ13C također i korelira s povećanjem koncentracije CO2 u atmosferi (slika 5.).

Slika 5. Odnos δ13C i koncentracije CO2 u atmosferi od 1890. do 2007. (Krajcar Bronić 2007)

Izotopni sastav δ13C karbonata u prirodi (geološke formacije, vapnenačke i dolomitne stijene, morski karbonat) iznosi oko 0 ‰ pa, ukoliko je njihov raspad na CO2 taj koji uzrokuje promjenu, δ13C atmosferskog CO2 bi trebao biti viši od onog iz predindustrijskog razdoblja, što nije. S druge strane, δ13C fosilnih goriva (nafte, ugljena i zemnog plina) iznosi oko -30 ‰, što upućuje da bi glavni izvor ovog smanjenja mogao biti baš fosilnog porijekla (scenarij 1). Ipak, treba iskreno reći da je i δ13C bilja (i organske tvari u tlu) također niži od atmosferskog iz predindustrijskog razdoblja i iznosi oko -27 ‰ (za biljke C3 fotosintetskog ciklusa) (scenarij 2), što bi moglo značiti da bi tu neravnotežu mogli uzrokovati i spaljivanje ili raspad suvremenog bilja odnosno organske tvari.

As u rukavu – radioaktivni 14C

Rješenje ove dvojbe donosi prirodni radioaktivni izotop ugljika, 14C. Njegovo vrijeme poluraspada iznosi 5730 godina, što znači da ga u materijalu starijem od 50 000 godina praktički nema. Nafta, zemni plin i ugljen su fosilnog porijekla, stari milijunima godina, te ne sadrže mjerljivu količinu 14C (aktivnost im  je 0 pMC (engl. percent Modern Carbon)), dok suvremeni ugljik sadrži oko 100 pMC. Od 1850. do 1950., dakle u samo 100 godina, aktivnost 14C u atmosferi pala je za dva posto (slika 6. a). Inače, poznata je  aktivnost 14C do 11 000 godina u prošlost koja se određuje u dendrokronološki datiranim godovima drveća, budući da kopnena biota brzo reflektira 14C aktivnost atmosfere. Utjecaj fosilnih goriva na atmosferski CO2 s početkom Industrijske revolucije naziva se Suessov efekt (Suess 1955), očituje se u smanjenju aktivnosti 14C te smanjenju vrijednosti δ13C, odnosno povećanju koncentracije atmosferskog CO2 (slika 6. a i b).

Slika 6. Udio 14C i δ13C od 1850. do danas (Graven et al. 2017). Strelica na slici a) pokazuje Suessov efekt na atmosferski 14C vidljiv prije 1950. Krivulje na a) su za različita područja: NH – sjeverna hemisfera (Northern hemisphere), Tropics – tropski pojas i SH – južna hemisfera (Southern hemisphere). Krivulja na b) prikazuje srednje vrijednosti δ13C za cijeli globus.

Nakon 1950. na aktivnost 14C je utjecao tzv. Bomb-peak efekt, efekt povećanja radioaktivnih izotopa 14C u atmosferi uslijed učestalih testiranja termonuklearnih eksplozija u atmosferi za vrijeme Hladnog rata. Zbog testiranja je do 1963. koncentracija 14C u atmosferi (sjeverna hemisfera) porasla gotovo dva puta, a nakon 1963. je počela i opadati nakon međunarodne zabrane takvih pokusa. Do danas je taj poremećaj približno anuliran, i atmosferski CO2 ima aktivnost oko 104 pMC ( oko -40 ‰, slika 6. a). Usporedbom trenda pada δ13C (slika 3. b) prije i nakon 1950., može se zaključiti da se proizvodnja CO2 nakon 1950. znatno intenzivirala u novom razdoblju.

Globalni problem, lokalni odgovor

Iako je na globalnoj razini nakon 1950. nemoguće procijeniti Suessov efekt samo preko 14C, ipak se lokalno uočavaju razlike u aktivnosti 14C u atmosferskom CO2 između ruralnih (čistih područja) i gradskih područja koje iznose čak i do 5 pMC (npr. Rakowski et al. 2000; Pazdur et al. 2013). U Zagrebu je razlika između grada i „čiste“ lokacije u prosjeku oko 1 pMC (Krajcar Bronić et al. 2010). Također se uočava i sezonski efekt: uslijed većeg sagorijevanja fosilnih goriva koje se koristi za grijanje, zimske su vrijednosti a14C 5 – 10 pMC niže u odnosu na topliji dio godine (Krajcar Bronić et al. 2010, Sensula 2018). Oba se lokana efekta fosilnih goriva, razlika ruralnog i gradskog područja, te sezonski efekt, podjednako primjećuju u snižavanju δ13C te povećanju koncentracije CO2.

Za kraj

Dakle, izotopi ugljika na direktan i jednostavan način dokazuju da je povećanje atmosferskog CO2 uzrokovano intenzivnim unosom ugljika fosilnog porijekla, a poklapa se s početkom Industrijske revolucije. Možemo li  sada i zaključiti da je povećanje koncentracije CO2 u atmosferi uzrokovano ljudskom aktivnošću?


Reference (abecednim redoslijedom):

Climate.gov, https://www.climate.gov/news-features/understanding-climate/climate-change-atmospheric-carbon-dioxide, pristupljeno 19.5.2020.

Francey, R. J., C. E. Allison, D. M. Etheridge, C. M. Trudinger, I. G. Enting, M. Leuenberger, R. L. Langenfelds, E. Michel & L. P. Steele (1999) A 1000-year high precision record of δ 13C in atmospheric CO2, Tellus B: Chemical and Physical Meteorology 51:2, 170-193, DOI: 10.3402/tellusb.v51i2.16269;  https://doi.org/10.3402/tellusb.v51i2.16269

Global Monitoring Laboratory, Earth System Research Laboratories
https://www.esrl.noaa.gov/gmd/obop/mlo/, pristupljeno 20.5.2020.

Graven, H., Allison, C.E., Etheridge, D.D., Hammer, S., Keeling, R.F., Levin, I., Meijer, H.A.J. et al. 2017. Compiled records of carbon isotopes in atmospheric CO2 for historical simulations in CMIP6. Geoscientific Model Development 10:4405-4417, https://doi.org/10.5194/gmd-10-4405-2017

Intergovernmental Panel on Climate Change (IPCC), https://www.ipcc.ch/, pristupljeno 20.5.2020.

Krajcar Bronić, I. 2007. Kruženje ugljika i vode u prirodi praćeno izotopima. Fizika u ekologiji – 23. ljetna škola mladih fizičara. Ban, Ticijana ; Vučić, Zlatko (ur.). Zagreb, Hrvatska: Hrvatsko fizikalno društvo, 2007. str. 50-59

Krajcar Bronić, I., Obelić, B., Horvatinčić, N., Barešić, J., Sironić, A., Minichreiter, K. 2010. Radiocarbon application in environmental science and archaeology in Croatia. Nuclear Instruments and Methods in Physics Research A 619 (2010), 1-3; 491-496 doi:10.1016/j.nima.2009.11.032

NASA Earth Observatory, https://earthobservatory.nasa.gov/features/Paleoclimatology_IceCores pristupljeno 19.5.2020.

Pazdur, A., Kuc, T., Pawełczyk, S., Piotrowska, N., Sensuła, B.M., Różański, K. 2013. Carbon isotope composition of atmospheric carbon dioxide in southern Poland: imprint of anthropogenic CO2 emissions in regional biosphere. Radiocarbon 55(2–3):848–64.

Rakowski, A.Z., Pawełczyk, S., Pazdur, A. 2000. Radiocarbon concentration measurements in contemporary tree rings from Upper Silesia. Geochronometria 18:19–21.

Sensuła, B., Michczyński, A., Piotrowska, N., Wilczyński, S. (2018). Anthropogenic CO2 Emission Records in Scots Pine Growing in the Most Industrialized Region of Poland from 1975 to 2014. Radiocarbon 60(4), 1041-1053. doi:10.1017/RDC.2018.59

Suess, H.E. 1955. Radiocarbon concentration in modern wood. Science 122:415–17.

Odgovorit ću vam odmah na pitanje iz naslova: ne previše. Ako se još sjećate vremena prije Korone, sjetit ćete se da je krajem prošle godine jedna od glavnih tema u Europi bio Zeleni plan nove predsjednice Europske komisije koji je europskim građanima donio novu nadu o boljem sutra, o potpunom obustavljanju emisija stakleničkih plinova u doglednom vremenu, uz procvat europskog gospodarstva i gospodarstvenika, kako malih tako i velikih, društvenu pravednost i procvat bioraznolikosti.

Zaista, na prvi pogled Europski zeleni plan čini se ambiciozan jer planira značajna smanjenja emisija stakleničkih plinova u skoroj budućnosti, sa konkretnim kratkoročnim ciljevima i planiranjem regulacije klimatske krize. Ovo se ima postići još ambicioznijim ciljem pretvaranjem ovog smanjenja emisija u zakon, dok će istovremeno EU pomoći manje razvijenim društvima u uspješnoj tranziciji prema gospodarski razvijenim ali niskougljičnim modelima. Međutim već sam tekst Europskog zelenog plana sadrži niz proturječnosti, pa se tako svega nekoliko stranica iza prvotnog prijedloga da se cilj postizanja ugljične neutralnosti do polovice stoljeća pretvori u zakon, govori o potpisivanju ‘obećanja’ (Europskog klimatskog pakta), između ostalog, o smanjenju emisija kroz pravednu tranziciju. Kroz ovakvu retoriku postaje jasnije da se radi o ublažavanju diskursa, pri čemu ostaje potpuno nejasno kako predsjednica Komisije vidi zakonsku operacionalizaciju takvoga cilja na međunarodnoj razini, što se u Europi već pokazalo kao problematično područje.  Nekoliko stranica iza izjave o namjeri pravedne I socijalno osjetljive tranzicije govori se utrci gdje će vrhnje pobrati najbolji I najbrži, te o novom investicijskom planu kroz koji rizike privatnih investicija za ostvarenje klimatskih ciljeva preuzima Unija, što zapravo znači njezini građani.  Također nakon izjave o potrebi očuvanja bioraznolikosti u europskom Green New Deal-u govori se o održivosti resursno-intenzivnih industrija poput tekstilne, što je contradictio in adjectum ako se pritom ne govori o nužnim sistemskim promjenama načina proizvodnje I potrošnje – a u Europskom zelenom planu se o tome ne govori. Dapače, I ovdje dolazimo do temeljnog problema europskog zelenog plana, inzistira se na gospodarskom rastu I de-facto nastavku business-as-usual, samo ovaj puta koristeći ‘zelene’ tehnologije. Tehnologije, zelene ili bilo kakve neće riješiti problem klimatskih promjena – taj problem će riješiti promjena sistema organizacije opstanka u kojoj se utemeljuje upotreba ‘zelenih’ ili bilo kakvih tehnologija. Inzistiranje na gospodarskom rastu vodi ka porastu potrošnje koja vodi ka porastu ekstrakcije I potrošnje resursa što vodi ka porastu emisija stakleničkih plinova. Niz znanstenih radova posvećeno je problemima neučinkoviosti načela učinkovitosti (Jevonsov paradox), a s druge strane riješenja koja se nameću poput ‘decouplinga’ (odvajanja ekonomskog rasta od porasta potrošnje resursa) kako bi se smanjile emisije, a zadržao rast gospodarstva su matematičkom preciznošću dokazana kao neostvariva. To vam je kao kada ovisnik govori da se može odviknuti bilo kad, ali bez stvarne namjere da prestane kupovati drogu ili da prizna da ima problem. Srećom, na ovom području postoji niz empiriskih I teorijskih radova koji promišljaju razvoj društva, porast kvalitete života I održivost koji nisu vezani za porast bruto nacionalnog dohotka.

 

¹ https://ec.europa.eu/commission/sites/beta-political/files/political-guidelines-next-commission_en.pdf

² https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/13563467.2019.1598964