Bez ikakve dvojbe, zadnje godine, osobito one nakon 2015., su, u terminima globalne prosječne temperature, najtoplije godine od početka sustavnih mjerenja.[1] To ne znači da nam tokom tih godina nije moglo biti hladno. To ne znači čak ni da u određenim dijelovima svijeta u tim godinama možda nije bilo neobično hladno. Primjer je i tekuća zima. Zima je, naime, ove godine u Hrvatskoj dosta duga i nikako da prestane. Već je ožujak, a dani su kod nas i dalje hladni. U našim gradovima ljudi su zaogrnuti u tople kapute, a prognoza za Hrvatsku najavljuje još jedan novi snijeg u gorju. Vijesti prikazuju prizore nezabilježene provale hladnog vremena u mnogim dijelovima SAD-a, sve do njegovog krajnjeg juga. S druge strane, NOAA izvještava da je globalna prosječna temperatura tokom siječnja 2021. deveta najviša za SAD, a globalno je to sedmi najtopliji siječanj.[2]

 

 

Vrlo često čujemo neku od verzija tvrdnje: „Brrr… kako je hladno vani! Gdje je dovraga to globalno zatopljenje?“

 

Ustvari, to je kao da tokom noći kažemo: „Mrak je. Dakle, Sunce ne postoji.“ Radi se o logičkoj pogrešci skakanja na zaključak, koja proizlazi iz neintuitivne razlike lokalnog i globalnog te trenutnog i prosječnog. Iako je siječanj 2021. u terminima globalne prosječne temperature bio vrlo topao, to ne znači da je temperaturno odstupanje jednako raspoređeno diljem globusa, kao što prikazuje slika. Drugim riječima, lokalno je moglo biti jako hladno, dok je globalno bilo jako toplo. Neporeciva je i činjenica da mjerenja temperature pokazuju

da se Zemlja globalno zagrijala za oko +1 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Bez obzira na to, kratkoročne varijacije vremena, koje između ostalog uzrokuju i provale hladnoće, nisu isljučene. Čak štoviše, takvi su događaji u skladu s najboljim raspoloživim klimatskim modelima. Prema američkoj Nacionalnoj meteorološkoj službi (NWS), nedavna provala hladnoće u Texasu je uzrokovana neobično dubokim probojem hladnog zraka s Arktika.[3] Takvi proboji hladnog zraka obično se zadržavaju na Arktiku nizom niskotlačnih sustava, ali ovaj se preko Kanade prelio u SAD. Sličan događaj je zabilježen i tokom zime 2018.-2019. Takozvana mlazna strujanja s Arktika, zbog klimatskih promjena, sve češće prodiru sve dublje na jug i time velike provale hladnog zraka postaju sve češće. Naime, istraživanja pokazuju da su kontraintuitivna posljedica zagrijavanja Arktika periodičke provale hladnoće na sjevernoj polutci. Pojava neobično visokih temperatura na Arktiku uzrokuje arktičko osciliranje – kretanje naprijed-natrag velikog područja niskog tlaka i hladnog zraka između Arktika i srednjih geografskih širina. To destabilizira uobičajeni polarni mlazni tok, koji prenosi hladne zračne mase (polarni vrtlog) i onda te hladne mase prodiru dublje na jug.

Dodatak – veljača 2021.

Veljača je ove godine na području SAD-a bila hladnija nego ikad u zadnjih 30 godina. Izvor: NOAA/NCEI

NOAA izvještava da je prosječna temperatura u veljači 2021. na području SAD-a bila najniža u zadnjih više od 30 godina.[4] No, pogledamo li graf prikazan na slici 3, vidimo da je ovako hladna veljača zapravo bila sasvim uobičajeno hladna pogledamo li samo malo dalje u prošlost. Osim toga, ponavljamo da se radi o lokaliziranoj anomaliji, koja ni ovoga puta ne odražava globalnu realnost, a ona glasi: veljača 2021. je u globalnom prosjeku toplija nego što su bile prijašnje veljače (slika 4).

Trebamo li još nešto dodati? Pa, naprimjer, vratimo se na lokalnu razinu SAD-a i pogledajmo sliku 5, koja pokazuje temperaturnu anomaliju, izraženu u prosječnim temperaturama za razdoblje od prosinca 2020. do veljače 2021. Vidimo da su ovoj neobično hladnoj veljači prethodili neobično topli zimski mjeseci. Nažalost, provalu hladnoće u veljači na području SAD-a ne možemo smatrati glasnikom priželjkivanog izokretanja temperaturnog trenda. Ta provala hladnoće je zapravo direktna posljedica onog vrlo crvenog područja na krajnjem sjeveru globusa (slika 4), a to je alarmantna temperaturna anomalija u pozitivnom smjeru.

Neobično hladna veljača 2021. na području SAD-a nipošto ne znači da je ta veljača i na globalnoj razini izuzetno hladna. Izvor: ClimateReanalyzer.org

Temperaturna anomalija na području SAD-a u razdoblju tokom zime 2020-2021. Izvor: NOAA

Hladni ekstremi se događaju na manjim područjima globalne površine, ali globalno, na većim površinama bilježimo porast temperature. Drugim riječima, ono što se događa lokalno kroz kratke vremenske periode nije nužan odraz globalnih trendova. Isto tako, noć u mašem dijelu svijeta ne znači da je noć svuda.

Izvor: xkcd – A webcomic of romance, sarcasm, math, and language, https://xkcd.com/1321/

 

[1] European Commission, Copernicus – Climate Change Service, „Copernicus: 2020 warmest year on record for Europe; globally, 2020 ties with 2016 for warmest year recorded“,

https://climate.copernicus.eu/2020-warmest-year-record-europe-globally-2020-ties-2016-warmest-year-recorded[2] Yale Climate Connections, „NOAA: January 2021 was ninth-warmest on record in the U.S., seventh-warmest globally“, https://yaleclimateconnections.org/2021/02/noaa-january-2021-was-ninth-warmest-on-record-in-the-u-s-seventh-warmest-globally/

[3] BBC, „US cold snap: Why is Texas seeing Arctic temperatures?“, https://www.bbc.com/news/world-us-canada-56058372

[4] R. Lindsey: “U.S. has cold February, but warm winter”, Climate.gov, https://www.climate.gov/news-features/understanding-climate/us-has-cold-february-warm-winter

Slika 1. Zadnje godine kontinuirano obaraju rekorde globalne prosječne temperature. Izvor: NASA, NOAA

Bez ikakve dvojbe, zadnje godine, osobito one nakon 2015., su, u terminima globalne prosječne temperature, najtoplije godine od početka sustavnih mjerenja.[1] To ne znači da nam tokom tih godina nije moglo biti hladno. To ne znači čak ni da u određenim dijelovima svijeta u tim godinama možda nije bilo neobično hladno. Primjer je i tekuća zima. Zima je, naime, ove godine u Hrvatskoj dosta duga i nikako da prestane. Već je ožujak, a dani su kod nas i dalje hladni. U našim gradovima ljudi su zaogrnuti u tople kapute, a prognoza za Hrvatsku najavljuje još jedan novi snijeg u gorju. Vijesti prikazuju prizore nezabilježene provale hladnog vremena u mnogim dijelovima SAD-a, sve do njegovog krajnjeg juga. S druge strane, NOAA izvještava da je globalna prosječna temperatura tokom siječnja 2021. deveta najviša za SAD, a globalno je to sedmi najtopliji siječanj.[2]

Vrlo često čujemo neku od verzija tvrdnje: „Brrr… kako je hladno vani! Gdje je dovraga to globalno zatopljenje?“

Slika 2. Globalno zatopljenje ne znači da svi dijelovi svijeta bilježe jednaku anomaliju temperature. Podaci za siječanj 2021. Izvor: NOAA

Ustvari, to je kao da tokom noći kažemo: „Mrak je. Dakle, Sunce ne postoji.“ Radi se o logičkoj pogrešci skakanja na zaključak, koja proizlazi iz neintuitivne razlike lokalnog i globalnog te trenutnog i prosječnog. Iako je siječanj 2021. u terminima globalne prosječne temperature bio vrlo topao, to ne znači da je temperaturno odstupanje jednako raspoređeno diljem globusa, kao što prikazuje slika. Drugim riječima, lokalno je moglo biti jako hladno, dok je globalno bilo jako toplo. Neporeciva je i činjenica da mjerenja temperature pokazuju

da se Zemlja globalno zagrijala za oko +1 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Bez obzira na to, kratkoročne varijacije vremena, koje između ostalog uzrokuju i provale hladnoće, nisu isljučene. Čak štoviše, takvi su događaji u skladu s najboljim raspoloživim klimatskim modelima. Prema američkoj Nacionalnoj meteorološkoj službi (NWS), nedavna provala hladnoće u Texasu je uzrokovana neobično dubokim probojem hladnog zraka s Arktika.[3] Takvi proboji hladnog zraka obično se zadržavaju na Arktiku nizom niskotlačnih sustava, ali ovaj se preko Kanade prelio u SAD. Sličan događaj je zabilježen i tokom zime 2018.-2019. Takozvana mlazna strujanja s Arktika, zbog klimatskih promjena, sve češće prodiru sve dublje na jug i time velike provale hladnog zraka postaju sve češće. Naime, istraživanja pokazuju da su kontraintuitivna posljedica zagrijavanja Arktika periodičke provale hladnoće na sjevernoj polutci. Pojava neobično visokih temperatura na Arktiku uzrokuje arktičko osciliranje – kretanje naprijed-natrag velikog područja niskog tlaka i hladnog zraka između Arktika i srednjih geografskih širina. To destabilizira uobičajeni polarni mlazni tok, koji prenosi hladne zračne mase (polarni vrtlog) i onda te hladne mase prodiru dublje na jug.

 

Dodatak – veljača 2021.

Slika 3. Veljača je ove godine na području SAD-a bila hladnija nego ikad u zadnjih 30 godina. Izvor: NOAA/NCEI

NOAA izvještava da je prosječna temperatura u veljači 2021. na području SAD-a bila najniža u zadnjih više od 30 godina.[4] No, pogledamo li graf prikazan na slici 3, vidimo da je ovako hladna veljača zapravo bila sasvim uobičajeno hladna pogledamo li samo malo dalje u prošlost. Osim toga, ponavljamo da se radi o lokaliziranoj anomaliji, koja ni ovoga puta ne odražava globalnu realnost, a ona glasi: veljača 2021. je u globalnom prosjeku toplija nego što su bile prijašnje veljače (slika 4).

Trebamo li još nešto dodati? Pa, naprimjer, vratimo se na lokalnu razinu SAD-a i pogledajmo sliku 5, koja pokazuje temperaturnu anomaliju, izraženu u prosječnim temperaturama za razdoblje od prosinca 2020. do veljače 2021. Vidimo da su ovoj neobično hladnoj veljači prethodili neobično topli zimski mjeseci. Nažalost, provalu hladnoće u veljači na području SAD-a ne možemo smatrati glasnikom priželjkivanog izokretanja temperaturnog trenda. Ta provala hladnoće je zapravo direktna posljedica onog vrlo crvenog područja na krajnjem sjeveru globusa (slika 4), a to je alarmantna temperaturna anomalija u pozitivnom smjeru.

Slika 4. Neobično hladna veljača 2021. na području SAD-a nipošto ne znači da je ta veljača i na globalnoj razini izuzetno hladna. Izvor: ClimateReanalyzer.org

Slika 5. Temperaturna anomalija na području SAD-a u razdoblju tokom zime 2020-2021. Izvor: NOAA

Hladni ekstremi se događaju na manjim područjima globalne površine, ali globalno, na većim površinama bilježimo porast temperature. Drugim riječima, ono što se događa lokalno kroz kratke vremenske periode nije nužan odraz globalnih trendova. Isto tako, noć u mašem dijelu svijeta ne znači da je noć svuda.

Izvor: xkcd – A webcomic of romance, sarcasm, math, and language, https://xkcd.com/1321/

 

[1] European Commission, Copernicus – Climate Change Service, „Copernicus: 2020 warmest year on record for Europe; globally, 2020 ties with 2016 for warmest year recorded“,

https://climate.copernicus.eu/2020-warmest-year-record-europe-globally-2020-ties-2016-warmest-year-recorded[2] Yale Climate Connections, „NOAA: January 2021 was ninth-warmest on record in the U.S., seventh-warmest globally“, https://yaleclimateconnections.org/2021/02/noaa-january-2021-was-ninth-warmest-on-record-in-the-u-s-seventh-warmest-globally/

[3] BBC, „US cold snap: Why is Texas seeing Arctic temperatures?“, https://www.bbc.com/news/world-us-canada-56058372

[4] R. Lindsey: “U.S. has cold February, but warm winter”, Climate.gov, https://www.climate.gov/news-features/understanding-climate/us-has-cold-february-warm-winter

Ovogodišnji izvještaj WWF-a o stanju živućeg planeta donosi doista alarmantne podatke: u razdoblju od 1970. do 2016. godine se brojnost populacija životinjskih vrsta u prosjeku smanjila za 68 %. Taj katastrofalni pad je uzrokovan raznolikim aspektima ubrzanih trendova uništenja okoliša, kao što su deforestacija, klimatske promjene, neodržive poljoprivredne prakse, protuzakonita trgovina vrstama itd. Poremećaji okoliša su naprosto prenagli da bi im se životinjske i biljne vrste mogle prilagoditi. Ove godine smo šokirani pratili nestanak plemenite periske u Jadranu, a uzrok se pripisuje zarazi, čijem širenju pogoduje porast temperature mora.[1] Periska je tek domaći ilustrativni primjer globalne situacije, koja se naziva šestim masovnim izumiranjem.

Unatoč tome, raširen je mit da biljnim i životinjskim vrstama klimatske promjene nisu velik problem, jer im se one relativno lako prilagođavaju. Nedavno mi je stigao ovakav komentar, citiram: „Klimatske promjene koje su trenutno aktualne nisu nikakva prijetnja životu na Zemlji. One mogu biti prijetnja nekim današnjim oblicima života na Zemlji, ali opet više od 99% vrsta koje su postojale na Zemlji, a to je više od 5 milijardi vrsta, izumrle su dosad. Borba protiv klimatskih promjena je zapravo sebično antropocentrična. Ne želimo da nama ljudima postane neugodno. Dakle, iz vlastitog užitka dovodimo do klimatskih (i ne samo tih promjena), a onda iz vlastitog užitka želimo iste spriječiti. Kratkoročno gledano, pohvalno je to. Logično je i s aspekta borbe za opstanak. Dugoročno gledano, ljudi će kad tad izumrijeti štogod napravili. Do sad je izumrlo 90% ljudskih vrsta – antecessor, erectus, ergaster, floresiensis, habilis, heidelbergensis, luzonensis, rudolfensis, naledi i neanderthalensis; ostala je samo jedna – sapiens. Što je svakako sreća je da će se evolucija pobrinuti da poslije ljudi nastanu još naprednija živa bića. Ako promijenimo klimu, evolucija će se pobrinuti da novim živim bićima bude baš tako lijepo.“

Navedeni mit, kao i njegova inkarnacija u proširenoj formi, predstavljena citiranim komentarom, prepun je logičkih pogrešaka. No, da bismo to objasnili, podsjetimo se evolucije i pogledajmo malo u dinamičku prošlost našeg planeta.

Slika 1. Masovna izumiranja i njihovi uzroci kroz geološku prošlost. Izvor: https://www.mtcares.org/global-warming-is-causing-extinction-of-some-life/#.X8bB8bNCdPY (1. prosinac 2020.)

Kroz cijelu geološku prošlost Zamlje masovna izumiranja su se događala pri promjenama okoliša, koje su bile pranagle da bi se žive vrste prilagodile na njih. Evolucija funkcionira kroz mehanizam odabira najbolje prilagođenih jedinki. Taj proces je spor i tek na tisućljetnim skalama promjene postaju zamjetne. S druge strane, aktualne klimatske promjene su vrlo brz proces, u kojem se značajne promjene događaju na desetljetnoj skali, dakle neusporedivo brže od procesa odabira najuspješnijih jedinki.

Tokom geološke povijesti dogodilo se pet masovnih izumiranja.[2] U većini slučajeva uzrokovale su ih velike vulkanske erupcije, koje su, zbog velike količine izbačene prašine što se rasprostre i zasjeni sunčevu svjetlost nad cijelom površinom Zemlje, dovele do naglih zahlađenja.

Prvo masovno izumiranje je uzrokovalo nestanak 86 % tada postojećih vrsta, a dogodilo se prije 445 milijuna godina. Ono je uzrokovano intenzivnim ledenim dobom, koje je nastupilo kao posljedica neobično velike vulkanske aktivnosti, nakon kojega je slijedio milijun godina dug topli period. Većina vrsta se nije mogla prilagoditi tim ekstremnim oscilacijama okolišnih uvjeta.

Devon je završio prije 360 milijuna godina masovnim izumiranjem 75 % vrsta, a ono je uzrokovano brzim klimatskim promjenama.[3]

Trećim masovnim izumiranjem prije 250 milijuna godina, opet je nestalo oko 85 % vrsta, što je označilo kraj perma. Tad su nestale skoro sve morske vrste, a uzrok je velika vulkanska erupcija, koja je blokirala sunčevu svjetlost te uzrokovala obimne kisele kiše. Ugljikov dioksid, emitiran tom ogromnom erupcijom, zatim je uzrokovao globalno zatopljenje. Na to se nadovezalo još jedno veliko izumiranje prije 200 milijuna godina, koje je uzrokovano velikim emisijama metana iz zagrijanih oceana. Nestalo je 80 % živih vrsta.

Zadnje veliko izumiranje se dogodilo prije 65 milijuna godina, kad je nestalo oko 76  % vrsta.[4] To je bio kraj perioda krede, kad je nestankom dinosaura otvorena ekološka niša pogodna za evoluciju sisavaca. To izumiranje je uzrokovano kombinacijom velike vulkanske aktivnosti i udara velikog asteroida.

Slika 2. Trenutni trend stope izumiranja.[6]

Na temelju fosilnih nalaza određena je današnja normalna stopa izumiranja, koja iznosi oko 40 vrsta godišnje. U zadnjih 1000 godina ta stopa je narasla na 960 vrsta godišnje, da bi se u zadnjih 500 godina popela do stope koja je potakla opisanih 5 masovnih izumiranja. Trenutno vrste nestaju izuzetno velikom brzinom,[5] što je više nego jasno iz alarmantnog izvještaja WWF-a.

Tvrdnja da se žive vrste lako prilagođavaju promjenama pa će se zato prilagoditi i aktualnim klimatskim promjenama je skakanje na zaključak putem prekomjerne simplifikacije. Da, vrste se prilagođavaju, ali treba uzeti u obzir brzinu promjene u odnosu na evolucijski kapacitet prilagodbe. Povijest života na Zemlji nam lijepo pokazuje kako nagle promjene u okolišu dovode do evolucijskih diskontinuiteta. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je evolucija relativno spor proces, a brzina trenutnih klimatskih promjena je prevelika, što uzrokuje preradikalne promjene okoliša, na koje se mnoge vrste ne mogu prilagoditi. Osim toga, život na Zemlji je isprepletena mreža međusobno ovisnih ekosustava. Na primjer, zakiseljavanje oceana zbog otapanja CO2 dovodi do urušavanja temeljnih ekosustava. Nastavimo li s trenutnim tempom emitirati CO2, do kraja ovog stoljeća bi moglo nestati oko 40 % živih vrsta. To je stopa izumiranja do sada nezabilježena u geološkoj povijesti. Treba uzeti u obzir da naša civilizacija to neće preživjeti, možda ni čovjek kao biološka vrsta. Bit će potrebni milijuni godina da globalni ekosustav uspostavi novu održivu ravnotežu.

Prema tome, nastavimo li ovom stazom, pretvorit ćemo se u najveću katastrofu koja je pogodila život na Zemlji od njegovog nastanka. Ne, život neće nestati, on je prežilav i kad jednom nastane, sposoban je izdržati vrlo velike prijetnje. Život će se adaptirati, ali nestat će mnoge vrste i mnogi ekosustavi koje danas poznajemo. Dobra je vijest da još uvijek imamo vremena da promijenimo te opasne trendove.

 

[1] I. E. Hendricks et al. Sci. Rep. 9 (2019) 13355

[2] Burgess, S. D., Bowring, S., & Shen, S. Z. Proc. Nat. Acad. Sci. 111 (2014) 3316-3321

[3] Courtillot, V., Kravchinsky, V.A., Quidelleur, X., Renne, P.R., & Gladkochub, D. Earth Planet. Sci. Lett. 300 (2010) 239-245

[4] Sun, Y., Joachimski, M. M., Wignall, P. B., Yan, C., Chen, Y., Jiang, H., Lai, X. Science 338 (2012) 366-370

[5] Barnosky, A. D., Matzke, N., Tomiya, S., Wogan, G. O., Swartz, B., Quental, T. B., … & Ferrer, E. A. Nature471 (2011) 51-57

[6] G. Ceballos, P. R. Ehrlich, A. D. Barnosky, A. García, R. M. Pringle, T. M. Palmer, Sci. Adv. 1 (2015) e1400253

Prije točno dvije godine, u poštanskom sandučiću na poslu me dočekala jedna lijepa knjiga, čiji sam izlazak već neko vrijeme željno iščekivao. Knjiga “1 °C Rising – Stories from the Front of Climate Change”, samizdat Luke Tomca, dugogodišnjeg aktivista, voditelja klimatskog programa Zelene akcije i mog prijatelja, kojega bi na jedan način mogli smatrati i “kumom” inicijative Znanstvenici za klimu, doista me oduševila ne samo kvalitetom izrade, nego još puno važnije i njenim sadržajem. I samo financiranje kroz crowd funding je tu knjigu učinilo još više “našom”, time nam šaljući poruku da smo svi u krizi o kojoj knjiga na jedinstven način progovara.

Kroz dugo vremensko razdoblje prije izlaska knjige surađivao sam s Lukom kroz različite kampanje Zelene akcije vezane uz klimatske promjene i vezane teme. Možda je najvažnija kampanja bila ona vezana uz Plomin C, ali to je samo jedna od njih. Sreo sam Luku i u Parizu, gdje je objektivom hvatao mnoge bitne detalje masovnih uličnih zbivanja oko tog povijesnog COP-a. A između svih tih kampanja i pojedinačnih događaja, Luka je proputovao svijet marljivo bilježeći svjedočanstva o kotrljajućoj katastrofi klimatske krize, i to od zajednica što obitavaju u najzabitijim dijelovima svijeta pa do klimatskih pregovora na vrhu. Zato je ova knjiga jedan vrlo vrijedan dokument vremena u kojem živimo.

Sasvim logično, nominirao sam tu knjigu za priznanje “Kruno Sukić” u kategoriji Knjiga godine, koje Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku dodijeljuje jednom godišnje. Ovdje u cjelosti prenosim svoje obrazloženje te nominacije

Predložena knjiga, pisana na engleskom jeziku, je rezultat dugogodišnjeg požrtvovnog rada, koji je autora, s fotoaparatom u rukama, odveo na gotovo sve kontinente, kako bi bilježio slike i priče s prve linije rastuće klimatske krize. Njegove iznimne fotografije svjedoče o svoj dubini klimatske krize te njenim posljedicama. One nas, u kombinaciji s brižljivo prikupljenim tekstualnim svjedočanstvima i intervjuima, vode u samo srce krize. Na njima se izmijenjuju priče pojedinaca, narativi zajednica, degradacija čitavih ekosustava, od prašuma i oceanskih otočja do našeg neposrednog susjedstva. Knjiga je sastavljena kao svjedočanstvo velikih gubitaka i njihovih posljedica koje se događaju pred našim očima. Pritom je naglašena potreba za revitalizacijom urođenih nam narativa o našim neraskidivim vezama s okolišem, narativa koje brižljivo čuvaju tradicionalne zajednice, a koji su dobrim dijelom zaboravljeni u suvremenim društvima ucijenjenim umjetno stvorenim imperativima, koje nameće prevladavajuća socio-ekonomska paradigma. Ovo zato nije priča o znanstvenim i tehnološkim rješenjima, koja se suočavaju s još uvijek rastućim emisijama stakleničkih plinova i, posljedično, rastućoj temperaturi i svim prirodnim simptomima klimatske krize. Priča je to koja na prvu liniju dovodi ljude – ljude i društvene pokrete, kako tradicionalne, tako i one koji izrastaju unutar suvremenog društva, a koji svojim upornim i požrtvovnim radom, čuvaju upravo taj utišani narativ o neraskidivim prirodnim vezama, svetosti zemlje, jedinstvu i, naposljetku, solidarnosti. Knjiga je to čije nas listanje ispunjava tugom za izgubljenim i onim što pred našim očima nestaje, ali i nadom u pozitivnu promjenu, kojoj vodi snaga zajedničkog i solidarnog djelovanja, razmjene iskustava i znanja, osluškivanja priča ispisanih u pijesku ispiranom morskim valovima,  šaptom govorenih vjetrom.

Uzmite tu knjigu u ruke, prolistajte je i uživajte u fotografijama, koje prenose jednu tragičnu priču našeg vremena. Pročitajte i popratni tekst. Knjiga Luke Tomca nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Hvala ti, Luka, na važnom poslu kojeg toliko uporno radiš!

U veljači 2007. godine izdan je prvi domaći priručnik o klimatskim promjenama, namijenjen učiteljima i učenicima srednjih škola u Hrvatskoj. Knjigu su osmislili i napisali moj mentor, profesor na kolegiju socijalne ekologije, sociolog Vladimir Lay, moj drugi mentor (mentor prilikom izrade i obrane doktorskog sinopsisa), također sociolog Krešimir Kufrin, i ja, tada studentica 4 godine filozofije i sociologije. Znakovito je da su se upravo tri sociologa tada prihvatila tog posla, shvaćajući da porast globalne temperature i moguće posljedice nisu samo intrigantan prirodoslovni fenomen, već fenomen koji uzroke ima u društvenom uređenju, fenomen koji će se negativno odraziti na društvo u kojem živimo, te problem koji će biti potrebno rješavati ne samo kroz tehnološke, već i društvene inovacije.

U sklopu projekta osposobljavanja za provedbu Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime i Kyotskog protokola, uz financijsku podršku LIFE3 programa – izašla je “Kap preko ruba čaše” (u podnaslovu Klimatske promjene – svijet i Hrvatska). Zadaća ove knjižice bila je da na jednostavan i razumljiv način učiteljima i učenicima objasni uzroke i posljedice globalnog zagrijavanja, društvenu i političku reakciju na problem globalnog zagrijavanja, u globalnom i Hrvatskom kontekstu, te da nagovijesti moguće korake u rješavanju tog problema.

Te, 2007 i sljedeće godine, obišli smo stotinjak škola diljem Hrvatske, održavajući predavanja o klimatskim promjenama i dijeleći edukativne materijale (knjigu, prezentacije za predavanje i video o klimatskim promjenama u Hrvatskoj).

Nakon 14 godina, osim što nije popratio događaje na međunarodnom političkom planu i porast emisija nakon 2007., priručnik vrlo dobro ‘funkcionira’ i dalje. Najveća promjena od tada, koju sam osobno zamijetila, jest da smo na predavanjima 2007 i 2008 o posljedicama klimatskih promjena govorili većinom u nekom budućem vremenu, danas kada govorimo o posljedicama klimatskih promjena, govorimo u prezentu.

https://ec.europa.eu/environment/life/project/Projects/index.cfm?fuseaction=home.showFile&rep=file&fil=Kapprekorubacase.pdf

Točno u ponoć po našem vremenu izašla je nova knjiga poznate autorice i aktivistice Naomi Klein (koju potpisuje s autoricom knjiga za djecu i mlade Rebecom Stefoff). Nakon njene serije knjiga fokusiranih na klimatske promjene (“Ovo mijenja sve” i “Na vatri”), čitač elektroničkih knjiga mi je današnje dobro jutro poželio novim naslovom, koji postavlja pitanje: “Kako promijeniti sve?

Doista, nakon preciznog adresiranja onoga što mijenja sve, svaki pripadnik klimatskog pokreta, kao i svi oni koji aktivno ili tek s margine prate zbivanja, više puta se našao u situaciji samorefleksije, kad u očaju postavlja pesimističko, defetistističko pitanje “A kako sad da sve to promijenimo?” No, jedna od važnijih osobina svih djela Naomi Klein jest upravo jaka optimistička, izrazito poticajna nota kojom zaključuje svoje tekstove. Zato i naslovno pitanje ove knjige treba čitati kao još jedan poziv na akciju. Doista, prelistavanje knjige i čitanje naslova poglavlja obećava upravo takav sadržaj: “Djeca stupaju u akciju”, “Grijači svijeta”, “Klima i pravda”, “Spaljivanje prošlosti, kuhanje budućnosti”, “Borba dobiva oblik”, “Zaštita njihovih domova – i planeta”, “Mijenjanje budućnosti”, “Zeleni novi plan” i, zaključno: “Priručnik za mlade aktiviste” te “Vi ste ta Treća vatra”.

Povišene temperature, požari u Amazonskoj prašumi, Kaliforniji, Australiji… superoluje… iznenadne vrlo obilne kiše kod nas… svi ti događaji postaju sve češći i vremenske prilike postaju sve nepredvidljivije. A ovo što sam naveo su tek neke od mnogih učinaka klimatskih promjena kojima već sada svjedočimo. No, oko nas su i dobre vijesti. Jedna od njih je i da svatko od nas može nešto učiniti po pitanju klimatskih promjena. Na ulicama, dvoranama, pa i unutar akademskih institucija klimatski pokret buja i raste. Pokret ne reagira samo na klimatske promjene i njihove okolišne efekte, nego sve glasnije i artikuliranije postavlja pitanja klimatske pravde i pravedne raspodjele odgovornosti. Mladi ljudi nisu tek sljedbenički dio tog globalnog pokreta, oni ga danas predvode, utabavaju mu staze i daju mu jedan sasvim novi oblik. Oni nam poručuju da je ovaj trenutak globalne opasnosti za cijelo čovječanstvo također i trenutak velike prilike – prilike da se sve promijeni.

Knjiga je puna osnažujućih priča o mladim vođama pokreta iz cijelog svijeta. Time se nova knjiga nagrađivane autorice, koja je postala i jedan od najistaknutijih glasova koji artikuliraju zahtjev za globalnom klimatskom pravdom, prvenstveno obraća mladima, dajući im pregled trenutnog stanja klime i klimatskog pokreta. Iz toga gradi i priručnik za akciju, kako bi sudjelovali u preoblikovanju planeta i društva, koje će naslijediti.

Iz pera poznatog klimatologa i geofizičara Michaela E. Manna i ilustratora Toma Tolesa dolazi nam vrlo zanimljivo štivo naslovljeno “The Madhouse Effect“. Kombinacijom izuzetno pitkim i duhovitim jezikom pisanog teksta i odličnih karikatura, autori nam predstavljaju strategije vratolomnih izvrtanja logike i izvlačenja znanstvenih činjenica iz konteksta, kojima se obilno služe poricatelji klimatskih promjena. Kroz britku dekonstrukciju tih poricateljskih mitova autori objašnjavaju jasne dokaze da je ljudska aktivnost promijenila Zemljinu klimu.

Svjedoci smo konstantnih i stalno razvijajućih ostrašćenih nastojanja poricatelja klimatskih promjena da u javnom diskursu opovrgne široki znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama. Kao vrhunski klimatolog, ali isto tako i vrhunski komunikator znanosti, Mann u svom dijelu knjige komunicira suvremena dostignuća klimatologije i srodnih znanstvenih disciplina. S druge strane, Tolesove karikature nesmiljeno ogoljuju protuznanstvene strategije, temeljito ih dekonstruirajući do njihovih pristranih komponenata, pomažući čitateljima da u sveprisutnim medijskim prilozima uočavaju te zablude. Tim sinergijskim djelovanjem znanstvenika i ilustratora nastalo je djelo, koje znatno oživljava sumornost, bezizlaznost i fatalizam, sveprisutan u klimatskoj literaturi.

Izvor: karikatura Pata Bagleya, objavljena 26. listopada 2020. u The Salt Lake Tribune.

Ova knjiga je namijenjena ljudima najšireg spektra razina stručnosti po pitanju klimatskih promjena. Njen vrlo pitak i duhovit jezik čini je lako čitljivom i razumljivom i onima koji imaju tek vrlo osnovnu predodžbu o klimatskim promjenama. No, čvrsta utemeljenost na najnovijim znanstvenim spoznajama knjigu istovremeno čini zanimljivom i ekspertima iz područja klimatskih znanosti. Osim toga, mi znanstvenici iz te knjige možemo puno naučiti o komunikaciji znanosti.

Michael E. Mann je trenutno ravnatelj Earth System Science Center na Pennsylvania State University. Njegovi najznačajniji znanstveni doprinosi se odnose na razumijevanje povijesnih klimatskih promjena, što se temelji na mjerenjima temperature u zadnjih 1000 goodina. On je uveo i razvio metode nalaženja obrazaca u povijesnim klimatskim promjenama, kao i izoliranja klimatskih signala iz vrlo šumovitih podataka. Širokoj je javnosti njegov najpoznatiji doprinos onaj iz rada kojeg je kao glavni autor objavio sa svojim timom 1999., a u kojem je rekonstruirano kretanje temperature u zadnjih 1000 godina, što je prikazano poznatim grafom “hokejske palice”. Stalni je suradnik IPCC-a, a u IPCC-evom izvještaju iz 2001. godine je bio jedan od osam glavnih autora poglavlja “Observed Climate Variability and Change“.

Izvor: https://climateone.org

Tom Toles je istaknuti politički ilustrator i karikaturist. Njegove karikature odišu progresivnim stavovima. Najviše je surađivao s The Buffalo Courier-Express, The Buffalo News i The Washington Post. Uz čestog protagonista slonića imenom Punk, ilustracije često sadrže i njegov mali autoportret na marginama. 1990. godine je za svoj rad dobio Puliterovu nagradu, ali treba istaknuti i Herblockovu nagradu te nagradu Nacionalnog karikaturističkog društva. Prije umirovljenja 2020. objavio je Tom Toles’s final cartoon, u kojem jasno zagovara glasanje protiv Donalda Trumpa, naročito naglašavajući negativne antiklimatske aspekte njegove politike.

 

Knjigu je izdao Columbia University Press 27. rujna 2016., a više o knjizi možete naći ovdje

Osim što je bila zanimljiva iz cijelog dugog niza svima poznatih razloga, 2020. godina je bila i druga najtoplija godina od početka mjerenja (slika 1).[1] Sama po sebi, ta činjenica ne bi bila relevantna ako je ne stavimo u širi kontekst. U XXI. stoljeću su godišnje prosječne globalne temperature do sada čak 11 puta oborile temperaturne rekorde.[2] Naravno, i svi ostali klimatski parametri prate taj trend, što nam nedvojbeno pokazuju znanstvena istraživanja.

Slika 1. U XXI. stoljeću je do sada zabilježeno čak 11 rekordno toplih godina. 2016. godina je bila najtoplija, a 2020. je druga najtoplija godina od početka mjerenja. Izvor podataka: NASA-GISS i NOAA

Rekordno topla godina i dalje ostaje 2016. Možemo li na temelju tog podatka zaključiti da klimatske promjene posustaju? Je li to dovoljno da zaključimo da se obrnuo trend i da smo iz razdoblja globalnog zatopljenja prešli u globalno zahlađenje? Naravno, to bi bilo jako ishitreno zaključivanje. No, postoji jedan vrlo raširen mit, koji se temelji upravo na takvoj pogrešci u zaključivanju. Naime, često čujemo da su se klimatske promjene zaustavile 1998. godine te da je nakon toga došlo i do opadanja globalne prosječne temperature.

Da budemo izravni i vrlo jasni, radi se o jednoj od karikaturalnijih ilustracija greške u zaključivanju koju nazivamo „ubiranjem trešnji“ ili cherry picking-om. Ubiranje trešanja je naziv za postupak suzbijanja dokaza ili zablude nepotpunih dokaza, a radi se o izdvajanju pojedinačnih slučajeva iz šireg konteksta. Time se potvrđuje određeni stav, kojega šira slika opovrgava. Pogledajmo kretanje globalnih prosječnih temperatura u razdoblju od 1998. do 2012. (slika 2a). Usklađivanje podataka s pravcem pokazuje vrlo blagi rastući trend, ali pogledamo li razdoblje od 2002. do 2012. (slika 2b) vidimo da usklađivanje s pravcem ukazuje na stagnaciju temperatura. Na temelju toga se među poricateljima klimatskih promjena proširio slavodobitan zaključak o zaustavljanju globalnog zatopljenja, kojega široko koriste u mnogim svojim medijskim istupima. U tom smislu možemo reći i da se trenutno nalazimo u zanimljivom razdoblju. Kao što smo rekli, 2016. godina je bila rekordno topla, što znači da su sve godine nakon nje bile u prosjeku hladnije. Pogledajmo sliku 2c, koja opet pokazuje s pravcem usklađene podatke za to razdoblje. Trend je, mogli bismo zaključiti, opadajući, i to najbrže opadajući nakon 1998. Vjerojatno možemo opet očekivati poplavu senzacionalnih tvrdnji da smo obrnuli trend globalnog zatopljenja. Mi se nalazimo u globalnom zahlađenju! Sjajno!

Slika 2. Izmjerene globalne prosječne temperature u razdoblju 1998. do 2012. (a), 2002. do 2012. (b) te 2016. do 2020. (c). Izvor podataka: NASA-GISS

Ili možda ipak nije baš tako sjajno? Vidit ćemo već krajem ove godine. No, nije potrebno ni čekati kraj 2021., nego je dovoljan minimum kritičkog pogleda na dostupne nam podatke. Krenimo zato opet od 1998. godine, ali završimo s 2020. Kako bismo lakše uspoređivali trend, maksimalno ćemo pojednostaviti model i zadržati se na pravcu (slika 3a). Već za to razdoblje trend postaje vrlo jasan rastući, i to puno brže rastući od svih onih kakve smo utvrdili za kraća razdoblja. No, bitno je uočiti i da se smanjila pogreška usklađivanja. Ta greška se dodatno smanjuje uskladimo li podatke s preciznijim, nelinearnim modelima, koji zapravo u sebi sadrže efekte klimatskih povratnih sprega. Klimatske promjene poprimaju značajnije razmjere nakon 1950., pa smo za potrebe ovog članka uzeli razdoblje od 1960. do sada te ga opet uskladili s pravcem (slika 3b). Rastući trend je vrlo evidentan, ali i nedvojben, jer se pogreške usklađivanja smanjuju što više podataka uzmemo u obzir.

Slika 3. Kretanje globalne prosječne temperature u razdoblju 1998. do 2020. (a) te 1960. do 2020. (b). Izvor podataka: NASA-GISS

Za kraj, uzmimo cijelo razdoblje od 1880. do 2020. (slika 4a). I bez ikakve analize je jasno da je u odnosu na 1880. godinu temperatura porasla i da je trend rastući. Međutim, pokazuje se da usklađivanje podataka za cijeli taj period s pravcem nije dobar model. Pokazuje se da je nužno uzeti u obzir nelinearne efekte (slika 4b), koji proizlaze iz interakcije svih sastavnica klimatskog sustava, koje dovode do pojačanja trenda porasta temperature, ali i drugih parametara koji opisuju klimu. Povratne sprege igraju vrlo važnu ulogu i nikako ih ne možemo zanemariti. Isto tako, pri razmatranju klimatskih promjena ne možemo uzeti u obzir samo neko kratko razdoblje, koje nam iz nekog razloga odgovara, zanemarujući sve ostale raspoložive podatke. Kao što smo već i prije široko obrazložili, profinjeno modeliranje klimatskog sustava, koje uzima u obzir prirodne i antropogene faktore, njihovu varijabilnost i druge efekte, daje nam jasnu sliku o uzrocima aktualnih klimatskih promjena (slika 4c).

Slika 4. Kretanje globalnih prosječnih temperatura od 1880. do danas. (a) usklađivanje s pravcem; (b) usklađivanje s polinomom 2. reda (parabolom); (c) podaci usklađeni s klimatološkim modelom, koji uzima u obzir glavne antropogene i prirodne faktore. Izvor podataka: NASA-GISS

 

[1] National Oceanic and Atmospheric Administration: https://www.noaa.gov/news/november-and-2020-year-to-date-rank-2nd-hottest-on-record-for-globe

[2] Climate Central: https://www.climatecentral.org/gallery/graphics/top-10-warmest-years-on-record

Kada se u kontekstu klimatske krize spominju poljoprivreda i proizvodnja hrane, najčešće se razmatraju utjecaji porasta globalne temperature i intenziviranja ekstremnih vremenskih događaja (intenzivniji i učestaliji toplinski valovi, suše, poplave, salinizacija itd.) na prinose u poljoprivredi i sigurnost opskrbe hranom. Stoga je i većina inicijativa u tom sektoru usmjerena primarno na razvoj i financiranje adaptacijskih mjera te u puno manjoj mjeri, smanjenje emisija stakleničkih plinova kroz poboljšanje proizvođač

Slika 1. Sadašnji (2010) i projicirani (2050) ekološki pritisci proizvodnje hrane (%) na 5 okolišnih kategorija podijeljenih prema grupama namirnica (2)

kih praksi, smanjenja deforestacije i sekvestracije ugljika.
Ono što se često zaboravlja je činjenica da je globalna proizvodnja hrane jedan od najvažnijih pokretača klimatskih promjena i uzročnik gubitka prirodnih staništa i bioraznolikosti te smanjenja zaliha pitke vode i zagađenja vodenih i kopnenih ekosustava dušikom i fosforom.(1) Emisije stakleničkih plinova koje potječu od proizvodnje hrane (uključujući proizvodnju, transport, skladištenje i emisije koje nastaju od otpada hrane) čine čak oko 30% ukupnih antropogenih emisija stakleničkih plinova. Pri tome najviše (14,5%) otpada na proizvodnju mesa i mlijeka. Poslijednji ICCP izvještaj nedvojbeno i jasno kaže da su upravo poljoprivreda i sustav opskrbe hranom ključni za odgovor na globalne klimatske promjene.(2) Pod pretpostavkom očekivanog povećanja populacije za 30% te porasta konzumacije mesa i mliječnih proizvoda kao posljedice rasta BDP, do 2050 godine će prema bussines as usual scenariju emisije iz prehrambenog sektora gotovo iscrpiti ukupni budžet emisija stakleničkih plinova za sve sektore.(3) Prema projekcijama, do tada će se emisije stakleničkih plinova, iskorištavanje zemljišta i vode te uporaba dušika i fosfora povećati za ukupno 50-92%, s najvećim porastom upravo u kategoriji emisija stakleničkih plinova (92%). Sve zajedno će dovesti do kritičnog opterećenja i velike mogućnosti kolapsa ekosustava (Slika 1).(2) Dakle, nastavak proizvodnje i konzumacije hrane prema dosadašnjem scenariju je apsolutno nemoguć te je hitno potrebno uvođenje drastičnih promjena postojećeg sustava i to na globalnoj razini.

Značajno smanjenje ukupnog ekološkog otiska, a posebno smanjenja emisija stakleničkih plinova iz sektora proizvodnje i opskrbe hranom zahtijeva potpunu reorganizacije u tri ključna aspekta, a to su:
• promjena načina proizvodnje i distribucije hrane;
• smanjenje količine bačene hrane;
• promjena obrazaca prehrane u razvijenim industrijskim zemljama.

Slika 2. Ugljični otisak lanca opskrbe hranom (4)

Promjena načina proizvodnje hrane podrazumijeva povećanje trenutnih prinosa tla provedbom različitih mjera i postupaka; uravnoteženje primjene dušičnih i fosfornih gnojiva; poboljšanja upravljanja vodnim zalihama za poljoprivrednu proizvodnju; smanjenja emisija metana i dušičnih oksida te niza mjera kojima će se smanjiti ekološki otisak distribucije hrane uz istovremeno osiguravanje sigurne opskrbe stanovništva hranom.
Nadalje, nužno je značajno smanjiti gubitke hrane s obzirom na činjenicu da se na globalnoj razini baci čak 30% ukupno proizvedene hrane, što predstavlja ogromno opterećenje za okoliš. U kontekstu emisija stakleničkih plinova, onima ispuštenim u atmosferu tijekom proizvodnje te hrane treba pribrojiti značajne količine metana koji nastaje razgradnjom bačene hrane na odlagalištima otpada (pri čemu je važno napomenuti da je staklenički potencijal metana 84 puta veći u odnosu na CO2). U slabije razvijenim zemljama primarno treba smanjiti gubitke hrane na polju te tijekom skladištenja, dok u razvijenim zemljama fokus treba biti na smanjenju gubitaka hrane u fazi maloprodaje odnosno uporabe u kućanstvima. Dakle, kako bi se postigli značajni pomaci u pogledu smanjenja bacanja hrane nužno je razvijanje specifičnih smjernica, alata i mehanizama i to na temelju točnih i potpunih podataka i pokazatelja za pojedinu zemlju. U Hrvatskoj se, primjerice, godišnje baci 380.000 hrane, a čak 53% nastalog otpada nastaje u kućanstvima.
Proizvodnja različitih kategorija hrane ima različit ekološki otisak i bitno se razlikuje prema količini emitiranih stakleničkih plinova. Čak 58 % emisija otpada na proizvodnju mesa i mliječnih proizvoda pri čemu je proizvodnja crvenog mesa najintenzvinija (Slika 2).
Općenito, promjene obrazaca prehrane trebale bi biti usmjerene na smanjenje konzumacije upravo tih kategorija hrane uz kompenzatorno povećanje konzumacije namirnica biljnog porijekla i zadržavanje adekvatnog unosa esencijalnih nutrijenata. Konkretne mjere i smjernice za promjenu prehrane moraju se razvijati uzimajući u obzir specifičnosti pojedinih populacija u kontekstu trenutnih obrazaca prehrane, nutritivnog statusa i potreba stanovništva i osiguravanja sigurnosti opskrbe hranom. U zemljama sa problemom pothranjenosti porast konzumacije životinjskih proizvoda mogao bi imati pozitivne učinke na nutritivni status i zdravlje populacije. Nasuprot tome, za rastući udio globalne populacije čije obrasce prehrane karakterizira previsok udio mesnih prerađevina i drugih visokoprocesuiranih namirnica, nužan je prijelaz na prehranu sa visokim udjelom cjelovitih namirnica biljnog porijekla i to ne samo u kontekstu učinaka na okoliš i klimu, već i u kontekstu pobojlšanja zdravlja tj smanjenja incidencije kroničnih nezaraznih bolesti (dijabetes, kardiovaskularne bolesti, metabolički sindrom, neke vrste karcinoma) kao vodećih uzročnika smrtnosti u tim zemljama. Predložene strategije trebale bi generalno rezultirati smanjenjnom globalnom prosječnom potrošnjom hrane životinjskog podrijetla s posebnim naglaskom na one populacije koje već konzumiraju natprosječne količine hrane animalnog porijekla. Značajno smanjenje globalne konzumacije mesa i mliječnih proizvda posebno u populacijama s najvećom konzumacijom, moglo bi smanjiti predviđene emisije za 55-72%. Prepolovljavanje količine bačene hrane moglo bi smanjiti emisije za dodatnih 22%.(3;5-7) Uspješnom primjenom kombinacije mjera za održiviju proizvodnju hrane, smanjenja gubitaka hrane i promjena obrazaca prehrane mogla bi se postići značajna smanjenja opterećenja okoliša u svih 5 prije spomenutih kategorija (Slika 3). Kako bi se značajno smanjio pritisak na obradive površine i potrošnja vode, najzančajnije je tehnološki unaprijediti poljoprivrednu proizvodnju; učinkovito smanjenje korištenja dušika i fosfora zahtjeva kombinaciju svih pristupa, uključujući promjene obrazaca prehrane, smanjenje gubitaka hrane, učinkovitiju i održiviju primjenu gnojiva dok je za značajno smanjenje emisija stakleničkih plinova najvažnije promijeniti obrasce prehrane na globalnoj razini.

Slika 3. Utjecaj smanjenja gubitaka hrane, promjena poljoprivredne proizvodnje i promjena prehrambenih navika na ukupni ekološki pritisak u 2050. godini (2)

Provedba tih mjera ovisit će o regulatornim okvirima i raspoloživim sustavima potpore u pojedinim regijama. U kontekstu poboljšanja tehnologija i praksi upravljanja u poljoprivredi predlaže se niz konkretnih rješenja, ali usvajanje tih opcija zahtijeva ulaganja u javnu infrastrukturu, učinkovite poticajne programe za poljoprivrednike (uključujući mehanizmi podrške za usvajanje najboljih dostupnih praksi) i bolje sustave regulacija (na primjer, uporaba i kakvoća vode).(8,9) Značajno smanjenje gubitaka hrane i stvaranja prehrambenog otpada zahtijevat će uvođenje mjera u cijelom lancu opskrbe hranom. U zemljama u razvoju to se primarno odnosi na ulaganja u poljoprivrednu infrastrukturu, te poboljšanja raspoloživih tehnologija skladištenja, transporta i distribucije hrane. U razvijenim zemljama, važno je ulagati u obrazovanje i kampanje za podizanje svijesti potrošača, označavanje hrane, poboljšanja pakiranja s ciljem produljujenja vijeka trajanja hrane i poticati promjene u zakonodavstvu u cilju promicanja zatvorenih opskrbnih lanaca (u kojima se otpad reciklira natrag u sustav).(10) Kako bi se značajno promijenili obrasci prehrane u razvijenim zemljama, nužan je integrirani, višekomponentni pristup koji uključuje niz jasnih mjera: kombinacija medijskih i obrazovnih kampanja; promjene sustava označavanja hrane i boljeg informiranje potrošača o učinku hrane na okoliš i zdravlje; uvođenje fiskalnih mjera, poput oporezivanja hrane obzirom na ekološki/ugljični otisak, subvencija za održivu proizvodnju hrane niskog ekološkog otiska te mjere za povećanje dostupnosti lokalno proizvedene hrane niskog ekološkog otiska. Važan prvi korak u tom procesu svakako je usklađivanje nacionalnih smjernica za zdravu prehranu sa znanstvenim dokazima o utjecajima obrazaca prehrane na zdravlje, okoliš i klimu.(11,12)
Utjecaj proizvodnje hrane na okoliš u bliskoj će se budućnosti znatno povećati. U nedostatku ciljanih mjera, nastavljanjem bau scenarija, to će rezultirati premašivanjem planetarnih granica i destabilizacijom ključnih procesa u ekosustavu Zemlje. Kako bi se izbjegao najcrnji scenarij ključno je potaknuti sinergijsko djelovanje s ciljem poboljšanja poljoprivredne proizvodnje, smanjenje gubitaka hrane te promjene obrazaca prehrane, uvijek uzimajući u obzir specifični lokalni kontekst. To će biti ključno za razvoj održivog sustava prehrane koji će se moći razvijati unutar planetarnih granica.

LITERATURA

1. Springmann, M., Clark, M., Mason-D’Croz, D. et al. Options for keeping the food system within environmental limits. Nature 562, 519–525 (2018).
2. IPCC, Global Warming of 1.5ºC, IPCC, Geneva 2018 (https://www.ipcc.ch/sr15/)
3. Bajželj, B., Richards, K. S., Allwood, J. M., Smith, P., Dennis, J. S., Curmi, E., & Gilligan, C. A. Importance of food-demand management for climate mitigation. Nature Climate Change, 4(10), 924-929 (2014).
4. https://ourworldindata.org/food-choice-vs-eating-local)
5. Stehfest, E., Bouwman, L., van Vuuren, D.P., den Elzen, M.G.J., Eickhout, B., Kabat, P. Climate Benefits of Changing Diet. Climate Change 95, 83-102 (2009).
6. Tilman, D. & Clark, M. Global diets link environmental sustainability and human health. Nature, 515(7528), 518-522 (2014).
7. Popp, A., Lotze-Campen, H., Bodirsky, B. Food consumption, diet shifts and as¬sociated non-CO2 greenhouse gases from agricultural production. Global Environmental Change, 20(3), 451-462 (2010).
8. Beach, R. H. et al. Global mitigation potential and costs of reducing agricultural non-CO2 greenhouse gas emissions through 2030. J. Integr. Environ. Sci. 12, 87–105 (2015).
9. Mueller, N. D. et al. Closing yield gaps through nutrient and water management. Nature 490, 254–257 (2012); corrigendum 494, 390 (2013).
10. Parfitt, J., Barthel, M., Macnaughton, S. Food waste within food supply chains: quantification and potential for change to 2050. Phil. Trans. R. Soc. B 365, 3065–3081 (2010).
11. Mozaffarian, D. Dietary and policy priorities for cardiovascular disease, diabetes, and obesity: a comprehensive review. Circulation 133, 187–225 (2016).
12. Ritchie, H., Reay, D. S., Higgins, P. The impact of global dietary guidelines on climate change. Glob. Environ. Change 49, 46–55 (2018).

Mnogi danas stalno ponavljaju kako 2020. godina konačno prolazi, nadajući se da sve nedaće odlaze zajedno s njom. Naravno, činjenica da će Zemlja u ponoć zatvoriti puni krug (zapravo elipsu) oko matične nam zvijezde Sunca u odnosu na 1. siječanj 2020. ne znači da će sva zla iz tog proteklog ciklusa nestati sama po sebi.

Nažalost, ne ide to tako.

U ponoć možemo ritualno zamijeniti kalendare, naravno da ćemo svi jedni drugima poželjeti sretnu novu godinu, bolju od protekle, naravno da se svi nadamo da će 2021. biti dosadnija i manje izazovna od 2020. I doista, 2020. godina je obilovala katastrofama i krizama, kakve smo mogli zamišljati samo u crnom humoru ili u scenarijima jako loših filmova katastrofe. Sigurno je da ćemo svi pamtiti tu nesretnu 2020., vjerojatno ćemo pričama o njoj i dosađivati našim unucima.

Ipak, ne smijemo zaboraviti ni dobre stvari koje su nastale kao odgovor na sve te krize. Neke od tih stvari su tek načete i najiskrenije se nadam da ćemo ih dalje razvijati, kako bismo se efikasnije suočavali sa znatno većim krizama u koje smo duboko uronjeni. Izazovi pandemije su ponovo ujedinili mnoge znanstvenike, sada fokusirane na njeno efikasno suzbijanje. Danas su nam na raspolaganju takva znanja, vještine i oprema da smo uspjeli u svega nekoliko mjeseci riješiti važne detalje strukture virusa SARS-CoV-2 te na temelju toga razviti i nekoliko cjepiva. S druge strane, očekujući to moćno oružje, pribjegli smo klasičnim epidemiološkim mjerama, koje se nisu mijenjale već nekoliko stoljeća. No, za efikasnost svih tih mjera je ključna solidarnost i duboka svijest da svi zajedno činimo zajednicu, da nismo atomizirani pojedinci, nego međusobno ovisni dijelovi društva. U tom smislu, pandemiju trebamo smatrati globalnom i sveprožimajućom porukom, koja nas poziva na obnovu tih, pomalo zatomljenih vrijednosti.

Iako je znanost na prvoj liniji borbe protiv pandemije, društvo u cjelini mora biti spremno prihvatiti znanstvene spoznaje i dostignuća te shvaćati opću dobrobit, koja je sadržana u znanosti. Naprosto, pandemija je bolest cijelog društva i samo kao jedinstveno društvo je možemo suzbiti.

Težak je to zadatak i to je jedan od većih izazova u godinama u kojima trenutno živimo.

Sretna nam nova 2021. godina!