U Švicarskoj nadležni ulažu 4,8 milijardi franaka kako bi potoke i rječice, koje su svojedobno pretvorili u “otvorene cijevi”, vratili u prvobitno stanje i revitalizirali. “Hrvatske vode” još su na “nižem stupnju razvoja”: kod nas, u modi je betonizacija.

Prije nekoliko mjeseci pratili smo borbu građana Pazina za očuvanje Pazinčice, koju oni jednostavno zovu Potok. Ukratko, radi se o namjeri Hrvatskih voda da ‘uredi’ tu riječicu betoniranjem korita i obale, što je uzrokovalo provalu negodovanja velikog dijela građana Pazina. Argumentacija Hrvatskih voda i lokalne vlasti je svanje poplava i erozije zemljišta.

Istina je, rijeke se imaju običaj s vremena na vrijeme izlijevati iz svog korita i isto tako običavaju postupno mijenjati svoj tok, pri čemu dolazi do erozije. No, bez obzira na to što takvi “običaji” vodotokova ponekad imaju katastrofalne posljedice, ne smijemo zaboraviti i da su oni vrlo bogata staništa i važni dijelovi ekosustava. Isto tako, ne smijemo zaboraviti i da ljudi oduvijek žive s rijekama, da su one nerijetko središta društvenog života, zabave i svega onoga što život čini vrijednim. Kultivirane rijeke i potoci, drugim riječima kanali, nikad nemaju tu draž, a i bioraznolikost je u takvim sustavima znatno siromašnija nego u prirodnim vodotocima.

Danas je javnosti predstavljen projekt revitalizacije potoka Chriesbach. Na 12 štandova znanstvenici Eawaga su zainteresiranim građanima demonstrirali kako je tekao cijeli proces te kojim se sve metodama prati kvaliteta vode. Već se sad vidi značajan pomak u bioraznolikosti, koji upućuje na to da su se napori isplatili i da se potok vraća u svoje prirodno stanje. Osobito me zanimalo što hidrogeolozi i biolozi misle o betoniranju obala.

Obnova potoka Chriesbach odlično ilustrira kako se glupost i neodgovoran odnos prema prirodnim resursima nakon nekog vremena obija lokalnoj zajednici o glavu. Nakon što sam dr. Kurth i dr. Schirmera upoznao s primjerom Potoka, Muzila i još nekih prirodnih dobara Republike Hrvatske dr. Kurth je odvratila: “Često se betoniranje obala vodotokova argumentira obranom od poplava i erozije. Međutim, iako je to na prvi pogled logičan argument, on se temelji na nerazumijevanju rijeka kao dinamičkog sustava, koji ne uključuje samo vodu koja teče, nego i onu koja je sadržana u okolnom tlu. Zaustavimo li tu dinamiku, zapravo poplave poprimaju veće razmjere, jer više nema poroznog tla koje može upiti velik dio vode, nego se ona sva izlijeva iz korita.” Dr. Schirmer je istaknuo: “Ekosustavi su najsloženiji sustavi na Zemlji i mi ih ne razumijemo u potpunosti. Ono što je sigurno jest da i male promjene mogu dovesti do nesagledivih posljedica. Ovo što se čini vodotokovima, a i zemljištu, nisu male promjene.”

Govoreći o primjeru pazinskog Potoka i pulskog Muzila, možemo očekivati da ćemo, kao društvo u cjelini, u vrlo skoroj budućnosti shvatiti što smo učinili i kako ta područja zapravo želimo vratiti u prirodno stanje. Postavlja se pitanje jesmo li spremni u toj bliskoj budućnosti uložiti ogromna financijska sredstva kako bismo ta prirodna dobra vratili u stanje slično onome u kakvom su ona danas. A, s obzirom na trendove, lako bi nam se moglo dogoditi da to i EU zatraži od nas. Naime, na kraju razgovora, dr. Schirmer mi je rekao da Švicarska u idućih osamdeset godina planira revitalizirati 4000 km vodotokova. Za taj obiman projekt predviđeno je proračunsko izdvajanje od 60 milijuna švicarskih franaka godišnje, dakle ukupno 4,8 milijardi franaka. Osim toga, na kraju treba istaknuti da na razini EU djeluje međunarodna mreža ECRR (European Centre for River Restoration) sa sličnom svrhom.

U svjetlu svega toga, predstavnicima vlasti treba postaviti i stalno ponavljati isto to pitanje, jesu li spremni snositi odgovornost za (ne samo financijsku) štetu koju će cijelom društvu nanijeti neodgovornim odnosom prema prirodnim bogatstvima.

(Članak je originalno objavljen 2014. na h-alteru)