Bez ikakve dvojbe, zadnje godine, osobito one nakon 2015., su, u terminima globalne prosječne temperature, najtoplije godine od početka sustavnih mjerenja.[1] To ne znači da nam tokom tih godina nije moglo biti hladno. To ne znači čak ni da u određenim dijelovima svijeta u tim godinama možda nije bilo neobično hladno. Primjer je i tekuća zima. Zima je, naime, ove godine u Hrvatskoj dosta duga i nikako da prestane. Već je ožujak, a dani su kod nas i dalje hladni. U našim gradovima ljudi su zaogrnuti u tople kapute, a prognoza za Hrvatsku najavljuje još jedan novi snijeg u gorju. Vijesti prikazuju prizore nezabilježene provale hladnog vremena u mnogim dijelovima SAD-a, sve do njegovog krajnjeg juga. S druge strane, NOAA izvještava da je globalna prosječna temperatura tokom siječnja 2021. deveta najviša za SAD, a globalno je to sedmi najtopliji siječanj.[2]

Vrlo često čujemo neku od verzija tvrdnje: „Brrr… kako je hladno vani! Gdje je dovraga to globalno zatopljenje?“

Ustvari, to je kao da tokom noći kažemo: „Mrak je. Dakle, Sunce ne postoji.“ Radi se o logičkoj pogrešci skakanja na zaključak, koja proizlazi iz neintuitivne razlike lokalnog i globalnog te trenutnog i prosječnog. Iako je siječanj 2021. u terminima globalne prosječne temperature bio vrlo topao, to ne znači da je temperaturno odstupanje jednako raspoređeno diljem globusa, kao što prikazuje slika. Drugim riječima, lokalno je moglo biti jako hladno, dok je globalno bilo jako toplo. Neporeciva je i činjenica da mjerenja temperature pokazuju

da se Zemlja globalno zagrijala za oko +1 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Bez obzira na to, kratkoročne varijacije vremena, koje između ostalog uzrokuju i provale hladnoće, nisu isljučene. Čak štoviše, takvi su događaji u skladu s najboljim raspoloživim klimatskim modelima. Prema američkoj Nacionalnoj meteorološkoj službi (NWS), nedavna provala hladnoće u Texasu je uzrokovana neobično dubokim probojem hladnog zraka s Arktika.[3] Takvi proboji hladnog zraka obično se zadržavaju na Arktiku nizom niskotlačnih sustava, ali ovaj se preko Kanade prelio u SAD. Sličan događaj je zabilježen i tokom zime 2018.-2019. Takozvana mlazna strujanja s Arktika, zbog klimatskih promjena, sve češće prodiru sve dublje na jug i time velike provale hladnog zraka postaju sve češće. Naime, istraživanja pokazuju da su kontraintuitivna posljedica zagrijavanja Arktika periodičke provale hladnoće na sjevernoj polutci. Pojava neobično visokih temperatura na Arktiku uzrokuje arktičko osciliranje – kretanje naprijed-natrag velikog područja niskog tlaka i hladnog zraka između Arktika i srednjih geografskih širina. To destabilizira uobičajeni polarni mlazni tok, koji prenosi hladne zračne mase (polarni vrtlog) i onda te hladne mase prodiru dublje na jug.

Dodatak – veljača 2021.

NOAA izvještava da je prosječna temperatura u veljači 2021. na području SAD-a bila najniža u zadnjih više od 30 godina.[4] No, pogledamo li graf prikazan na slici 3, vidimo da je ovako hladna veljača zapravo bila sasvim uobičajeno hladna pogledamo li samo malo dalje u prošlost. Osim toga, ponavljamo da se radi o lokaliziranoj anomaliji, koja ni ovoga puta ne odražava globalnu realnost, a ona glasi: veljača 2021. je u globalnom prosjeku toplija nego što su bile prijašnje veljače (slika 4).

Trebamo li još nešto dodati? Pa, naprimjer, vratimo se na lokalnu razinu SAD-a i pogledajmo sliku 5, koja pokazuje temperaturnu anomaliju, izraženu u prosječnim temperaturama za razdoblje od prosinca 2020. do veljače 2021. Vidimo da su ovoj neobično hladnoj veljači prethodili neobično topli zimski mjeseci. Nažalost, provalu hladnoće u veljači na području SAD-a ne možemo smatrati glasnikom priželjkivanog izokretanja temperaturnog trenda. Ta provala hladnoće je zapravo direktna posljedica onog vrlo crvenog područja na krajnjem sjeveru globusa (slika 4), a to je alarmantna temperaturna anomalija u pozitivnom smjeru.

Hladni ekstremi se događaju na manjim područjima globalne površine, ali globalno, na većim površinama bilježimo porast temperature. Drugim riječima, ono što se događa lokalno kroz kratke vremenske periode nije nužan odraz globalnih trendova. Isto tako, noć u mašem dijelu svijeta ne znači da je noć svuda.

[1] European Commission, Copernicus – Climate Change Service, „Copernicus: 2020 warmest year on record for Europe; globally, 2020 ties with 2016 for warmest year recorded“,

https://climate.copernicus.eu/2020-warmest-year-record-europe-globally-2020-ties-2016-warmest-year-recorded[2] Yale Climate Connections, „NOAA: January 2021 was ninth-warmest on record in the U.S., seventh-warmest globally“, https://yaleclimateconnections.org/2021/02/noaa-january-2021-was-ninth-warmest-on-record-in-the-u-s-seventh-warmest-globally/

[3] BBC, „US cold snap: Why is Texas seeing Arctic temperatures?“, https://www.bbc.com/news/world-us-canada-56058372

[4] R. Lindsey: “U.S. has cold February, but warm winter”, Climate.gov, https://www.climate.gov/news-features/understanding-climate/us-has-cold-february-warm-winter

Ovogodišnji izvještaj WWF-a o stanju živućeg planeta donosi doista alarmantne podatke: u razdoblju od 1970. do 2016. godine se brojnost populacija životinjskih vrsta u prosjeku smanjila za 68 %. Taj katastrofalni pad je uzrokovan raznolikim aspektima ubrzanih trendova uništenja okoliša, kao što su deforestacija, klimatske promjene, neodržive poljoprivredne prakse, protuzakonita trgovina vrstama itd. Poremećaji okoliša su naprosto prenagli da bi im se životinjske i biljne vrste mogle prilagoditi. Ove godine smo šokirani pratili nestanak plemenite periske u Jadranu, a uzrok se pripisuje zarazi, čijem širenju pogoduje porast temperature mora.[1] Periska je tek domaći ilustrativni primjer globalne situacije, koja se naziva šestim masovnim izumiranjem.

Unatoč tome, raširen je mit da biljnim i životinjskim vrstama klimatske promjene nisu velik problem, jer im se one relativno lako prilagođavaju. Nedavno mi je stigao ovakav komentar, citiram: „Klimatske promjene koje su trenutno aktualne nisu nikakva prijetnja životu na Zemlji. One mogu biti prijetnja nekim današnjim oblicima života na Zemlji, ali opet više od 99% vrsta koje su postojale na Zemlji, a to je više od 5 milijardi vrsta, izumrle su dosad. Borba protiv klimatskih promjena je zapravo sebično antropocentrična. Ne želimo da nama ljudima postane neugodno. Dakle, iz vlastitog užitka dovodimo do klimatskih (i ne samo tih promjena), a onda iz vlastitog užitka želimo iste spriječiti. Kratkoročno gledano, pohvalno je to. Logično je i s aspekta borbe za opstanak. Dugoročno gledano, ljudi će kad tad izumrijeti štogod napravili. Do sad je izumrlo 90% ljudskih vrsta – antecessor, erectus, ergaster, floresiensis, habilis, heidelbergensis, luzonensis, rudolfensis, naledi i neanderthalensis; ostala je samo jedna – sapiens. Što je svakako sreća je da će se evolucija pobrinuti da poslije ljudi nastanu još naprednija živa bića. Ako promijenimo klimu, evolucija će se pobrinuti da novim živim bićima bude baš tako lijepo.“

Navedeni mit, kao i njegova inkarnacija u proširenoj formi, predstavljena citiranim komentarom, prepun je logičkih pogrešaka. No, da bismo to objasnili, podsjetimo se evolucije i pogledajmo malo u dinamičku prošlost našeg planeta.

Slika 1. Masovna izumiranja i njihovi uzroci kroz geološku prošlost. Izvor: https://www.mtcares.org/global-warming-is-causing-extinction-of-some-life/#.X8bB8bNCdPY (1. prosinac 2020.)

Kroz cijelu geološku prošlost Zamlje masovna izumiranja su se događala pri promjenama okoliša, koje su bile pranagle da bi se žive vrste prilagodile na njih. Evolucija funkcionira kroz mehanizam odabira najbolje prilagođenih jedinki. Taj proces je spor i tek na tisućljetnim skalama promjene postaju zamjetne. S druge strane, aktualne klimatske promjene su vrlo brz proces, u kojem se značajne promjene događaju na desetljetnoj skali, dakle neusporedivo brže od procesa odabira najuspješnijih jedinki.

Tokom geološke povijesti dogodilo se pet masovnih izumiranja.[2] U većini slučajeva uzrokovale su ih velike vulkanske erupcije, koje su, zbog velike količine izbačene prašine što se rasprostre i zasjeni sunčevu svjetlost nad cijelom površinom Zemlje, dovele do naglih zahlađenja.

Prvo masovno izumiranje je uzrokovalo nestanak 86 % tada postojećih vrsta, a dogodilo se prije 445 milijuna godina. Ono je uzrokovano intenzivnim ledenim dobom, koje je nastupilo kao posljedica neobično velike vulkanske aktivnosti, nakon kojega je slijedio milijun godina dug topli period. Većina vrsta se nije mogla prilagoditi tim ekstremnim oscilacijama okolišnih uvjeta.

Devon je završio prije 360 milijuna godina masovnim izumiranjem 75 % vrsta, a ono je uzrokovano brzim klimatskim promjenama.[3]

Trećim masovnim izumiranjem prije 250 milijuna godina, opet je nestalo oko 85 % vrsta, što je označilo kraj perma. Tad su nestale skoro sve morske vrste, a uzrok je velika vulkanska erupcija, koja je blokirala sunčevu svjetlost te uzrokovala obimne kisele kiše. Ugljikov dioksid, emitiran tom ogromnom erupcijom, zatim je uzrokovao globalno zatopljenje. Na to se nadovezalo još jedno veliko izumiranje prije 200 milijuna godina, koje je uzrokovano velikim emisijama metana iz zagrijanih oceana. Nestalo je 80 % živih vrsta.

Zadnje veliko izumiranje se dogodilo prije 65 milijuna godina, kad je nestalo oko 76  % vrsta.[4] To je bio kraj perioda krede, kad je nestankom dinosaura otvorena ekološka niša pogodna za evoluciju sisavaca. To izumiranje je uzrokovano kombinacijom velike vulkanske aktivnosti i udara velikog asteroida.

Slika 2. Trenutni trend stope izumiranja.[6]

Na temelju fosilnih nalaza određena je današnja normalna stopa izumiranja, koja iznosi oko 40 vrsta godišnje. U zadnjih 1000 godina ta stopa je narasla na 960 vrsta godišnje, da bi se u zadnjih 500 godina popela do stope koja je potakla opisanih 5 masovnih izumiranja. Trenutno vrste nestaju izuzetno velikom brzinom,[5] što je više nego jasno iz alarmantnog izvještaja WWF-a.

Tvrdnja da se žive vrste lako prilagođavaju promjenama pa će se zato prilagoditi i aktualnim klimatskim promjenama je skakanje na zaključak putem prekomjerne simplifikacije. Da, vrste se prilagođavaju, ali treba uzeti u obzir brzinu promjene u odnosu na evolucijski kapacitet prilagodbe. Povijest života na Zemlji nam lijepo pokazuje kako nagle promjene u okolišu dovode do evolucijskih diskontinuiteta. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je evolucija relativno spor proces, a brzina trenutnih klimatskih promjena je prevelika, što uzrokuje preradikalne promjene okoliša, na koje se mnoge vrste ne mogu prilagoditi. Osim toga, život na Zemlji je isprepletena mreža međusobno ovisnih ekosustava. Na primjer, zakiseljavanje oceana zbog otapanja CO₂ dovodi do urušavanja temeljnih ekosustava. Nastavimo li s trenutnim tempom emitirati CO₂, do kraja ovog stoljeća bi moglo nestati oko 40 % živih vrsta. To je stopa izumiranja do sada nezabilježena u geološkoj povijesti. Treba uzeti u obzir da naša civilizacija to neće preživjeti, možda ni čovjek kao biološka vrsta. Bit će potrebni milijuni godina da globalni ekosustav uspostavi novu održivu ravnotežu.

Prema tome, nastavimo li ovom stazom, pretvorit ćemo se u najveću katastrofu koja je pogodila život na Zemlji od njegovog nastanka. Ne, život neće nestati, on je prežilav i kad jednom nastane, sposoban je izdržati vrlo velike prijetnje. Život će se adaptirati, ali nestat će mnoge vrste i mnogi ekosustavi koje danas poznajemo. Dobra je vijest da još uvijek imamo vremena da promijenimo te opasne trendove.

[1] I. E. Hendricks et al. Sci. Rep. 9 (2019) 13355

[2] Burgess, S. D., Bowring, S., & Shen, S. Z. Proc. Nat. Acad. Sci. 111 (2014) 3316-3321

[3] Courtillot, V., Kravchinsky, V.A., Quidelleur, X., Renne, P.R., & Gladkochub, D. Earth Planet. Sci. Lett. 300 (2010) 239-245

[4] Sun, Y., Joachimski, M. M., Wignall, P. B., Yan, C., Chen, Y., Jiang, H., Lai, X. Science 338 (2012) 366-370

[5] Barnosky, A. D., Matzke, N., Tomiya, S., Wogan, G. O., Swartz, B., Quental, T. B., … & Ferrer, E. A. Nature, 471 (2011) 51-57

[6] G. Ceballos, P. R. Ehrlich, A. D. Barnosky, A. García, R. M. Pringle, T. M. Palmer, Sci. Adv. 1 (2015) e1400253