U davna vremena na kraju XX. stoljeća naivno smo mislili da će XXI. stoljeće biti obilježeno procvatom tehnologije, koja će unaprijediti civilizaciju do neslućenih razmjera. Dječje enciklopedije su prikazivale leteće automobile, kolonije na Mjesecu do kojih nas svakodnevno voze orbitalni busevi… Mislili smo da neće biti gladi ni ratova, društvo će biti uređeno tako da nema velikih nejednakosti, a ljudi će posljedično uživati u sveobuhvatnom prosperitetu.

Od svega toga danas imamo mobitele i električne odvijače te još nekoliko srodnih naprava. I razvijajuću tzv. umjetnu inteligenciju, za koju nismo ni sigurni možemo li je smatrati dobrobiti.

U međuvremenu su klimatske promjene postajale sve izraženije, a taj trend se i dalje ne usporava. Bez obzira na sve što znamo o njima i bez obzira na činjenicu da naše znanje o klimatskim promjenama svakim danom raste, politički i društveni odgovor je preslab. Svaki naš korak naprijed u pozitivnom smjeru slijedi nekoliko koraka unatrag. Tragično je što se svaki taj korak unatrag mjeri u sve većoj ljudskoj patnji, sve brojnijim žrtvama, gubitku bioraznolikosti i degradaciji okoliša, a naposljetku i u ekonomskim štetama.

Ove godine Dan planeta Zemlje koincidira s odlaskom Pape Franje. Kao i cijeli njegov pontifikat, i njegov odlazak možemo iščitavati kroz simboliku. Dogodilo se to dan poslije Uskrsa, ali i dan prije Dana planeta. Dublja analiza te simbolike bi me vjerojatno odvela predaleko od temeljne intencije ovog teksta, ali ipak ću si dozvoliti istaknuti dubinu, važnost i snagu njegovog čina izlaska na Trg sv. Petra i udjeljivanje blagoslova okupljenom mnoštvu dan prije smrti. U ovim vremenima sve gušće izvjesnosti novog svjetskog rata, svima nam je potrebna nada u pobjedu svjetlosti humanističkog razuma. Iako nisam vjernik, upravo u tom činu više nego ikad do sada me ganula iskonska poruka uskrsnuća. Papa se kroz cijelo svoje djelovanje, uostalom, jednako obraćao i vjernicima i nama koji to nismo, ističući našu jednakost u teološkom smislu.

S druge strane, koincidencija njegovog odlaska s Danom planeta dodatno naglašava važnost tog dana. U velikoj mjeri zapostavljen i često izgubljen u licemjernoj demagogiji, odlazak Pape Franje simbolično, ali dubinski povezuje Dan planeta s Uskrsom. Naravno, potpuno je jasno da smisao Dana planeta Zemlje i ekološku i klimatsku akciju ne smijemo reducirati na njihove teološke aspekte. Smatram i uvijek sam isticao da moramo razumijeti fizikalnu podlogu i mehanizme klimatskih promjena. No, istovremeno ne smijemo zaboraviti da one izravno utječu na sve sastavnice okoliša, pa time i na ljude, a posljedično i na društvo. Klimatska znanost nam jasno pokazuje što se, kako i zašto događa s klimom našega planeta. No, mi smo ti koji osjećamo posljedice klimatskih promjena, a upravo ta subjektivna dimenzija klimatske krize je ono što nas se na najizravniji način tiče.

Priuštimo si odlaske u prirodu. Neka njihov smisao ne bude samo “punjenje baterija” kako bismo bili efikasniji na poslu. Mislim da bi smisao tih odlazaka trebao biti dopuštanje iskonskoj ljepoti da nas preplavi. Zastanimo pred krhkim cvijetom, promotrimo tek nikle izdanke i pupoljke, životinje i biljke uzbuđene zbog povratka proljeća, osluhnimo pjev ptica, duboko udahnimo zrak i dopustimo da nas smoči blaga kiša… Bekrajna je ljepota ovog našeg planeta, koji nema verzije B. On nije tek naš okoliš, nego mi zajedno s njim činimo jedinstvenu cjelinu, i to na fundamentalnoj razini.

Jednako je u tom smislu važno zapitati se na koji način svatko od nas osjeća klimatske promjene. Koje su nas degradacije našeg najbližeg i najintimnijeg okoliša osobito ganule? Što uočavamo i što nas čini tužnima, uznemirenima? Možda i očajnima? A možda nas, naposljetku i potiče na akciju?

Duboko sam uvjeren da su to vrlo važna, zapravo temeljna pitanja koja bi si svatko od nas mogao postaviti i pokušati odgovoriti na njih. Još sam dublje uvjeren u to da je obnova zajedništva među ljudima kroz dijalošku razmjenu tih iskustava ono najbolje što na individualnoj razini možemo učiniti kako bismo se suprotstavili rastućoj klimatskoj krizi.

Na jednoj nedavno održanoj diskusiji pitali su me što mi kao pojedinci možemo učiniti kako bismo suzbili klimatsku krizu. Smanjenje osobnog ugljičnog otiska kroz razne mjere je važno. Ipak, to nije dovoljno u surovoj realnosti u kojoj najdominantnija ekonomija jednim potezom pera napušta najpozitivnije tekovine klimatskih pregovora. Obnova zajednice je danas najveći čin otpora. Dijeljenje, razgovor pružanje ruke, najobičniji smiješak je ono što sprječava uznapredovalu atomizaciju i njeno razorno djelovanje na društvo.

Zato – slijedeći put kad spečete kolač, podijelite ga sa svojim susjedima.