Veliki britanski glumac i režiser Alan Rickman je jednom rekao: “Što nas više vode idioti i što imamo manje kontrole nad našim sudbinama, to nam je potrebnije da jedni drugima pričamo priče o tome tko smo, zašto smo, odakle smo došli i što bi moglo biti moguće.”[1]
Nažalost, aktualnost ove misli je ovih dana više nego evidentna, a nadolazeći klimatski pregovori daju joj dodatnu, posebno gorku dimenziju. Da, žalosna je činjenica da nas vode idioti. Idioti vode najutjecajniju državu, među kojima alfa-idiot već naveliko priprema izlazak SAD-a iz Pariškog sporazuma kao svoj prvi potez nakon ulaska u Bijelu kuću, a u svom pobjedničkom govoru siledžijski izvikuje “drill, baby, drill!”
Naravno, to nije sve. Sama činjenica da se ovogodišnji COP29 odvija u Azerbajdžanu, čija se ekonomija velikim dijelom oslanja na ekstrakciji i izvozu nafte, u Bakuu, koji već više od 100 godina nosi nadimak “Grad nafte“, dakle već same te činjenice zabrinjavaju. Oni koji prate klimatske pregovore dodatno su zabrinuti, jer ovo nije prvi put da se centralni klimatski pregovori održavaju u državi koja se oslanja na naftu, a nije ni prvi put da tom konferencijom predsjeda čovjek koji je duboko uronjen u fosilni business. Sjetimo se samo prethodnog COP-a, kojim je predsjedao idiot Sultan al-Jaber, čovjek koji je usred tih pregovora o klimatskim promjenama, s predsjedničkog mjesta izjavio kako će njegova firma nastaviti s ulaganjima u fosilna goriva. U istom tonu, očito dodatno ohrabren svojim prethodnikom, predsjednik ovogodišnjeg COP-a, još jedan idiot imenom Elnur Soltanov, po zanimanju politolog na radnom mjestu zamjenika azejbajdžanskog ministra energetike, snimljen je kako klimatsku konferenciju iskorištava za sklapanje poslova s fosilnim gorivima. Za to vrijeme, uz pomoć više prominentnih društvenih mreža, uoči ovogodišnje klimatske konferencije stvara se preuljepšana slika Azerbajdžana, u kojoj nema ni traga nafte i drugih fosilnih goriva. Naprotiv, sve pršti od cvijeća, morskih zvijezda, nepreglednih livada i sličnih ljepota. U takvoj atmosferi potpuno je razumljiva odluka ministarstva vanjskih poslova Papue Nove Gvineje da neće sudjelovati na COP-u u Bakuu. Njihovo objašnjenje da se radi o “potpunom gubitku vremena” i da “dosadašnje UN-ove klimatske konferencije nisu dovele do pozitivnih rezultata” pogađaju ravno u sredinu i bolno su istinita dijagnoza velikog problema u kojem se nalazimo.
Kako je uopće moguće da polazne postavke vrhovne UN-ova konferencije o klimatskim promjenama izgledaju ovako kako smo opisali? Kako je to moguće kad je danas svima jasno da su klimatske promjene realnost, da donose veliku ekonomsku štetu, odnose tolike ljudske žrtve, nepopravljivo devastiraju okoliš i prirodu? Klimatske promjene više nisu ni “nešto što se događa tamo daleko”, a još manje su “nešto što će se možda dogoditi u budućnosti”. One su realnost i njihove posljedice već dugo vrlo bolno osjećamo i tu, kod nas. Poplava u Andaluziji i regiji oko Valencije je samo najrecentniji događaj, kojemu možemo dodati čitav niz sve češćih i sve intenzivnijih događaja, među kojima su i oni koji su pogodili i Hrvatsku i neposrednu okolicu (npr. toplinski valovi, nezapamćene oluje, poplava u Jablanici,…). Neprebrojiva i sve češća svjedočanstva o bolnim gubicima i beskrajnoj patnji dolaze iz cijelog svijeta. Je li doista moguće da se naše opće opredjeljenje očituje u nastavku spaljivanju fosilnih goriva, unatoč svim objektivnim spoznajama i subjektivnim svjedočanstvima, unatoč mnogim pozitivnim propisima koji se ipak donose?
I da, primijećujete da u cijelom ovom komentaru još uvijek nismo došli do 6. IPCC-evog izvještaja, koji bi, kako mi to shvaćamo, trebao biti znanstveni temelj na kojem se provode klimatski pregovori i na koje će se referirati političke odluke, koje će zatim biti implementirane u zakonodavstva na razini država ili saveza država. Nažalost, prevelik je procjep između znanosti i realnog stanja u kojem se nalaze UN-ovi klimatski pregovori.
Nažalost, sustavno smo prepopustljivi prema fosilnoj industriji, unatoč tome što su njene višedesetljetne laži odlično dokumentirane. U intervjuu za knjigu “What if we get it right?” Ayane Elisabeth Johnson, Adam McKay, koproducent i režiser filma “Don’t Look Up“, lijepo je to sažeo: “To je rezultat desetljeća ubrizgavanja milijardi dolara u naš medijski ekosustav od strane divovskih naftnih kompanija, koje nam govore da se trebamo bojati rješenja.” Možemo reći i da je ta dugotrajna kampanja rezultirala i time da nadolazeća konferencija, na čijem su dnevnom redu mnoge sudbonosne rasprave, nije tema koju prati ni jedan od mainstream medija. Riječima još jednog lokalno prominentnog idiota, klimatske promjene su ne-tema. Nažalost, to je u izrazitom raskoraku s realnošću u kojoj se nalazimo, a koja se svakog dana zaoštrava.
I tu dolazimo dodruge polovice Rickmanove misli s kojom je otvoren ovaj osvrt. Potrebnije nam je nego rijetko kad u dugoj povijesti čovječanstva da jedni drugima pričamo priče i prisjetimo se tko smo zapravo i odakle smo došli. Potrebno nam je dubinski razmotriti razlog našeg postojanja, dakle zašto smo tu gdje jesmo i to što jesmo. A možda i najvažnije od svega, moramo sustavno, na svim razinama, od osobne do globalne, osvjestiti kakve su sve sjajne budućnosti pred nama dekonstruiramo li narative temeljene na laži i strahovima i djelujemo li hrabro, vođeni najdubljim moralnim načelima, onako kako je čovjek u svojoj biti sposoban djelovati. Nitko me neće uvjeriti da mi nismo sposobni za to. I nitko me neće uvjeriti da drugačiji svijet nije moguć.
_________________
[1] Daljnje korištenje pojma „idiot“ u ovom tekstu referira se na ovu misao, a puno značenje, u ovom kontekstu mu je: „egocentrična, mizantropna manijakalna osoba, zapravo antropomorfna kreatura, svojim ponašanjem i djelovanjem iščupana iz konteksta ljudskog društva, osoba lišena svih pozitivnih moralnih načela i empatije, osoba čije je djelovanje potpuno usmjereno na osobni probitak i kratkoročnu materijalnu korist“.
