Objave

Druge noći godine u koju smo ušli na nebu nad Hrvatskom pojavio se znak. Geometrijski precizno poredane u liniju, jednako razmaknute svijetle točkice sjajile su na nebeskom svodu, da bi zatim, nakon nekog vremena nestale. “Oni dolaze”, komentirali su neki, a većini očevidaca je bilo jasno da se radi o vizualnoj manifestaciji projekta Starlink.

U novu 2025. godinu smo ušli s činjenicom trijumfalnog povratka Donalda Trumpa, koji je oko sebe okupio cijelu vojsku nezamislivo bogatih ljudi, među kojima je najistaknutiji Elon Musk.

We don’t have a global warming problem”, istaknuo je Trump u svom pobjedičkom govoru, još jednom naglašavajući svoje protuznanstvene stavove. Čuli su se tu i naftaški poklici “Drill, baby, drill!” i druge manifestacije konzervativno-korporativnog folklora. Potpuno usklađeno s time, još jednom je najavljen izlazak SAD iz Pariškog sporazuma, kao i čitav niz drugih više nego zabrinjavajućih poteza. Oko njega je, također potpuno prigodno, skakao isti onaj multimilijarder Elon Musk koji stoji iza projekta Starlink, kao i mnogih drugih projekata, poteza i stavova. Iskaz je to radikalizacije političkih narativa, koji financijsku moć pojedinaca i odabranih kompanija pretpostavljaju svim znanstvenim činjenicama o višedimenzionalnoj okolišnoj krizi u kojoj se nalazimo.

Drugim riječima, unatoč tome što je centralni znanstveno utemeljen imperativ našeg doba suočavanje s tim krizama, najavljuje se upravo suprotno, u skladu s narativima kapitalističkog fundamentalizma.

Ili, ako još nije jasno, onda ovako: ako ste dovoljno bogati i bliski vladarima, ne treba vas biti briga za činjenice i možete raditi što hoćete.

U tom narativu ništa nije sveto, cijeli svijet i sve sastavnice okoliša postoje samo kao podloga za provedbu projekata iskazivanja prividno neograničene moći, prividno beskrajnih mogućnosti, prividno neiscrpnog ekstraktivnog kapaciteta našeg planeta. Da, ključno je istaknuti da je sve to prividno, jer se temelji na kratkoročnim projekcijama i iluziji o neograničenosti resursa i rezervi, koje nisu usklađene sa znanstvenim činjenicama.

I evo nas na inauguraciji Donalda Trumpa, koja potpuno prigodno pada na dan koji se, na temelju nekakvih opskurnih računa, smatra najdepresivnijim danom u godini. U prethodnih par dana Trump intenzivno najavljuje povlačenje SAD-a iz mnogih sporazuma i prekid mnogih politika donesenih u mandatu njegovog prethodnika Joea Bidena, i to “do zalaska Sunca” nakon inauguracije. Doista izgleda da pokret MAGA dobiva novi zamah i prema svemu se čini da će ovaj Trumpov mandat zaoštriti već postojeće i donijeti mnoštvo novih izazova na globalnoj geopolitičkoj sceni. Uz to, Muskove otvorene simpatije prema ekstremnoj desnici ‘obećavaju’ da nam prethodi jedno vrlo zanimljivo razdoblje, unatoč tome što bismo svi željeli da živimo u kudikamo dosadnijem vremenu.

Što se klimatskih promjena tiče, za nama je prva godina u kojoj smo prešli magičnu granicu zatopljenja od +1,5 °C u odnosu na predindustrijsko doba. To za sobom povlači brojne konzekvence o kojima stalno govorimo kad govorimo o klimatskim promjenama, kao što je zaoštrenje ekstremnih vremenskih pojava. Bilo je tu svega, od ekstremnih suša, poplava i uragana, do toplinskih valova i provala hladnog zraka te ostalih, klimatskim promjenama pojačanih, vremenskih ekstrema. Naravno, sve to dovodi do ogromne ekonomske štete, a procijenjeno je da je ekonomija SAD pretrpila štetu od 2,915 bilijuna USD, dok na globalnoj razini ta šteta iznosi oko 12% globalnog BDP-a za svaki +1 °C zatopljenja. No, kad govorimo o ekonomskim štetama, naročito na globalnoj razini, nije dovoljno samo navoditi gole brojke, nego je vrlo važno diskutirati raspodjelu štete, a to samo po sebi otvara raspravu o klimatskoj pravdi, osobito u kontekstu činjenice da dijelovi svijeta koji relativno malo doprinose emisijama stakleničkih plinova trpe veće štete. Još je važnije uzeti u obzir gubitke ljudskih života, ali i patnju ljudi, koja je uzrokovana nepovratnom degradacijom okoliša. Konkretno, procijenjeno je da su 2024. godine klimatske promjene negativno utjecale na 148 milijuna ljudi, a uzrokovale su najmanje 11 500 prekomjernih smrtnih slučajeva. Na globalnoj razini i to je neravnomjerno raspoređeno. Sve to zajedno dovodi do intenziviranja migracija uzrokovanih klimatskim promjenama. Licemjerno je da zemlje koje su bile kolonijalne sile i time stvarale preduvjete za klimatske promjene danas zagovaraju zatvaranje granica za migrante. No, to licemjerje je do ekstrema utjelovljeno u antimigracijskim političkim idejama Donalda Trumpa. No, nije Trump usamljen u takvim stavovima. Diljem EU svjedočimo jačanju ekstremne desnice, koja zagovara i implementira ideje za koje smo donedavno mislili da su dio mračnijih epizoda prošlosti, a koje se danas reflektiraju na okolišne politike. Rezultat je širenje ekstraktivnih projekata, koji dolaze u paketu s pojačanom represijom, ali i gubitkom vjekovnog životnog prostora.

U kontekstu svega ovoga, žalosno je što izgleda da je klimatski pokret izgubio svoj zamah i moment, koji je bio na vrhuncu u razdoblju između 2017. i 2020. No, nadamo se da bi globalna geopolitička dinamika, koja će se izgledno osobito zaoštriti Trumpovim politikama, mogla dovesti i do aktivističkog odgovora kroz ponovnu radikalizaciju klimatske akcije. Sigurno je da nam prethodi zanimljivo razdoblje i na tom polju.

Početkom ove godine je izašla zanimljiva vijest da su mnoge velike naftne kompanije izrazile zabrinutost za sudbinu svojih luka, koje su ugrožene zbog podizanja razine mora.

“Sarkazam?”, pitao bi Sheldon Cooper. Ne, dragi Sheldone, nije sarkazam.

Zadar, 26. do 29. rujna 2024.

Znanstveno-stručni skup na temu „Prilagodbe na klimatske promjene i očuvanje morskih ekosustava Jadranskog mora”, održan u Zadru od 26. do 29. rujna 2024., okupio je brojne stručnjake, znanstvenike i profesore usmjerene na istraživanje i obrazovanje javnosti o klimatskim promjenama te neizravnim i izravnim učincima i posljedicama ovog globalnog procesa na Jadransko more i Mediteran. Na skupu su sudjelovali i znanstvenici iz inozemstva, čime se događaj proširio i dodatno dobio na važnosti u širem znanstvenom i stručnom krugu.

Globalnu važnost i hitnost teme konferencije potvrđuju neki novi dokumenti, objavljeni nakon Skupa. Svjetski Fond za Prirodu (World Wide Fund for Nature – WWF) objavio je početkom listopada Izvještaj o stanju planeta 2024.[1], u kojem je navedeno da je u svega pedesetak godina (1970.-2020.), došlo do alarmantnog smanjenja (preko 70%) veličine praćenih prirodnih populacija. Podsjetimo, zdravi ekosustavi ljudima i ostalim živim vrstama osiguravaju životne uvjete na Zemlji, a isto tako povećavaju otpornost prema klimatskim promjenama. Glavne ugroze su izravno povezane s utjecajem čovjeka: gubitak i degradacija staništa, klimatske promjene, pretjerano iskorištavanje i iscrpljivanje rezervi i resursa, širenje invazivnih vrsta i bolesti. Postignuti su brojni globalni sporazumi s akcijskim planovima i strategijama (vidi Pariški sporazum, 2015[2]), ali unatoč tome je dosadašnji napredak u stvarnoj obnovi prirode i okoliša vrlo oskudan, dok se trendovi degradacije ne usporavaju. Najbolja raspoloživa znanost jasno poziva na sveobuhvatnu političku akciju, koja bi trebala hitno, koherentno i oštro fokusirano odgovoriti na te egzistencijalne izazove. No, sve dosadašnje akcije su u tom smislu prespore, krivo usmjerene ili su čak potpuno izostale. Na više mjesta se naglašava, a u ovom izvještaju se i mi slažemo da to podrazumijeva hitnu transformaciju u našim hranidbenim, energetskim, transportnim i financijskim sustavima.

Također, apeli i izvještaji koje je objavio Ripple i sur.[3], upozoravaju da smo već ušli u „nepoznat teritorij“ i da je situacija doista sustavna i egzistencijalna prijetnja čovječanstvu, što bi moglo dovesti do djelomičnog društvenog kolapsa. Kao prvenstveni cilj, autori pozivaju na smanjenje ljudskih aktivnosti koje dovode do porasta emisija stakleničkih plinova, što dovodi do klimatskih promjena. Ostvarenjem tog cilja, čovječanstvo bi dugoročno stvorilo preduvjete za prevladavanje izazova s kojima se suočava, a time i za svoj opstanak.

Današnja znanstvena opažanja i mjerenja pokazuju da su dosadašnje projekcije budućnosti značajno podcijenile brzinu kojom se klimatske promjene događaju te da se trenutno nalazimo puno bliže točki preokreta, nakon koje će promjene u klimatskom sustavu Zemlje postati nagle, nepredvidljive, a možda i ireverzibilne. Tako su nordijski klimatski znanstvenici krajem listopada uputili hitno otvoreno pismo Nordijskoj skupštini ministara,[4] u kojem upozoravaju da se velika promjena sjevernoatlantske cirkulacije (kolaps Atlantic Meridional Overturning Circulation, AMOC) može očekivati unutar sljedećih par desetljeća, a ne kako se do sada smatralo do kraja stoljeća. Takva ozbiljna promjena cirkulacije će razorno i nepovratno utjecati ne samo na nordijske države nego i na druga područja na Zemlji.

U zadnjih nekoliko godina klimatske promjene počinju biti sve zamjetnije i na području Europe.[5] To se na ljudsku populaciju izravno očituje kroz sve intenzivnije i sve češće vremenske ekstreme, koji uzrokuju velike ekonomske štete, ali dovode i do sve većih ljudskih žrtava te do nepovratne štete po okoliš i prirodu. Osim toga, Sredozemna regija je prepoznata kao jedna od globalnih vrućih točaka, koja se zagrijava značajno brže od globalnog prosjeka.[6] To je dodatni poticaj za djelovanje na lokalnoj razini.

Uzimajući sve to u obzir, kao i iznesena usmena i posterska priopćenja, obilježena multidisciplinarnim pristupom prirodnih znanosti i struke vezanim za morske ekosustave, zajedno sa zaključnom raspravom skupa, doneseni su sljedeći zaključci:

  1. Klimatske promjene postaju sve veći izazov za ekosustave, ali i ljudsku zajednicu. Globalno zatopljenje, potaknuto rastućom koncentracijom stakleničkih plinova, uzrokuje značajne promjene u vremenskim obrascima i pojačava učestalost ekstremnih vremenskih pojava.
    U Europi se posljednjih godina bilježi porast broja i intenziteta toplinskih valova, suša, poplava i nevremena. Prema klimatološkim podacima, 2023. je bila druga najtoplija godina u Europi, s rekordnim brojem dana s „ekstremnim toplinskim stresom” (osjećaj kao da temperatura prelazi 46 °C). Također postoji sve izraženiji trend povećanja broja dana s barem „jakim toplinskim stresom” (osjećaj temperature između 38 i 46 °C) diljem Europe.
  1. Na konferenciji je iznesena inicijativa o osnivanju nacionalnog znanstvenog tijela, koje bi se sustavno bavilo svim relevantnim aspektima klimatskih promjena. Specifično, djelovanje tog tijela bi se kretalo od kontinuiranog praćenja fizikalnih pokazatelja, klimatoloških projekcija, nalaženja rješenja za ublažavanje i prilagodbu, sve do praćenja društvenih i ekonomskih posljedica klimatskih promjena. Financiranje tog tijela bi moralo biti sustavno, tj. njegovo funkcioniranje ne bi smjelo ovisiti o projektima.
  2. Morska zaštićena područja u Jadranu od presudne su važnosti za očuvanje biološke raznolikosti, usluga ekosustava i prirodnih resursa, što doprinosi otpornosti na klimatske promjene. Trenutno je zaštićeno tek 12 % površine hrvatskih morskih područja, no do 2030. planira se proširenje zaštite na dodatnih 18 % u šest ključnih područja značajnih za ptice, morske kornjače i dupine. Trećina tih zaštićenih zona bit će proglašena “no take” područjima, gdje će biti posve zabranjen izlov kako bi se omogućila potpuna regeneracija ekosustava. Dobar primjer jačanja kapaciteta morskih zaštićenih područja je Interreg projekt MPA4Change,[7] koji je usmjeren na prijenos znanja, primjere dobre prakse u restauraciji staništa, prilagodbu klimatskim promjenama i edukaciju.
    Određivanju morskih područja koja trebaju biti zaštićena pripomoći će rezultati Nacionalnog projekta kartiranja staništa. Naime, uspješno je kartirano 51 % staništa Jadranskog mora, a u 2025. godini se nastavlja kartiranje i preostalih 49 % podmorja. U planu je i regulacija sidrenja u livadama posidonije, s ciljem obnove ovog ključnog staništa.  Zaštitu od utjecaja klimatskih promjena trebaju i područja važna zbog geološke raznolikosti. Mali postotak Hrvatske obale građen je od klastičnih stijena koje su podložnije mehaničkom trošenju, primjetnom i na manjoj vremenskoj skali (mjeseci, godine). Zbog intenzivnih nepredvidivih oborina, tijekom sve češćih oluja vezanih uz klimatske promjene, klifovi građeni od klastičnih stijena podložniji su eroziji, te je u budućnosti moguće povlačenje takvih obala.
  1. Pokazatelj klimatskih promjena (uključujući i snažan antropogeni utjecaj) je i morsko jezero Zmajevo oko kraj Rogoznice, koje pokazuje progresivnu deoksigenaciju. Zbog svojih specifičnih biogeokemijskih svojstava detaljno je proučavano posljednjih desetljeća te može poslužiti kao odličan pokazatelj mogućih promjena kako u Jadranskom moru tako i u ostalim zatvorenim i plitkim morskim područjima.
    Rogozničko jezero (Zmajevo oko) izrazito je eutrofno morsko jezero koje sezonski prelazi između stratificiranih i holomiktičnih, anoksičnih uvjeta. U stratificiranim razdobljima jezero ima euksinska svojstva, a ljeti, uz visoke temperature i intenzivnu svjetlost, na granici između oksičnog i anoksičnog sloja dolazi do pojačane aktivnosti fototrofnih ljubičastih sumpornih bakterija i povećane koncentracije sumpornih spojeva. Glavne fizičko-kemijske promjene uključuju zagrijavanje, deoksigenaciju vodenog stupca te akumulaciju toksina poput sulfida i amonijaka, uz češću pojavu anoksične holomiksije. Spektralne analize razina vode jezera pokazuju da porozni krš oko jezera štiti jezero od visokofrekventnih oscilacija razine okolnog mora, pa se ono ponaša kao prigušeni sustav u plimnim i subdnevnim oscilacijama.
    Vransko jezero, jedno od najvažnijih močvarnih područja u Hrvatskoj, suočava se s ozbiljnim ekološkim izazovima uzrokovanim klimatskim promjenama, porastom razine mora i sve češćom salinizacijom. U posljednja dva desetljeća, salinizacija je uzrokovala značajne promjene u ekosustavu, uključujući gubitak algi parožina, što je rezultiralo prelaskom jezera iz stanja čiste u mutnu vodu te smanjenjem populacija ptica zimovalica. Hitno su potrebne mjere aktivnog upravljanja, poput kontroliranja razine vode pomoću izgradnje pokretne brane na kanalu Prosika, obnove staništa algi parožina i poboljšanja kvalitete vode, kako bi se osigurala dugoročna održivost ovog osjetljivog ekosustava.
  1. Klimatske promjene utječu na riblje stokove i njihove biološke procese, uključujući reproduktivni uspjeh, dinamiku populacije, migracijske obrasce i interakcije među populacijama riba. Ribolovne aktivnosti u Jadranu posebno su osjetljive na porast temperature mora, budući da većina ciljanih vrsta preferira hladnije ili umjerene uvjete. Povećanje temperature moglo bi premašiti optimalne razine za te vrste, što bi moglo uzrokovati smanjenje brojnosti populacija ili čak njihov potpuni kolaps. Istodobno, sve je veća prisutnost termofilnih autohtonih i alohtonih vrsta u regiji, no ostaje neizvjesno hoće li te vrste moći nadomjestiti gubitke nastale zbog smanjenja brojnosti ciljanih ribolovnih vrsta.
  2. Povišenje temperature mora, spuštanje termokline, fluktuacije saliniteta i zakiseljavanje oceana negativno utječu i na akvakulturu. Posljedica visoke temperature može biti pad imuniteta uzgajanih organizama i pojava bolesti, smanjeni broj mlađi školjkaša ili čak ugibanje uzgajanih riba. Te promjene zahtijevaju prilagodbe u tehnološkim procesima uzgoja, korištenje novih metoda ali i dugoročno planiranje održivog razvoja (npr. dublje postavljeni kavezi, prilagodba uzgojne gustoće, prilagođena hranidba, uzgoj u recirkulacijskim sustavima i eventualno uzgoj novih vrsta koje su otpornije na klimatske promjene).
  3. Povišenje temperature mora i spuštanje termokline utječe i na osjetljive bentoske organizme. Posljednjih deset godina proučavan je utjecaj masovne smrtnosti crvene gorgonije (Paramuricea clavata) u zaštićenim i nezaštićenim područjima Jadrana, na dubinama od 30 do 60 metara. Smrtnost je manja na većim dubinama, što potvrđuje važnost temperature mora. Zbog povišene temperature, izgubljeno je do 70% biomase gorgonija na istraživanim lokacijama. Eventualni oporavak najugroženijih populacija trajat će desetljećima, a učestalost ovakvih događaja vjerojatno će rasti s klimatskim promjenama i zagađenjem mora.
  4. Ekstremno cvjetanje mora u sjevernom Jadranu, poput onog zabilježenog u lipnju 2024. godine, rezultat je složenog djelovanja klimatskih i okolišnih čimbenika, uključujući tople zime, izraženo raslojavanje mora, pojačani dotok rijeke Pad te dodatni atmosferski unos nutrijenata. To sve potiče intenzivnu fitoplanktonsku i mikrobiološku aktivnost, ekstremno cvjetanje mora i hiperprodukciju organskog materijala. Tako su početkom lipnja 2024. sluzave nakupine („mucillagini“) ponovno preplavile sjeverni Jadran uz zapadnu obalu Istre, slično kao 1990-ih. Ovakve pojave zbog klimatskih promjena i ekstremnih vremenskih uvjeta postaju sve intenzivnije i šire se velikim područjem te se sve češće pojavljuju i na lokacijama gdje ih do sad nikada nije bilo. Razumijevanje tih procesa zahtijeva multidisciplinarna istraživanja kako bi se preciznije predvidjeli i eventualno ublažili njihovi negativni učinci na ekosustav Jadranskog mora.
  5. Indikator klimatskih promjena je broj i abundancija novozabilježenih vrsta u Jadranu. Strane vrste organizama predstavljaju značajnu prijetnju Jadranskom moru jer mogu uzrokovati značajne ekološke promjene i smanjiti bioraznolikost. Sve je veći broj novih vrsta želatinoznog zooplanktona, kao i već broj invazivnih vrsta algi koje se sve više šire poput vrste Caulerpa cylindracea. Na popisu zabrinjavajućih vrsta Europske Unije,[8] crnom popisu alohtonih vrsta, nije uvrštena niti jedna morska vrsta, što otežava odstranjivanje i regulaciju u Jadranu. Zbog toga na razini EU treba zagovarati unošenje tih vrsta u regulativu. U RH je potrebno jače zagovarati strožu primjenu i provedbu postojećih EU propisa o klimatskim promjenama i invazivnim vrstama. Iako nekoliko institucija već prikuplja podatke o stranim vrstama, potrebno je unaprijediti praćenje i razmjenu tih podataka te uvesti standardizirane protokole. Ključno je primijeniti dobre prakse, pilot projekte i studije slučajeva iz zemalja koje se već bore s invazivnim vrstama i trpe ekonomske posljedice. Prevencija i brzi odgovor su od najvećeg značaja.
    Brodske luke su žarišta za unošenje invazivnih vrsta putem balastnih voda. Prosječan godišnji unos balastnih voda u Jadransko more iznosi 10 milijuna m³, a očekuje se porast. Hrvatska je 2004. potpisala Međunarodnu konvenciju o upravljanju balastnim vodama, što je važno zbog zaštite bioraznolikosti. Naime 1 m³ balastne vode može sadržavati i do nekoliko milijuna jedinki planktonskih organizama, uključujući ciste i ličinke. Od 8. rujna 2024., svi brodovi su obavezni koristiti sustave za tretiranje balastnih voda, što značajno smanjuje brojnost organizama koje one sadrže. Međutim, čak i mali broj preostalih organizama može biti ugrožavajući. Ključ uspjeha su prevencija, kontinuirani monitoring i razmjena informacija između luka. Međutim, kako je na konferenciji upozoreno, legislativa EU zasad ne prepoznaje morske invazivne vrste, što treba hitno promijeniti.
  1. Porast razine mora uzrokovan klimatskim promjenama, ukazuje na hitnu potrebu za strateškim prilagodbama infrastrukture kako bi se zaštitile ne samo ekonomske i turističke aktivnosti, već i identitet obalnih zajednica, koji je neraskidivo povezan s njihovom povijesnom arhitekturom i ostalim aspektima kulture, ali i načinom života.
    Zbog ubrzanog dizanja razine mora, koja se u posljednjih stotinjak godina podigla za 20 cm u odnosu na doba Austro-Ugarske, obalne strukture diljem Jadrana suočavaju se s ozbiljnim izazovima. Rive i luke sagrađene još u rimsko doba te tijekom srednjeg vijeka već su preplavljene, a one izgrađene u razdoblju Austro-Ugarske, iako su zasad iznad razine mora, ubrzano postaju ugrožene. Zbog toga će za ove povijesne strukture biti potrebno napraviti opsežne radove kako bi se očuvala kulturna i povijesna baština obalnih gradova. Također će biti potrebno uzeti u obzir podizanje razine mora prilikom planiranja i buduće izgradnje svih operativnih struktura u lukama.
  1. Inovacije usmjerene na smanjenje emisija CO2 od ključne su važnosti za postizanje klimatske neutralnosti. Inicijative poput postavljanja urbanih fotobioreaktora ne samo da smanjuju ugljični otisak, već i značajno doprinose poboljšanju kvalitete zraka u urbanim sredinama. Kombinacija tehnoloških rješenja i pametnog upravljanja resursima pruža snažan temelj za održivu budućnost te učinkovitu borbu protiv klimatskih promjena.
  2. Globalni i lokalni politički odgovor na klimatsku krizu je i dalje u značajnom raskoraku sa znanstveno utemeljenim zahtjevima, osobito u svojoj implementaciji. Također, politička obećanja su neusklađena s realnim odlukama, a klimatske politike i dalje nisu u fokusu većine političkih stranaka,[9] što je vidljivo i iz njihovih izbornih programa.[10] Izrazito jačanje ekstremne desnice na razini cijele EU predstavlja veliku prijetnju Zelenom planu EU, kao i cijeloj legislativi koja iz njega proizlazi. To se osobito očitovalo kroz recentnu raspravu o Zakonu o obnovi prirode.[11] S tim u vezi treba spomenuti i veliku prijetnju širenja znanstveno neutemeljenih dezinformacija, što je također jedan od važnih aspekata agende ekstremne desnice.
  3. Ukazano je na potrebu za energijom iz obnovljivih izvora kako bi se postigli ciljevi klimatske neutralnosti do 2050. (plan RePowerEU,[12] također i plan Svjetske banke za Plavu ekonomiju[13]).
    Zbog kompleksnih okolišnih implikacija, implementaciji predloženog projekta izgradnje odobalnog vjetroparka u području između Pule i Ravenne mora prethoditi multidisciplinarna analiza utjecaja na okoliš i prirodu, kako bi se pronašlo rješenje koje će minimizirati negativne utjecaje.
  1. Bez obzira na velike potencijale korištenja obnovljivih izvora energije, Republika Hrvatska svoju energetsku politiku i dalje pretežno temelji na korištenju fosilnih goriva, što se očituje u recentnoj izgradnji i planovima za proširenjem infrastrukture za eksploataciju plina, kao i u planovima istraživanja potencijalnih ležišta ugljikovodika na području Jadranskog mora, Dinarida i Panonske nizine. Te aktivnosti su rezultirale recentnim otkrićima, koja vode prema novim ekstrakcijskim i eksploatacijskim projektima. Vrlo složena geopolitička dinamika ne smije biti izlika za daljnje provođenje i širenje projekata ekstrakcije i eksploatacije fosilnih goriva. Egzistencijalni imperativ našeg doba je potpuno ukidanje suvišnih emisija stakleničkih plinova i sve sile moraju biti usmjerene prema tom cilju.
  2. Drugu dimenziju istog problema čini turizam, koji je i dalje u ekspanziji i danas se preko 20 % ekonomije Republike Hrvatske temelji na njemu. S njime je povezana prekomjerna izgradnja, prenamjene zemljišta osobito u priobalnom pojasu, zauzimanje pomorskog dobra, cestovni i pomorski promet, koji se i dalje dominantno temelji na cestovnom prijevozu osobnim automobilima i druge aktivnosti koje devastiraju more i priobalje, ali i tradicionalni način života. Osim tranzicije prema održivijim praksama na svim razinama, treba inzistirati na zaštiti očuvanih predjela, te poticati mjere i provoditi projekte obnove prirode, gdje god je to moguće.
  3. Otpad koji nastaje od kratkotrajnih proizvoda, plastični otpad, osobito onaj koji nastaje od jednokratne plastike, globalno u sve većoj mjeri opterećuje okoliš. U tom smislu na svim razinama treba obeshrabriti potrošače od korištenja kratkoročnih, praktički nepopravljivih produkata. Jednokratnu plastiku treba potpuno ukloniti iz upotrebe.
  4. Zaključno, unatoč deklarativnoj strateškoj određenosti prema održivosti, Republika Hrvatska na političkoj razini i dalje obilno podupire potpuno suprotne projekte. Stoga je važno na svim razinama zagovarati potpuni politički zaokret u tom smislu. Također, jedan od zahtjeva mora biti razvoj sustava izvještavanja o utjecaju na okoliš, uspostavljanja strogih propisa koji se odnose na zagađenje, kao i uspostavljanje koncepta rigorozne odgovornosti prema okolišu i prirodi. Kontrola se ne smije svoditi tek na lokalne ili državne institucije, jer dosadašnja praksa ukazuje na znatne slabosti tog sustava kontrole, nego mora prolaziti neki oblik neovisne i transparentne procjene izvještaja.
  5. Tijekom skupa prikazani su izvrsni i nadahnjujući primjeri dobre prakse u obrazovanju. Primjetan je velik interes prosvjetnih radnika i edukatora za podučavanje mlađih generacija, te njihova inventivnost i entuzijazam pri tome. Takve dobre prakse treba institucionalno i društveno poduprijeti da ne ovise isključivo o entuzijazmu i aktivnosti pojedinaca. Od ključne je važnosti upoznati širu društvenu zajednicu, uključujući i djecu, s temeljnim znanjima o utjecaju klimatskih promjena na more, njegove procese i živi svijet. Važno je osvijestiti moguće posljedice našeg nedovoljnog razumijevanja i nedovoljno ozbiljnog pristupa ovoj temi za budućnost čovječanstva. Zato treba povećati zastupljenost i važnost sadržaja vezanih uz klimatske promjene u školskim kurikulima. U Hrvatskoj je
  6. godine održivi razvoj uveden kao obvezna međupredmetna tema u nacionalni kurikul.[14] Cilj je razvijanje razumijevanja povezanosti okoliša, gospodarstva i društva te praktičnih vještina, poduzetnosti i kritičkog mišljenja.
    Škole kroz različite projekte (poput GLOBE i SEMEP) aktivno potiču učenike na sudjelovanje u očuvanju okoliša i razvijanje svijesti o održivom razvoju. Ovi programi omogućuju učenicima stjecanje znanja i vještina kroz praktična istraživanja i terenski rad, posebno u kontekstu zaštite vodenih ekosustava. Učenici aktivno prate i analiziraju promjene u okolišu te svoje rezultate prezentiraju na smotrama i natjecanjima, što doprinosi njihovom razumijevanju važnosti biološke raznolikosti i odgovornosti prema prirodi. Time se ne samo jača oceanska pismenost, već i svijest o nužnosti očuvanja prirode za poboljšanje života naše i budućih generacija.
  1. Također je tijekom skupa prikazano nekoliko izložbi učeničkih likovnih radova i fotografija kao i nekoliko postera s tom tematikom te je održan koncert. Sve to s ciljem osvještavanja da sinergija između umjetnika i znanstvenika može donijeti inovacije i otkrića koja obogaćuju ljudsko iskustvo i potiču napredak u mnogim područjima, uključujući rješavanje globalnih izazova. Kreativna umjetnička misao i znanstveno istraživanje zajedno mogu poboljšati svijet.
    Jenska deklaracija[15], usvojena 2021. godine, istaknula je važnost povezivanja umjetnosti i društvenih znanosti u ostvarivanju UN-ovih ciljeva održivog razvoja. U kontekstu zabrinutosti oko njihovog postizanja do 2030. Deklaracija je naglasila da uzroci problema leže više u društvu, odnosno čovjeku, nego u okolišu, te je pozvala na temeljnu promjenu načina življenja, počevši od pojedinca. Umjetnost, s naglaskom na novu estetiku, istaknuta je kao važan čimbenik promjena jer izazivajući emocije i promišljanje, ona može otvoriti nove perspektive za život usklađen s ciljevima održivog razvoja.

[1] WWF 2024. Living Planet Report 2024 – A System in Peril. WWF, Gland, Switzerland

[2] https://www.consilium.europa.eu/hr/policies/paris-agreement-climate/;

https://mingo.gov.hr/o-ministarstvu-1065/djelokrug-4925/klima/prilagodba-klimatskimpromjenama-1965/1965

[3] Ripple et al. BioScience, 2020, 70(1), 8-12; Ripple et al. BioScience, 2023, 73, 841–850

[4] Open Letter by Climate Scientists to the Nordic Council of Ministers, Reykyavik, Listopad 2024.

[5] Copernicus, The European state of the climate 2023 report, travanj 2024.

[6] Union for the Mediterranean, 1st Scientific Report on Climate and Environmental Change in the Mediterranean, UfM 2021

[7] https://www.europarc.org/interreg-euro-med-mpa4change/

[8] Europska komisija, A list of invasive alien species of Union concern, 2. kolovoz 2022.

[9] Znanstvenici za klimu, Apel političkim strankama uoči parlamentarnih izbora 2024.

[10] Znanstvenici za klimu, Klimatske promjene u programima vodećih stranaka

[11] Europska komisija, Nature restoration law, 17. lipanj 2024.

[12] Europska komisija, Affordable, secure and sustainable energy for Europe (REPowerEU),

[13] World Bank Group, Charting Croatia’s blue economy pathways (2024)

[14] Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Kurikulum međupredmetne teme Održivi razvoj za osnovne i srednje škole, 2019.

[15] Rimski klub, The Jena Declaration. Humanities and social sciences for sustainability (2021).

Veliki britanski glumac i režiser Alan Rickman je jednom rekao: “Što nas više vode idioti i što imamo manje kontrole nad našim sudbinama, to nam je potrebnije da jedni drugima pričamo priče o tome tko smo, zašto smo, odakle smo došli i što bi moglo biti moguće.”[1]

Nažalost, aktualnost ove misli je ovih dana više nego evidentna, a nadolazeći klimatski pregovori daju joj dodatnu, posebno gorku dimenziju. Da, žalosna je činjenica da nas vode idioti. Idioti vode najutjecajniju državu, među kojima alfa-idiot već naveliko priprema izlazak SAD-a iz Pariškog sporazuma kao svoj prvi potez nakon ulaska u Bijelu kuću, a u svom pobjedničkom govoru siledžijski izvikuje “drill, baby, drill!

Naravno, to nije sve. Sama činjenica da se ovogodišnji COP29 odvija u Azerbajdžanu, čija se ekonomija velikim dijelom oslanja na ekstrakciji i izvozu nafte, u Bakuu, koji već više od 100 godina nosi nadimak “Grad nafte“, dakle već same te činjenice zabrinjavaju. Oni koji prate klimatske pregovore dodatno su zabrinuti, jer ovo nije prvi put da se centralni klimatski pregovori održavaju u državi koja se oslanja na naftu, a nije ni prvi put da tom konferencijom predsjeda čovjek koji je duboko uronjen u fosilni business. Sjetimo se samo prethodnog COP-a, kojim je predsjedao idiot Sultan al-Jaber, čovjek koji je usred tih pregovora o klimatskim promjenama, s predsjedničkog mjesta izjavio kako će njegova firma nastaviti s ulaganjima u fosilna goriva. U istom tonu, očito dodatno ohrabren svojim prethodnikom, predsjednik ovogodišnjeg COP-a, još jedan idiot imenom Elnur Soltanov, po zanimanju politolog na radnom mjestu zamjenika azejbajdžanskog ministra energetike, snimljen je kako klimatsku konferenciju iskorištava za sklapanje poslova s fosilnim gorivima. Za to vrijeme, uz pomoć više prominentnih društvenih mreža, uoči ovogodišnje klimatske konferencije stvara se preuljepšana slika Azerbajdžana, u kojoj nema ni traga nafte i drugih fosilnih goriva. Naprotiv, sve pršti od cvijeća, morskih zvijezda, nepreglednih livada i sličnih ljepota. U takvoj atmosferi potpuno je razumljiva odluka ministarstva vanjskih poslova Papue Nove Gvineje da neće sudjelovati na COP-u u Bakuu. Njihovo objašnjenje da se radi o “potpunom gubitku vremena” i da “dosadašnje UN-ove klimatske konferencije nisu dovele do pozitivnih rezultata” pogađaju ravno u sredinu i bolno su istinita dijagnoza velikog problema u kojem se nalazimo.

Kako je uopće moguće da polazne postavke vrhovne UN-ova konferencije o klimatskim promjenama izgledaju ovako kako smo opisali? Kako je to moguće kad je danas svima jasno da su klimatske promjene realnost, da donose veliku ekonomsku štetu, odnose tolike ljudske žrtve, nepopravljivo devastiraju okoliš i prirodu? Klimatske promjene više nisu ni “nešto što se događa tamo daleko”, a još manje su “nešto što će se možda dogoditi u budućnosti”. One su realnost i njihove posljedice već dugo vrlo bolno osjećamo i tu, kod nas. Poplava u Andaluziji i regiji oko Valencije je samo najrecentniji događaj, kojemu možemo dodati čitav niz sve češćih i sve intenzivnijih događaja, među kojima su i oni koji su pogodili i Hrvatsku i neposrednu okolicu (npr. toplinski valovi, nezapamćene oluje, poplava u Jablanici,…). Neprebrojiva i sve češća svjedočanstva o bolnim gubicima i beskrajnoj patnji dolaze iz cijelog svijeta. Je li doista moguće da se naše opće opredjeljenje očituje u nastavku spaljivanju fosilnih goriva, unatoč svim objektivnim spoznajama i subjektivnim svjedočanstvima, unatoč mnogim pozitivnim propisima koji se ipak donose?

I da, primijećujete da u cijelom ovom komentaru još uvijek nismo došli do 6. IPCC-evog izvještaja, koji bi, kako mi to shvaćamo, trebao biti znanstveni temelj na kojem se provode klimatski pregovori i na koje će se referirati političke odluke, koje će zatim biti implementirane u zakonodavstva na razini država ili saveza država. Nažalost, prevelik je procjep između znanosti i realnog stanja u kojem se nalaze UN-ovi klimatski pregovori.

Nažalost, sustavno smo prepopustljivi prema fosilnoj industriji, unatoč tome što su njene višedesetljetne laži odlično dokumentirane. U intervjuu za knjigu “What if we get it right?” Ayane Elisabeth Johnson, Adam McKay, koproducent i režiser filma “Don’t Look Up“, lijepo je to sažeo: “To je rezultat desetljeća ubrizgavanja milijardi dolara u naš medijski ekosustav od strane divovskih naftnih kompanija, koje nam govore da se trebamo bojati rješenja.” Možemo reći i da je ta dugotrajna kampanja rezultirala i time da nadolazeća konferencija, na čijem su dnevnom redu mnoge sudbonosne rasprave, nije tema koju prati ni jedan od mainstream medija. Riječima još jednog lokalno prominentnog idiota, klimatske promjene su ne-tema. Nažalost, to je u izrazitom raskoraku s realnošću u kojoj se nalazimo, a koja se svakog dana zaoštrava.

I tu dolazimo dodruge polovice Rickmanove misli s kojom je otvoren ovaj osvrt. Potrebnije nam je nego rijetko kad u dugoj povijesti čovječanstva da jedni drugima pričamo priče i prisjetimo se tko smo zapravo i odakle smo došli. Potrebno nam je dubinski razmotriti razlog našeg postojanja, dakle zašto smo tu gdje jesmo i to što jesmo. A možda i najvažnije od svega, moramo sustavno, na svim razinama, od osobne do globalne, osvjestiti kakve su sve sjajne budućnosti pred nama dekonstruiramo li narative temeljene na laži i strahovima i djelujemo li hrabro, vođeni najdubljim moralnim načelima, onako kako je čovjek u svojoj biti sposoban djelovati. Nitko me neće uvjeriti da mi nismo sposobni za to. I nitko me neće uvjeriti da drugačiji svijet nije moguć.

_________________
[1] Daljnje korištenje pojma „idiot“ u ovom tekstu referira se na ovu misao, a puno značenje, u ovom kontekstu mu je: „egocentrična, mizantropna manijakalna osoba, zapravo antropomorfna kreatura, svojim ponašanjem i djelovanjem iščupana iz konteksta ljudskog društva, osoba lišena svih pozitivnih moralnih načela i empatije, osoba čije je djelovanje potpuno usmjereno na osobni probitak i kratkoročnu materijalnu korist“.

Poziv na donošenje dodatnog protokola uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima o pravu na čist, zdrav i održiv okoliš

Stalnim predstavnicima država članica Vijeća Europe

 

Poštovani,

Mi, članovi Globalne mreže za ljudska prava i okoliš (GNHRE) i znanstvenici, istraživači i praktičari, potpisujući ovo pismo, sa zadovoljstvom vam predstavljamo ovaj poziv za usvajanje dodatnog Protokola uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima o pravu na čist, zdrav i održiv okoliš. Godine 2021. Parlamentarna skupština Vijeća Europe (PACE) pozvala je na usvajanje dodatnog protokola uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (ECHR) kako bi se priznalo pravo na siguran, čist, zdrav i održiv okoliš ( R2HE). Ova se inicijativa nadovezuje na tri prethodna pokušaja PACE-a od 1970-ih godina, uključujući 1999., 2003. i 2009.[1] Nadalje, na samitu Vijeća Europe održanom 2023. u Reykjaviku, svi čelnici država i vlada Vijeća od 46 članova obvezalo se na “jačanje [svog] rada u Vijeću Europe na aspektima ljudskih prava okoliša na temelju političkog priznavanja prava na čist, zdrav i održiv okoliš kao ljudskog prava.”[2]

Kao mreža koja istražuje pitanja koja se odnose na ljudska prava i okoliš, dolje potpisani članovi GNHRE-a, partneri i akademski kolege pozdravljaju ovaj razvoj i na temelju naše stručnosti u tom području pridružuju se pozivu na brzo priznavanje prava na čist, zdrav i održiv okoliš od strane Vijeće Europe.

Ovo se pismo nadovezuje na prethodno pismo[3] više od 450 organizacija civilnog društva, društvenih pokreta i organizacija starosjedilačkih naroda i ponovo ističe da je izričito priznavanje R2HE kroz dodatni protokol uz ECHR ključni prioritet za široku mrežu znanstvenika i praktičara u disciplinama koje se bave ljudskim pravima, zaštiti okoliša, ravnopravnosti spolova, društvenoj i ekonomskoj uključenosti, kao i onima koji su uključeni u sindikate, pravne prakse i znanstvena tijela.

Međusobno povezane ekološke krize, uključujući klimatske promjene, zagađenje i gubitak bioraznolikosti, predstavljaju ključni izazov za ljudska prava našeg vremena.[4] Planetarna kriza pogađa sve ljude koji žive u državama članicama Vijeća Europe, zbog čega je nužno hitno poduzimanje odlučnih koraka prema donošenju obvezujućeg pravnog okvira koji priznaje i štiti pravo na čist, zdrav i održiv okoliš. Svake godine više od 300 000 ljudi samo u Europskoj uniji prerano umire zbog atmosferskog onečišćenja.[5] Klimatske promjene, koje se brzo pogoršavaju, uzrokuju neviđene toplinske valove, dugotrajne suše, učestale poplave, porast razine mora i razorne šumske požare koji pustoše zajednice i ekosustave. Od Sredozemnog mora do Arktičkog kruga, urušavaju se čitavi ekosustavi, a zajednice pate od posljedica nepovratnog gubitka bioraznolikosti. Ugroženi su pristup sigurnoj pitkoj vodi, čistom zraku i plodnoj zemlji, što također ugrožava sigurnost hrane, smanjuje otpornost zajednica, što je popraćeno nestankom kulturalnih običaja i praksi. Klimatskom krizom nerazmjerno pogođeni dijelovi društva, a posebno mlađe generacije, suočavaju se s novim oblicima tjeskobe. Te krize produbljuju postojeće nejednakosti, najozbiljnije utječući na ljudska prava onih koji su već u marginaliziranim situacijama.

U 43 od ukupno 46 država članica Vijeća Europe, pravo na čist, zdrav i održiv okoliš već je zaštićeno nacionalnim ustavima, zakonodavstvom i sudskim odlukama ili kroz državno priznavanje Aarhuške konvencije. Za one države koje još ne priznaju to pravo, donošenje ovog protokola će omogućiti izravan put za jačanje ekoloških standarda i politika, kao i osiguravanje drugih ljudskih prava, za dobrobit svih ljudi unutar njihovih granica, ali i unutar svih država članica Vijeća Europe. Očekuje se da će ove promjene pridonijeti poboljšanju kvalitete okoliša i većem uživanju ljudskih prava, kao i poboljšanom pristupu Europskom sudu za ljudska prava. Istraživanja su pokazala da ekološka ljudska prava, a posebno R2HE, doprinose poboljšanim ekološkim ishodima kroz smanjenje ekoloških otisaka i emisija,[6] boljim rezultatima ekološke politike, učinkom i koherentnošću,[7] te kvalitetnijim pristupom ekološkoj i klimatskoj pravdi.[8]

Usvajanje dodatnog protokola uz ECHR popunilo bi prazninu u zaštiti ljudskih prava, kroz razjašnjavanje potrebnih politika i poticanje odgovornosti koja je ključna za zaštitu sadašnjih i budućih generacija. Eksplicitna zaštita prava na čist, zdrav i održiv okoliš posebno je ključna za one koji su suočeni s najvećim rizikom od štete za okoliš, kao što su djeca, mladi ljudi, žene, autohtoni narodi, nacionalne manjine, pojedinci koji žive u siromaštvu, osobe s invaliditetom, starije osobe, izbjeglice i migranti, prognanici i druge nesrazmjerno ugrožene skupine. Dodatna vrijednost takvog izričitog priznavanja je demonstrirana kroz nedavni razvoj sudske prakse Europskog suda za ljudska prava u odnosu na djecu i starije osobe. To bi ojačalo i konsolidiralo pravnu zaštitu prava na čist, zdrav i održiv okoliš u cijeloj Europi, dodatno osiguravajući osiguravanje svih ljudskih prava. To bi također dodatno potaklo dužnost država da provode mjere zaštite okoliša i štite građane od korporativnih kršenja ljudskih prava. Dodatni protokol ojačao bi i postojeće obveze poštovanja, zaštite i ispunjavanja R2HE. Protokol bi također nadahnuo daljnji razvoj progresivnih zakonodavnih i političkih standarda u cijelom Vijeću Europe.

Pravo na čist, zdrav i održiv okoliš već je priznato kroz brojne međunarodne instrumente. Vijeće za ljudska prava UN-a priznalo je to pravo rezolucijom iz listopada 2021.,[9] a Opća skupština UN-a slijedila je taj primjer u srpnju 2022.[10] Važno je istaknuti je da je svaka država članica Vijeća Europe glasovala za rezoluciju Opće skupštine UN-a. Konferencija stranaka Konvencije o biološkoj raznolikosti kojoj su stranke sve zemlje Vijeća Europe priznala je ovo pravo i povezanu rezoluciju Generalne skupštine UN-a u Globalnom okviru za biološku raznolikost Kunming-Montreal 2022. (stavak 14.).[11] R2HE, kao i vezu između ovog prava i drugih ljudskih prava, priznaju UN-ova tijela za ljudska prava.[12] To je pravo također priznato u glavnim ugovorima o ljudskim pravima u svim drugim regijama: u Afričkoj povelji o ljudskim pravima i pravima naroda, te u Dodatnom protokolu Američke konvencije o ljudskim pravima iz 1988. (Protokol iz San Salvadora), Arapskoj povelji o Ljudskim pravima, Deklaraciji o ljudskim pravima ASEAN-a, Aarhuškoj konvenciji i sporazumu Escazú. Nadalje, Povelja EU o temeljnim pravima, članak 37. utvrđuje da «visoka razina zaštite okoliša i poboljšanje kvalitete okoliša moraju biti integrirani u politike Unije i osigurani u skladu s načelima održivog razvoja».

Planetarna kriza i sve veći utjecaj degradacije okoliša na uživanje ljudskih prava doveli su do porasta s time povezanih predmeta pred Europskim sudom za ljudska prava, a očekuje se da će se taj trand nastaviti, osobito s obzirom na nedavnu prekretnicu u presudi u predmetu Verein Klimaseniorinnen Schweiz i drugi protiv Švicarske. Iako je Sud već potvrdio obveze država da štite postojeća ljudska prava – kao što je pravo na život (članak 2.) i na privatni i obiteljski život (članak 8.) – od opasnosti i štete za okoliš, dovodeći do porasta sudskih postupaka na polju ljudskih prava okoliša,[13] dodatni protokol konsolidirao bi sudsku praksu Suda i učinio je koherentnijom, doprinoseći većoj pravnoj sigurnosti i konceptualnoj jasnoći. Priznavanje tog sveobuhvatnog prava također bi nadopunilo i ojačalo postojeće instrumente Vijeća Europe, potvrđujući temeljnu važnost čistog, zdravog i održivog okoliša za sve aspekte ljudskog dostojanstva, jednakosti i slobode.

Prema pravno obvezujućem Protokolu, zaštita prava na čist, zdrav i održiv okoliš poslala bi snažnu poruku na nacionalnoj i međunarodnoj razini, pokazujući i ponovno potvrđujući predanost država članica Vijeća Europe rješavanju planetarne okolišne krize. Time bi također bila poslana nedvosmislena poruka solidarnosti zaštitnicima okoliša i ljudskih prava, koji trenutno plaćaju visoku cijenu svog aktivizma. Ostali načini zaštite okoliša temeljeni na ljudskim pravima neizbježno predstavljaju slabije alternative koje ne jamče pravo na utuženje pojedincima kojima su kršena ljudska prava zbog štete po okoliš.

Suočeni s okolišnim krizama bez presedana, smatramo da je sada vrijeme da Vijeće Europe ispuni i reafirmira svoj mandat promicanja demokracije, vladavine prava i ljudskih prava u svim državama članicama, i to priznavanjem i zaštitom prava na čist, zdrav i održiv okoliš kroz usvajanje Protokola uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima.

S poštovanjem dolje potpisani akademici i mreže.

 

[1] Recommendation 1431 (1999) ‘Future action to be taken by the Council of Europe in the field of environment protection’ ; Recommendation 1614 (2003) ‘Environment and human rights’ ; Recommendation 1885 (2009), ‘Drafting an additional protocol to the European Convention on Human Rights concerning the right to a healthy environment’.

[2] Council of Europe, Reykjavík Declaration of 16-7 May 2023

[3] Call for the adoption of an additional Protocol to the European Convention on Human Rights on the right to a clean, healthy, and sustainable environment to the Ministers of Foreign Affairs and to the Permanent Representatives  of the Member States of the Council of Europe https://www.amnesty.eu/news/call-for-the-adoption-of-an-additional-protocol-to-the-european-convention-on-human-rights-on-the-right-to-a-clean-healthy-and-sustainable-environment/

[4] Lähteenmäki-Uutela, A. et al. (2024) Planetary Boundaries Nurturing the Grand Narrative of the Right to a Healthy Environment? Environmental Policy and Law, 54, 15-26.

[5] Council of the European Union, Air pollution in the EU: facts and figures, review of 24 March 2024, at  https://www.consilium.europa.eu/en/infographics/air-pollution-in-the-eu/

[6] Boyd, D.R. (2011). The environmental rights revolution: a global study of constitutions, human rights and environment. UBC Press.

[7] Jeffords, C. and Minkler, L. (2016) Do Constitutions Matter? The Effects of Constitutional Environmental Rights Provisions on Environmental Outcomes. Kyklos, 69(2), 294-335; Jeffords, C., & Gellers, J. C. (2018). Implementing substantive constitutional environmental rights: a quantitative assessment of current practices using benchmark rankings. In Erin Daly and James R. May (eds.) Implementing Environmental Constitutionalism, Cambridge University Press; Gellers, J. C., & Jeffords, C. (2019). Environmental rights in the Asia Pacific region: taking stock and assessing impacts. Asia Pacific Journal of Environmental Law, 22(2), 190-206.

[8] Jeffords, C. (2016). On the temporal effects of static constitutional environmental rights provisions on access to improved sanitation facilities and water sources. Journal of Human Rights and the Environment, 7(1), 74-110; Gellers, J. C., & Jeffords, C. (2018). Toward environmental democracy? Procedural environmental rights and environmental justice. Global Environmental Politics, 18(1), 99-121. Heri, C, Nordlander, L. and Savaresi A. ‘Recognizing the Right to a Healthy Environment at the Council of Europe: Why Does It Matter?’ [2023] Environmental Rights Review <https://environmentalrightsreview.com/2024/02/08/recognizing-the-right-to-a-healthy-environment-at-the-council-of-europe-why-does-it-matter/>. Heri, C. (2024) Justice in the liminal: The Council of Europe and the right to a healthy environment. International and Comparative Law Quarterly, 73(2), 319-360.

[9] Resolution adopted by the Human Rights Council on 8 October 2021 – The human right to a clean, healthy and sustainable environment https://undocs.org/Home/Mobile?FinalSymbol=A%2FHRC%2FRES%2F48%2F13&Language=E&DeviceType=Desktop&LangRequested=False

[10] Resolution adopted by the General Assembly on 28 July 2022 – The human right to a clean, healthy and sustainable environment https://undocs.org/Home/Mobile?FinalSymbol=A%2FRES%2F76%2F300&Language=E&DeviceType=Desktop&LangRequested=False

[11] Decision 15/L.25, U.N. Doc. CBD/COP/15/L.25 (2022)

[12] Including, but not limited to: UN Committee on the Rights of the Child, General comment no. 26 on Children’s Rights and the Environment, with a Special Focus on Climate Change (2023) CRC/C/GC/26; UN Committee on Economic, Social and Cultural Rights, General comment no. 14 on The Right to the Highest Attainable Standard of Health (Art. 12) (2000) E/C.12/2000/4

[13] See for instance, Manual On Human Rights And The Environment (3rd edition), Council of Europe, February 2022.

 

Potpisnici: 

  1. Professor Bethanie Carney Almroth, Professor of Ecotoxicology, University of Gothenburg
  2. Professor David R. Boyd, University of British Columbia
  3. Professor John H. Knox, Henry C. Lauerman Professor of International Law, Wake Forest University School of Law
  4. Professor Jenny Hall, Associate Professor, University of Johannesburg, GNHRE
  5. Professor André Francisco Pilon, Associate Professor, University of São Paulo / International Academy of Science, Health & Ecology
  6. Professor Iraida A. Giménez, Public international Law, Cei International Affairs
  7. Professor Liliana Lizarazo-Rodriguez, Research Professor, Brussels School of Governance (Vrije Universiteit Brussel)
  8. Profesor Gregorio Mesa Cuadros, Profesor Titular, Facultad de Derecho, Ciencias Políticas y Sociales, Universidad Nacional de Colombia, Bogotá
  9. Professor Silja Klepp, Professor of Geography, EnJust
  10. Professor Jan Orbie, Ghent University
  11. Professor Jona Razzaque, Professor of Environmental Law, University of the West of England
  12. Professor Daniel Ruiz, Researcher, CISP
  13. Professor Riccardo Sallustio, Professor of Sustainable Finance, Graduate School
  14. Professor Annalisa Savaresi, Professor of international environmental law, University of Eastern Finland
  15. Professor Matthew Scott, Leader of human rights and environment thematic area, Raoul Wallenberg Institute of Human Rights and Humanitarian Law and Lund University
  16. Professor Wim Thiery, Research Professor, Vrije Universiteit Brussel
  17. Professor Marta Torre-Schaub, SciencesPo Paris, Director of ClimaLex
  18. Dr Ivano Alogna, Research Leader in Environmental and Climate Change Law, British Institute of International and Comparative Law
  19. Dr Kimberley Anderson, Research Lead, Terre des Hommes NL
  20. Dr Sujata Arya, Assistant Faculty, Symbiosis Law School, Pune
  21. Dr. Luciana Bauer, Lecturer climate change, JUSCLIMA Brazilian climate law
  22. Dr. Hannah Blitzer, Senior Policy Officer and Advocacy Committee, Global Network for Human Rights and the Environment, Wildlife and Countryside Link
  23. Dr Esmeralda Colombo, Marie Curie Postdoctoral Fellow, RFF-CMCC Institute for Economics and the Environment
  24. Dr Francisco Cordeiro de Araújo, Guest Lecturer Public International Law and European Union Law, University of Lisbon
  25. Dr Christophe Golay, Senior Research Fellow, Geneva Academy of International Humanitarian Law and Human Rights
  26. Dr Morgan Eleanor Harris, Research Fellow, Università degli Studi Roma Tre
  27. Dr Claudia Ituarte-Lima, Director of Global Network of Human Rights and the Environment and thematic lead on human rights and environment and senior researcher at the Raoul Wallenberg Institute
  28. Dr Antti Jukka , Doctoral Researcher, UEF, VUB
  29. Dr Verena Kahl, Research Assistant at University Hamburg, RICEDH e.V., Lawyers for Future
  30. Dr Asmaa Khadim, Researcher, Leiden University
  31. Dr Parul Kumar, PhD Candidate, KU Leuven
  32. Dr Veera Pekkarinen, PhD Researcher, University of Eastern Finland
  33. Dr Myele Rouxel, Project Researcher, University of Eastern Finland
  34. Dr Nicola Sharman, Doctoral Researcher, University of Eastern Finland
  35. Dr Bettina Steible, Professora lectora, Universitat Oberta de Catalunya
  36. Dr Julian Suarez Bohorquez, Phd Candidate, University College Cork
  37. Dr Srna Sudar, Head of Project Office, University of Montenegro
  38. Dr Baïna Ubushieva, Associate Research Fellow, Geneva Academy of International Humanitarian Law and Human Rights
  39. Dr Elke Verhaeghe, Researcher, Ghent University
  40. Dr. Nikola Biliškov, Institut Ruđer Bošković, Zagreb, Hrvatska

 

 

9. lipnja ponovo izlazimo na birališta i birat ćemo 12 hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu na sljedećih 5 godina.

Percepcija te izlaznost na izbore za EP u Hrvatskoj je oduvijek niska. No ovi izbori puno su važniji nego što se uobičajeno misli. Oni će uvelike odrediti smjer klimatskih, energetskih i okolišnih politika koje će Europa graditi sljedećih 5 godina.

Zato je Klimatski portal, u suradnji s Društvom za oblikovanje održivog razvoja (DOOR) i inicijativom Znanstvenici za klimu, a ispred Europskog klimatskog pakta, organizirao predizbornu debatu o klimatskim politikama, koja će se održati 27. svibnja u 11 sati u velikoj dvorani HUB-a 385.

Prijavite se za sudjelovanje na tribini i saznajte što o ovim temama misle predstavnici kandidacijskih lista na izborima za Europski parlament.

Fokus debate je rasprava o tome kakve su zajedničke klimatske politike potrebne Europskoj uniji, a cilj je pomoći hrvatskim biračima u donošenju informirane odluke o klimatskim politikama za koje će glasati na izborima za Europski parlament. Rasprava će se provesti kroz četiri bloka o sljedećim tematskim područjima:

  • energetika i industrija;
  • poljoprivreda, akvakultura i vodni resursi
  • zaštita zdravlja i okoliša
  • pravedna tranzicija.

Na kraju debate je predviđeno da sudionici odgovaraju i na nekoliko pitanja publike.

Kao što smo najavili u našem zadnjem apelu, kojega smo uputili političkim strankama što se pripremaju za izbore, pregledali smo njihove programe, kako bismo utvrdili u kolikoj su mjeri i koliko kvalitetno u njima zastupljene klimatske politike. Koncentrirali smo se na programe stranaka koje imaju najveće izglede da osvoje dovoljno glasova za ulazak u Sabor. Treba reći da smo u programima još još nekoliko manjih stranaka zamijetili veću zastupljenost klimatskih politika, a tu se ističu Centar i Radnička fronta. Ovdje donosimo relevantne isječke iz njihovih programa. Širi komentar tih politika je izašao na Klimatskom portalu.

Hrvatska demokratska zajednica

HDZ-ove najave klimatskih politika prepune su općih mjesta i zapravo se sve svodi na nabrajanje vrlo općenitih tvrdnji o klimatskim promjenama, ublažavanju i prilagodbi, uz obaveznu ogradu „Europska unija donijela je ambiciozne ciljeve (…) Zato niskougljični razvoj Hrvatske postaje naša strateška odrednica.“ Uz izostanak sadržaja, njihov klimatski program obiluje i potpuno nejasnom terminologijom, koja dozvoljava vrlo veliku širinu (ne)djelovanja.

Iz programa:

Ciljanim istraživanjima omogućit ćemo rješavanje društvenih izazova (klimatske promjene, okoliš, zdravlje i sl.). Pokrenuto je projektno financiranje ciljanih istraživanja u području klimatskih promjena ukupne vrijednosti 17 milijuna kuna.

Povećana potreba za kapacitetima kao posljedica većeg udjela sustava za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije u proizvodnji električne energije također uvjetuje nužnost modernizacije električne mreže.

Maksimalno ćemo iskoristiti domaće izvore energije, uključujući konvencionalna i nekonvencionalna fosilna goriva s nižom razinom emisije i obnovljive izvore energije i smanjiti nepotrebna regulatorna opterećenja za subjekte koji su spremni uložiti u ta područja. Ona goriva ili tehnologije koji doprinose energetskoj sigurnosti i klimatskim ciljevima posebnim mjerama ćemo poticati i promovirati. Omogućit ćemo funkcionalno energetsko tržište kojim se dostavlja sigurna, konkurentna i održiva energija.

Ojačat ćemo energetsku učinkovitost uz pomoć kogeneracijskih proizvodnih kapaciteta, modernizaciju centraliziranih toplinskih sustava, veću upotrebu čistijeg javnog prijevoza i energetsku obnovu zgrada. Uspostavit ćemo najbolju kombinaciju politika i tehnologija pomoću kojih ćemo ostvariti ciljeve u vezi s dekarbonizacijom i nacionalne ciljeve u vezi s klimatskim promjenama.

Prioritet nam je smanjenje troškova manje razvijenih tehnologija s niskom razinom emisije ugljika, osobito onih koje će vjerojatno biti ključne u globalnoj dekarbonizaciji, kao i razvoj sustava skladištenje električne energije.

Europska unija donijela je ambiciozne ciljeve u pogledu smanjenja emisije stakleničkih plinova do 2030. godine. Zato niskougljični razvoj Hrvatske postaje naša strateška odrednica. Stvorit ćemo pretpostavke za okretanje našeg gospodarstva prema čistijim tehnologijama, energetskoj učinkovitosti i obnovljivim izvorima energije. Na taj će način naši građani ostvariti značajne uštede, a gospodarstvo će biti pojačano i novim zelenim radnim mjestima. Stoga ćemo prije svega prilagoditi zakonodavni okvir kako bismo integrirali klimatske promjene u zakonske propise i na taj način omogućili razradu nužnih modela financiranja i osiguranja.

Svakako, smanjenje emisija stakleničkih plinova više nije dovoljno za izbjegavanje  klimatskih promjena i njihov utjecaj. Klimatski modeli i za Hrvatsku pokazuju značajan porast temperature i to čak do 4°C do 2070. Hrvatska je stoga izrazito ranjiva na utjecaj klimatskih promjena koji se već sad može primijetiti u određenim sektorima. Gotovo četvrtina hrvatskog gospodarstva temelji se na sektorima potencijalno ranjivima na klimatske promjene zato ćemo u njima uvesti mjere prilagodbe. One su nužne kako bismo smanjili moguće štete u budućnosti, a time i vezane troškove, ali i iskoristili sve prednosti i mogućnosti koje se mogu pojaviti zbog novih klimatskih uvjeta. Mjere za čije ćemo provođenje osigurati pretpostavke odnosit će se prije svega na poljoprivredu, šumarstvo i ribarstvo (diversifikacija usjeva, uzgoj vrsta otpornih na nove klimatske uvjete i slično), na vodno gospodarstvo (upravljanje sustavom vodoopskrbe za rizike vezane od suše te obnova prirodnih retencijskih potencijala kako bi se smanjio rizik od poplava), kao i prilagodbu infrastrukture (u priobalju s obzirom na utjecaj podizanja razine mora, ojačavanje obrane od poplava i slično).

 

Opaske:

  1. Ostaje potpuno nejasno što se smatra “konvencionalnim i nekonvencionalnim fosilnim gorivima.
  2. U kontekstu odlomka, tzv. “nepotrebna regulatorna ograničenja” odnose se jednako na obnovljive izvore energije kao i na fosilna goriva.
  3. Prioriteti o kojima govore su vrlo neodređeni i ne zna se o čemu je konkretno riječ. Sve je jako generalno i neodređeno.
  4. Na način kako je izrečeno, čini se da se sve radi samo zbog EU. Iz dosadašnje prakse je jasno da se HDZ i dalje namjerava jako oslanjati na fosilni plin, kojega oni nazivaju “prirodnim”.

 

Socijaldemokratska partija

Što se SDP-a tiče, njihov program je izrazito štur po pitanju klimstakih politika. Najave klimatskih politika koje nalazimo u tom programu su tek neznatno određenije u odnosu na njihove glavne političke suparnike, osobito u pogledu energetike. Pozitivna je najava uspostave indeksa razvijenosti, temeljenog na nizu parametara koji određuju kvalitetu života, a ne samo ekonomske pokazatelje.

Iz programa:

Predlažemo i daljnje poboljšanje (…) podršku i aktivnu suradnju s organizacijama civilnog društva – posebno s onima (…) koje se bave klimatskim promjenama.

Sudjelovanjem u globalnim radnim tijelima doprinijet će i razvoju politika usmjerenih na prepoznavanje i ublažavanje posljedica klimatskih promjena i pandemijskih opasnosti. Osigurat ćemo i kontinuitet sudjelovanja u međunarodnim organizacijama na važnim temama poput klimatskih promjena.

Kako bi se postigao realniji i pravedniji indeks razvijenosti, potrebno je napraviti detaljnu analizu i uvrstiti dodatne pokazatelje u izračun poput: nagiba i broja kilometara nerazvrstanih cesta, teških uvjeta gospodarenja u brdovitim područjima, izloženosti prirodnim nepogodama uslijed klimatskih promjena, izgrađenosti komunalne, kulturne i sportske infrastrukture te broja zaposlenih osoba.

Također, u nestabilnom okruženju energetskih tržišta i klimatskih promjena treba naglasiti korištenje domaćih obnovljivih izvora energije radi osiguravanja energetske sigurnosti.

Treba povećati iskoristivost financijskih sredstava za prilagodbu klimatskim promjenama i ulagati u obnovljive izvore energije poput geotermalnih izvora i bioplinskih postrojenja radi ostvarenja energetske samodostatnosti. Važno je i uspostaviti trajni nadzor nad poljoprivrednim zemljištem radi smanjenja degradacije tla, poticanja ekološke proizvodnje i očuvanja prirodnih resursa.

SDP-ove mjere suočavanja s klimatskim promjenama se oslanjaju na tehnološkim inovacijama, tzv. zelenim tehnologijama, što je, kako smo puno obrazlagali, problematično jer se temelji na pretjeranoj simplifikaciji klimatskih promjena njihovim svođenjem na tehnički problem. Ipak, oni dosta govore o prometnim politikama, održivom turizmu, zelenoj javnoj nabavi, radno-pravnim aspektima, a problematiziraju i energetsko siromaštvo i slično.

 

Možemo!

Nakon početnog razočaranja uzrokovanog objavom tzv. „13 hrabrih poteza“, u kojima su potpuno izostale klimatske politike, moramo reći da nas je program platforme Možemo! ipak ugodno razuvjerio. Klimatske politike, kojima oni odgovaraju na klimatske promjene kao „jedan od najvećih izazova današnjice“ su tu vrlo zastupljene i razrađene. Nakon proučavanja programa, možemo reći da je ova platforma opravdala svoju identitetsku odrednicu zelene ljevice.

Iz programa:

Mi smo zelena ljevica koja nudi viziju Hrvatske kao zemlje dobrog života u kojoj država brine za sve svoje građane i štiti ih. Zemlje u kojoj je ekonomija usmjerena na ostvarenje dostojanstvenih plaća i uvjeta rada, energetske i prehrambene samodostatnosti, zelene tranzicije i povezivanja znanja, istraživanja i razvoja s gospodarstvom koje stvara robe i usluge potrebne za suočavanje s najvećim izazovima današnjice poput klimatske krize.

Hrvatska mora postati energetski, prehrambeno i prometno održiva čuvajući pritom jedinstvenu raznovrstnost svojih ekosustava i biološku raznolikost pred izazovima klimatskih promjena. Što prije treba fosilna goriva zamijeniti obnovljivim izvorima energije i ubrzati energetsku tranziciju kako bi u skladu sa zajedničkim ciljevima EU-a smanjila emisije stakleničkih plinova za 55 % do 2030. i postala klimatski neutralna do 2050. Energetska obnova, obnovljivi izvori energije, kružna ekonomija, kvalitetan javni prijevoz i zdrava, lokalno proizvedena hrana prilika su za novi gospodarski zamah, manje troškove života i veću kvalitetu životne sredine.

Naša vizija razvoja gospodarstva temelji se na stvaranju ekonomskog modela prema kojemu nastaju dobra i usluge potrebne za zelenu transformaciju društva i postizanje klimatske neutralnosti, prema kojemu se stvara ekonomska jednakost i raspodjeljuju koristi tako da oni koji žive od rada imaju visoku kvalitetu života uz poželjne i ravnomjerno raspoređene ekonomske i društvene učinke u svim dijelovima Hrvatske.

Smatramo i da je generacijski zadatak zelene transformacije i postizanja klimatske neutralnosti hrvatski new deal koji će omogućiti zelenu reindustrijalizaciju Hrvatske u ključnim strateškim sektorima kako bismo osigurali poželjne društvene učinke gospodarstva.

U svjetlu provedbe Europskog zelenog plana, prilagodbe na klimatske promjene, razvoja otpornosti i zelene transformacije, zaštita okoliša i prirode nije samo pitanje zaštićenih područja, ekosustava i vrsta, nego razvoja turizma, bioekonomije i kružnog gospodarstva.

Strateška područja zelene reindustrijalizacije vidimo naročito u područjima energetike, proizvodnje hrane, razvoja održivog prometa, obnove stambenog fonda, proizvodnje građevnog materijala, razvoja novih materijala temeljenih na prirodnim rješenjima, zdravstva i farmacije, informacijsko-komunikacijskih tehnologija te adaptacijskih mehanizama za klimatske promjene.

Na sreću, geografski položaj Hrvatske i klimatski uvjeti u njoj u velikoj joj mjeri omogućuju korištenje obnovljivih izvora energije, a time i smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima koja su predmet globalne geopolitike. Međutim, Hrvatska nažalost ne koristi potencijal obnovljivih izvora energije. Cilj je naše energetske politike znatno povećati razinu energetske samodostatnosti i sigurnosti, osigurati građankama priuštivu energiju iz obnovljivih izvora energije i omogućiti im da ulažu u obnovljive izvore energije te istodobno smanjiti emisije stakleničkih plinova.

Podrška gospodarstvu očitovat će se ponajprije u aktivnoj industrijskoj politici usmjerenoj prema ciljevima zelene reindustrijalizacije i postizanja klimatske neutralnosti uz definiranje dugoročnih razvojnih i gospodarskih ciljeva što će gospodarstvenicama omogućiti planiranje razvoja i investicija.

Hrvatsko društvo u 21. stoljeću treba poljoprivredu i ribarstvo koji će biti otporni na klimatske promjene i nositelji potrebnih promjena u tome kako proizvodimo hranu, otkud nam hrana dolazi i kako se od poljoprivrede živi.

Poticanjem javnog prijevoza i elektrifikacije prometa, podrškom pri zamjeni neadekvatnih izvora grijanja u kućanstvima, podrškom kućanstvima u energetskom siromaštvu i konačnim uvođenjem reda u sustav gospodarenja otpadom u Hrvatskoj sustavno ćemo smanjivati emisije lebdećih čestica i stakleničkih plinova. Poticat ćemo ciljanu regulaciju lokalne klime unapređenjem urbanističkih strategija i primjenom rješenja temeljenih na prirodi, kao što su sadnja stabala uz prometnice, zelenih krovova i zidova te uspostava urbanih šuma.

Dugoročno ćemo raditi na prelasku s dominantnog sustava upravljanja vodnim tokovima kanaliziranjem, koje smanjuje bioraznolikost i retencijski kapacitet, prema naplavnim sustavima i renatularizaciji koji bolje mogu odgovoriti na izazove klimatskih promjena i velikih fluktuacija između sušnih i kišnih razdoblja. Podizat ćemo svijesti građana o zaštiti voda u krškim područjima od otpada i septičkih jama. Tijekom perioda suše i potencijalnih nestašica poticat ćemo racionalno korištenje vode i ukidanje prakse prioritiziranja turističkih sadržaja poput golf terena ili bazena naspram potreba stanovnika i potreba lokalne poljoprivrede.

(…) ali šumama je potrebno savjesno upravljati u skladu s načelima zaštite, pošumljavanja, zelene ekonomije i posebice ususret izazovima koje donose klimatske promjene. Uvest ćemo multidisciplinarni pristup zaštiti i gospodarenju šumama (…) i druge prijetnje koje su u porastu zbog klimatskih promjena.

(…) turističkim odredištima osigurati podršku u provedbi transformacija koje će ih učiniti otpornijima na posljedice klimatskih promjena (…)

Osuvremenit ćemo protokole zaštite na radu uzimajući u obzir posljedice klimatskih promjena kao što je primjerice rad na visokim temperaturama.

Zelene odgojno-obrazovne ustanove

Profesionalni razvoj akademskog osoblja usmjeravat ćemo na podizanje svijesti o klimatskoj krizi i naporima da se ona umanji te financiranje znanstvenih i stručnih projekata usmjerenih na različite dimenzije klimatskih promjena.

Ulagat ćemo u širenje javnog vlasništva nad koridorima predviđenim za izgradnju zelene infrastrukture i zelenih površina, parkova i igrališta te objekata javne namjene (…) Ovakvim savjesnim djelovanjem prema općim i javnim dobrima gradit ćemo temelje pravednog društva, društva koje ima povjerenje u institucije i zajednicu koja je otporna na klimatske promjene.

Stavit ćemo naglasak na klimatsku i energetsku otpornost, uvažavajući prostorne i ambijentalne kvalitete pojedinih sredina. Pokrenut ćemo proces izrade prostornih standarda i normativa za sve tipove javnih i zelenih prostora te procedura koje uključuju participaciju građana. Donijet ćemo zasebne smjernice za ruralne sredine, prilagođene klimatskim i tradicijsko-kulturnim obilježjima svake regije.

Poglavlje: Ravnopravnost, ljudska sigurnost i otpornost na klimatske promjene

Shvaćajući da ugroze za sigurnost građanki i građana u budućnosti u većoj mjeri dolaze od klimatskih promjena i prirodnih nepogoda, smatramo da je nužno okrenuti se drugačijem promišljanju koncepta sigurnosti koje sigurnost ne percipira kao djelovanje represivnog aparata već shvaćanju da se sigurnost, ali i zdravlje ljudi, osigurava kroz sinergijsko djelovanje institucija, izgradnju društvene i infrastrukturne otpornosti, sustava civilne zaštite i solidarnog doprinosa građana i građanki. Na istim ovim temeljima gradit ćemo i našu aktivnu vanjsku politiku: partnerstvima za jačanje ljudskih prava i klimatske pravde, mirovnom diplomacijom, razvojnom suradnjom te podrškom zemljama susjedstva.

Međunarodni angažman oko izgradnje mira te ulaganje u društvene institucije i infrastrukturu manje razvijenih zemalja temeljni su preduvjeti koje valja zadovoljiti kako bi ta društva bila stabilnija, otpornija na posljedice klimatskih promjena te kako bi njihovi građani stekli veću egzistencijalnu i ekonomsku sigurnost. Stoga ćemo samostalno, i u sklopu EU-a, intenzivnije raditi na diplomaciji za mir, politici međunarodne razvojne suradnje i izgradnje otpornosti te na međunarodnoj pomoći u slučaju prirodnih katastrofa.

Poglavlje 4.4 Pravedna prilagodba i otpornost na klimatske promjene.

Ukratko, suočavanje s klimatskim promjenama zahtijeva tehnološke i društvene inovacije. U skladu s time, program platforme Možemo! u cjelini prožet klimatskim promjenama, koje se horizontalno provlače kroz sve politike.

 

Most

Most je dobro poznat kao stranka čiji mnogi članovi njeguju poricanje znanosti na različitim područjima. Time se čak i naveliko hvale, stalno spominjući kako su oni ti koji su se “odlučno pobunili protiv suludih COVID mjera”. Kod njih se klimatske promjene spominju tek u tragovima, te za otkrivanje klimatskih politika treba upotrijebiti i malo mašte. Zato ovdje pomalo iznenađuje najava uvrštenja prava okoliša u kaznenu legislativu, no to je u okviru njihovog općeg pseudoantiglobalizma. Usput najavljuju otvaranje novih plinskih elektrana.

Iz programa:

Predloženim izmjenama i dopunama Kaznenog zakona osigurat će se kontinuitet i međusobno usklađivanje ciljeva Republike Hrvatske, odnosno njezinih strateških interesa u zaštiti okoliša i davanja što učinkovitijih odgovora na klimatske promjene uvođenjem odredbe koja ima za cilj zaštititi okoliš kao pravno dobro, i to tako da obuhvaća, za potrebe primjene bića kaznenog djela ekocida – zemlju, njenu biosferu, kriosferu, litosferu, hidrosferu i atmosferu, kao i svemir. Ovakvom se odredbom slijedi i Rezolucija Europskog parlamenta od 19. svibnja 2021. o učincima klimatskih promjena na ljudska prava i ulozi boraca za zaštitu okoliša u vezi s tim pitanjem (2020/2134(INI)) kao i prijedlog Nezavisnog međunarodnog panela stručnjaka.

bolje upravljanje poljoprivrednim zemljištem, vodama, šumama, bioraznolikosti i obnovljivim izvorima energije. Cilj izgradnje ovih inovativnih termoelektrana i proširenja kapaciteta/revitalizacije postojećih hidroakumulacijskih postrojenja jest osiguranje rezervnog kapaciteta za pokrivanje vršnih opterećenja i kompenzaciju fluktuacija u proizvodnji iz obnovljivih izvora.

Poticat ćemo izgradnju novih plinskih elektrana visoke učinkovitosti, što se može postići s TE Rijeka i to na način implementacije nove tehnologije miješanja plina i vodika. Ova inovacija ne samo da će omogućiti smanjenje emisija CO2, već će i osigurati veću fleksibilnost i efikasnost u proizvodnji energije.

Inače, na jednom od sučeljavanja smo od jednog člana mladeži Mosta saznali da “susrećemo se s klimatskim promjenama”. Iako nije pojasnio gdje se oni to susreću s njima, oni govore o energetskim planovima, koji se svode na hidroelektrane, ali i geotermalnu energiju u Panonskoj nizini. No, tu je i plin…

 

Domovinski pokret

Domovinski pokret je još jedna stranka koja je vrlo aktivna u poricanju znanstvenih činjenica, o čemu smo već i mi pisali. Oni tvrde da „Hrvatska ne utječe na globalne trendove“, dodajući da „ih može provedbom suverenističke gospodarske politike, bolje iskoristiti za vlastiti razvoj“, usput se, kao pravovjerni i višestruko dokazani poricatelji znanstvenih činjenica, ograđujući „ako postoje, umanjiti njihove negativne efekte.“

Iz programa:

Doprinos Hrvatske ublažavanju i prilagodbi na klimatske promjene je održiva proizvodnja i potrošnja lokalne hrane.

Potrebno je: pomiriti specifičnosti hrvatskog gospodarstva s ciljevima održivog razvoja UN-a i Zelenog plana EU; reindustrijalizacija umjesto deindustrijalizacije, ali uz najveću razinu zaštite okoliša; odrediti i zaštititi strateške sektore hrvatskog gospodarstva (poljoprivreda, ribarstvo, prehrambeno prerađivačka industrija, drvna industrija, prometna infrastruktura, itd.); Hrvatska ne utječe na globalne trendove, ali ih može provedbom suverenističke gospodarske politike, bolje iskoristiti za vlastiti razvoj, odnosno, ako postoje, umanjiti njihove negativne efekte.

Danas su na snazi brojne međunarodne strategije i protokoli kojima se pokušava umanjiti utjecaj klimatskih promjena tj. zaštititi i ojačati prirodne sustave poput šuma i mora. Na žalost, provedbe su uglavnom deklarativnog karaktera, posve neučinkovite. Jedna od zemalja koja ne mari previše za sadržaje potpisanih dokumenata je i Hrvatska.

Na jednom od sučeljavanja smo od jednog njihovog člana čuli i da oni ne razmišljaju baš puno o klimatskim promjenama, nakon čega je govorio o mjerama obrane od tuče. To je uglavnom sve što oni smatraju klimatskim politikama. Izgleda da se nisu imali potrebe informirati o razlici vremena i klime. Poučio nas je on i da je “ekologija ono čime se bave kemičari i biolozi, dok je politička ekologija ono čime se bavi Tomašević”. Zatim je nešto govorio o tome kako aktualna gradska vlast Zagreba treba pokupiti stabla koja od srpnja prošle godine leže na Dubravkinom putu.

Zatim je manifestno uskliknuo “nema ozbiljne energetike bez fosilnih goriva!” i poručio da se DP protivi “energetskoj ideologizaciji”, što god to značilo.

Sve materijale snimila Maja Bota, Greenpeace

 

 

 

Photo: Maja Bota

Političkim strankama

Apel političkim strankama za unošenje klimatskih politika u svoje programe

Prošle su pune četiri godine od našeg javnog istupa, kad smo objavili Apel za sustavnu klimatsku akciju.[1] Konstatiramo da je ukupni politički odgovor neadekvatan ozbiljnosti i sveobuhvatnosti klimatske krize. Štoviše, on je razočaravajuć i vodi u krajnji gubitak perspektive, što se osobito odnosi na mlade i nadolazeće generacije, do kojih nam je svima najviše stalo.

Naime, razina ugljikovog dioksida u atmosferi i oceanima i dalje raste,[2],[3] što je najobjektivniji indikator neuspjeha klimatskih politika na globalnoj razini. Globalni klimatski pregovori su, nažalost, izuzetno neučinkoviti te do sada nisu doveli do značajnijih pozitivnih pomaka, koji bi se očitovali prvo u obuzdavanju, a zatim i konačnom zaustavljanju emisija stakleničkih plinova. Sve je jasnije da se naš planetarni ekosustav bliži točki prijeloma. No, iako se prostor djelovanja jako sužen, još uvijek nije potpuno zatvoren. Drugim riječima, čovječanstvo još uvijek može spriječiti slom globalnog klimatskog sustava.

U svoj njenoj zastrašujućoj realnosti, klimatska kriza je test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva. Pritom treba stalno ponavljati činjenicu da svaka zemlja, bez obzira na njenu veličinu ili geopolitički utjecaj, doprinosi ukupnim globalnim emisijama ugljikovog dioksida i ostalih stakleničkih plinova. Stoga zahtjev za zajedničkim djelovanjem isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja, prema tome i Hrvatske.

Sredozemlje je prepoznato kao jedna od globalnih “vrućih točaka” u smislu klimatskih promjena.[4] S obzirom na to da je geografski smještena u bazenu Sredozemlja i njegovoj neposrednoj blizini, Hrvatska je vrlo izložena i ranjiva. Doista, posljedice klimatske krize su sve očitije, i to ne samo u Republici Hrvatskoj nego i na području cijele Europe. Sve je veća učestalost i intenzitet ekstremnih meteoroloških događaja. U ljetnim mjesecima se izmjenjuju sve brojniji i intenzivniji, često dugotrajni toplinski valovi, koji pojačavaju suše, istovremeno povećavajući i vjerojatnost za pojavu obilnih oborina te nastanka razornih oluja. Sve to dovodi do znatnih materijalnih šteta, kako neposrednih, tako i posrednih. U zadnjih nekoliko godina višekratno smo svjedočili mnogim takvim situacijama, a zbog zaoštravanja klimatskih promjena, projekcije nisu optimistične.

Stoga smo odlučili ponovo istupiti, ovoga puta u godini koja nam donosi europske, parlamentarne i predsjedničke izbore, nakon kojih uskoro slijede i lokalni izbori. Zahtijevamo najozbiljniji iskorak svih relevantnih političkih aktera u smislu ublažavanja, prilagodbe i jačanja otpornosti prema klimatskim promjenama. No, svemu tome treba prethoditi izgradnja pune svijesti o ozbiljnosti i multidimenzionalnoj naravi klimatske i, općenito, ekološke krize u kojoj se nalazimo i koja se stalno zaoštrava.

U zadnje vrijeme svjedočimo značajnim pritiscima različitih aktera i lobija kojima je izložen Zeleni plan EU. Neposredni uzrok masovnih prosvjeda poljoprivrednika diljem EU je nerazumijevanje dobrobiti koje nam svima donose ambiciozne okolišne politike, no dublji uzrok treba tražiti u nedovoljno kvalitetnoj komunikaciji tih politika, kao i u zlonamjernim aktivnostima interesnih lobija, politički artikuliranih kroz djelovanje sve jačih konzervativnih snaga u cjelokupnom političkom spektru. S druge strane, agresija Rusije na Ukrajinu je uzrokovala velike poremećaje na polju energetike EU, što se prelijeva i na globalnu razinu. Osim toga, sve veća nesigurnost, uzrokovana produbljivanjem nejednakosti, revitalizacijom kolonijalnih praksi i odnosa, te gubitkom okolišne podloge zbog zaoštravanja klimatske krize, dovodi do sve intenzivnijih migracija stanovništva. Sve su to procesi koje moramo dubinski razumijeti, kako bismo zajednički izgradili istinski održivu budućnost u kojoj svi mogu ostvariti sve svoje potencijale u okvirima načela slobodnog djelovanja.

Inzistiramo na razvoju i implementaciji efikasnih klimatskih politika, koje uvažavaju načela ekološke pravednosti, koje se temelje na solidarnosti i globalnom razumijevanju te koje nikoga ne zapostavljaju, nego uvažavaju dugoročne potrebe svakog pojedinca i svake zajednice.

Inzistiramo na klimatskim politikama koje će biti usmjerene ka održivoj budućnosti, ali svoj oslonac nalaze i u kulturnim specifičnostima, osobito praksama i narativima temeljenima na uzajamnoj skladnosti suživota čovjeka i prirode.

Jasno je da se nalazimo u situaciji koja iziskuje najozbiljniji politički odgovor. On se mora očitovati u ambicioznim, dakle dobro promišljenim, znanstveno utemeljenim, oštro fokusiranim i koherentnim klimatskim politikama, koje se dosljedno provode. Također, te politike se moraju temeljiti na načelima solidarnosti, međusobnog i međusektorskog razumijevanja i uvažavanja te zajedničke, ali diferencirane odgovornosti. Nitko ne smije ostati zapostavljen.

Zato od svih političkih stranaka, koje izlaze na izbore na svim razinama, zahtijevamo unošenje takvih klimatskih politika u svoje programe. Još važnije od toga, od svih aktera na političkoj sceni zahtijevamo dosljedno provođenje tih politika na svim razinama, od lokalne i nacionalne do razine EU, kao i zagovaranje kvalitetnih političkih rješenja na najvišoj, međunarodnoj razini.

Osobito inzistiramo na razvoju sljedećih politika:

  • Ubrzavanje i intenziviranje procesa napuštanja svih vrsta fosilnih goriva, uz njihovu zamjenu s obnovljivim izvorima, ali i drugim aspektima održive energetike. To, konkretno, znači da treba poduzeti sustavne mjere zaustavljanja svih projekata istraživanja, ekstrakcije, prerade i distribucije svih fosilnih goriva, uključujući i fosilni (tzv. prirodni) plin. Razvoj održive energetike se posebno odnosi na suzbijanje energetskog siromaštva u svim dijelovima RH, kao i sveobuhvatne racionalizacije potrošnje energije. Osim toga, treba osigurati da koraci poduzeti u okviru implementacije ove politike u RH i inozemstvu minimaliziraju štetu ekosustavima, dostupnosti hrane i vode te ljudskom zdravlju, koliko god je to moguće. Pritom je važno da implementacija tih politika ne smije dovesti do gubitka posla i drugih negativnih socijalnih konzekvenci.
    Indikator učinkovitosti tih mjera su emisije stakleničkih plinova, a posebno ugljikovog dioksida, u smislu da tek kontinuirano smanjenje emisija znači da su politike postigle svoj cilj.
  • Sustavno praćenje klimatskih promjena te bilježenje šteta od njihovih direktnih i indirektnih posljedica, u lokalnom, regionalnom i globalnom kontekstu. Na temelju toga, potrebno je provesti detaljnu procjenu i projekciju šteta od klimatskih promjena, prema kategorijama, naročito uzimajući u obzir prirodne katastrofe.
  • Identifikacija intenzivnih izvora emisija stakleničkih plinova te njihovo uklanjanje ili transformacija.
  • Poticanje lokalne proizvodnje i distribucije dobara te niskougljičnih zanimanja i životnih stilova, uz razvoj prateće infrastrukture, što uključuje i održiv, niskougljični transport, koji u perspektivi ne doprinosi emisijama stakleničkih plinova. Iako se ovo odnosi na sve kategorije roba i dobara, posebno ističemo cijeli sustav opskrbe hranom, uključujući i problem bacanja hrane.
  • Razvoj i implementacija adaptivnih poljoprivrednih politika koje prate i prilagođavaju se trendovima promjena klime i bioraznolikosti. Vażna komponenta tih politika mora biti očuvanje i obnova divljine.
  • Uvođenje ekološkog doprinosa u svim granama gospodarstva, koji se temelji na analizi okolišnog utjecaja specifičnog proizvoda, robe ili usluge.
  • Uvođenje indeksa blagostanja, kao indikatora ukupnog razvoja, na tragu indeksa HDI (human development index) i GPI (global peace index). Za razliku od BDP-a, koji je u svojoj srži mjera protoka novca i gomilanja profita, taj indeks blagostanja bi uzimao u obzir indikatore: zdravlja, obrazovanja, stanovanja, kvalitete okoliša, zaposlenosti i slobodnog vremena, sposobnosti podmirivanja troškova života, jednakost, uključivost i demokratski angažman, koji zajedno čine prave pokazatelje razvijenosti i kvalitete života građana.
  • Identifikacija trenutnih i projekcija budućih (kratkoročnih i dugoročnih) geostrateških i geopolitičkih poremećaja uzrokovanih napretkom i produbljavanjem klimatske krize. U lokalnom i regionalnom kontekstu, to se osobito odnosi na migracije stanovništva, koje su danas djelomično uzrokovane degradacijom okoliša, a u budućnosti se očekuje intenziviranje tog doprinosa. U skladu s time, treba donijeti kvalitetne migracijske politike, temeljene na solidarnosti i međusobnom razumijevanju.
  • Donošenje cjelovitog legislativnog okvira zaštite okoliša i klime, koji uz prava i obveze propisuje i osigurava načine sustavnog praćenja, provedbe i sankcije. Naime, danas se priroda i okoliš u zakonodavstvu promatraju kao pružatelji usluga i dobrobiti za čovjeka. Kontekst okolišne krize, koja se naročito očituje kroz klimatsku krizu i krizu bioraznolikosti, nameće potrebu za pravnom transformacijom prirode i okoliša iz objekta u subjekt. Kontekst okolišne krize, koja se naročito očituje kroz klimatsku krizu i krizu bioraznolikosti, nameće potrebu za pravnom transformacijom odnosa društva i prirode.
  • Obnova degradiranih prirodnih staništa i očuvanje onih staništa koja su održana u dobrom stanju, te njihovo sustavno praćenje. To se odnosi na sve tipove morskih,[5] kopnenih i podzemnih ekosustava te rijeka, močvara i jezera.
  • Očuvanje prirodnih rezervi i resursa pitke vode, koji moraju ostati javno dobro od općeg interesa. Treba spriječiti svaki pokušaj privatizacije izvora i prirodnih rezervoara pitke vode.
  • Prepoznavanje, razvoj i implementacija mjera ublažavanja cijelog spektra zdravstvenih implikacija klimatskih promjena. U skladu s time, potrebno je jačanje kapaciteta javnozdravstvenog sustava, te razvoja i implementacije integriranih klimatsko-zdravstvenih politika.
  • Razvoj i implementacija učinkovitih ekoloških kurikuluma, u kojima se vodi računa o dinamici trendova klimatske krize i drugih aspekata ekološke krize. Pritom posebno treba voditi računa o realnim brigama mladih generacija te prema tome kreirati relevantne programe.
  • Sustavna i intenzivna potpora ambicioznim znanstvenim istraživanjima, u svim znanstvenim poljima i disciplinama, usmjerenim prema odgovorima na klimatsku krizu i krizu bioraznolikosti. To uključuje i obavezu razvoja temeljnih ili primijenjivih rješenja, koja doprinose ublažavanju, prilagodbi i otpornosti na klimatske promjene.

U globalnim razmjerima, Hrvatska je mala zemlja, ali i ona, kao dio Globalnog sjevera, snosi dio odgovornosti za klimatsku i ekološku krizu. Te odgovornosti moramo na svim razinama biti svjesni i moramo razviti niz mjera kako bismo smanjili svoj negativni doprinos.

No, sama činjenica malenosti naše zemlje se može promatrati i kao velika prednost. Lakše je mijenjati male nego velike sustave, a uspješni primjeri malih zemalja mogu biti odličan primjer i poticaj ostalima.

Također, s obzirom na svoj geografski položaj, raznolikost i ostale pozitivne parametre, Hrvatska može biti i regionalni vođa pozitivnih promjena.

Kako bismo to postigli, potrebna nam je visoka razina političke odgovornosti, odlučnosti i međusektorske suradnje.

Unatoč svemu, uvjereni smo da mi to imamo.

 

Inicijativa Znanstvenici za klimu – Hrvatska

Zagreb, 21. ožujka 2024.

 

 

 

[1] Apel za sustavnu klimatsku akciju: https://www.znanost-klima.org/klimatske-i-okolisne-politike/apel/

[2] IPCC, 6. izvješće: https://www.ipcc.ch/assessment-report/ar6/

[3] European Environmental Agency, European Climate Risk Assessment, https://www.eea.europa.eu/publications/european-climate-risk-assessment

[4] Union for Mediterranean, 1st Report „Climate and environmental change in the Mediterranean basin“, https://www.medecc.org/wp-content/uploads/2021/05/MedECC_MAR1_SPM_ENG.pdf

[5] Zaključci IV. znanstveno-stručnog skupa “Prilagodbe na klimatske promjene i očuvanje morskih ekosustava Jadranskog mora”, https://www.znanost-klima.org/zakljucci-znanstveno-strucnog-skupa-prilagodbe-na-klimatske-promjene-i-ocuvanje-morskih-ekosustava-jadranskog-mora/

 

Nakon dugotrajne i neizvjesne rasprave, koja se protegla na dvije godine, 27. veljače 2024. Parlament EU je izlasao Zakon o obnovi prirode. Taj zakon donosi niz ciljeva i mjera, koje je potrebno provesti kako bi se u svim zemljama članicama EU obnovila degradirana staništa, a sve u kontekstu klimatske krize i krize bioraznolikosti.

Konkretno, kako bi postigli ciljevi EU-a, države članice moraju do 2030. obnoviti najmanje 30% staništa obuhvaćenih novim zakonom, s povećanjem na 60 % do 2040., a 90% do 2050. To se odnosi na sve tipove staništa, od šuma, travnjaka i močvara do rijeka, jezera i koraljnih grebena.  U kontekstu Zakona, obnova staništa znači njihovo prevođenje iz lošeg u dobro stanje, prema kriterijima temeljenima na biologiji i ekologiji. Pritom se u razdoblju do 2030. prednost daje područjima Natura 2000. Jednom kada se postigne dobro stanje, zemlje EU-a osigurat će da se stanje područja značajno ne pogoršava. Države članice također će morati usvojiti nacionalne planove obnove u kojima će detaljno biti navedeno kako namjeravaju postići te ciljeve.

Podsjetimo se, u inicijalnoj fazi donošenja Zakona, stanje 81 % staništa na području EU je ocijenjeno kao loše, a populacije trećine vrsta pčela i leptira su u opadanju. S ekonomske strane, upozioreno je da 1 € uložen u obnovu prirode rezultira s 4 do čak 38 € dodane vrijednosti. Zato su u prijedlogu Zakona zacrtani sljedeći specifični ciljevi:

  • močvare, šume, travnjaci, rijeke i jezera, vrištine i šipražje, stjenovita staništa i dine – u velikim razmjerima poboljšati i ponovo uspostaviti bioraznolika staništa te oporaviti populacije vrsta poboljšanjem i povećanjem njihovih staništa;
  • kukci oprašivači – preokrenuti pad populacija do 2030. godine i ostvariti trend povećanja njihove populacije, uz njihov redovit monitoring;
  • šume – postići rastući trend za stojeće i ležeće mrtvo drvo, šume različite starosti, povezanost šuma, brojnost običnih šumskih ptica i povećanje zaliha organskog ugljika;
  • urbani ekosustavi – zaustaviti neto gubitke zelenih urbanih površina do 2030., uz povećanje ukupne površine pokrivene zelenim urbanim površinama do 2040. i 2050.;
  • poljoprivredni ekosustavi – povećati brojnost leptira na travnjacima i ptica na farmama, zalihe organskog ugljika u mineralnim tlima usjeva i udio poljoprivrednog zemljišta s krajobraznim značajkama visoke raznolikosti. Treba obnoviti i isušena tresetišta;
  • morski ekosustavi – obnoviti morska staništa kao što su dna pokrivena morskom travom ili sedimentom, obnoviti staništa ikoničnih morskih vrsta kao što su dupini i pliskavice, morski psi i morske ptice;
  • riječna povezanost – prepoznati i ukloniti prepreke koje sprječavaju povezanost površinskih voda, tako da se najmanje 25 000 km rijeka vrati u stanje slobodnog protoka do 2030.

Što se šumskih ekosustava tiče, Zakon predviđa sadnju dodatne tri milijarde stabala. Države članice također će morati obnoviti najmanje 25 000 km rijeka u rijeke koje slobodno teku i osigurati da nema neto gubitka ukupne nacionalne površine urbanih zelenih površina i pokrova urbanog drveća.

No, donošenje Zakona nije prošlo glatko. Ono je bilo popraćeno masovnim prosvjedima poljoprivrednika i ribara, koji su osobito kulminirali u zadnjih nekoliko tjedana diljem EU. Tome je značajno doprinjela Europska pučka stranka (EPP), koja je, uglavnom širenjem dezinformacija, populistički iskoristila inicijalno nezadovoljstvo poljoprivrednika i njihovo nepotpuno razumijevanje benefita od obnove prirodnih staništa.

Kako bi poboljšale biološku raznolikost u poljoprivrednim ekosustavima, zemlje EU-a morat će napredovati u dva od sljedeća tri pokazatelja: indeks leptira na travnjacima; udio poljoprivrednog zemljišta s izrazito raznolikim krajobraznim značajkama; zaliha organskog ugljika u mineralnom tlu usjeva. Također se moraju poduzeti mjere za povećanje indeksa običnih ptica na poljoprivrednom zemljištu jer su ptice dobri pokazatelji ukupnog stanja bioraznolikosti.

S obzirom na to da je obnavljanje isušenih tresetišta jedan od najisplativijih načina za smanjenje emisija u poljoprivrednom sektoru, zemlje EU moraju obnoviti najmanje 30 % isušenih tresetišta do 2030. (najmanje četvrtina će se obnoviti i ponovo pretvoriti u močvare), 40 % do 2040. i 50 % do 2050. (pri čemu će se najmanje jedna trećina ponovno pretvoriti u močvare). Pretvaranje u močvare ostat će dobrovoljno za poljoprivrednike i privatne zemljoposjednike.

Zakon predviđa i mjeru tzv. “kočnice u slučaju ugroze”, tako da se ciljevi za poljoprivredne ekosustave mogu suspendirati u iznimnim okolnostima ako ozbiljno smanjuju zemljište potrebno za proizvodnju dovoljne količine hrane za potrošnju u EU.

Time je EP uvažio i barem dio zahtjeva poljoprivrednika, iako treba konstatirati da ima još puno prostora za dijalog i daljnja unapređenja, prema načelu da nitko ne smije ostati zapostavljan.

Zato pozdravljamo ovu odluku EP-a, koji nije pokleknuo pritiscima i, izglasavanjem Zakona o obnovi prirode, omogućio proliferaciju Europskog zelenog plana i važećih direktiva o bioraznolikosti.

Ovogodišnji UN-ovi klimatski pregovori (Conference of Parties ili, skraćeno, COP), 28. po redu, provode se u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Da, klimatski pregovori se provode u zemlji čija se ekonomija uglavnom oslanja na ekstrakciju nafte i njenu distribuciju po cijelom svijetu. Zvuči kao šala, ali jako loša, ona koja uspijeva izmamiti smijeh samo one koji su je smislili. I da, COP28 se provodi u Dubaiu, planetarnoj prijestolnici razmetanja i pokazivanja koliki se višak novca proizvodi gospodarenjem fosilnim gorivima.

I to nije sve!

Predsjednik konferencije COP28 u Dubaiju sultan Ahmed Al Jaber ujedno je i izvršni direktor državne naftne tvrtke Ujedinjenih Arapskih Emirata. Sad ta nevesela šala uzrokuje teške kontuzije, signalizirajući ozbiljnu opasnost od nadolazećeg izumiranja. Možda je upravo on taj kojega, u dobrom društvu sklonih mu bjelosvjetskih moćnika, ta šala odlično zabavlja. Možda će vlade UAE, kako bi šaljivi efekt bio još jači, narediti naftnim tvrtkama da za vrijeme trajanja konferencije prestanu s toksičnom praksom spaljivanja otpadnog plina na naftnim poljima, što su neučinkovito zabranili još prije 20 godina. Ako ne, onda će međunarodni uglednici koji lete na Cop28 privatnim avionima uživati u nesvakidašnjem pogledu na baklje naftnih polja, baklje koje spaljuju budućnost nadolazećih generacija.

Kažu da je glavni cilj konferencije COP28 uspostavljanje ambicioznih politika na globalnoj razini za promicanje brzog ublažavanja klimatskih promjena. Također kažu i da je svijest i odgovornost uspostavljena na klimatskoj konferenciji jedna od njezinih najvažnijih svrha. Konkretno, očekuje se da će strane na COP28 potpisati dokument koji bi trebao uspostaviti mjerni instrument kojim se mjeri kako svijet napreduje u smanjenju emisija u skladu s ciljem Pariškog sporazuma o ograničavanju zagrijavanja na +1,5 °C. Zemlje će se zatim morati dogovoriti o putovima za stavljanje emisija pod kontrolu. Prema izvješću UN-a objavljenom ovog mjeseca, svijet ide prema porastu temperature između +2,5 i +2,9 °C i mora poduzeti hitne mjere. Nadalje, zemlje bi trebale odlučiti da će se konačno riješiti fosilnih goriva te odrediti rok u kojem će to učiniti. Važan dio pregovora će se odnositi i na stavljanje emisija drugih stakleničkih plinova pod kontrolu.

Pregovarači će se također morati dogovoriti o tome kako se u to uklapaju tehnologije za smanjenje emisija te one koje hvataju i pohranjuju suvišan CO2. na prošlogodišnjem COP-u je postignut dogovor o uspostavljanju fonda za pomoć zemljama u razvoju u borbi s razaranjima uzrokovanim klimatskim promjenama, a na ovom COP-u bi trebalo vidjeti kako će taj fond biti napunjen novcem. Na kraju, očekuje se pritisak na bogate zemlje da ispune postojeća obećanja o pomoći siromašnijim zemljama da se prilagode klimatskim promjenama, uključujući obvezu preuzetu na COP26 u Glasgowu da će potrošiti 40 milijardi dolara godišnje na financiranje prilagodbe do 2025.

Dakle, kao i uvijek, puno je toga na dnevnom redu, a, s obzirom na okolnosti, kao i geografski/geopolitički kontekst, očekujemo vrlo slabašne ishode. Očekujemo, kao što je Greta Thunberg najpreciznije rekla, veliki “bla bla bla”. Ali tko zna… Kažu da nada umire zadnja pa se možda i iznenadimo. U svakom slučaju, do polovice prosinca ćemo znati.

A dok traju i ovi pregovori, udio ugljikovog dioksida u atmosferi i dalje raste i to je jedino bitno, to je najizravniji pokazatelj uspješnosti pregovora, kao i politika koje bi trebale proizaći iz njih. Konkretno, prema podacima NOAA, 28. studenog ove godine je izmjeren udio CO2 u atmosferi od 420,59 ppm. U odnosu na isti datum 2022., kad je taj udio iznosio 417,31 ppm, to je porast od 3,28 ppm (ili relativno 0,79 %). U apsolutnom smislu, to znači da smo u zadnjih godinu dana u atmosferu upumpali dodatnih 6,99 milijardi tona CO2. Imajmo na umu da smo to učinili unatoč svim pregovorima, unatoč svim instaliranim obnovljivim energetskim kapacitetima, unatoč svom nakupljenom znanju i znanstvenim činjenicama i unatoč svim upozorenjima i apelima koja znanstvenici kontinuirano šalju.

Za početak ćemo uživati u sajmišnom prvom tjednu COP-a u Dubaiu, onome u kojem vođe zemalja ispaljuju salve velikih riječi i blistavih obećanja, nakon čega, kad se povuku premijeri i za njima glavnina novinara, ostavljajući za sobom predstavnike ministarstava, slijedi glavni dio pregovora.