Autorica: Željka Babić.
Ja sam s Lošinja. Poznajem nevere.
Imam razna iskustva na barci, trajektima, brodovima i na kopnu.
Valjao me svaki vjetar moga kraja.
Veslala sam jednom natrag u valu na olujnom jugu. Ruke su nakon svega imale krvave žuljeve, ali stigli smo na sigurno. Nisam se bojala.
Zatekla nas je oluja na moru jer je otkazao Thomos 4. Imala sam 16 godina i znala sam taj vjetar pa se nisam bojala.
Znala sam što treba, znala sam kako okrenuti barku, uskladiti nalete juga i zaveslaje; kojim putem ići za najmanji rizik.
Kad je moja prva beba imala dva mjeseca toliko sam bila željna mora, slobode pokreta i osvježenja od zavoja, gaza, natečenih grudi i neprospavanih noći da sam skočila u olujnu buru, bez imalo straha.
Moje more, znam s njim.
To je bilo kad su oni Česi poginuli na neadekvatnim brodićima. I mene je skoro ubilo more. Tada sam dodatno naučila koja je to sila.
Počelo me nabijati o stijene.
Ipak, jer znam s našim morem i znala sam dno mora, iz njega sam rasla, spasila sam se. Pribrano sam skovala plan dok su me valovi bacali na grote i onda usisavali deset metara u more da me bace opet sa jačim zamahom na oštre stijene. U jednom trenu sam se pitala je ti to to. Hoću li poginuti na Kadinu, plaži svog djetinjstva.
Čekala sam da me opet usuče val, svom silom se bacila lijevo, kao dupin, pred mul, svjesna da imam jednu šansu, odrazila se o dno i skočila uz pomoć sile mora na beton.
Četveronoške. Još imam ožiljke od tog nepoštivanja mora.
Ni nakon toga se nisam počela bojati mora, vjetra ni nevere. Samo malo bolje poznajem svoju ljubav, more i valove.
Učeni smo da poštivamo more i kako da se u kojem nevremenu ponašamo – nešto su te učili stariji, a nešto stroga ali pravedna ruka prirode.
Čak i orkanske nevere su savadive, a olujne bure su nekad i ugodne za šetnju ako ih voliš i znaš gdje ići. Detoks uma i tijela. Nisam jednom kao mršavo dijete išla u školu kroz olujnu buru. Ne bojim se ni škure bure.
Nikad me nije bilo strah nevere. Voljela sam ih. Sjedila sam vani da ih upijem. Divna je ta sila prirode, spektakl su ti prizori.
Rasla sam na otoku i naučila se na vjetar, valove i munje i nevere.
Ali oluje srpnja 2023. u Rijeci su mi utjerale strah u kosti. Jer ovo je nešto drugo.
Najjača nevera koju sam iskusila prije ovoga u par je minuta pobacala 7 jedrilica na stijene naše uvale. Mi djeca od svojih 15 godina smo bili vani, zatekla nas je na plaži. Strašno, da, ali ne za ljude. Opasno, ali samo ako si vikend morski vuk pa se napiješ i zaspiš na jedrilici iako je iznad Učke crno.
Išamarani orkanskom burom nismo se bojali nego smo pribrani otrčali pomoći nasukanim ljudima. Ta nevera bila je vjetrić u odnosu na ovo danas. I pijavica je bila gdjekoja…da, bilo je i prije nevera i oluja i pijavica.
Ali to je bilo nešto drugo. Poznavali smo se i poštivali s lokalnim neverinima.
Ove nove oluje su invazivna vrsta. Nepoznata i razorna. Podsjetnik da se ovaj moj kraj promijenio. Podivljao. Oteo skladu ambijenta na koji smo navikli.
Izgubiš povjerenje da poznaješ svoj kraj i prirodu i sigurnost.
Ovo više nije ljetna nevera. Ovo je opasnost po život… Kvarner više nije dobroćudno i bezopasno mjesto gdje si, uz dužno poštovanje prema sili prirode, siguran.
Uzimam si pravo da oko tog gubitka budem jako tužna. Tuga se množi sa sve praznijim podmorjem kojeg 40 godina gledam kroz masku. I svake godine negdje od 2013. sve manje života vidim.
Nekih stvorenjaca se samo sjećam. Nema ih više.
Kad umre netko ili je bolestan, svi će ti dati saučešće i makar protokolano izraziti razumijevanje. Kad ti umire klima i boluje planet, još ti se rugaju jer te boli…
Nije valjda čudo što smo ovako uništili planet – kad ne razumiju ljudi da nam je to i majka i otac i sestra i brat. Izvorište.
Zahvaljujem autorici na dozvoli prenošenja teksta, kao i Dolores Orbanić Biliškov, koja ga je sa mnom podijelila.
