Objave

Svaka metrička tona emitiranog ugljikovog dioksida ima svoju cijenu, i to ne samo ekonomsku ili financijsku, nego i onu koja se plaća ljudskim životima. Čini se da Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost zanemaruje te crne prognoze i u svojim programima prolongira našu ovisnost o fosilnim gorivima.

Mnoge nedavno objavljene znanstvene studije, među kojima ističemo najnoviju, objavljenu u respektabilnom časopisu Nature Communications, autora R. Daniel Bresslera, pokazuju upravo to. Konkretno, prema njegovom računu, svakih 4434 metričkih tona ugljikovog dioksida, dodanih u atmosferu 2020. globalno resultira u jednoj suvišnoj smrti do 2100. Ovako izrečeno, to se ne čini toliko strašno. No, uzimajući u obzir te smrti, društveni trošak ugljika povećan je s 37 na 258 USD po metričkoj toni, što smanjenje emisija čini ekonomski znatno povoljnijim. Isplativije postaje i smanjenje emisija i potpuna dekarbonizacija do 2050. Kako je Bressler istaknuo, rezultat je “prilično velika razlika u smislu predložene klimatske politike”. Ubrzamo li smanjenje emisija umjesto nastavka njihovog neprestanog povećavanja, i preuranjene smrti bi se smanjile s oko 83 milijuna na 9 milijuna do 2100. godine.

Prema tome, to je još jedan u nizu razloga zašto svatko mora doprinjeti smanjenju emisija, a time i dati svoj prilog obuzdavanju klimatskih promjena. U našem Apelu za sustavnu klimatsku akciju ističemo: “Klimatska kriza, u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti, jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva. Dobar početak je proglašenje klimatskog izvanrednog stanja. No, ključno je sustavno djelovanje u skladu s time.

To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja.

To je zahtjev koji podrazumijeva zajedničko, sinergijsko djelovanje svih ljudskih djelatnosti.

Nitko, dakle, nije isključen iz globalnih nastojanja da se klimatska kriza obuzda. Nitko, pa tako ni Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU). Međutim, oni su još jednom iskazali zavidnu razinu nerazumijevanja svih upozorenja znanstvenika i ozbiljnosti klimatske krize. I to nije sve! Osim upozorenja na ozbiljnost klimatske krize, oni su odlučili zanemariti i pozive naših najprominentnijih energetičara da je ovo odlična prilika da se plinski bojleri zamijene održivijim toplinskim sustavima, temeljenim na obnovljivim izvorima energije. Ne, FZOEU ima drukčije planove za Hrvatsku. U trenutku kad sve veći broj zemalja EU zabranjuje daljnju ugradnju kondenzacijskih bojlera, u trenutku kad Zeleni plan kreće u primjenu i kad se, katalizirane recentnim katastrofalnim poplavama, donose odluke o raskidu s fosilnim gorivima, među kojima je i najava poskupljenja plina za 25%, u tom trenutku FZOEU objavljuje Javni poziv za nabavu kondenzacijskih bojlera i kondenzacijskih kotlova.

Na temelju svega gore rečenog, taj javni poziv možemo ocijeniti samo krajnje sramotnim izrazom neznanja i nepoznavanja globalnih potreba nametnutih sve izraženijom klimatskom krizom, kojoj već godinama ne odolijeva ni Hrvatska. Pitamo se jesu li gospoda iz FZOEU-a spremna za nekoliko godina objasniti građanima da trebaju ukloniti nedavno ugrađene plinske instalacije i zamijeniti ih održivim rješenjima? Nije li isplativije odmah učiniti taj iskorak?

I, na samom kraju, jesu li spremni odgovarati i za jedan nepotrebno izgubljen ljudski život?

Samo dva dana nakon početka provedbe Zelenog plana, najrazvijeniji dijelovi Europske unije su pogođeni poplavama nezapamćenih razmjera. Sve učestalije ekstremne vremenske prilike, nedvojbeno pogonjene galopirajućim klimatskim promjenama, time su još jednom jasno demonstrirale ozbiljnost situacije u kojoj se svi, bez iznimke, nalazimo. Same slike poplava, koje danas pristižu iz Njemačke, Francuske, Nizozemske i Belgije, doista su zastrašujuće, a još je teže slušati brojeve preminulih, kao i onih čije su sudbine trenutno nepoznate. No, radi se ujedno i o najrazvijenijim zemljama EU i sama ta činjenica jasno pokazuje kako nitko nije izuzet iz katastrofe u koju smo duboko zaglibili. Poplavama nešto manjih razmjera svjedočimo i u drugim zemljama, uključujući i Hrvatsku, ali i Bosnu i Hercegovinu, no ovoga su puta ipak najpogođeniji upravo oni najrazvijeniji.

Nažalost, radi se o onome o čemu već dugo najizravnije govore mladi diljem svijeta, okupljeni u globalni pokret srednjoškolaca: klimatske promjene nisu akademska apstrakcija, koja će se možda dogoditi u nekoj dalekoj budućnosti i negdje daleko. One su tu, one su naša svakodnevica.

Klimatske promjene su sve zornije i sve izrazitije mijenjaju naš način života. S druge strane, civilizacija je krhka tvorevina, koja se vrlo lako može urušiti. Vidjeli smo i u bliskoj prošlosti kako relativno mali poremećaji mogu imati značajan negativan utjecaj na funkcioniranje ljudskog društva. Na primjer, jedna malo jača vulkanska erupcija na Islandu je dovoljna za privremeno zaustavljanje zračnog prometa između Europe i Sjeverne Amerike. No, od takvih kratkotrajnih poremećaja, bez obzira na njihov intenzitet, dosta brzo i oporavljamo. No, kad govorimo o klimatskim promjenama, govorimo o neusporedivo većoj, dugotrajnijoj, dalekosežnijoj i sveprožimajućoj katastrofi, u samoj svojoj prirodi kompleksnoj.

Kompleksan problem zahtijeva kompleksni sustav rješenja. Njegov sveprožimajući utjecaj zahtijeva multisektorski odgovor. Nažalost, svjedočimo i predugoj povijesti sustavnog guranja tog problema pod tepih. Znanstvenici upozoravaju međunarodnu zajednicu već više od 30 godina na klimatske promjene i prijetnje od njihovih različitih manifestacija, kao što su globalno zatopljenje, povećanje učestalosti ekstremnih vremenskih prilika, zakiseljavanje oceana, rast razine mora, poremećaj hidrološkog ciklusa, gubitak bioraznolikosti itd. No, u tom je razdoblju propušteno previše prilika za adekvatno djelovanje, zbog čega smo se našli u problemu, koji je danas znatno veći nego prije tih 30 godina. Zato je ono što danas moramo učiniti kako bismo obuzdali klimatske promjene znatno radikalnije u odnosu na zahtjeve obuzdavanja klimatskih promjena prije 30 godina. A svakom daljnjom odgodom djelovanja problem postaje sve veći te i potrebni odgovori postaju radikalniji.

Svjesni svega toga, na međunarodnoj smo razini donijeli niz smjernica, koje su najbolje kondenzirane u Pariškom sporazumu. Iako nesavršen, taj je sporazum, s ciljem obuzdavanja porasta globalne prosječne temperature “dosta ispod +2 °C u odnosu na predindustrijsko doba” trenutno najbolji okvir za djelovanje kojim trenutno raspolažemo. Iz zahtjeva tog sporazuma proizlazi vezano zakonodavstvo, između ostalog i ono Europske unije, u okviru Zelenog dogovora. Ni taj Zeleni dogovor nije savršen. I sami smo u procesu njegovog donošenja zahtijevali ambicioznije ciljeve, tj. radikalniju stopu smanjenja emisija ugljikovog dioksida. No, to je najbolje što trenutno imamo te moramo djelovati tako da iz tog dogovora izvučemo i više od njegovih ciljeva. Upravo prije 3 dana, 14. srpnja 2021., Europska Unija je krenula s provedbom Zelenog dogovora, i to donošenjem obimnog paketa od 13 zakona.

U očekivanju novog, 6. izvještaja IPCC-a, koji se očekuje tijekom 2022., svjedočimo sve očitijim klimatskim promjenama. Na naplavinama doslovno uništenih njemačkih gradova sve više prominetnih političara najavljuje zabranu ekstrakcije ugljena i drugih fosilnih goriva. Kad političari, među kojima ima i onih koji su donedavno umanjivali značaj klimatske krize, sad javno pozivaju na direktnu klimatsku akciju, onda znamo da nam je voda doprla preko grla.

Prije točno dvije godine, u poštanskom sandučiću na poslu me dočekala jedna lijepa knjiga, čiji sam izlazak već neko vrijeme željno iščekivao. Knjiga “1 °C Rising – Stories from the Front of Climate Change”, samizdat Luke Tomca, dugogodišnjeg aktivista, voditelja klimatskog programa Zelene akcije i mog prijatelja, kojega bi na jedan način mogli smatrati i “kumom” inicijative Znanstvenici za klimu, doista me oduševila ne samo kvalitetom izrade, nego još puno važnije i njenim sadržajem. I samo financiranje kroz crowd funding je tu knjigu učinilo još više “našom”, time nam šaljući poruku da smo svi u krizi o kojoj knjiga na jedinstven način progovara.

Kroz dugo vremensko razdoblje prije izlaska knjige surađivao sam s Lukom kroz različite kampanje Zelene akcije vezane uz klimatske promjene i vezane teme. Možda je najvažnija kampanja bila ona vezana uz Plomin C, ali to je samo jedna od njih. Sreo sam Luku i u Parizu, gdje je objektivom hvatao mnoge bitne detalje masovnih uličnih zbivanja oko tog povijesnog COP-a. A između svih tih kampanja i pojedinačnih događaja, Luka je proputovao svijet marljivo bilježeći svjedočanstva o kotrljajućoj katastrofi klimatske krize, i to od zajednica što obitavaju u najzabitijim dijelovima svijeta pa do klimatskih pregovora na vrhu. Zato je ova knjiga jedan vrlo vrijedan dokument vremena u kojem živimo.

Sasvim logično, nominirao sam tu knjigu za priznanje “Kruno Sukić” u kategoriji Knjiga godine, koje Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku dodijeljuje jednom godišnje. Ovdje u cjelosti prenosim svoje obrazloženje te nominacije

Predložena knjiga, pisana na engleskom jeziku, je rezultat dugogodišnjeg požrtvovnog rada, koji je autora, s fotoaparatom u rukama, odveo na gotovo sve kontinente, kako bi bilježio slike i priče s prve linije rastuće klimatske krize. Njegove iznimne fotografije svjedoče o svoj dubini klimatske krize te njenim posljedicama. One nas, u kombinaciji s brižljivo prikupljenim tekstualnim svjedočanstvima i intervjuima, vode u samo srce krize. Na njima se izmijenjuju priče pojedinaca, narativi zajednica, degradacija čitavih ekosustava, od prašuma i oceanskih otočja do našeg neposrednog susjedstva. Knjiga je sastavljena kao svjedočanstvo velikih gubitaka i njihovih posljedica koje se događaju pred našim očima. Pritom je naglašena potreba za revitalizacijom urođenih nam narativa o našim neraskidivim vezama s okolišem, narativa koje brižljivo čuvaju tradicionalne zajednice, a koji su dobrim dijelom zaboravljeni u suvremenim društvima ucijenjenim umjetno stvorenim imperativima, koje nameće prevladavajuća socio-ekonomska paradigma. Ovo zato nije priča o znanstvenim i tehnološkim rješenjima, koja se suočavaju s još uvijek rastućim emisijama stakleničkih plinova i, posljedično, rastućoj temperaturi i svim prirodnim simptomima klimatske krize. Priča je to koja na prvu liniju dovodi ljude – ljude i društvene pokrete, kako tradicionalne, tako i one koji izrastaju unutar suvremenog društva, a koji svojim upornim i požrtvovnim radom, čuvaju upravo taj utišani narativ o neraskidivim prirodnim vezama, svetosti zemlje, jedinstvu i, naposljetku, solidarnosti. Knjiga je to čije nas listanje ispunjava tugom za izgubljenim i onim što pred našim očima nestaje, ali i nadom u pozitivnu promjenu, kojoj vodi snaga zajedničkog i solidarnog djelovanja, razmjene iskustava i znanja, osluškivanja priča ispisanih u pijesku ispiranom morskim valovima,  šaptom govorenih vjetrom.

Uzmite tu knjigu u ruke, prolistajte je i uživajte u fotografijama, koje prenose jednu tragičnu priču našeg vremena. Pročitajte i popratni tekst. Knjiga Luke Tomca nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Hvala ti, Luka, na važnom poslu kojeg toliko uporno radiš!

Iz pera poznatog klimatologa i geofizičara Michaela E. Manna i ilustratora Toma Tolesa dolazi nam vrlo zanimljivo štivo naslovljeno “The Madhouse Effect“. Kombinacijom izuzetno pitkim i duhovitim jezikom pisanog teksta i odličnih karikatura, autori nam predstavljaju strategije vratolomnih izvrtanja logike i izvlačenja znanstvenih činjenica iz konteksta, kojima se obilno služe poricatelji klimatskih promjena. Kroz britku dekonstrukciju tih poricateljskih mitova autori objašnjavaju jasne dokaze da je ljudska aktivnost promijenila Zemljinu klimu.

Svjedoci smo konstantnih i stalno razvijajućih ostrašćenih nastojanja poricatelja klimatskih promjena da u javnom diskursu opovrgne široki znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama. Kao vrhunski klimatolog, ali isto tako i vrhunski komunikator znanosti, Mann u svom dijelu knjige komunicira suvremena dostignuća klimatologije i srodnih znanstvenih disciplina. S druge strane, Tolesove karikature nesmiljeno ogoljuju protuznanstvene strategije, temeljito ih dekonstruirajući do njihovih pristranih komponenata, pomažući čitateljima da u sveprisutnim medijskim prilozima uočavaju te zablude. Tim sinergijskim djelovanjem znanstvenika i ilustratora nastalo je djelo, koje znatno oživljava sumornost, bezizlaznost i fatalizam, sveprisutan u klimatskoj literaturi.

Izvor: karikatura Pata Bagleya, objavljena 26. listopada 2020. u The Salt Lake Tribune.

Ova knjiga je namijenjena ljudima najšireg spektra razina stručnosti po pitanju klimatskih promjena. Njen vrlo pitak i duhovit jezik čini je lako čitljivom i razumljivom i onima koji imaju tek vrlo osnovnu predodžbu o klimatskim promjenama. No, čvrsta utemeljenost na najnovijim znanstvenim spoznajama knjigu istovremeno čini zanimljivom i ekspertima iz područja klimatskih znanosti. Osim toga, mi znanstvenici iz te knjige možemo puno naučiti o komunikaciji znanosti.

Michael E. Mann je trenutno ravnatelj Earth System Science Center na Pennsylvania State University. Njegovi najznačajniji znanstveni doprinosi se odnose na razumijevanje povijesnih klimatskih promjena, što se temelji na mjerenjima temperature u zadnjih 1000 goodina. On je uveo i razvio metode nalaženja obrazaca u povijesnim klimatskim promjenama, kao i izoliranja klimatskih signala iz vrlo šumovitih podataka. Širokoj je javnosti njegov najpoznatiji doprinos onaj iz rada kojeg je kao glavni autor objavio sa svojim timom 1999., a u kojem je rekonstruirano kretanje temperature u zadnjih 1000 godina, što je prikazano poznatim grafom “hokejske palice”. Stalni je suradnik IPCC-a, a u IPCC-evom izvještaju iz 2001. godine je bio jedan od osam glavnih autora poglavlja “Observed Climate Variability and Change“.

Izvor: https://climateone.org

Tom Toles je istaknuti politički ilustrator i karikaturist. Njegove karikature odišu progresivnim stavovima. Najviše je surađivao s The Buffalo Courier-Express, The Buffalo News i The Washington Post. Uz čestog protagonista slonića imenom Punk, ilustracije često sadrže i njegov mali autoportret na marginama. 1990. godine je za svoj rad dobio Puliterovu nagradu, ali treba istaknuti i Herblockovu nagradu te nagradu Nacionalnog karikaturističkog društva. Prije umirovljenja 2020. objavio je Tom Toles’s final cartoon, u kojem jasno zagovara glasanje protiv Donalda Trumpa, naročito naglašavajući negativne antiklimatske aspekte njegove politike.

 

Knjigu je izdao Columbia University Press 27. rujna 2016., a više o knjizi možete naći ovdje

Mnogi danas stalno ponavljaju kako 2020. godina konačno prolazi, nadajući se da sve nedaće odlaze zajedno s njom. Naravno, činjenica da će Zemlja u ponoć zatvoriti puni krug (zapravo elipsu) oko matične nam zvijezde Sunca u odnosu na 1. siječanj 2020. ne znači da će sva zla iz tog proteklog ciklusa nestati sama po sebi.

Nažalost, ne ide to tako.

U ponoć možemo ritualno zamijeniti kalendare, naravno da ćemo svi jedni drugima poželjeti sretnu novu godinu, bolju od protekle, naravno da se svi nadamo da će 2021. biti dosadnija i manje izazovna od 2020. I doista, 2020. godina je obilovala katastrofama i krizama, kakve smo mogli zamišljati samo u crnom humoru ili u scenarijima jako loših filmova katastrofe. Sigurno je da ćemo svi pamtiti tu nesretnu 2020., vjerojatno ćemo pričama o njoj i dosađivati našim unucima.

Ipak, ne smijemo zaboraviti ni dobre stvari koje su nastale kao odgovor na sve te krize. Neke od tih stvari su tek načete i najiskrenije se nadam da ćemo ih dalje razvijati, kako bismo se efikasnije suočavali sa znatno većim krizama u koje smo duboko uronjeni. Izazovi pandemije su ponovo ujedinili mnoge znanstvenike, sada fokusirane na njeno efikasno suzbijanje. Danas su nam na raspolaganju takva znanja, vještine i oprema da smo uspjeli u svega nekoliko mjeseci riješiti važne detalje strukture virusa SARS-CoV-2 te na temelju toga razviti i nekoliko cjepiva. S druge strane, očekujući to moćno oružje, pribjegli smo klasičnim epidemiološkim mjerama, koje se nisu mijenjale već nekoliko stoljeća. No, za efikasnost svih tih mjera je ključna solidarnost i duboka svijest da svi zajedno činimo zajednicu, da nismo atomizirani pojedinci, nego međusobno ovisni dijelovi društva. U tom smislu, pandemiju trebamo smatrati globalnom i sveprožimajućom porukom, koja nas poziva na obnovu tih, pomalo zatomljenih vrijednosti.

Iako je znanost na prvoj liniji borbe protiv pandemije, društvo u cjelini mora biti spremno prihvatiti znanstvene spoznaje i dostignuća te shvaćati opću dobrobit, koja je sadržana u znanosti. Naprosto, pandemija je bolest cijelog društva i samo kao jedinstveno društvo je možemo suzbiti.

Težak je to zadatak i to je jedan od većih izazova u godinama u kojima trenutno živimo.

Sretna nam nova 2021. godina!

Prijevod otvorenog pisma “International Scholars Warning on Societal Disruption and Collapse

Kao znanstvenici i visokoobrazovane osobe iz cijelog svijeta, pozivamo političare i donositelje odluka da se otvoreno suoče s rizikom značajnih poremećaja, pa čak i kolapsa našeg društvenog sustava. Nakon pet godina neuspjeha u smanjenju emisija ugljikovog dioksida u skladu s odredbama Pariškog sporazuma[1] moramo se suočiti s posljedicama.

Iako znamo da su odvažne i pravedne mjere usmjerene ka smanjenju i prirodnom odljevu emisija ključni, istraživači iz mnogih znanstvenih područja danas razmatraju kolaps kao izgledan ishod ovog stoljeća.[2]

Čitav je niz pogleda na mjesto, opseg, vrijeme, trajnost i uzrok takvih poremećaja, no svi ti pogledi slažu se sa stavom da je u njihovom temelju način na koji moderna društva iskorištavaju ljude i prirodu.[3]

Preduvjet početka priprema zajednica i nacija za prijeteći kolaps je pokretanje ozbiljne diskusije te prijetnje na razini donositelja odluka. Takvo ozbiljno suočavanje smanjilo bi vjerojatnost kolapsa ali i brzine poremećaja, kao i njihove ozbiljnosti te štete koju bi pretrpila priroda i najranjivije društvene zajednice.

Neke oružane snage kolaps već razmatraju kao važan scenarij koji zahtijeva planiranje.[4] Ankete pokazuju da i mnogi ljudi anticipiraju društveni kolaps.[5] Nažalost, njega su već iskusila i u memoriji je mnogih društava globalnog juga.[6] Ipak, ta tema nije dobro pokrivena u medijima, a uglavnom je odsutna iz diskursa građanskog društva i politike.

U medijskim sadržajima o potencijalnom kolapsu prostor je uglavnom rezerviran za one koji osuđuju i samu raspravu o toj temi. Neupućena nagađanja, poput onih o inozemnim kampanjama dezinformiranja ili o utjecaju na mentalno zdravlje i motivaciju, zasigurno ne doprinose ozbiljnoj raspravi.[7] Štoviše, takvi sadržaji obeshrabruju tisuće aktivista i političara, koje predviđanje kolapsa, između ostalog, motivira na pokretanje promjena u klimatskim i ekološkim politikama, kao i onima koje se odnose na društvenu pravdu.

Ljudi koji se bave okolišnim i humanitarnim temama ne bi smjeli odustati od rasprave o rizicima koje nose društveni poremećaji i kolaps. To može dovesti do toga da se tim temama bave oni kojima te teme nisu važne.

Neki od nas vjeruju da je tranzicija prema novom društvenom uređenju moguća. To podrazumijeva hrabre akcije prema smanjenju štete za klimu, prirodu i ljude, uključujući i pripreme za velike poremećaje u svakodnevnom životu. Jedinstveni smo u stajalištu da nikako ne smijemo dopustiti suzbijanje rasprave o kolapsu. To suzbijanje vidimo kao prepreku mogućnosti te tranzicije.

Vidjeli smo koliki emocionalni izazov predstavlja prepoznavanje nanesene štete, zajedno s rastućom prijetnjom našem načinu života. Također znamo kakav osjećaj zajedništva to prepoznavanje i diskusija može izgraditi.[8] Vrijeme je da jedni druge pozovemo na teške razgovore, kako bismo zajednički smanjili svoje sudjelovanje u šteti i kako bismo kreativnim zajedničkim snagama najbolje iskoristili turbulentnu budućnost.[9]

 

Potpisnici: Professor Gesa Weyhenmeyer, Uppsala University; Professor Will Steffen, Australian National University; Professor Kai Chan, Lead Author, Intergovernmental Science-Policy Platform on Biodiversity and Ecosystem Services; Professor Marjolein Visser, Université Libre de Bruxelles; Professor Olivier De Schutter, UN Special Rapporteur on Extreme Poverty and Human Rights; Professor Yin Paradies, Deakin University; Professor Saskia Sassen, Columbia University; Dr Ye Tao, Harvard University; Professor Aled Jones, Anglia Ruskin University; Professor Joy Carter, Winchester University; Professor Bobby Banerjee, University of London; Professor Lummina Horlings, University of Groningen; Professor Pritam Singh, University of Oxford; Professor Rupert Read, University of East Anglia; Dr. Peter Kalmus, Climate Scientist; Dr. Malika Virah-Sawmy, Humboldt Universitat zu Berlin; Dr. Yves Cochet, Former Minister of the Environment (France); Dr. Marie-Claire Pierret, University of Strasbourg; Dr. Wolfgang Knorr, Lund University; The Very Reverend Dr. Frances Ward, St Michael’s Church; Dr. Alessia Lo Porto-Lefebure, School of Public Health (France); Dr. Emmanuel Prados, INRIA; Dr. Pablo Servigne, Author; Dr. Gail Bradbrook, Extinction Rebellion.

 

Literaturni izvori

[1] Jackson, R B, P Friedlingstein, R M Andrew, J G Canadell, C Le Quéré and G P Peters (2019), Persistent fossil fuel growth threatens the Paris Agreement and planetary health, Environ. Res. Lett. 14 (2019)

[2] (a) Science Alert (2020) Scientists Warn Multiple Overlapping Crises Could Trigger ‘Global Systemic Collapse’ (sciencealert.com); (b) Kalmus, P. (2020) With global heating, expect inferno seasons in the American West, https://www.latimes.com/opinion/story/2020-09-12/climate-change-wildfires-california-oregon-heat

[3] (a) Servigne, P. and R. Stevens (2020) “How Everything can collapse. A Manual for our Times, Polity Books, London; (b) Andreotti V. et al (2020) Preparing for the end of the world as we know it | openDemocracy

[4] Vice (2020) British Military Prepares for Climate-Fueled Resource Shortages (vice.com); Vox (2020) How the Pentagon plans for climate change – Vox

[5] Cassely, J.-L. and Fourquet, J. (2020). La France : Patrie de la collapsologie ?. [online] Fondation Jean Jaures. Available at: https://bit.ly/37jzvOv .For a press dispatch in English, see https://bit.ly/2XKNWaU

[6] The Guardian (2020) Climate crisis leaving 2 million people a week needing aid – Red Cross | Environment | The Guardian

[7] The Guardian (2020), Meet the doomers: why some young US voters have given up hope on climate | Environment | The Guardian

[8] Bendell, J. and D. Cave (2020) Does anticipating societal collapse motivate pro-social behaviours? (iflas.blogspot.com)

[9] Carr, K. and J. Bendell (2020) Facilitation for Deep Adaptation: enabling loving conversations about our predicament – Insight (cumbria.ac.uk)

Pandemija COVID-19 izazvala je globalnu javnozdravstvenu, ekonomsku i socijalnu  krizu koja zahvaća sve aspekte funkcioniranja čovječanstva te zahtijeva adekvatan globalan odgovor i provođenje sustavnih društveno-gospodarskih promjena, koje će nas učiniti otpornijima na takve događaje u budućnosti.  No, bez obzira na razmjere pandemije i svakodnevno rastući broj ljudskih žrtava, ne smijemo zaboraviti da smo suočeni i s klimatskom krizom i krizom bioraznolikosti, koje svojom kompleksnošću i obuhvatnošću znatno nadmašuju trenutnu epidemiološku krizu. Pritom je važno naglasiti da se radi o međusobno ovisnim, isprepletenim krizama, osobito u kontekstu pojave pandemija i gubitka bioraznolikosti gdje su evidentne izravne uzročno-posljedične veze. Zato pravi odgovor na bilo koju od njih podrazumijeva i razmatranje veza i interakcija s ostalim krizama. Pravo suočavanje s tim krizama se, mora obuhvatiti njihovo temeljito i sveobuhvatno razmatranje, od njihovog korijena, preko mehanizma, sve do njihovih posljedica te se nužno temelji na rezultatima interdisciplinarnog znanstvenog pristupa, na kojima se gradi sinergijsko intersektorsko djelovanje. Primjerice, pravilna klimatska politika, koja podrazumijeva sustavnu promjenu, uključuje i jačanje otpornosti i snage javnozdravstvenog sustava. Važnost takvog pristupa je osobito očita u kontekstu trenutne epidemiološke krize, koja zasigurno nije zadnja, već predstavlja konstantu s kojom ćemo se morat znati nositi u budućnosti. Ne smijemo zaboraviti da su naše mogućnosti adaptacije promjenama u okolišu ograničene stupnjem tehnološkog razvoja. Zato, kako bismo prevenirali socijalni kolaps i ostavili mogućnost društvene tranzicije ka održivom i otpornom sustavu, odlučan korak u borbi  protiv  klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti mora se dogoditi sada, i to na globalnoj razini.

Klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti i pandemija već sada imaju globalni utjecaj na integritet ekosustava i dobrobit ljudskih zajednica. Stoga je inicijativa Znanstvenici za klimu Hrvatska, vođena gore navedenim načelima, a okupljena oko Apela za sustavnu klimatsku akciju, početkom ove godine pozvala institucije zakonodavne i izvršne vlasti Republike Hrvatske na ambiciozniju sustavnu klimatsku akciju. Osim konkretnih zahtjeva, u Apelu je izražena i spremnost na ekspertnu pomoć. Iako su od tada zamjetni neki pozitivni pomaci, općenito je odnos institucija Republike Hrvatske prema klimatskoj krizi i dalje daleko od zadovoljavajućeg, a većinu klimatski relevantnih politika moramo ocijeniti kao neambiciozne, promašene i krivo usmjerene. Strateški dokumenti koje RH donosi u tom kontekstu vrlo su načelni i neinventivni te podrazumjevaju detaljnije definiranje konkretnih provedbenih alata u neodređenoj budućnosti, što svakako nije prihvatljivo u kontekstu nužnosti hitnog i usmjerenog djelovanja.

U riješavanju klimatske krize prvenstveno je potreban snažan i neodgodiv zaokret prema obnovljivim izvorima energije, zajedno s  njihovom decentralizacijom. S obzirom na to da posljednji podaci okvirne konvencije UN-a o promjeni klime (UNFCCC) pokazuju kako u Hrvatskoj predominantno rastu emisije iz sektora transporta (preko 60 % u odnosu na 1990.) te iz sektora gospodarenja otpadom (preko 90 % u odnosu na 1990.), potrebne su hitne intervencije u ta dva sektora, s ciljem razvoja javnih sustava upravljanja i korištenja. U Hrvatskoj i dalje šume omogućuju značajan kanal odljeva emisija ugljikovog dioksida, iako se i tu bilježi vrlo negativan utjecaj masovnih prenamjena zemljišta. Zato su potrebne odlučne mjere očuvanja i obnove šumskih područja.

Dugoročni negativni učinci bilo koje krize ne mogu se izbjeći njihovim ignoriranjem. Potpuno je razumljivo da je trenutan fokus na pandemiji kao trenutno najizravnijoj globalnoj ugrozi ljudi. No, to nikako ne smije biti opravdanje za odgodu suočavanja s klimatskom krizom, jer je činjenica da se ona svakim danom nedjelovanja ili krivo usmjerenog djelovanja zaoštrava. Iako se čini da je, zbog pandemije, slabija gospodarska aktivnost imala pozitivan utjecaj na okoliš, činjenice govore drukčije. Unatoč gospodarskom padu, mjerenja i dalje pokazuju rastući trend emisija stakleničkih plinova te je, bez obzira na naizgled i nakratko čišći zrak u velikim gradovima, pritisak na resurse pojačan, osobito u zemljama trećeg svijeta, uz dodatan problem naglog povećanja medicinskog otpada.

S obzirom na činjenicu da je smještena u Sredozemnom bazenu, koji je već sada jedno od klimatskim promjenama najpogođenijih regija, Hrvatsku u neposrednoj budućnosti očekuje znatan porast učestalosti i intenziteta promjena u okolišu koje će imati izravne negativne posljedice na kvalitetu života, gospodarstvo i društvo. Znanstveno utemeljene projekcije za Hrvatsku predviđaju znatno veću učestalost ekstremno sušnih razdoblja i toplinskih valova, veću učestalost i intenzitet poplava i ekstremnih padalina (uključujući i obalna područja), povećanu učestalost požara, podizanje razine mora i salinizaciju niskih priobalnih područja. Te su se promjene već počele događati i u budućnosti će se intenzivirati. Samo tokom ove godine je Hrvatsku zadesilo nekoliko ekstremnih meteoroloških događaja, iz čega je evidentno povećanje njihove učestalosti, što je u potpunom skladu s klimatološkim prognozama. Najvažnije posljedice navednog su mogućnost kolapsa poljoprivredne proizvodnje u pojedinim krajevima (zbog suša u Slavoniji  ili saliniziacije tla u Dalmaciji, što će dovesti do poremećaja u cijenama i dostupnosti hrane); ugroza turizma (zbog previsokih temperatura tijekom ljetnih mjeseci te ugroze infrastrukture obalnih gradova zbog poplava i požara) te sve izraženiji utjecaji na ljudsko zdravlje (što će dovesti do dodatnog opterećenja javnozdravstvenog sustava čije su slabosti postale osobito vidljive u jeku trenutne epidemiološke krize).

Dodatno, klimatske promjene na globalnoj razini rezultirat će posljedično više od 50 milijuna ekoloških izbjeglica, uglavnom zbog nedostatka vode i kolapsa poljoporivredne proizvodnje. Smanjena dostupnost resursa radi klimatskih promjena te povećanje društvenih nejednakosti također povećavaju izglede oružanih sukoba. Pritom pojam kolapsa ne upotrebljavamo kao augmentativ s funkcijom naglašavanja, nego kao posljedicu znanstveno utemeljenih projekcijskih scenarija. Zbog svega gore navedenoga, klimatska kriza nije isključivo tehnički problem, kako ju se često razmatra u politikama utemeljenim na prekomjernim simplifikacijama. Znanstveno-tehničke inovacije, implementirane u efikasne tehnologije, su nužan dio odgovora na klimatsku krizu, ali ublažavanje  klimatskih promjena i drastično smanjenje emisije stakleničkih plinova zahtijeva ambiciozne i učinkovite političko-ekonomske instrumente, koji radikalno zahvaćaju u temelje trenutno prevladavajućeg društvenog sustava.

Klimatska kriza, u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti, jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva, uključujući i Hrvatsku. To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja kao što je npr. Hrvatska. Adekvatan odgovor na klimatsku krizu poziva na solidarnost među generacijama, rasama, vjerama, državama, svim mogućim opredjeljenjima, kao i solidarnost spram drugih živih bića.

Nitko nije isključen iz tog zahtjeva.

“Mi, znanstvenici, na temelju svih raspoloživih znanstveno utemeljenih činjenica, zaključaka eksperimentalnih mjerenja i terenskih opažanja te teorijskih modeliranja, objavljenih u tisućama međunarodno recenziranih znanstvenih publikacija, s punom odgovornošću tvrdimo da se radi o krizi, zapravo o izvanrednom stanju, te svojim znanstvenim autoritetom pozivamo institucije da odgovarajućim i ambicioznim mjerama stvore preduvjete za sustavno i sveobuhvatno suočavanje s tim izvanrednim stanjem.”
Na taj se način u tekstu Apela za sustavnu klimatsku akciju obraćamo institucijama zakonodavne i izvršne vlasti Republike Hrvatske, ali i cijeloj javnosti. Na kraju teksta Apela, to vrlo podvlačimo vrlo debelom crvenom crtom, iscrtanom debelim kistom natopljenim bojom: “Klimatska kriza, u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti, jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva. Dobar početak je proglašenje klimatskog izvanrednog stanja. No, ključno je sustavno djelovanje u skladu s time.
To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja.
To je zahtjev koji podrazumijeva zajedničko, sinergijsko djelovanje svih ljudskih djelatnosti.
Naposljetku, to je zahtjev koji isključuje bilo kakvu diskriminaciju te poziva na solidarnost među generacijama, među rasama, vjerama, državama, svim mogućim opredjeljenjima, kao i solidarnost spram drugih živih bića.”
Vrlo se često postavlja pitanje koliko je klimatologa potpisalo naš Apel.
Greška, koju ne uviđaju ljudi koji nam postavljaju to pitanje, proizlazi iz površnog čitanja teksta Apela te nerazumijevanja njegovog karaktera.
Prvi, ali baš prvi potpis (nakon mog) je stigao 15-tak minuta nakom postavljanja teksta Apela online. Bio je to potpis renomirane glaciologinje Valentine Radić, koja vodi svoju istraživačku grupu na University of British Columbia u Vancouveru, članica je IPCC-a, a Apel je potpisala za vrijeme terenskog mjerenja na jednom od ledenjaka Novog Zelanda. Među drugim potpisnicima ima dosta znanstvenika, koji objavjuju radove iz područja klimatologije, klimatskih promjena, adaptacije, mitigacije, kao i različitih aspekata posljedica klimatskih promjena.
Zašto se nisu potpisivali znanstvenici iz DHMZ-a? Znanstvenici, koji su zaposleni u DHMZ-u, se nisu potpisivali, jer rade u državnom zavodu. Mnogi od njih su se ispričali zbog toga, ali podržavaju Apel, što su mnogi i dokazali kasnije. Nije baš sve u potpisu, ima nešto i u djelima.
Ako te ovi kvalitativni podaci ne zadovoljavaju, podsjećam te da je Apel prvenstveno poziv na političku akciju. Namjerno smo tražili potpise svih profila znanstvenika, jer je cilj bilo pokazati da, iako razumijevanje klimatskih promjena iziskuje ekspertizu iz područja geofizike/klimatologije, te iako adaptacija i mitigacija također iziskuju specifične ekspertize, klimatska kriza je sveobuhvatna i zato zahtijeva sveobuhvatan, ne samo interdisciplinarni, nego i intersektorski odgovor. Klimatska kriza je, kako je eksplicitno rečeno, nastala zbog neadekvatnog ili promašenog odgovora na znanstveno utemeljene činjenice, koje ukazuju na klimatske promene. Klimatska kriza je nastala zbog izlaska problema iz ekskluzivne domene znanosti i tehnike te prodiranjem u sve aspekte ljudskog života i funkcioniranja društva.

According to a recent report by the Union for Mediterranean (UfM), the Mediterranean is recognized as one of the global climate hotspots.[1] The report alarmingly reads that the Mediterranean is warming at a rate 20 % faster than the rest of the world, now reaching a +1.5 °C temperature increase with respect to the pre-industrial age. Even more, with current policies the temperatures will increase by +2.2 °C with respect to the pre-industrial level by 2040. In practice, this means that 250 million people are projected to be considered “water and resource poor” within 20 years, which obviously has serious consequences, not only environmental, but also social and security implications.

The report underlines that “recent accelerated climate change has exacerbated existing environmental problems in the Mediterranean Basin that are caused by the combination of changes in land use, increasing pollution and declining biodiversity. In most impact domains (such as water, ecosystems, food, health and security), current change and future scenarios consistently point to significant and increasing risks during the coming decades. Policies for the sustainable development of Mediterranean countries need to mitigate these risks and consider adaptation options, but currently lack adequate information — particularly for the most vulnerable southern Mediterranean societies, where fewer systematic observations schemes and impact models are based.“

Importantly, at the UfM General Forum, UfM Secretary General Nasser Kamel sent a message that “no single nation, no single community, in our region has enough resources to cope with the pace of climate change on its own. Undeniably, in line with the Sustainable Development Goals,[2] our common efforts in the next decade have to focus on facing this urgent issue that goes way beyond climate change and implies reconsidering our approach to the region’s limited resources“[3]

Altogether, these strong warnings call for urgent and determined, focused and coherent joint action of all sectors to ensure the sustainability of the Mediterranean, as a geographic area where millennial historical turmoils took and are still taking place, which testifies to a constant exchange of civilizations, and thus of technologies as well. A historic center of the western civilization, with the reality of the ongoing climate crisis the contemporary Mediterranean became a scene of the most pronounced changes, both natural and social. However, the resilience and adaptability of this area, acquired over the centuries, also gives the strength for a decisive transformation. This is especially enabled by the rapid development of renewable sources of energy and accompanying technologies,[4],[5],[6] as well as the suitable accommodation of the Mediterranean in the northern temperate zone that ensures a very good insolation and winds throughout the year. Thus, from one of the most vulnerable sacrificed zones of the “Western world”, it could become the leader of transformation toward a post-carbon civilization.

Such a global crisis that calls into question the very survival of our civilization is highly inconsistent with an unambitious systematic response of international authorities so far. Even more disappointing is the prolongation of projects focused on the extraction and exploitation of fossil fuels, although they become more and more economically unprofitable in comparison to renewable sources, whose price is continuously depleting. It is worth remembering that the fossil fuel-based power and electric utilities in EU countries collapsed when renewable energy comprised only 14 % of the total market, leaving a heap of stranded assets behind.[7],[8] Fossil fuels thus become stranded assets which will be more and more burdensome in the short run for economies, and all investments in this direction are doomed to failure and actually reflect a poorly run politics without taking into account actual trends and crisis-imposed needs.

As analyzed in detail during other panels of this Forum, the greed for fossil fuels and new rich gas deposits in the Mediterranean leads to significant geopolitical tensions and prolongs long-lasting international conflicts in this area.

It is obvious that the harsh reality of global climate crisis requires nothing less than a united global response of the humanity as a whole. Thus, such a terrible reality is a test for our global civilisation, a wake-up call, but also a singular opportunity for global transformation into a sustainable society. In order to reach these goals, mankind needs to act together. A reasonable start is to declare a state of climate emergency, but systematic action accordingly is crucial. This is the context in which the Mediterranean as an important region should act toward a sustainable global society.

In the wake of a growing global climate movement, as well as alarming reports by IPCC[9], we are witnessing an increasing number of warnings written by scientists around the world.[10] One of the main demands of these movements is the plea for institutions to take heed of what scientists are saying.[11] It may well be argued that scientists are often modest when they publicly communicate their findings and the implications of these findings, which may be attributed to their strict adherence to the rules of the scientific method. However, as climate scientist James Hansen has pointed out: “Caution is a commendable quality, but right now we might consider controlling our restraint as it leads us to a cataclysmic future.“[12] One of the common means of refraining from resolute systematic action has been the view that climate change constitutes a problem but not a crisis.

Bearing all this in mind, more than 550 Croatian scientists have joined that global call for climate emergency by submitting A Plea for Systematic Climate Action to Croatian state authorities in January 2020.[13] In this way, Croatian scientists, in numbers and unity rarely achieved, stepped out from a purely academic to the political field, clearly saying that for them further ignorance of scientific facts to the detriment of future generations became unacceptable. They underlined that only a systematic action, covering all sectors of human activity and all scientific fields, can lead to necessary change. In line with this, energetic transformation is crucial. However, it is not sufficient in itself, but must be based on the principles of justice, which then altogether lead to a positive social change.

It is well recognized that renewable energy sources, accompanying efficient energy storage systems that overcome their inherent production and consumption intermittence, play a crucial role in energetic transformation to a zero-emission post-carbon society. They also have a unique potential to transform our entire way of living. The notion that variable solar and wind energy will require backup conventional fossil fuel power to prevent power lapses for decades to come has become a kind of modern-day urban myth, spread to a large extent by the gas industry. It is simply not true.7 Battery storage and hydrogen fuel-cell storage at rapidly declining costs can easily provide backup power to compensate for the variability of solar and wind generation. Choosing the appropriate mix of solar and wind power, recognizing the variability of each of these energies during different seasons relative to the variability in power demands at different times of the year, also helps maintain a dependable flow of electricity. Better management on the demand side, upgrading the grid code, and accelerating the transition from a servomechanical to a digital grid, making it smarter and more efficient at integrating electricity between base and peak load times, are equally suited to the task of maintaining the stability of electricity demand.[14]

Contemporary state-of-the-art energetic technology[15] and advanced materials[16] enable development of smart grids, conceptually predicted more than 100 years ago by G. Ciamician.[17] Development and increasing market penetration of systems for efficient energy storage by batteries and hydrogen improve the efficiency of renewable sources,[18] opening the space for the development and wide implementation of smart-grid decentralized, distributed and adaptable flexible energy systems throughout. In addition, such smart grid would have greatly enhanced sensory and control capability configured to accommodate distributed resources as well as electric vehicles, direct consumer participation in energy management and efficient communicating appliances. It is also strengthened against cyber security while assuring long-term operations of an extremely complex system of millions of nodes in the so-called Internet of Energy.[19] The phase-in and integration of the five pillars that make up the operating platforms of the Renewable Energy Internet transform the electricity grid from a centralized to a distributed system, and from fossil fuel and nuclear generation to renewable energy.[20] In the new system, each business, neighbourhood, and home owner becomes a potential producer of electricity, sharing their surplus with others on the smart Energy Internet that is beginning to stretch across national and continental landmasses. In this shift from fossil fuels to green energy, hundreds of millions of people become producers of their own energy and electricity where they work and live, sharing it with each other. This is the beginning of the great democratization of power in communities around the world.

The Mediterranean basin now witnesses a number of demonstrational projects in this respect.[21] Literally thousands of islands isolate populations in a wide variety of scales, from very small to big. These locations now serve as perfect platforms for the development of energy independent communities, scalable to the continental and global scale. On the other hand, a vivid academic research community in the Mediterranean and the surrounding countries serves as a strong support for such development.[22] Although there is still a lack of such projects, interfaces between the academic world and the everyday, there are several very active and successful research groups in Croatia dealing with various hydrogen-related topics, from materials science16 and development of Fuel Cells[23] to small-scale hydrogen pump stations[24] and hydrogen-powered vehicles.[25] Still, the collaboration of all these groups should be improved. This would obviously lead to more focused research toward efficient real-world systems, in line with those already implemented throughout the Mediterranean.

The Mediterranean, as a highly dynamic geographic space, faced with the harsh reality of its vulnerability to the climate crisis, cries for a united, focused and ambitious response. It deserves finally to overcome the centuries long international tensions, a united, solidary action toward the common, sustainable future. Although this might sound naïve, such a future is possible, if technological development is managed carefully and responsibly, while taking into account the principles of equity and justice. In fact, the fate of humanity depends on nothing less than that.

[1] https://ufmsecretariat.org/climate-change-report/ accessed Aug. 5, 2020

[2] https://www.un.org/sustainabledevelopment/sustainable-development-goals/ accessed Aug. 5, 2020

[3] https://ufmsecretariat.org/event/regional-forum-2019/ accessed Aug. 5, 2020

[4] Narges Bamati, Ali Raoofi: „Development level and the impact of technological factor on renewable energy production“ Renewable Energy, 151 (2020) 946-955

[5] Poul Alberg Østergaard, Neven Duic, Younes Noorollahi, Hrvoje Mikulcic, Soteris Kalogirou: „Sustainable development using renewable energy technology“ Renewable Energy 146 (2020) 2430-2437

[6] S. Koohi-Fayegh, M.A. Rosen: “A review of energy storage types, applications and recent developments” Journal of Energy Storage 27 (2020) 101047

[7] Jeremy Rifkin: “The Green New Deal” (2020) St. Martin’s Publishing Group. Kindle Edition.

[8] Gunnela Hahn et al. „Framing Stranded Asset Risks in an Age of Disruption“, Stockholm Environment Institute, March (2018)

[9] IPCC: „Global Warming of 1.5 °C“ https://www.ipcc.ch/sr15/ accessed Aug. 6, 2020

[10] William J Ripple, Christopher Wolf, Thomas M Newsome, Phoebe Barnard, William R Moomaw: „World Scientists’ Warning of a Climate Emergency“ BioScience 70 (2019) 8-12

[11] K. Epstein: Greta Thunberg Wants You to Listen to The Scientists, Not Her. Science Alert, 19. IX. 2019: https://www.sciencealert.com/greta-thunberg-wants-you-to-listen-to-scientists-not-her accessed Aug. 6, 2020

[12] J. E. Hansen, Storms of My Grandchildren, Bloomsbury Press, New York (2009)

[13] A Plea for Systematic Climate Action https://www.znanost-klima.org/apel/ accessed Aug. 6, 2020

[14] T. W. Brown et al.: “Response to ‘Burden of Proof: A Comprehensive Review of the Feasibility of 100% Renewable-Electricity Systems,” Renewable and Sustainable Energy Reviews 92 (2018) 834–47

[15] Yuqing Yang, Stephen Bremner, Chris Menictas, Merlinde Kay: „Battery energy storage system size determination in renewable energy systems: A review“ Renewable and Sustainable Energy Reviews 91 (2018)

109-125; M. Stecca, L. R. Elizondo, T. B. Soeiro, P. Bauer and P. Palensky: “A Comprehensive Review of the Integration of Battery Energy Storage Systems Into Distribution Networks” IEEE Open Journal of the Industrial Electronics Society 1 (2020) 46-65

[16] Tianjie Qiu, Zibin Liang, Wenhan Guo, Hassina Tabassum, Song Gao, Ruqiang Zou: „Metal–Organic Framework-Based Materials for Energy Conversion and Storage“ ACS Energy Letters 5 (2020) 520-532; A. El Kharbachi, E. M. Dematteis, K. Shinzato, S. C. Stevenson, L. J. Bannenberg, M. Heere, C. Zlotea, P. Á. Szilágyi, J.-P. Bonnet, W. Grochala, D. H. Gregory, T. Ichikawa, M. Baricco, and B. C. Hauback: „Metal Hydrides and Related Materials. Energy Carriers for Novel Hydrogen and Electrochemical Storage“ Journal of Physical Chemistry C 124 (2020) 7599-7607; Elsa Callini, Nikola Biliškov, Andreas Züttel, Amelia Montone et al.: „Nanostructured materials for solid-state hydrogen storage: A review of the achievement of COST Action MP1103“ International Journal of Hydrogen Energy 41 (2016) 14404-14428

[17] Giacomo Ciamician: „The photochemistry of the future“ Science 36 (1912) 385–394

[18] Toshiba Energy Systems & Solutions Corporation: „Hydrogen-based Autonomous Energy Supply System“ https://www.toshiba-energy.com/en/hydrogen/product/h2one.htm accessed Aug. 6, 2020

[19] Electric Power Research Institute: „Estimating the Costs and Benefits of the Smart Grid: A Preliminary Estimate of the Investment Requirements and the Resultant Benefits of a Fully Functioning Smart Grid“ (2011) https://www.smartgrid.gov/files/Estimating_Costs_Benefits_Smart_Grid_Preliminary_Estimate_In_201103.pdf accessed Aug. 6, 2020

[20] Richard J. Campbell: „The Smart Grid: Status and Outlook“ Congressional Research Service, April 10, 2018, https://fas.org/sgp/crs/misc/R45156.pdf accessed Aug. 6, 2020

[21] Association of Mediterranean Energy Regulators: „Joint Report of the Electricity Working Group & Renewable Energy & Energy Efficiency Working Group: Smart Grids in Mediterranean Countries“ https://www.sipotra.it/old/wp-content/uploads/2018/12/Smart-Grids-in-Mediterranean-Countries.pdf accessed Aug. 6, 2020

[22] European Commission: „Smart Specialization PLatform“ https://s3platform.jrc.ec.europa.eu/en/-/s3p-energy-smart-mediterraneo-best-practices-innovation-and-pilot-projects-in-smart-grid-development-in-the-mediterranean-region?inheritRedirect=true accessed Aug. 6 2020

[23] Frano Barbir (Ed.): „PEM Fuel Cells“ (2012), Elsevier

[24] https://hydrogen.hr/ accessed Aug. 6, 2020

[25] Frano Barbir, Boris Šimic, Goran Stipanović, Dario Bezmalinović: „Demonstration of a Fuel Cell Powered Boat“ Proceedings 18th World Hydrogen Energy Conference / Stolten, D. – Essen : Energie Agentur NRW (2010); http://www.unizg.hr/nc/vijest/article/prvi-hrvatski-bicikl-na-vodik-docentice-ankice-dukic-s-fsb-a/ accessed Aug. 6, 2020

Za vrijeme okruglog stola “Zajedno za zeleni oporavak” Dunja Mazzocco Drvar i Nikola Biliškov su dali izjave za emisiju 1. programa Hrvatskog radija “Eko radar”.

Emisiju možete poslušati ovdje.