Objave

Mnogi danas stalno ponavljaju kako 2020. godina konačno prolazi, nadajući se da sve nedaće odlaze zajedno s njom. Naravno, činjenica da će Zemlja u ponoć zatvoriti puni krug (zapravo elipsu) oko matične nam zvijezde Sunca u odnosu na 1. siječanj 2020. ne znači da će sva zla iz tog proteklog ciklusa nestati sama po sebi.

Nažalost, ne ide to tako.

U ponoć možemo ritualno zamijeniti kalendare, naravno da ćemo svi jedni drugima poželjeti sretnu novu godinu, bolju od protekle, naravno da se svi nadamo da će 2021. biti dosadnija i manje izazovna od 2020. I doista, 2020. godina je obilovala katastrofama i krizama, kakve smo mogli zamišljati samo u crnom humoru ili u scenarijima jako loših filmova katastrofe. Sigurno je da ćemo svi pamtiti tu nesretnu 2020., vjerojatno ćemo pričama o njoj i dosađivati našim unucima.

Ipak, ne smijemo zaboraviti ni dobre stvari koje su nastale kao odgovor na sve te krize. Neke od tih stvari su tek načete i najiskrenije se nadam da ćemo ih dalje razvijati, kako bismo se efikasnije suočavali sa znatno većim krizama u koje smo duboko uronjeni. Izazovi pandemije su ponovo ujedinili mnoge znanstvenike, sada fokusirane na njeno efikasno suzbijanje. Danas su nam na raspolaganju takva znanja, vještine i oprema da smo uspjeli u svega nekoliko mjeseci riješiti važne detalje strukture virusa SARS-CoV-2 te na temelju toga razviti i nekoliko cjepiva. S druge strane, očekujući to moćno oružje, pribjegli smo klasičnim epidemiološkim mjerama, koje se nisu mijenjale već nekoliko stoljeća. No, za efikasnost svih tih mjera je ključna solidarnost i duboka svijest da svi zajedno činimo zajednicu, da nismo atomizirani pojedinci, nego međusobno ovisni dijelovi društva. U tom smislu, pandemiju trebamo smatrati globalnom i sveprožimajućom porukom, koja nas poziva na obnovu tih, pomalo zatomljenih vrijednosti.

Iako je znanost na prvoj liniji borbe protiv pandemije, društvo u cjelini mora biti spremno prihvatiti znanstvene spoznaje i dostignuća te shvaćati opću dobrobit, koja je sadržana u znanosti. Naprosto, pandemija je bolest cijelog društva i samo kao jedinstveno društvo je možemo suzbiti.

Težak je to zadatak i to je jedan od većih izazova u godinama u kojima trenutno živimo.

Sretna nam nova 2021. godina!

Prijevod otvorenog pisma “International Scholars Warning on Societal Disruption and Collapse

Kao znanstvenici i visokoobrazovane osobe iz cijelog svijeta, pozivamo političare i donositelje odluka da se otvoreno suoče s rizikom značajnih poremećaja, pa čak i kolapsa našeg društvenog sustava. Nakon pet godina neuspjeha u smanjenju emisija ugljikovog dioksida u skladu s odredbama Pariškog sporazuma[1] moramo se suočiti s posljedicama.

Iako znamo da su odvažne i pravedne mjere usmjerene ka smanjenju i prirodnom odljevu emisija ključni, istraživači iz mnogih znanstvenih područja danas razmatraju kolaps kao izgledan ishod ovog stoljeća.[2]

Čitav je niz pogleda na mjesto, opseg, vrijeme, trajnost i uzrok takvih poremećaja, no svi ti pogledi slažu se sa stavom da je u njihovom temelju način na koji moderna društva iskorištavaju ljude i prirodu.[3]

Preduvjet početka priprema zajednica i nacija za prijeteći kolaps je pokretanje ozbiljne diskusije te prijetnje na razini donositelja odluka. Takvo ozbiljno suočavanje smanjilo bi vjerojatnost kolapsa ali i brzine poremećaja, kao i njihove ozbiljnosti te štete koju bi pretrpila priroda i najranjivije društvene zajednice.

Neke oružane snage kolaps već razmatraju kao važan scenarij koji zahtijeva planiranje.[4] Ankete pokazuju da i mnogi ljudi anticipiraju društveni kolaps.[5] Nažalost, njega su već iskusila i u memoriji je mnogih društava globalnog juga.[6] Ipak, ta tema nije dobro pokrivena u medijima, a uglavnom je odsutna iz diskursa građanskog društva i politike.

U medijskim sadržajima o potencijalnom kolapsu prostor je uglavnom rezerviran za one koji osuđuju i samu raspravu o toj temi. Neupućena nagađanja, poput onih o inozemnim kampanjama dezinformiranja ili o utjecaju na mentalno zdravlje i motivaciju, zasigurno ne doprinose ozbiljnoj raspravi.[7] Štoviše, takvi sadržaji obeshrabruju tisuće aktivista i političara, koje predviđanje kolapsa, između ostalog, motivira na pokretanje promjena u klimatskim i ekološkim politikama, kao i onima koje se odnose na društvenu pravdu.

Ljudi koji se bave okolišnim i humanitarnim temama ne bi smjeli odustati od rasprave o rizicima koje nose društveni poremećaji i kolaps. To može dovesti do toga da se tim temama bave oni kojima te teme nisu važne.

Neki od nas vjeruju da je tranzicija prema novom društvenom uređenju moguća. To podrazumijeva hrabre akcije prema smanjenju štete za klimu, prirodu i ljude, uključujući i pripreme za velike poremećaje u svakodnevnom životu. Jedinstveni smo u stajalištu da nikako ne smijemo dopustiti suzbijanje rasprave o kolapsu. To suzbijanje vidimo kao prepreku mogućnosti te tranzicije.

Vidjeli smo koliki emocionalni izazov predstavlja prepoznavanje nanesene štete, zajedno s rastućom prijetnjom našem načinu života. Također znamo kakav osjećaj zajedništva to prepoznavanje i diskusija može izgraditi.[8] Vrijeme je da jedni druge pozovemo na teške razgovore, kako bismo zajednički smanjili svoje sudjelovanje u šteti i kako bismo kreativnim zajedničkim snagama najbolje iskoristili turbulentnu budućnost.[9]

 

Potpisnici: Professor Gesa Weyhenmeyer, Uppsala University; Professor Will Steffen, Australian National University; Professor Kai Chan, Lead Author, Intergovernmental Science-Policy Platform on Biodiversity and Ecosystem Services; Professor Marjolein Visser, Université Libre de Bruxelles; Professor Olivier De Schutter, UN Special Rapporteur on Extreme Poverty and Human Rights; Professor Yin Paradies, Deakin University; Professor Saskia Sassen, Columbia University; Dr Ye Tao, Harvard University; Professor Aled Jones, Anglia Ruskin University; Professor Joy Carter, Winchester University; Professor Bobby Banerjee, University of London; Professor Lummina Horlings, University of Groningen; Professor Pritam Singh, University of Oxford; Professor Rupert Read, University of East Anglia; Dr. Peter Kalmus, Climate Scientist; Dr. Malika Virah-Sawmy, Humboldt Universitat zu Berlin; Dr. Yves Cochet, Former Minister of the Environment (France); Dr. Marie-Claire Pierret, University of Strasbourg; Dr. Wolfgang Knorr, Lund University; The Very Reverend Dr. Frances Ward, St Michael’s Church; Dr. Alessia Lo Porto-Lefebure, School of Public Health (France); Dr. Emmanuel Prados, INRIA; Dr. Pablo Servigne, Author; Dr. Gail Bradbrook, Extinction Rebellion.

 

Literaturni izvori

[1] Jackson, R B, P Friedlingstein, R M Andrew, J G Canadell, C Le Quéré and G P Peters (2019), Persistent fossil fuel growth threatens the Paris Agreement and planetary health, Environ. Res. Lett. 14 (2019)

[2] (a) Science Alert (2020) Scientists Warn Multiple Overlapping Crises Could Trigger ‘Global Systemic Collapse’ (sciencealert.com); (b) Kalmus, P. (2020) With global heating, expect inferno seasons in the American West, https://www.latimes.com/opinion/story/2020-09-12/climate-change-wildfires-california-oregon-heat

[3] (a) Servigne, P. and R. Stevens (2020) “How Everything can collapse. A Manual for our Times, Polity Books, London; (b) Andreotti V. et al (2020) Preparing for the end of the world as we know it | openDemocracy

[4] Vice (2020) British Military Prepares for Climate-Fueled Resource Shortages (vice.com); Vox (2020) How the Pentagon plans for climate change – Vox

[5] Cassely, J.-L. and Fourquet, J. (2020). La France : Patrie de la collapsologie ?. [online] Fondation Jean Jaures. Available at: https://bit.ly/37jzvOv .For a press dispatch in English, see https://bit.ly/2XKNWaU

[6] The Guardian (2020) Climate crisis leaving 2 million people a week needing aid – Red Cross | Environment | The Guardian

[7] The Guardian (2020), Meet the doomers: why some young US voters have given up hope on climate | Environment | The Guardian

[8] Bendell, J. and D. Cave (2020) Does anticipating societal collapse motivate pro-social behaviours? (iflas.blogspot.com)

[9] Carr, K. and J. Bendell (2020) Facilitation for Deep Adaptation: enabling loving conversations about our predicament – Insight (cumbria.ac.uk)

Pandemija COVID-19 izazvala je globalnu javnozdravstvenu, ekonomsku i socijalnu  krizu koja zahvaća sve aspekte funkcioniranja čovječanstva te zahtijeva adekvatan globalan odgovor i provođenje sustavnih društveno-gospodarskih promjena, koje će nas učiniti otpornijima na takve događaje u budućnosti.  No, bez obzira na razmjere pandemije i svakodnevno rastući broj ljudskih žrtava, ne smijemo zaboraviti da smo suočeni i s klimatskom krizom i krizom bioraznolikosti, koje svojom kompleksnošću i obuhvatnošću znatno nadmašuju trenutnu epidemiološku krizu. Pritom je važno naglasiti da se radi o međusobno ovisnim, isprepletenim krizama, osobito u kontekstu pojave pandemija i gubitka bioraznolikosti gdje su evidentne izravne uzročno-posljedične veze. Zato pravi odgovor na bilo koju od njih podrazumijeva i razmatranje veza i interakcija s ostalim krizama. Pravo suočavanje s tim krizama se, mora obuhvatiti njihovo temeljito i sveobuhvatno razmatranje, od njihovog korijena, preko mehanizma, sve do njihovih posljedica te se nužno temelji na rezultatima interdisciplinarnog znanstvenog pristupa, na kojima se gradi sinergijsko intersektorsko djelovanje. Primjerice, pravilna klimatska politika, koja podrazumijeva sustavnu promjenu, uključuje i jačanje otpornosti i snage javnozdravstvenog sustava. Važnost takvog pristupa je osobito očita u kontekstu trenutne epidemiološke krize, koja zasigurno nije zadnja, već predstavlja konstantu s kojom ćemo se morat znati nositi u budućnosti. Ne smijemo zaboraviti da su naše mogućnosti adaptacije promjenama u okolišu ograničene stupnjem tehnološkog razvoja. Zato, kako bismo prevenirali socijalni kolaps i ostavili mogućnost društvene tranzicije ka održivom i otpornom sustavu, odlučan korak u borbi  protiv  klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti mora se dogoditi sada, i to na globalnoj razini.

Klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti i pandemija već sada imaju globalni utjecaj na integritet ekosustava i dobrobit ljudskih zajednica. Stoga je inicijativa Znanstvenici za klimu Hrvatska, vođena gore navedenim načelima, a okupljena oko Apela za sustavnu klimatsku akciju, početkom ove godine pozvala institucije zakonodavne i izvršne vlasti Republike Hrvatske na ambiciozniju sustavnu klimatsku akciju. Osim konkretnih zahtjeva, u Apelu je izražena i spremnost na ekspertnu pomoć. Iako su od tada zamjetni neki pozitivni pomaci, općenito je odnos institucija Republike Hrvatske prema klimatskoj krizi i dalje daleko od zadovoljavajućeg, a većinu klimatski relevantnih politika moramo ocijeniti kao neambiciozne, promašene i krivo usmjerene. Strateški dokumenti koje RH donosi u tom kontekstu vrlo su načelni i neinventivni te podrazumjevaju detaljnije definiranje konkretnih provedbenih alata u neodređenoj budućnosti, što svakako nije prihvatljivo u kontekstu nužnosti hitnog i usmjerenog djelovanja.

U riješavanju klimatske krize prvenstveno je potreban snažan i neodgodiv zaokret prema obnovljivim izvorima energije, zajedno s  njihovom decentralizacijom. S obzirom na to da posljednji podaci okvirne konvencije UN-a o promjeni klime (UNFCCC) pokazuju kako u Hrvatskoj predominantno rastu emisije iz sektora transporta (preko 60 % u odnosu na 1990.) te iz sektora gospodarenja otpadom (preko 90 % u odnosu na 1990.), potrebne su hitne intervencije u ta dva sektora, s ciljem razvoja javnih sustava upravljanja i korištenja. U Hrvatskoj i dalje šume omogućuju značajan kanal odljeva emisija ugljikovog dioksida, iako se i tu bilježi vrlo negativan utjecaj masovnih prenamjena zemljišta. Zato su potrebne odlučne mjere očuvanja i obnove šumskih područja.

Dugoročni negativni učinci bilo koje krize ne mogu se izbjeći njihovim ignoriranjem. Potpuno je razumljivo da je trenutan fokus na pandemiji kao trenutno najizravnijoj globalnoj ugrozi ljudi. No, to nikako ne smije biti opravdanje za odgodu suočavanja s klimatskom krizom, jer je činjenica da se ona svakim danom nedjelovanja ili krivo usmjerenog djelovanja zaoštrava. Iako se čini da je, zbog pandemije, slabija gospodarska aktivnost imala pozitivan utjecaj na okoliš, činjenice govore drukčije. Unatoč gospodarskom padu, mjerenja i dalje pokazuju rastući trend emisija stakleničkih plinova te je, bez obzira na naizgled i nakratko čišći zrak u velikim gradovima, pritisak na resurse pojačan, osobito u zemljama trećeg svijeta, uz dodatan problem naglog povećanja medicinskog otpada.

S obzirom na činjenicu da je smještena u Sredozemnom bazenu, koji je već sada jedno od klimatskim promjenama najpogođenijih regija, Hrvatsku u neposrednoj budućnosti očekuje znatan porast učestalosti i intenziteta promjena u okolišu koje će imati izravne negativne posljedice na kvalitetu života, gospodarstvo i društvo. Znanstveno utemeljene projekcije za Hrvatsku predviđaju znatno veću učestalost ekstremno sušnih razdoblja i toplinskih valova, veću učestalost i intenzitet poplava i ekstremnih padalina (uključujući i obalna područja), povećanu učestalost požara, podizanje razine mora i salinizaciju niskih priobalnih područja. Te su se promjene već počele događati i u budućnosti će se intenzivirati. Samo tokom ove godine je Hrvatsku zadesilo nekoliko ekstremnih meteoroloških događaja, iz čega je evidentno povećanje njihove učestalosti, što je u potpunom skladu s klimatološkim prognozama. Najvažnije posljedice navednog su mogućnost kolapsa poljoprivredne proizvodnje u pojedinim krajevima (zbog suša u Slavoniji  ili saliniziacije tla u Dalmaciji, što će dovesti do poremećaja u cijenama i dostupnosti hrane); ugroza turizma (zbog previsokih temperatura tijekom ljetnih mjeseci te ugroze infrastrukture obalnih gradova zbog poplava i požara) te sve izraženiji utjecaji na ljudsko zdravlje (što će dovesti do dodatnog opterećenja javnozdravstvenog sustava čije su slabosti postale osobito vidljive u jeku trenutne epidemiološke krize).

Dodatno, klimatske promjene na globalnoj razini rezultirat će posljedično više od 50 milijuna ekoloških izbjeglica, uglavnom zbog nedostatka vode i kolapsa poljoporivredne proizvodnje. Smanjena dostupnost resursa radi klimatskih promjena te povećanje društvenih nejednakosti također povećavaju izglede oružanih sukoba. Pritom pojam kolapsa ne upotrebljavamo kao augmentativ s funkcijom naglašavanja, nego kao posljedicu znanstveno utemeljenih projekcijskih scenarija. Zbog svega gore navedenoga, klimatska kriza nije isključivo tehnički problem, kako ju se često razmatra u politikama utemeljenim na prekomjernim simplifikacijama. Znanstveno-tehničke inovacije, implementirane u efikasne tehnologije, su nužan dio odgovora na klimatsku krizu, ali ublažavanje  klimatskih promjena i drastično smanjenje emisije stakleničkih plinova zahtijeva ambiciozne i učinkovite političko-ekonomske instrumente, koji radikalno zahvaćaju u temelje trenutno prevladavajućeg društvenog sustava.

Klimatska kriza, u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti, jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva, uključujući i Hrvatsku. To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja kao što je npr. Hrvatska. Adekvatan odgovor na klimatsku krizu poziva na solidarnost među generacijama, rasama, vjerama, državama, svim mogućim opredjeljenjima, kao i solidarnost spram drugih živih bića.

Nitko nije isključen iz tog zahtjeva.

“Mi, znanstvenici, na temelju svih raspoloživih znanstveno utemeljenih činjenica, zaključaka eksperimentalnih mjerenja i terenskih opažanja te teorijskih modeliranja, objavljenih u tisućama međunarodno recenziranih znanstvenih publikacija, s punom odgovornošću tvrdimo da se radi o krizi, zapravo o izvanrednom stanju, te svojim znanstvenim autoritetom pozivamo institucije da odgovarajućim i ambicioznim mjerama stvore preduvjete za sustavno i sveobuhvatno suočavanje s tim izvanrednim stanjem.”
Na taj se način u tekstu Apela za sustavnu klimatsku akciju obraćamo institucijama zakonodavne i izvršne vlasti Republike Hrvatske, ali i cijeloj javnosti. Na kraju teksta Apela, to vrlo podvlačimo vrlo debelom crvenom crtom, iscrtanom debelim kistom natopljenim bojom: “Klimatska kriza, u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti, jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva. Dobar početak je proglašenje klimatskog izvanrednog stanja. No, ključno je sustavno djelovanje u skladu s time.
To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja.
To je zahtjev koji podrazumijeva zajedničko, sinergijsko djelovanje svih ljudskih djelatnosti.
Naposljetku, to je zahtjev koji isključuje bilo kakvu diskriminaciju te poziva na solidarnost među generacijama, među rasama, vjerama, državama, svim mogućim opredjeljenjima, kao i solidarnost spram drugih živih bića.”
Vrlo se često postavlja pitanje koliko je klimatologa potpisalo naš Apel.
Greška, koju ne uviđaju ljudi koji nam postavljaju to pitanje, proizlazi iz površnog čitanja teksta Apela te nerazumijevanja njegovog karaktera.
Prvi, ali baš prvi potpis (nakon mog) je stigao 15-tak minuta nakom postavljanja teksta Apela online. Bio je to potpis renomirane glaciologinje Valentine Radić, koja vodi svoju istraživačku grupu na University of British Columbia u Vancouveru, članica je IPCC-a, a Apel je potpisala za vrijeme terenskog mjerenja na jednom od ledenjaka Novog Zelanda. Među drugim potpisnicima ima dosta znanstvenika, koji objavjuju radove iz područja klimatologije, klimatskih promjena, adaptacije, mitigacije, kao i različitih aspekata posljedica klimatskih promjena.
Zašto se nisu potpisivali znanstvenici iz DHMZ-a? Znanstvenici, koji su zaposleni u DHMZ-u, se nisu potpisivali, jer rade u državnom zavodu. Mnogi od njih su se ispričali zbog toga, ali podržavaju Apel, što su mnogi i dokazali kasnije. Nije baš sve u potpisu, ima nešto i u djelima.
Ako te ovi kvalitativni podaci ne zadovoljavaju, podsjećam te da je Apel prvenstveno poziv na političku akciju. Namjerno smo tražili potpise svih profila znanstvenika, jer je cilj bilo pokazati da, iako razumijevanje klimatskih promjena iziskuje ekspertizu iz područja geofizike/klimatologije, te iako adaptacija i mitigacija također iziskuju specifične ekspertize, klimatska kriza je sveobuhvatna i zato zahtijeva sveobuhvatan, ne samo interdisciplinarni, nego i intersektorski odgovor. Klimatska kriza je, kako je eksplicitno rečeno, nastala zbog neadekvatnog ili promašenog odgovora na znanstveno utemeljene činjenice, koje ukazuju na klimatske promene. Klimatska kriza je nastala zbog izlaska problema iz ekskluzivne domene znanosti i tehnike te prodiranjem u sve aspekte ljudskog života i funkcioniranja društva.

According to a recent report by the Union for Mediterranean (UfM), the Mediterranean is recognized as one of the global climate hotspots.[1] The report alarmingly reads that the Mediterranean is warming at a rate 20 % faster than the rest of the world, now reaching a +1.5 °C temperature increase with respect to the pre-industrial age. Even more, with current policies the temperatures will increase by +2.2 °C with respect to the pre-industrial level by 2040. In practice, this means that 250 million people are projected to be considered “water and resource poor” within 20 years, which obviously has serious consequences, not only environmental, but also social and security implications.

The report underlines that “recent accelerated climate change has exacerbated existing environmental problems in the Mediterranean Basin that are caused by the combination of changes in land use, increasing pollution and declining biodiversity. In most impact domains (such as water, ecosystems, food, health and security), current change and future scenarios consistently point to significant and increasing risks during the coming decades. Policies for the sustainable development of Mediterranean countries need to mitigate these risks and consider adaptation options, but currently lack adequate information — particularly for the most vulnerable southern Mediterranean societies, where fewer systematic observations schemes and impact models are based.“

Importantly, at the UfM General Forum, UfM Secretary General Nasser Kamel sent a message that “no single nation, no single community, in our region has enough resources to cope with the pace of climate change on its own. Undeniably, in line with the Sustainable Development Goals,[2] our common efforts in the next decade have to focus on facing this urgent issue that goes way beyond climate change and implies reconsidering our approach to the region’s limited resources“[3]

Altogether, these strong warnings call for urgent and determined, focused and coherent joint action of all sectors to ensure the sustainability of the Mediterranean, as a geographic area where millennial historical turmoils took and are still taking place, which testifies to a constant exchange of civilizations, and thus of technologies as well. A historic center of the western civilization, with the reality of the ongoing climate crisis the contemporary Mediterranean became a scene of the most pronounced changes, both natural and social. However, the resilience and adaptability of this area, acquired over the centuries, also gives the strength for a decisive transformation. This is especially enabled by the rapid development of renewable sources of energy and accompanying technologies,[4],[5],[6] as well as the suitable accommodation of the Mediterranean in the northern temperate zone that ensures a very good insolation and winds throughout the year. Thus, from one of the most vulnerable sacrificed zones of the “Western world”, it could become the leader of transformation toward a post-carbon civilization.

Such a global crisis that calls into question the very survival of our civilization is highly inconsistent with an unambitious systematic response of international authorities so far. Even more disappointing is the prolongation of projects focused on the extraction and exploitation of fossil fuels, although they become more and more economically unprofitable in comparison to renewable sources, whose price is continuously depleting. It is worth remembering that the fossil fuel-based power and electric utilities in EU countries collapsed when renewable energy comprised only 14 % of the total market, leaving a heap of stranded assets behind.[7],[8] Fossil fuels thus become stranded assets which will be more and more burdensome in the short run for economies, and all investments in this direction are doomed to failure and actually reflect a poorly run politics without taking into account actual trends and crisis-imposed needs.

As analyzed in detail during other panels of this Forum, the greed for fossil fuels and new rich gas deposits in the Mediterranean leads to significant geopolitical tensions and prolongs long-lasting international conflicts in this area.

It is obvious that the harsh reality of global climate crisis requires nothing less than a united global response of the humanity as a whole. Thus, such a terrible reality is a test for our global civilisation, a wake-up call, but also a singular opportunity for global transformation into a sustainable society. In order to reach these goals, mankind needs to act together. A reasonable start is to declare a state of climate emergency, but systematic action accordingly is crucial. This is the context in which the Mediterranean as an important region should act toward a sustainable global society.

In the wake of a growing global climate movement, as well as alarming reports by IPCC[9], we are witnessing an increasing number of warnings written by scientists around the world.[10] One of the main demands of these movements is the plea for institutions to take heed of what scientists are saying.[11] It may well be argued that scientists are often modest when they publicly communicate their findings and the implications of these findings, which may be attributed to their strict adherence to the rules of the scientific method. However, as climate scientist James Hansen has pointed out: “Caution is a commendable quality, but right now we might consider controlling our restraint as it leads us to a cataclysmic future.“[12] One of the common means of refraining from resolute systematic action has been the view that climate change constitutes a problem but not a crisis.

Bearing all this in mind, more than 550 Croatian scientists have joined that global call for climate emergency by submitting A Plea for Systematic Climate Action to Croatian state authorities in January 2020.[13] In this way, Croatian scientists, in numbers and unity rarely achieved, stepped out from a purely academic to the political field, clearly saying that for them further ignorance of scientific facts to the detriment of future generations became unacceptable. They underlined that only a systematic action, covering all sectors of human activity and all scientific fields, can lead to necessary change. In line with this, energetic transformation is crucial. However, it is not sufficient in itself, but must be based on the principles of justice, which then altogether lead to a positive social change.

It is well recognized that renewable energy sources, accompanying efficient energy storage systems that overcome their inherent production and consumption intermittence, play a crucial role in energetic transformation to a zero-emission post-carbon society. They also have a unique potential to transform our entire way of living. The notion that variable solar and wind energy will require backup conventional fossil fuel power to prevent power lapses for decades to come has become a kind of modern-day urban myth, spread to a large extent by the gas industry. It is simply not true.7 Battery storage and hydrogen fuel-cell storage at rapidly declining costs can easily provide backup power to compensate for the variability of solar and wind generation. Choosing the appropriate mix of solar and wind power, recognizing the variability of each of these energies during different seasons relative to the variability in power demands at different times of the year, also helps maintain a dependable flow of electricity. Better management on the demand side, upgrading the grid code, and accelerating the transition from a servomechanical to a digital grid, making it smarter and more efficient at integrating electricity between base and peak load times, are equally suited to the task of maintaining the stability of electricity demand.[14]

Contemporary state-of-the-art energetic technology[15] and advanced materials[16] enable development of smart grids, conceptually predicted more than 100 years ago by G. Ciamician.[17] Development and increasing market penetration of systems for efficient energy storage by batteries and hydrogen improve the efficiency of renewable sources,[18] opening the space for the development and wide implementation of smart-grid decentralized, distributed and adaptable flexible energy systems throughout. In addition, such smart grid would have greatly enhanced sensory and control capability configured to accommodate distributed resources as well as electric vehicles, direct consumer participation in energy management and efficient communicating appliances. It is also strengthened against cyber security while assuring long-term operations of an extremely complex system of millions of nodes in the so-called Internet of Energy.[19] The phase-in and integration of the five pillars that make up the operating platforms of the Renewable Energy Internet transform the electricity grid from a centralized to a distributed system, and from fossil fuel and nuclear generation to renewable energy.[20] In the new system, each business, neighbourhood, and home owner becomes a potential producer of electricity, sharing their surplus with others on the smart Energy Internet that is beginning to stretch across national and continental landmasses. In this shift from fossil fuels to green energy, hundreds of millions of people become producers of their own energy and electricity where they work and live, sharing it with each other. This is the beginning of the great democratization of power in communities around the world.

The Mediterranean basin now witnesses a number of demonstrational projects in this respect.[21] Literally thousands of islands isolate populations in a wide variety of scales, from very small to big. These locations now serve as perfect platforms for the development of energy independent communities, scalable to the continental and global scale. On the other hand, a vivid academic research community in the Mediterranean and the surrounding countries serves as a strong support for such development.[22] Although there is still a lack of such projects, interfaces between the academic world and the everyday, there are several very active and successful research groups in Croatia dealing with various hydrogen-related topics, from materials science16 and development of Fuel Cells[23] to small-scale hydrogen pump stations[24] and hydrogen-powered vehicles.[25] Still, the collaboration of all these groups should be improved. This would obviously lead to more focused research toward efficient real-world systems, in line with those already implemented throughout the Mediterranean.

The Mediterranean, as a highly dynamic geographic space, faced with the harsh reality of its vulnerability to the climate crisis, cries for a united, focused and ambitious response. It deserves finally to overcome the centuries long international tensions, a united, solidary action toward the common, sustainable future. Although this might sound naïve, such a future is possible, if technological development is managed carefully and responsibly, while taking into account the principles of equity and justice. In fact, the fate of humanity depends on nothing less than that.

[1] https://ufmsecretariat.org/climate-change-report/ accessed Aug. 5, 2020

[2] https://www.un.org/sustainabledevelopment/sustainable-development-goals/ accessed Aug. 5, 2020

[3] https://ufmsecretariat.org/event/regional-forum-2019/ accessed Aug. 5, 2020

[4] Narges Bamati, Ali Raoofi: „Development level and the impact of technological factor on renewable energy production“ Renewable Energy, 151 (2020) 946-955

[5] Poul Alberg Østergaard, Neven Duic, Younes Noorollahi, Hrvoje Mikulcic, Soteris Kalogirou: „Sustainable development using renewable energy technology“ Renewable Energy 146 (2020) 2430-2437

[6] S. Koohi-Fayegh, M.A. Rosen: “A review of energy storage types, applications and recent developments” Journal of Energy Storage 27 (2020) 101047

[7] Jeremy Rifkin: “The Green New Deal” (2020) St. Martin’s Publishing Group. Kindle Edition.

[8] Gunnela Hahn et al. „Framing Stranded Asset Risks in an Age of Disruption“, Stockholm Environment Institute, March (2018)

[9] IPCC: „Global Warming of 1.5 °C“ https://www.ipcc.ch/sr15/ accessed Aug. 6, 2020

[10] William J Ripple, Christopher Wolf, Thomas M Newsome, Phoebe Barnard, William R Moomaw: „World Scientists’ Warning of a Climate Emergency“ BioScience 70 (2019) 8-12

[11] K. Epstein: Greta Thunberg Wants You to Listen to The Scientists, Not Her. Science Alert, 19. IX. 2019: https://www.sciencealert.com/greta-thunberg-wants-you-to-listen-to-scientists-not-her accessed Aug. 6, 2020

[12] J. E. Hansen, Storms of My Grandchildren, Bloomsbury Press, New York (2009)

[13] A Plea for Systematic Climate Action https://www.znanost-klima.org/apel/ accessed Aug. 6, 2020

[14] T. W. Brown et al.: “Response to ‘Burden of Proof: A Comprehensive Review of the Feasibility of 100% Renewable-Electricity Systems,” Renewable and Sustainable Energy Reviews 92 (2018) 834–47

[15] Yuqing Yang, Stephen Bremner, Chris Menictas, Merlinde Kay: „Battery energy storage system size determination in renewable energy systems: A review“ Renewable and Sustainable Energy Reviews 91 (2018)

109-125; M. Stecca, L. R. Elizondo, T. B. Soeiro, P. Bauer and P. Palensky: “A Comprehensive Review of the Integration of Battery Energy Storage Systems Into Distribution Networks” IEEE Open Journal of the Industrial Electronics Society 1 (2020) 46-65

[16] Tianjie Qiu, Zibin Liang, Wenhan Guo, Hassina Tabassum, Song Gao, Ruqiang Zou: „Metal–Organic Framework-Based Materials for Energy Conversion and Storage“ ACS Energy Letters 5 (2020) 520-532; A. El Kharbachi, E. M. Dematteis, K. Shinzato, S. C. Stevenson, L. J. Bannenberg, M. Heere, C. Zlotea, P. Á. Szilágyi, J.-P. Bonnet, W. Grochala, D. H. Gregory, T. Ichikawa, M. Baricco, and B. C. Hauback: „Metal Hydrides and Related Materials. Energy Carriers for Novel Hydrogen and Electrochemical Storage“ Journal of Physical Chemistry C 124 (2020) 7599-7607; Elsa Callini, Nikola Biliškov, Andreas Züttel, Amelia Montone et al.: „Nanostructured materials for solid-state hydrogen storage: A review of the achievement of COST Action MP1103“ International Journal of Hydrogen Energy 41 (2016) 14404-14428

[17] Giacomo Ciamician: „The photochemistry of the future“ Science 36 (1912) 385–394

[18] Toshiba Energy Systems & Solutions Corporation: „Hydrogen-based Autonomous Energy Supply System“ https://www.toshiba-energy.com/en/hydrogen/product/h2one.htm accessed Aug. 6, 2020

[19] Electric Power Research Institute: „Estimating the Costs and Benefits of the Smart Grid: A Preliminary Estimate of the Investment Requirements and the Resultant Benefits of a Fully Functioning Smart Grid“ (2011) https://www.smartgrid.gov/files/Estimating_Costs_Benefits_Smart_Grid_Preliminary_Estimate_In_201103.pdf accessed Aug. 6, 2020

[20] Richard J. Campbell: „The Smart Grid: Status and Outlook“ Congressional Research Service, April 10, 2018, https://fas.org/sgp/crs/misc/R45156.pdf accessed Aug. 6, 2020

[21] Association of Mediterranean Energy Regulators: „Joint Report of the Electricity Working Group & Renewable Energy & Energy Efficiency Working Group: Smart Grids in Mediterranean Countries“ https://www.sipotra.it/old/wp-content/uploads/2018/12/Smart-Grids-in-Mediterranean-Countries.pdf accessed Aug. 6, 2020

[22] European Commission: „Smart Specialization PLatform“ https://s3platform.jrc.ec.europa.eu/en/-/s3p-energy-smart-mediterraneo-best-practices-innovation-and-pilot-projects-in-smart-grid-development-in-the-mediterranean-region?inheritRedirect=true accessed Aug. 6 2020

[23] Frano Barbir (Ed.): „PEM Fuel Cells“ (2012), Elsevier

[24] https://hydrogen.hr/ accessed Aug. 6, 2020

[25] Frano Barbir, Boris Šimic, Goran Stipanović, Dario Bezmalinović: „Demonstration of a Fuel Cell Powered Boat“ Proceedings 18th World Hydrogen Energy Conference / Stolten, D. – Essen : Energie Agentur NRW (2010); http://www.unizg.hr/nc/vijest/article/prvi-hrvatski-bicikl-na-vodik-docentice-ankice-dukic-s-fsb-a/ accessed Aug. 6, 2020

Za vrijeme okruglog stola “Zajedno za zeleni oporavak” Dunja Mazzocco Drvar i Nikola Biliškov su dali izjave za emisiju 1. programa Hrvatskog radija “Eko radar”.

Emisiju možete poslušati ovdje.

Kao što smo najavili, održano je 2. izdanje znanstvene tribine ovogodišnjeg ciklusa Eppur si muove, koja je bila posvećena diskusiji o aktualnoj klimatskoj krizi. Tribina se održala u srijedu, 28. listopada 2020.

Tribina je bila fokusirana na diskusiju o aktualnoj klimatskoj krizi. Ivan Güttler (Državni hidrometeorološki zavod), Ankica Kovač (Fakultet strojarstva i brodogradnje) i Mladen Domazet (Institut za političku ekologiju) su, svatko iz svoje perspektive, ponudili odgovore na središnja pitanja: kakvo je aktualno stanje u klimatskom sustavu te koje su očekivane promjene u bliskoj budućnosti? Kako postojećim i novim tehnološkim rješenjima možemo bitno smanjiti emisije stakleničkih plinova te postoji li prilika za hrvatsko gospodarstvo? Kojim društvenim promjenama možemo pravedno raspodijeliti preostalu kvotu emisija između svjetskih regija i Hrvatske? Koliko je moguć uspjeh aktivnosti na polju prilagodbe i ublažavanja posljedica klimatskih promjena bez sustavnih poboljšanja društvenih razvojnih ciljeva?

Mnogi su zanimljivi, u mnogim segmentima barem djelomično i suprotstavljeni, stavovi izneseni na toj tribini. Zato vas pozivamo da pogledate njenu snimku i sami se uključite u promišljanja globalne klimatske krize.

Druga znanstvena tribina ovogodišnjeg ciklusa Eppur si muove, koji se odvija u organizaciji Knjižnica grada Zagreba, posvećena je diskusiji o aktualnoj klimatskoj krizi. Tribina će se održati u srijedu, 28. listopada 2020. u 19 sati u virtualnom prostoru posredstvom aplikacije Zoom.

Tribinu će moderirati Ivan Güttler, znanstveni suradnik u Državnom hidrometeorološkom zavodu i voditelj Odjela za klimatsko modeliranje. Sudionici su Ankica Kovač s Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu te Mladen Domazet iz Instituta za političku ekologiju.

Fokus tribine je diskusija o aktualnoj klimatskoj krizi. Kakvo je aktualno stanje u klimatskom sustavu te koje su očekivane promjene u bliskoj budućnosti? Kako postojećim i novim tehnološkim rješenjima možemo bitno smanjiti emisije stakleničkih plinova te postoji li prilika za hrvatsko gospodarstvo? Kojim društvenim promjenama možemo pravedno raspodijeliti preostalu kvotu emisija između svjetskih regija i Hrvatske? Koliko je moguć uspjeh aktivnosti na polju prilagodbe i ublažavanja posljedica klimatskih promjena bez sustavnih poboljšanja društvenih razvojnih ciljeva? Kroz spomenuta pitanja pokušat će se dati pregled trenutačnog stanja, kao i mogući razvoj u narednim godinama.

Nikola Medić i Nikola Biliškov su 17. kolovoza 2020., u emisiji Prostor pulskog radija Rojc, razgovarali s Nevenom Trgovčić o klimatskoj krizi i aktivnostima Znanstvenika za klimu.

Danas je na portalu Prilagodba klimatskim promjenama Ministarstva zaštite okoliša i energetike objavljen intervju s Nikolom Biliškovim. Uz opće teme vezane uz klimatske promjene, ovdje je dan poseban naglasak na ulogu Hrvatske u globalnom suočavanju s klimatskom krizom, pri čemu se naglašava geografski kontekst Mediterana, kao klimatske vruće točke.

Intervju možete pročitati ovdje.