U četvrtak 10. rujna Europska komisija izglasala je prijedlog Europskog klimatskog zakon koji je najavljen krajem prošle godine u strateškom dokumentu Europske Komisije EU Green New Deal. (nacrt zakona možete pronaći ovdje: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?qid=1588581905912&uri=CELEX:52020PC0080 ). Prijedlog zakona kojim se cilja postići klimatska neutralnost Europske unije do 2050. godine prihvaćen je sa 48 glasova za, 18 protiv i 17 suzdržanih glasova. Ovime je napravljen prvi korak u implementaciji europskog klimatskog zakona koji je kao takav presedan u internacionalnim pokušajima zakonski obvezujućeg smanjenja emisija stakleničkih plinova, kakav se čeka još od neuspjelih klimatskih pregovora u Kopenhagenu 2009. godine.

Kao stoji u tekstu prijedloga, EU je trenutno na putu smanjenja emisija za 60% do polovice stoljeća, što prema preporukama znanstvenika nije dovoljno da bi se zaustavio opasan porast globalne temperature za 1,5 stupanj °C, stoga je analiziran „portfelj scenarija ostvarivanja prelaska na nulte neto emisije stakleničkih plinova do 2050. na temelju postojećih tehnoloških rješenja, od kojih se neka tek razvijaju, koja jačaju položaj građana te kojima se usklađuju djelovanja u ključnim područjima poput industrijske politike, kružnog gospodarstva, financija ili istraživanja i inovacija, pritom osiguravajući društvenu pravednost za pravičnu tranziciju.“

Budući zakon, ukoliko ga prihvati Europski Parlament i ratificiraju zemlje članice, obvezuje na „provedbu potrebnih mjera za omogućivanje zajedničkog postizanja klimatske neutralnosti, no ne propisuje konkretne politike ili mjere, čime se državama članicama ostavlja fleksibilnost uzimajući u obzir regulatorni okvir za ostvarivanje ciljeva“. U tom smislu kapaciteti smanjenja emisija ovise o kapacitetima javnih uprava pojedinih država da kreiraju koherentne, konvergentne i pozitivne klimatske politike, zadatak u kojem Hrvatska do sada nije uspjela.

Europska Unija ovim zakonom želi izgraditi „pravedno i prosperitetno društvo s modernim, resursno učinkovitim i konkurentnim gospodarstvom u kojem do 2050. neće biti neto emisija stakleničkih plinova te u kojem gospodarski rast ne ovisi o iskorištavanju resursa.“ Iako je ovo hvale vrijedan i potrebno ambiciozan cilj – rast gospodarstva bez rasta potrošnje resursa možda može biti postignut na teritoriju Europsku unije, ali pod cijenu porasta iskorištavanja resursa u trećim zemljama (ukoliko se istovremeno ne cilja na smanjenje potrošnje!) – što je ključno ako želimo zaista graditi učinkovitu klimatsku politiku koja ovisi o globalnom doprinosu smanjenju emisija odnosno smanjenju potrošnje resursa.

Također se izjavljuje da će „neizravni učinci na proračune država članica ovisit o njihovu izboru nacionalnih politika i mjera za smanjenje emisija stakleničkih plinova i drugim mjerama ublažavanja ili prilagodbe“. Iako se ovakvo načelo čini pravednim, u kontekstu ekonomski slabije razvijenih europskih zemalja, u koje spada i Hrvatska, ovo je kao da u jedan razred sa prosječnim učenicima stavite i nadarenu djecu, i onu s poteškoćama u učenju i date im jednake uvijete i jednak ispit – rezultati će biti očekivani, dok načelo socijalno pravedne tranzicije gubi na snazi.

Države članice se zakonom također obvezuju na transparentno i redovito izvješćivanje o stanju smanjenja emisija, a komisija će svakih pet godina (amandmanom je predloženo i prihvaćeno da se ovaj period smanji na tri godine) pratiti putanju napretka pojedinih zemalja članica, počevši od 2023 godine.

U prijedlogu zakona jednaka pažnja posvećuje se potrebi jačanja kapaciteta prilagodbe, jačanju otpornosti i smanjenju ranjivosti na već prisutne posljedice klimatskih promjena, te se na više mjesta naglašava socijalno pravedna tranzicija iako još nije jasno kako će se takva tranzicija osigurati.

U tekstu prijedloga dalje stoji kako „Postizanje klimatske neutralnosti podrazumijeva doprinos svih gospodarskih sektora. S obzirom na važnost proizvodnje i potrošnje energije u pogledu emisija stakleničkih plinova, ključan je prelazak na održiv, povoljan i siguran sustav opskrbe energijom koji se oslanja na pouzdano unutarnje tržište energijom.“ Ovo se pak regulira kroz direktive 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća  kojom se uspostavlja sustav trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Unije, Uredbu (EU) 2018/842 Europskog parlamenta i Vijeća  kojom se uspostavljaju nacionalni ciljevi smanjenja emisija (prema kojoj Hrvatska treba smanjiti emisije stakleničkih plinova za 7% do 2030 u odnosu na emisije iz 2005. godine).

Također je važno spomenuti predložene i prihvaćenje amandmane koji su izneseni prilikom izglasavanja prijedloga zakona. Prvi se odnosi na kratkoročni cilj o smanjenju emisija za 50 – 55% do 2030. godine; budući je znanstveno utvrđeno da to smanjenje mora biti najmanje 65% ukoliko želimo ostati unutar 1,5 °C povećanja temperature, amandmanom je predloženo da cilj bude 60%.

Također je predloženo i prihvaćeno da ciljevi smanjenja budu obvezujući za sve članice a ne samo za Uniju u cjelini; da se ograniči utjecaj lobija fosilnih industrija na kreiranje europskih klimatskih politika; da se ukinu sve subvencija za fosilna goriva do 2025. godine; da se formira nezavisno savjetodavno tijelo stručnjaka; te da se revidiraju svi europski zakoni i propisi kako bi bili usuglašeni sa postizanjem cilja klimatske neutralnosti.

Sljedeći korak je prihvaćanje prijedloga zakona u Europskom Parlamentu, gdje će, nadamo se, unatoč manjkavostima, biti prihvaćen i ucrtati put prema sigurnijem i pravednijem društvu. Samo još ostaje da ambiciozne i zakonski obvezujuće ciljeve kreiraju, pa onda i prihvate, pa onda i ispune sve ostale zemlje na planetu.