,

Tko je kriv: vulkani ili čovječanstvo?

U zadnja dva stoljeća, koja su u odnosu na trajanje geoloških razdoblja tek trenutak, udio ugljikovog dioksida u atmosferi je porastao za više od 46 % u odnosu na predindustrijsko doba, odnosno više od 40 % u odnosu na najveću koncentraciju CO2 u zadnjih 400 000 godina. Ljudske aktivnosti su u tom razdoblju rezultirale erupcijom ugljikovog dioksida, čiji je intenzitet nezabilježen u dugoj geološkoj povijesti Zemlje. Štoviše, antropogene emisije su neusporedivo intenzivnije. Ljudske aktivnosti rezultiraju većim količinama emitiranog ugljikovog dioksida od svih prirodnih zajedno. U odnosu na vulkane, erupcija CO2 uzrokovana našim aktivnostima je više od 100 puta jača od svih vulkana zajedno.

Slika 1. Opaženi temperaturni trend i incidencija vulkanskih erupcija. Izvor: NASA-GISS

Unatoč tim činjenicama, vrlo je ukorijenjena tvrdnja da su ljudske aktivnosti tek u zanemarivoj mjeri odgovorne za aktualni suvišak udjela CO2, koje bi, prema tim tvrdnjama, trebalo pripisati vulkanskoj aktivnosti.

Naravno, nedvojbeno je da vulkani tokom erupcija emitiraju određene količine CO2. Istina je i da je tokom vrlo dugih geoloških razdoblja vulkanska aktivnost značajno doprinjela koncentraciji CO2 u atmosferi. No, tokom zadnjih nekoliko stoljeća vulkanska je aktivnost premala da bi značajno doprinosila udjelu CO2. Štoviše, velike vulkanske erupcije koincidiraju s kratkim razdobljima zahlađenja, ali ne utječu na ukupan rastući trend prosječne globalne temperature (slika 1).

Dvije su glavne vrste vulkana: podmorski i oni koji eruptiraju u atmosferu. Podmorski su znatno brojniji i čine oko 90 % svih vulkana. No, emisije tih vulkana s oko 100 milijuna tona CO2 godišnje nisu značajne.[1] To je količina koju godišnje emitira tek jedna jedina prosječna savezna država u sastavu SAD-a. Ljudi ukupno proizvode 350 puta više CO2 godišnje. Osim toga, većinu CO2 nastalog podmorskim vulkanskim erupcijama apsorbira ocean. Isto tako, nastali bazalt podliježe kemijskoj reakciji s morskom vodom, pri čemu se silikati transformiraju u karbonate, a ta kemijska reakcija konzumira oko 150 milijuna tona CO2 godišnje.[2] Sve u svemu, oceanske vulkanske erupcije troše znatno više CO2 nego što ga emitiraju.

Puno su nam bolje poznati kopneni vulkani, koji eruptiraju u atmosferu, a najviše ih se nalazi u prstenu oko Tihog oceana. Ti vulkani su pretežno odgovorni za vulkanske emisije CO2. Magma, koja nastaje pri erupcijama, ne potječe samo iz Zemljinog plašta, nego nastaje i taljenjem stijena u kori, koje su bogatije ugljikom i vodom. S obzirom na emisije CO2, Etna je jedan od najintenzivnijih vulkana na Zemlji. Samo taj vulkan emitira oko 13 milijuna tona CO2 godišnje, ali i to je samo polovica emisija koje svojom aktivnošću proizvodi stanovništvo Sicilije. Dodatno, uspavani vulkani i vulkanska jezera emitiraju jednaku količinu CO2 kao i aktivni vulkani.[3] No, vulkanske stijene na površini godišnje apsorbiraju oko 180 milijuna tona CO2 iz zraka, što je oko 33 % količine emitiranog CO2.[4]

Ukupno, zbrojimo li sve vulkanske izvore ugljikovog dioksida, dolazimo do 640 milijuna tona godišnje direktno emitiranog CO2. Od toga treba oduzeti količinu koja se potroši na kemijske promjene stijena, što dovodi do rezultata od oko 310 milijuna tona CO2 godišnje. To otprilike odgovara godišnjim emisijama Turske. Za usporedbu, gblobalna godišnja količina antropogenih emisija CO2 iznosi oko 36,6 milijardi tona.[5] To znači da čovjek emitira oko 118 puta više CO2 godišnje u odnosu na vulkane. Samo proizvodnjom cementa emitiramo 3-6 puta više CO2 od svih vulkana zajedno.

Naše emisije su počele naglo rasti nakon 1950. godine, do čega je dovela povećana potrošnja fosilnih goriva nakon II. svjetskog rata. Istovremeno, da se tada povećala vulkanska aktivnost, to bismo sigurno opazili. Kao što znamo, na tom polju se nije dogodila nikakva spektakularna promjena.

Osim toga, treba uzeti u obzir i prirodne izljeve CO2, među kojima su najbrži oceani. Samo 40 % emitiranog CO2 ostaje u atmosferi, a ostatak konzumiraju biljke ili se otopi u oceanima (što također uzrokuje ogromne štete). Zbrojimo li antropogene emisije i pretvorimo li ih u koncentracije CO2 u atmosferi, vidimo da one jako dobro prate opaženi trend. S druge strane, vulkanske emisije nisu ni u približnoj korelaciji s opaženim podacima.

Optužbe vulkana za povećanje koncentracije CO2 kreću od činjenice da vulkani emitiraju CO2, ali onda preskaču na zaključak da su zato oni sigurno krivi za opaženi trend. Pritom se zanemaruju sve ostale raspoložive činjenice. Pritom se zanemaruje i elementarni račun, a također se zanemaruju još neke dobro nam poznate činjenice.

Naravno, teško je preuzeti teret globalne krivnje.

 

[1] Marty, B., & Tolstikhin, I. N. CO2 fluxes from mid-ocean ridges, arcs and plumes. Chemical Geology, 145 (1998) 233-248

[2] Dessert, C., Dupré, B., Gaillardet, J., François, L. M., & Allegre, C. J. Basalt weathering laws and the impact of basalt weathering on the global carbon cycle. Chemical Geology, 202 (2003) 257-273

[3] Pérez, N. M., Hernández, P. A., Padilla, G., Nolasco, D., Barrancos, J., Melían, G., … & Ibarra, M. Global CO2 emission from volcanic lakes. Geology, 39 (2011) 235-238

[4] Burton, M. R., Sawyer, G. M., & Granieri, D. Deep carbon emissions from volcanoes. Rev. Mineral. Geochem, 75 (2013) 323-354

[5] CO2 emissions by region, Our World in Data (pristupljeno 1. prosinca 2020.)

/by
,

Uzrok aktualnih klimatskih promjena: čovjek ili priroda?

Ljudske emisije ugljikovog dioksida danas značajno nadmašuju sve njihove prirodne izvore. Štoviše, ljudski utjecaj na klimu danas višestruko nadmašuje sve ostale prirodne faktore. Zato s punom sigurnošću tvrdimo da su ljudske aktivnosti glavni uzročnik aktualnih klimatskih promjena. Ta dalekosežna tvrdnja se temelji na ogromnom broju rezultata znanstvenih mjerenja i teorijskih modeliranja. Naime, razmatranjem različitih, međusobno neovisnih, linija dokaza, znanstvenici su pokazali da sve one vode jednom te istom zaključku, vrlo neugodnom, ali i kontraintuitivnom. Suvremeni klimatski sustav je naprosto pretrpan otiscima ljudskih prstiju. Klimatske promjene su se, međutim, događale kroz cijelu geološku prošlost našeg planeta. No, današnje znanje nam omogućuje preciznu rekonstrukciju klimatskih promjena u prošlosti i trend koji trenutno opažamo, ali i pouzdano predviđanje promjena u budućnosti.

Kretanje prosječne globalne temperature u usporedbi s uzrocima. Prirodni uzroci obuhvaćaju promjene u Zemljinoj orbiti te Sunčevu i vulkansku aktivnost. Ljudski faktori obuhvaćaju troposferski ozon, antropogene troposferske aerosole, poljoprivredu i stakleničke plinove. Izvor: NASA-GISS

Unatoč tome, vrlo je uvriježen mit da aktualne klimatske promjene sigurno nije uzrokovao čovjek, jer su se one događale i u prošlosti, kad ih sigurno nije uzrokovao čovjek. Taj mit se pojavljuje u različitim inkarnacijama i poricatelji ga obično izriču kao krunski, neoboriv argument.

No, taj mit obiluje pogreškama. U prvom redu se radi o logičkoj pogrešci skakanja na konkluziju, koja je uzrokovana prekomjernim pojednostavljenjem. Premise tog zaključka su, naime, valjane: (i) klimatske promjene su se događale u prošlosti; (ii) uzroci tih promjena su prirodni. No, tim premisama nedostaju mnoge činjenice, nužne za pravilno adresiranje uzroka aktualnih klimatskih promjena.

Danas razumijemo uzroke klimatskih promjena u prošlosti. Osim toga, u XIX. stoljeću su Fourier, Tyndall,  Arrhenius i drugi pokazali da povećanje koncentracije CO2 i drugih stakleničkih plinova jako utječe na stanje atmosfere, što je omogućilo i predviđanje danas opažanih trendova. Te spoznaje su temelj današnjih sofisticiranih modela, koji vrlo pouzdano rekonstruiraju i predviđaju klimatske trendove, uzimajući u obzir sve moguće faktore. Na primjer, ti modeli predviđaju da povećanje koncentracije CO2 uzrokuje povećanje temperature u troposferi, uz hlađenje viših slojeva atmosfere, a upravo je to ono što opažamo. Prirodni uzroci bi uzrokovali simultano zagrijavanje svih slojeva atmosfere.

Nadalje, promjene u Zemljinoj orbiti se događaju na znatno duljim vremenskim skalama. Naravno, i Sunce ima izrazit utjecaj na klimu. No, danas mnogim instrumentima pratimo aktivnost Sunca i, na temelju tih mjerenja, bismo očekivali blagi pad temperature. Vulkanske erupcije dominantno emitiraju prašinu, koja hladi Zemlju, a ukupna količina CO2 u vulkanskom plinu je praktički zanemariva u odnosu na onaj iz antropogenih emisija. Ne samo količina, nego i izotopni sastav te drugi parametri vrlo jasno ukazuju na porijeklo većine suvišnog CO2 u atmosferi.

Znamo, osim toga, da CO2, bez obzira na njegovu malu koncentraciju u atmosferi, kroz isprepletenu mrežu povratnih sprega, jako utječe na stanje atmosfere.

Zamislimo da, ušavši u neku zgradu, naiđemo na čovjeka u lokvi krvi. Prestravljeni gledamo potpuno krvavu prostoriju, s tragovima borbe posvuda. Posvuda su ostali i otisci prstiju, a u kupatilu neki čovjek, čija je košulja krvava, pere nož. Koji će biti vaš zaključak? Hoćete li možda utvrditi da je čovjek umro prirodnom smrću, jer su ljudi oduvijek umirali prirodnom smrću? Ili ćete zaključiti da ga je zaklao onaj koji upravo pere nož? Tvrdnja da su aktualne klimatske promjene posljedica prirodnih procesa jer su one kroz cijelu prošlost bile uzrokovane prirodnim procesima posljedica je upravo takvog (namjerno) pogrešnog zaključivanja.

/by
,

Može li ugljikov dioksid i u tragovima dovesti do globalnog zatopljenja?

Ugljikov dioksid je općenito poznat kao glavni krivac za globalno zatopljenje. Njegova molekulska struktura ga čini plinom koji vrlo efikasno upija toplinu. No, kao i svaka druga kemijska tvar, on nema nikakav karakter, kao ni osobnost. Drugim riječima, on sam po sebi nije ni dobar ni zao. U međuovisnoj kombinaciji s drugim potentnim stakleničkim plinovima, među kojima je najzastupljenija vodena para, on vrlo uspješno zadržava toplinsko zračenje na Zemlji, održavajući površinsku temperaturu a razini koja je pogodna za život. Problem nastaje zbog vrlo malog porasta razine CO2 u atmosferi, što pokreće brojne povratne sprege, koje zajedno uzrokuju povećanje ukupne energije atmosfere, a time i poremećaj cijelog klimatskog sustava. Zbog kombiniranog djelovanja zadržavanja topline i povratnih sprega, vrlo mala koncentracija CO2 u atmosferi znatno utječe na ukupno stanje atmosfere. Znanstvena mjerenja doslovno svih parametara koji određuju globalnu klimu nedvojbeno ukazuju upravo na to. Jednako je jasno da je trenutna anomalija koncentracije CO2 u atmosferi predominantno uzrokovana ljudskim aktivnostima, koje znatno nadmašuju njegove prirodne izvore emisija.

Vrlo je raširen mit da, zbog malih koncentracija u atmosferi, CO2 kao tvar u tragovima nije glavni uzročnik globalnog zatopljenja. S time je povezan drugi mit, koji kaže da je količina CO2, unesena u atmosferu antropogenim emisijama, toliko mala u odnosu na ukupnu količinu atmosferskog CO2, da one ne mogu imati značajan utjecaj na globalnu temperaturu.

Gore navedene tvrdnje su pogrešne na više razina. U prvom mitu je zanemarena ne samo priroda ugljikovog dioksida, nego i temeljni mehanizam globalnog zatopljenja. Tendenciozno naglašavanje da je CO2 u atmosferi prisutan „u tragovima“ čini njegovu apsolutnu koncentraciju zavaravajućom i to zapravo nema nikakve veze sa svojstvima CO2, koja su doista relevantna u smislu njegove moći upijanja topline, a to je infracrveni spektar CO2.[1] Radi se, dakle, o klasičnom primjeru argumenta crvene haringe. No, taj mit sadrži još jednu grešku prekomjernog pojednostavljenja, u kojoj su zanemarene povratne sprege, zbog čega se znatno pojačava ukupan utjecaj. CO2, naime, nije najzastupljeniji staklenički plin u atmosferi. Zapravo, najzastupljeniji staklenički plin na Zemlji je vodena para. No, koncentracija vodene pare je predominatno određena prirodnim i relativno brzim procesom kruženja vode, pri čemu su njen najveći rezrvoar oceani. Blagi porast temperature zbog porasta koncentracije CO2 uzrokuje pojačano isparavanje vode iz oceana, što onda dodatno doprinosi porastu temperature.[2] Radi se tek o jednoj od mnogih povratnih sprega koje okida anomalna koncentracija CO2. To čak i mali porast koncentracije CO2 čini ozbiljnim poremećajem sustava. Mogli bismo reći da CO2 djeluje kao infektivno tijelo, koje uzrokuje kaskadu simptoma ozbiljne bolesti. Brojni su dokazi da su ljudske aktivnosti izvor trenutne suvišne koncentracije CO2 u atmosferi. Jedan od rijeđe spominjanih, ali ipak vrlo evidentan, je opadanje omjera radioaktivnog izotopa 14C prema stabilnom 12C.[3] Ukratko, izotop 14C se raspada pa je njegov udio u fosilnim gorivima, a time i u CO2 koji nastaje njihovim izgaranjem, vrlo mali, tj. praktički ga nema. Upravo je taj efekt opažen te, u kombinaciji s nebrojenim drugim opažanjima, ukazuje na antropogene izvore suvišnog CO2. U tom su se prekomjernom pojednostavljivanju, osim toga, negdje izgubili i prirodni izljevi CO2, poput oceana, kao i sva devastirajuća šteta koju porast koncentracije CO2 čini oceanskim ekosustavima.

Znanost vrlo jasno pokazuje da CO2 vrlo uspješno zagrijava Zemlju. Isto tako, vrlo jasno pokazuje da trenutno antropogene emisije znatno nadmašuju prirodne.

[1] M. J. Elrod: „Greenhouse Warming Potentials from the Infrared Spectroscopy of Atmospheric Gases“ J. Chem. Educ. 76 (1999) 1702

[2] I. M. Held, B. J. Soden: „Water Vapor Feedback and Global Warming“ Annu. Rev. Energy Environ. 25 (2000) 441–475

[3] H. Graven et al. „Compiled records of carbon isotopes in atmospheric CO2 for historical simulations in CMIP6“ Geosci. Model Dev. 10 (2017) 4405–4417

/by
,

Tko sve zna i tko ne zna (gotovo) ništa?

Predavanje Nikole Biliškova “Poricanje znanstvenih činjenica: tko sve zna i tko ne zna (gotovo) ništa”, održano 29. listopada u organizaciji Društva bibliotekara Istre u okviru njihovog projekta Zelena knjižnica, možete u cijelosti, zajedno s popratnom raspravom, pogledati ovdje.

/by
,

Online tribina za mlade Budućnost na tankom ledu

U okviru projekta “Znanje za održivo djelovanje” kojeg provodi Udruga Zelena Istra u partnerstvu s Centrom za mirovne studije, a u sklopu Europskog tjedna održivog razvoja, održana je online tribina za mlade o klimatskim promjenama “Budućnost na tankom ledu”.

Tribinu je moderirala Lana Jurman iz Centra za mirovne studije, a razgovarali smo o tome što je klimatska pravda, što nam donose klimatske promjene te kako se mladi u Hrvatskoj bore protiv klimatske krize. Aktivnosti Znanstvenika za klimu je opisao Nikola Biliškov, koji je iznjeo znanstvene činjenice o klimatskim promjenama te ih postavio u širi društveni kontekst, uz predstavljanje koncepta klimatske pravde. Hana Matović je govorila o aktivnostima inicijative Fridays For Future Croatia, kao i o njenoj ulozi u globalnom pokretu srednjoškolaca za klimu. Profesorica filozofije i etike Teodora Beletić iz Gimnazije Pula je u vrlo poticajnom izlaganju opisala aktivnosti Eko škole i Lumena, koji već 25 godina djeluju u okviru te gimnazije.

Više o tribini možete saznati ovdje., a pozivamo vas i da pogledate snimku.

/by
,

Svjetski dan zaštite prirode

Danas se obilježava Svjetski dan zaštite prirode, u cilju podizanja svijesti o značaju prirodnih resursa te poticanja ljudi na aktivnosti u smjeru zaštite prirodnih resursa. Temeljna ideja obilježavanja Svjetskog dana zaštite prirode je ukazivanje na činjenicu da je zdrav okoliš temelj stabilnog i produktivnog društva, a njime osiguravamo dobrobit sadašnjih i budućih generacija. Stoga smo svi, bez iznimke, pozvani na sudjelovanje u zaštiti, očuvanju i održivom upravljanju našim prirodnim resursima.

Pod pojmom očuvanja prirode podrazumijeva se zaštita prirode od pretjeranog iskorištavanja. To također znači poštovanje načela održivosti, tj. mudro korištenje prirodnih resursa, tako da potrebe sadašnje generacije mogu biti zadovoljene bez ugrožavanja mogućnosti buduće generacije da maksimizira vlastite potrebe. Najočitiji razlog očuvanja je zaštita divljine i promicanje biološke raznolikosti.

I ovim putem vas zato pozivamo na akciju u zaštiti prirode. Svatko od nas može učiniti nešto, a zajedno možemo mnogo. Zato evo nekoliko prijedloga za konkretne aktivnosti:

Posadite stablo: sadnja stabala je dobra za okoliš, jer su stabla obnovljiva, biorazgradiva i mogu se reciklirati. Također vrlo efikasno upijaju ugljikov dioksid i pretvaraju ga u korisne tvari. 
Čuvajte vodu: očuvanje vode znači pažljivo i ekonomično korištenje pitke vode. Trebali bismo čuvati vodu jer je to temeljni, dragocjen i sve ugroženiji prirodni resurs.
Smanjite potrošnju električne energije: ako smanjimo potrošnju energije, elektrane će trebati proizvoditi manje električne energije i tako smanjivati količinu spanljenih fosilnih goriva i emisije CO2.
Vozite se biciklom ili pješačite: osim što te aktivnosti imaju vrlo pozitivan učinak na vaše zdravlje, time smanjujete korištenje automobila, koji su velik potrošač fosilnih goriva i time značajan izvor ugljikovog dioksida.
Koristite manje papira: moramo pokušati koristiti što manje papira, kad god je to moguće.
Širite svijest: trebali bismo razumjeti važnost i vrijednost naših prirodnih resursa. Razgovarajte s vašom djecom o prirodi, njenoj vrijednosti i važnosti i zajedno učinite nešto dobro.

Svima vam želimo sretan Svjetski dan zaštite prirode!

/by
,

Energetska tranzicija u Hrvatskoj – što nam je činiti?

Pariški sporazum, koji je EU potpisala i ratificirala, ima za cilj držati povećanje temperature značajno ispod 2 °C više od predindustrijskog doba i ograničiti taj porast na 1.5 °C. Kako bismo postigli taj cilj nužno je mijenjati (pooštriti) sadašnje klimatsko-energetske strategije EU te postići smanjenje GHG emisija je 55-60% do 2030, i klimatski neutralnu EU do 2050. Što to konkretno znači za Hrvatsku?

Smjernice za hrvatsku energetsku tranziciju

 

/by

Staklenički potencijal

Staklenički potencijal je relativna veličina koja pokazuje koliko jedinična količina neke tvari doprinosi efektu staklenika. Radi se o veličini koja je direktno povezana s tzv. ekstinkcijskim koeficijentom. To je spektroskopska veličina, koja pokazuje koliko zračenja određene valne duljine tvar može apsorbirati. Kako bismo to razumijeli, dobro se upoznati s Lambert-Beerovim zakonom, u kojem je zapravo sadržano sve što na ovoj razini trebate znati o spektroskopiji. Naime, mjerimo li intenzitet svjetlosti koja prolazi kroz neko sredstvo, primijetit ćemo da upadni i izlazni intenzitet (I0, odnosno I) općenito nisu jednaki, tj. općenito je I < I0.

Intuitivno je jasno da odnos izlaznog i upadnog intenziteta je određen duljinom puta svjetlosti kroz sredstvo (l) i koncentraciji tvari c. Međutim, znamo i da se različite tvari razlikuju i u uspješnosti upijanja ili propuštanja svjetlosti, a to je određeno ekstinkcijskim koeficijentom ε. To je fizikalno svojstvo tvari, neovisno o njenoj koncentraciji i drugim parametrima. Lambert-Beerov zakon glasi:

A = εlc

gdje je A apsorbancija, a ona je povezana s omjerom intenziteta upadne i izlazne svjetlosti:

I tu smo gotovi s formulama, osim što ćemo reći da ekstinkcijski koeficijent nije isti pri svim valnim duljinama, tj. tvar puno uspješnije upija svjetlost nekih valnih duljina u odnosu na druge valne duljine. Dakle, on je funkcija valne duljine ε(λ). Zato i apsorbancija ovisi o valnim duljinama i zato svaka tvar ima neki karakteristični spektar A(λ). Običnim jezikom, zato su mnoge tvari obojane.

Iako nam zrak izgleda proziran, on je proziran u vidljivom dijelu spektra. No, u infracrvenom dijelu spektra zrak baš i nije toliko proziran. Drugim riječima, propustimo li infracrvenu svjetlost kroz zrak, dobit ćemo njegov infracrveni spektar:

Infracrveno zračenje nazivamo i toplinskim zračenjem, tj. ono je odgovorno za prijenos topline. Zato nam je upravo međuigra infracrvenog zračenja s tvarima najvažnija za razumijevanje efekta staklenika.

Ono što je najvažnije uočiti na spektru je da imamo neka područja u kojima imamo nekakav „nedostatak“ zračenja. Upravo su to područja u kojima nam staklenički plinovi upijaju infracrveno zračenje. To na ovoj slici između 4000 i 3300 cm-1, 2400 – 2300 cm-1, 2000 – 1200 cm-1 i oko 700 cm-1. Ovo oko 3500 i 1500 cm-1 uzrokuje vodena para, a oko 2400 i 700 cm-1 nastaje zbog prisustva ugljikovog dioksida CO2.

Sad uzmemo koju je količinu svjetlosti „pojela“ određena tvar u svim područjima spektra, svedemo sve na jediničnu koncentraciju i jedinični put kroz sredstvo i ne taj način dobivamo integralni ekstinkcijski koeficijent. To je staklenički potencijal. Osim toga, s obzirom na to da je CO2 najvažniji staklenički plin, ljudi su se dogovorili da njegov staklenički potencijal bude jednak 1, a staklenički potencijali svih drugih tvari se uspoređuje s CO2. Osim toga, neki plinovi su i nestabilni pa se s vremenom raspadaju u atmosferi. Zato najčešće razmatramo više stakleničkih potencijala, npr. za razdoblje od 20, 100 i 500 godina.

U sljedećoj tablici su navedeni staklenički potencijali glavnih stakleničkih plinova:

Tvar

Životni vijek u atmosferi (godine)

Staklenički potencijal (GHP)

20 godina

100 godina

500 godina

Voda H2O

Neodređeno

<1

<1

<1

Ugljikov dioksid CO2

5-200

1

1

1

Dušikov(I) oksid N2O

114

275

296

156

Metan CH4

12

72

25

7,6

Klorofluorougljici

0,3 – 260

40 – 9400

12-12 000

4 – 10 000

Perfluorogljici

2600 – 50 000

3900 – 8000

5700 – 11 900

8900 – 18 000

Sumporov heksafluorid SF6

3200

15 100

22 200

32 400

Ozon O3

22 dana

65

—

—
/by

O klimatskim promjenama

Za razliku od meteoroloških prilika (vremena), klima je prosjek skupa meteoroloških prilika karakterističnih za određeno podneblje. Ono što nazivamo klimatskim promjenama je globalna promjena, najevidentnije izražena u promjeni temperature Zemljine površine i najnižih slojeva atmosfere. To su općenite definicije, tako da se odnose na sva moguća stanja klime. Jasno je da se u povijesti našeg planeta dogodilo mnogo klimatskih promjena, koje su bile uzrokovane različitim, ali uvijek prirodnim utjecajima. To nije sporno, ali nikako se ne treba uzimati kao argument za bilo kakvo opravdavanje ili negiranje aktualnih klimatskih promjena.

Naime, danas je više nego jasno, potvrđeno doslovce milijardama pojedinačnih, sistematiziranih objektivnih mjerenja desetina tisuća znanstvenika, objavljenih u recenziranim znanstvenim časopisima, na kraju pretočenima na nekoliko tisuća stranica izvještaja Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), nekoliko ključnih činjenica o aktualnim klimatskim promjenama:

  1. aktualne klimatske promjene nisu ni prve ni posljednje u geološkoj povijesti našeg planeta;
  2. do klimatskih promjena može dovesti više različitih faktora (uključujući promjene u orbiti, vulkane i sl.), od kojih neki mogu biti antropogeni;
  3. aktualne klimatske promjene uzrokovane su porastom temperature, koja je direktno korelirana s porastom koncentracije stakleničkih plinova u zadnjih 200 godina, tj. od početka industrijske revolucije;
  4. porast koncentracije stakleničkih plinova poklapa se s iskorištavanjem fosilnih goriva kao glavnog izvora energije u industrijskom dobu;
  5. čitav niz izmjerenih parametara jasno i nedvosmisleno pokazuje da višak CO2 u atmosferi potječe iz fosilnih goriva;
  6. velike vulkanske erupcije dovele su do kratkotrajnih padova prosječne globalne temperature, neznatne u odnosu na predominantan rastući trend;
  7. klimatski modeli (sofisticirani programi koji u sebi sadrže najbolje danas dostupne teorijske modele, koji su prošli višestruku rigoroznu znanstvenu provjeru, a koji omogućuju račun multidimenzionalnih problema na najjačim danas dostupnim superkompjuterima) reproduciraju aktualne trendove tek kad uzmemo u obzir antropogene faktore.

Sve gore navedeno nam govori da prirodni procesi ne daju dovoljno dobar skup parametara za modeliranje trenutnih klimatskih promjena. Slijedom toga (ali razmatranjem na puno dubljoj razini) zaključujemo da su antropogeni faktori glavni doprinos aktualnim klimatskim promjenama. To su objektivne činjenice koje donosi današnja znanost.

Posljedica svega toga nije da će nam biti „samo malo toplije“ – porast temperature je posljedica povećanja topline atmosfere, a toplina je, kao što znamo, makroskopska posljedica kinetičke energije čestica od kojih se sastoji atmosfera. Povećanje energije dovodi do niza procesa, kojima sve češće svjedočimo, a najočitije se odražavaju u sve ekstremnijim vremenskim prilikama: u rekordnim i sve učestalijim uraganima, u toplinskim udarima ljeti i naletima ekstremne hladnoće zimi, u ekstremnim sušama i poplavama, pomicanju granica rasprostranjenosti biljnih i životinjskih vrsta, porastu razine mora, otapanju ledenjaka itd. Naravno, sve se to odražava i na društvene aspekte, pa tako svjedočimo masovnim migracijama stanovništva (dobrim dijelom uzrokovanim klimatskim promjenama) s perspektivom više stotina milijuna prisilnih klimatskih migranata, sve češćim ratovima za osnovne resurse (npr. za vodu i obradive površine zbog dezertifikacije), ali i nestajanju cijelih tradicionalnih kultura zbog degradacije vjekovnih okoliša.

To su vrlo složeni procesi, a u odgovaranju na njih znanost može dati važne smjernice. Važno je pritom imati na umu da je klimatski sustav jedan od najsloženijih sustava koje poznajemo, upravljan velikim brojem parametara koji su u stalnom međudjelovanju kroz povratne sprege. Zato treba prepoznavati tzv. lažna rješenja, koja se najčešće pojavljuju na polju geoinženjerstva, namjernog mijenjanja nekih aspekata ekosustava kako bi se na umjetan način umanjilo upadno zračenje Sunca i sl. U više eksperimenata se pokazalo da takvi pristupi ne funkcioniraju, jer pretjerano pojednostavljeno pristupaju sustavu koji je po svoj prirodi vrlo složen. Ono što nam je potrebno je udruženo djelovanje znanstvenika svih mogućih profila, od prirodoslovnih preko tehničkih do društveno-humanističkih, u suradnji s društvenim pokretima. U ovom trenutku su nam potrebne nove tehnologije, ali one nisu dovoljne, nego je zajedno s njima potrebna promjena prevladavajuće društveno-ekonomske paradigme, koja se temelji na činjenično neutemeljenom narativu o permanentnom rastu. To mora biti temelj Green New Deal-a kakvog želimo.

/by