Na današnji je dan, 10. prosinca 1948. donesena Opća deklaracija o pravima čovjeka. Time su na najopćenitiji način definirana ljudska prava te je Deklaracija ugrađena u zakone većine država. Od dana donošenja Deklaracije, čovječanstvo je bilo izloženo mnogim novim izazovima, ali ona je primijenjiva na sve te nove izazove.

Što se ljudskih prava tiče, klimatske promjene sa sobom donose niz velikih izazova čovječanstvu današnjice. Nejednakosti, iz kojih proizlaze i različiti oblici globalne nepravde, veće su nego ikada, a i dalje se zaoštravaju. Rekao bih da se, kao čovječanstvo, nalazimo na testu naše zrelosti. Kako bih to ilustrirao, često koristim metaforu kulture bakterija. Naime, dovedemo li bakterije na hranjivu podlogu, njihova populacija će eksponencijalno rasti zbog obilja hranjivih tvari. Bakterije ne shvaćaju da hranjiva podloga ima granice, definirane stijenkom Petrijeve zdjelice. No, nakon relativno kratkog vremena, brojnost bakterija će toliko porasti da će njihova kultura stići do ruba i neće imati mjesta za daljnje širenje. Tada, zbog povećanja koncentracije produkata metabolizma, bakterije se počinju trovati u svojim vlastitim izlučevinama i smrtnost bakterija uskoro nadmašuje povećanje njihove brojnosti. Populacija se strmo urušava i na kraju ostaje samo mali broj preživjelih bakterija.

Kao što sam rekao, mi se, kao civilizacija, nalazimo na testu zrelosti. A taj test ćemo proći dokažemo li da smo se sposobni ponašati različito od kulture bakterija. Padnemo li na tom testu, izgledan je rezultat urušavanje civilizacije, možda i biološke vrste Homo sapiens.

Klimatske promjene zato moramo promatrati i kao priliku. To je prilika za preispitivanje, za korijenske promjene. Prevladavajući društveno-ekonomski sustav, u čijoj je srži gramzivost, na fundamentalnoj je razini neodrživ, jer je izgrađen na odvajanju čovjeka od sredstava rada i predmeta proizvodnje. O tome su pisali mnogi, i to vrlo opširno. No, bitno je shvatiti da gramzivost, koja nas je dovela do klimatske krize i do njenog intenziviranja, nije svojstvo čovjeka kao takvog. Ona je svojstvo društveno-ekonomskog sustava utemeljenog na beskrajnom iskorištavanju resursa i na mitu o neograničenosti rasta. To je posebno zaoštreno u okviru kapitalističkog fundamentalizma ili neoliberalizma. Čovjek je, za razliku od tog sustava, vezan uz svoja sredstva proizvodnje i rada. Čovjek je suradljiv, a ne kompetitivan, solidaran je i suosjećajan. Moramo smoći hrabrosti i volje da izgradimo sustav temeljen upravo na tim vrijednostima.

Prethodna dva dana sam proveo u Osijeku, koji mi je postao jako drag grad. Osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava i Mirovna nagrada “Krunoslav Sukić”, koju su oni utemeljili 2009., već dugo za mene imaju posebnu važnost. Rekao bih da je to kristalno bistar dan u dobu godine, kad je uglavnom sve sivo i depresivno. To je postalo i svojevrsno utočište, kojemu se rado vraćam. To je mjesto susreta, dijaloga, mjesto koje je odigralo važnu, možda i ključnu ulogu u oblikovanju mojih aktivnosti u zadnjih nekoliko godina. Na dijaloškom forumu, jednoj od aktivnosti u okviru radnog dijela Nagrade, 2019. sam vodio jedan razgovor o klimatskim promjenama. Trebalo je to biti predavanje, ali skupilo nas se ukupno petoro. Bez obzira na našu malobrojnost, bila je to jedna od najvažnijih diskusija koje sam vodio. Tu su se zapravo konačno iskristalizirale ideje i forma Apela za sustavnu klimatsku akciju. Tu su po prvi put toj skupini izneseni i mirovni aspekti klimatskih promjena. Na kavi smo još dugo razgovarali o značenju globalnih prosvjeda srednjoškolaca, porukama Grete Thunberg, našoj bojazni da izdajemo tu nadolazeću generaciju… Poslije sam se, u hladnoj noći, vraćao u hotel šetnicom uz Dravu, a tekst Apela se sam od sebe ispisivao u mojoj glavi. Trebalo ga je još samo pretipkati.