Objave

Literatura o klimatskim promjenama, klimatskoj i općoj ekološkoj krizi je obimna i svakoga dana raste. Svatko tko želi čitati o tome može naći obilje naslova koji će mu ili joj zadovoljiti potrebe za informiranjem.  Ipak, i dalje je svaka knjiga o klimatskim promjenama dobrodošla, osobito kad se radi o beletristici, gdje se problematika prevodi u zanimljivo ispričane narative.

No, tetralogija je ipak respektabilan projekt. Tzv. Klimatski kvartet Maje Lunde je svakako jedno od takvih djela. Autorica koja je ranije objavljivala knjige za djecu uhvatila se jedne od najozbiljnijih (i najturobnijih) tema i obradila je kroz četiri odvojene, ali sudbinski povezane priče. Ova distopija o urušavanju civilizacije i ljudskog društva temelji se na znanstvenim činjenicama, što ih autorica crpi iz izvornih radova, na koje se i poziva.

Na kraju, želim zahvaliti svim ljudima koji se uz pomoć znanosti bore protiv klimatske krize, koji dragovoljno predvode tu borbu i sa sobom vode i druge, ili u lokalnim zajednicama, ili na nacionalnoj i globalnoj razini. Trebamo vas više nego ikad prije.

ističe autorica u zahvalama na kraju zadnje knjige.

Tetralogija se sastoji od sljedećih knjiga: Povijest pčela, Plavetnilo, Posljednji svoje vrste i San o drvetu. Prve tri knjige prate po tri kronološki razdvojene, ali ipak povezane pripovijedne radnje. Tu ćemo prolaziti kroz izumiranje pčela, s kojim je povezan nestanak obilja hrane, ali i jedan osobni gubitak koji u sebi nosi snagu preporoda, urušavanje zapadnoeuropskog društva i država, koje dovode do masovnih migracija u potrazi za vodom i mjestom za život, rad na oživljavanju izumrlih, ali važnih vrsta, što konačno završava s čovječanstvom koje je svedeno na male raštrkane i geografski udaljene zajednice. No, sve te priče u sebi sadrže i sjeme nade da se iz te opće propasti može rekonstruirati jedno novo, održivo društvo. Sjeme je to koje se brižljivo čuva, koje raste i koje stvara jedan novi, bolji svijet.

Sva četiri romana je kod nas objavila izdavačka kuća Ljevak, na čemu im ovim putem zahvaljujemo.

Joanna Sustento ispred sjedišta Shella u Bonifacio Global City. Izvor: Greenpeace

Da su djelovali na način koji je povoljan za planet, za ljude, da su svoje financijske i tehnološke kapacitete preusmjerili u čišće izvore energije, ne bismo proživljavali klimatsku krizu. Zbog njihovog negiranja klimatskih promjena, zbog tog sjemena laži koje su posijali u naše društvo, mi smo ti koji patimo.

riječi su Joanne Sustento, klimatske aktivistice s Filipina. A Joannu Sustento su klimatske promjene pogodile na najizravniji i najbolniji način. Naime, u uraganu Haiyan, klimatskim promjenama izuzetno pojačanoj tropskoj oluji koja je 2013. godine pogodila Filipine izgubila je cijelu obitelj. U nekoliko minuta je ostala bez svega što voli – bez svojih najdražih, bez kuće i grada u kojem je odrasla.

Tzv. Globalni jug je najmanje odgovoran za emisije stakleničkih plinova, ali je trenutno najteže pogođen klimatskim promjenama. Globalni jug je dio svijeta koji obiluje tragedijama sličnima onoj Joanne Sustento. U tom dijelu svijeta svjedočimo nestajanju uvjeta o kojima ovise životi ljudi i normalno funkcioniranje društva. I dok tzv. Globalni sjever i dalje nesmanjenim intenzitetom emitira stakleničke plinove te uživa u blagostanju omogućenom rasipništvom, Globalni jug trpi posljedice takvog neodrživog načina života. U tome se očituje temeljna nepravda u samoj srži klimatskih promjena.

Geoff Dembicki

Knjiga “Petroleum Papers – Inside the Far-Right Conspiracy to Cover Up Climate Change” kanadsko-američkog novinara i publicista Geoffa Dembickog nije priča o Joanni Sustento. No, priča o njenoj tragediji je uzeta kao narativna okosnica za izuzetno detaljnu analizu nastanka i razvitka poricanja klimatskih promjena od strane industrije fosilnih goriva te s njom usko povezane konzervativne desnice.

Knjiga “Petroleum Papers” je o tome kako je tragedija Joanne Sustento mogla biti izbjegnuta da fosilna industrija nije izabrala put aktivnog stvaranja i pothranjivanja laži, na kojima se temelji poricanje klimatskih promjena.

Geoff Dembicki, inače iz kanadske provincije Alberte, prema njegovim riječima “doma jednog od najvećih ležišta bitumenskog pijeska na svijetu”, secira zavjeru koja doista postoji, zavjeru čiji su akteri fosilna industrija te s njom usko povezana konzervativna desnica. Autor kronološki prati i obilno dokumentira spoznaje o opasnosti od klimatskih promjena, kojih je fosilna industrija bila svjesna već vrlo davno. Naime, još krajem pedesetih godina prošlog stoljeća znanstvenici su upozoravali na ekološku krizu do koje može dovesti intenzivno korištenje fosilnih goriva. Velik je prostor posvećen upravo argumentaciji činjenica o vrlo iscrpnom klimatološkom znanju, koje je bilo u posjedu fosilne industrije. No tu su i financijski interesi i gramzivost malobrojne “elite”, te paranoičan strah konzervativne desnice od širenja komunizma i drugi utjecaji. Sve je to dovelo do toga da se bogatstvo prikupljenog znanja čuva u korporativnim ladicama. I tako, iako se u izvještajima iz tog vremena tipično navodi:

Glavna poruka ovog izvještaja je da još uvijek ima vremena za spas naroda svijeta od katastrofalnih posljedica zagađenja, ali vrijeme ističe.

Da podsjetimo, radi se o prijelazu s pedesetih na šezdesete godine XX. stoljeća. Nastavimo:

Jedna od najvažnijih prognoza koje donosimo u ovom izvještaju je da će ovako intenzivne emisije ugljikovog dioksida u atmosferu zbog spaljivanja ugljena, nafte i prirodnog plina (već tad su koristili taj naziv, op. NB) do 2000. godine dovesti do tolike promjene balansa topline da će to uzrokovati značajne promjene u klimi, koje nadilaze lokalne pa čak i nacionalne napore.

No, izlažući citirani izvještaj, Frank Ikard, tada predsjednik Američkog instituta za naftu, upozorava:

Ovaj izvještaj će bez dvojbe raspiriti emocije, pojačati strahove i uzrokovati zahtjeve za akcijom.

Zato je, naravno, ovakve spoznaje bolje čuvati što dalje od očiju javnosti. Fosilna industrija, dakle, nije imala samo klimatološke spoznaje, nego i odlične prognoze društvenog odgovora na promjene u klimatskom sustavu.

Posebno se osvrčući na otkriće, stvaranje ideje o eksploataciji te konačno ostvarenje namjera ekstrakcije i prerade bitumenskog pijeska u Alberti, autor u narednim poglavljima prati razvoj laži i poricateljskih praksi, koje se stalno modificiraju prema svojim sve sofisticiranijim i suptilnijim inkarnacijama u međudjelovanju s klimatskim pokretom.

Već se dugo poznato da fosilna industrija već dugo ima vrlo detaljne spoznaje o klimatskim promjenama, a još se bolje zna da ona sponzorira poricanje znanosti, tako da taj dio nije iznenađenje. No, velika vrijednost ove knjige leži upravo u njenoj centralnoj poruci, a ona je: da fosilna industrija ne laže i da je prikupljeno znanje upotrijebila za dobrobit čovječanstva, ne bismo svjedočili tolikim tragedijama uzrokovanim sve ekstremnijim vremenskim događajima.

Na knjigu sam naišao vrudajući među policama jedne knjižare u Montrealu. Privukao me sadržaj, a stigavši kući, shvatio sam da je izašla prije manje od mjesec dana. Hvala Institutu Davida Suzukija na ovako vrijednoj knjizi!

“Najbolje što svatko od nas može učiniti po pitanju suočavanja s klimatskim promjenama je – razgovarati o njima”, kratak je i vrlo jasan sažetak obje knjige koje ovdje kratko predstavljamo. Konkretno, radi se o riječima koje u svojoj knjizi “Saving Us“, kao i u svojim izlaganjima i ostalim istupima stalno ponavlja klimatologinja Katherine Hayhoe.

Predstavljamo, dakle, dvije tematski srodne knjige: “Saving Us – A Climate Scientist’s Case for Hope and Healing in a Divided World” američke klimatologinje Katherine Hayhoe te “How to Talk about Climate Change in a Way to Make a Difference” australske sociologinje Rebecce Huntley. Iako kreću od teze o važnosti razgovora o klimatskim promjenama, dvije autorice je obrađuju na specifične načine, svaka u domeni svoje ekspertize te, naravno, iz svojih osobnih iskustava.

Katherine Hayhoe je jedno od najprominentnijih imena suvremene klimatologije, ali i komunikacije klimatskih promjena. Ta profesorica atmosferskih znanosti Sveučilišta Texas Tech, koja je svoju znanstvenu karijeru započela na području astrofizike, ističe i svoju duboku ukorijenjenost u kršćenskoj vjeri. Iako njena vjera u znatnoj mjeri određuje njeno društveno djelovanje, sama prof. Hayhoe naglašava da globalno zatopljenje nema veze s vjerom – to je činjenica koja se temelji na prikupljanju i analizi mjernih podataka, analizi teoretskih modela, a ulogu sebe kao znanstvenice vidi kroz prenošenje znanstvenih spoznaja općoj javnosti, ali i kroz pomaganje inženjerima, gradskim upraviteljima i ekolozima u kvantifikaciji utjecaja klimatskih promjena. Iz te pozicije proizlazi njeno djelovanje, na jedinstven način pretočeno u njenu knjigu. Iako su znanstvene činjenice i trendovi poražavajući, ova neumorna komunikatorica zrači optimizmom i prenosi ga na javnost.

“Najveći izazov s kojim smo suočeni nije poricanje znanosti, nego kombinacija tribalizma, samozadovoljstva i straha”, upozorava ova znanstvenica, nadograđujući to tvrdnjom da “se ljudima čini da se “druga strana” s njima ne slaže u puno većoj mjeri nego što je to zapravo slučaj.” Takve predrasude su temelj svjetonazorski uvjetovanih komunikacijskih barijera, koje je moguće prevazići – komunikacijom. Knjiga “Saving Us” iznosi niz primjera uspješnih prevazilaženja tih barijera, kao i komunikacijskih strategija, ukazujući na snagu žive riječi, kojom međusobno razmjenjujemo vlastita iskustva, to neprocjenjivo blago što se samo oplemenjuje i povećava razmjenom. Radi se o knjizi koja na prekrasan i vrlo poticajan način pokazuje kako uspješno voditi razgovore koji pomažu u ponovnom povezivanju s obitelji i s prijateljima u stvarnom životu, kroz izgradnju istinskih odnosa i zajednica umjesto dijeljenja u plemena i mjehuriće. Znanstvene činjenice su zastrašujuće i neophodno ih je poznavati, no klimatske su promjene povezane sa stvarima do kojih nam je svima stalo: sa zdravljem naših obitelji, ekonomskom snagom naših zajednica i stabilnošću našeg svijeta. Stoga ublažavanje klimatskih promjena nije dobro samo za planet, nego je prije svega dobro za sve nas. Autorica zaključno potcrtava: “da biste brinuli o klimatskim promjenama, morate biti samo jedno, a to je osoba koja živi na planetu Zemlji i koja želi bolju budućnost. Velike su šanse da ste vi već sada ta osoba – kao i svi ostali koje poznajete.”

Doista, kako i Rebecca Hunley naglašava, “klimatske promjene utječu na sve sustave planeta Zemlje.” No, u nastavku podsjeća na riječi norveškog psihologa Per Espena Stoknesa: “kao ljudska bića, na pripovijedanje se uvelike oslanjamo kako bismo unijeli smisao u naše živote, ali i stvarali osobne i kolektivne identitete”. Činjenice o klimatskim promjenama na svakoga od nas utječu na različite načine, što uvelike ovisi o cijelom nizu faktora, ali najviše o našoj osobnoj izloženosti posljedicama klimatskih promjena te sposobnosti suosjećanja. Prenošenje znanstvenih činjenica je vrlo važno. Svima nam je u interesu saznati i što bolje razumijeti što više tih objektivnih, na mjerenjima utemeljenih činjenica. No, one ništa ne govore o onome što je nama osobno najvažnije, dakle o našim osjećajima u odnosu na klimatske promjene. Prevladavajući apokaliptički narativ, generiranjem straha, krivnje, ljutnje, očaja i bespomoćnosti, omogućuje poricateljima klimatskih promjena da ismijavaju ekologe kao pomalo poremećene proroke kraja svijeta. Taj je pristup vrlo odbojan svakome tko već ozbiljno ne razmišlja o takvoj budućnosti i on obično rezultira prekidom daljnjeg razgovora. Ali taj pakleni pejzaž koji stvara CO2 samo je jedna vizija budućnosti koju možemo iznijeti. Umjesto toga, potreban nam je pluralitet priča, od kojih svaka stvara značenje i angažman za različite skupine ljudi. Osnovna je teza knjige da je ono što će dovesti do promjene mišljenja kod drugih koji nisu poput mene, koji nemaju isti svjetonazor kao ja, sad postaje središnji izazov u suočavanju s klimatskim promjenama.

Ovo nas vraća na prikaz knjige Katherine Hayhoe, koja upozorava da, bez obzira na naše međusobne razlike, mi kao ljudska bića imamo puno zajedničkih tema. A zajedničke su nam – emocije. Moramo, dakle, naučiti više razgovarati o emocijama i našim doživljajima klimatskih promjenama, gubitku bioraznolikosti, općenito o ekološkoj krizi. U svojoj knjizi, Rebecca Huntley razlaže različite emocije: krivnju, strah, ljutnju, poricanje, očaj, nadu, gubitak i, konačno, ljubav. Dubinskim promišljanjem tih emocija u odnosu na klimatske promjene, kroz velik niz primjera, autorica gradi komunikacijske strategije i daje savjete za uspješnu komunikaciju o ovom sveprožimajućem problemu.

Iako tematski vrlo srodne, ove dvije knjige, dakle, obrađuju tezu o važnosti komunikacije o klimatskim promjenama kroz dvije različite prizme, fokusirajući se na različite aspekte najprirodnije i najsvakodnevnije međuljudske interakcije. Komunikacija kroz pričanje priča, toliko svakodnevna i sveprisutna, s druge je strane i toliko odsutna te, baš zato, toliko duboko radikalan odgovor na klimatsku krizu. Komunikacijom se prevazilaze svjetonazorske barijere, grade se mostovi, razmjenjuju se emocije, toliko zajedničke svima nama. U ovom dobu imperativnog individualizma, doista radikalnom postaje izgradnja i jačanje društvenih spona i mreža.

Nakon više godina odgađanja čitanja, knjiga Andreasa Malma “Fosilni kapital” konačno mi je došla u ruke i dočekala svoj red. Dobio sam je, naime, kao rođendanski dar (hvala Zvjezdani, Dolores i Matku!).

Radi se o jednom od značajnijih djela za razumijevanje klimatske krize u kojoj smo se našli. Andreas Malm, izvanredni profesor ljudske ekologije Sveučilišta u Lundu, na petstotinjak stranica donosi iscrpnu analizu prelaska na fosilna goriva tijekom industrijske revolucije, prvo u Ujedinjenom Kraljevstvu, a zatim i širom svijeta. Malm iznosi nekoliko smjelih teza, koje kirurški precizno analizira, vodeći nas prema dubljem razumijevanju složenosti krize do koje zapravo nije trebalo ni doći.

Prva je teza da je klimatska kriza započela nelogičnim prelaskom s obnovljivih izvora energije (toka, uglavnom vode) na fosilna goriva (fonda) u ranoj industrijalizaciji Velike Britanije. Tu nas Malm vodi kroz složenu dinamiku klasnih odnosa u nastajućem kapitalističkom uređenju. Ugljen tada nije pružao ni jeftiniju ni obilniju energiju, što je uvriježena interpretacija. No, on je omogućio nadmoćniju kontrolu radnu snagu, kroz njeno koncentriranje u gradovima i podjarmljivanje. Na taj je način kapital uspio koncentrirati proizvodnju na lokacijama s najjeftinijom radnom snagom i u najpovoljnije doba dana. Do današnjih dana, taj se obrazac ponavlja na globalnoj sceni kroz svoje različite inkarnacije.

Iz toga se izvodi inovativna, strogo argumentirana i čvrsto potkrijepljena reinterpretacija klimatske krize kroz prizmu udruživanja fosilnoga industrijskog pogona i kapitalističke ekonomije. Proces koji je započeo u Velikoj Britaniji proširio se cijelim svijetom. Pokazuje se da se klimatska kriza ne može promatrati izvan konteksta kapitalizma, dodatno zaoštrenog kroz neoliberalnu logiku diktata tržišta.

Raskrinkani su i narativi, koji defokusiraju klimatsku akciju, a jedan od njih je svakako teza o antropocenu, prema kojoj je čovjek, kao takav, odgovoran za tektonske pomake u ekosustavu. Malmova precizna analiza, umjesto toga, oštro fokusira izvor problema na onu manjinu, koja je odgovorna za lavovski dio emisija ugljikovog dioksida, tog otpada moći.

Prije točno dvije godine, u poštanskom sandučiću na poslu me dočekala jedna lijepa knjiga, čiji sam izlazak već neko vrijeme željno iščekivao. Knjiga “1 °C Rising – Stories from the Front of Climate Change”, samizdat Luke Tomca, dugogodišnjeg aktivista, voditelja klimatskog programa Zelene akcije i mog prijatelja, kojega bi na jedan način mogli smatrati i “kumom” inicijative Znanstvenici za klimu, doista me oduševila ne samo kvalitetom izrade, nego još puno važnije i njenim sadržajem. I samo financiranje kroz crowd funding je tu knjigu učinilo još više “našom”, time nam šaljući poruku da smo svi u krizi o kojoj knjiga na jedinstven način progovara.

Kroz dugo vremensko razdoblje prije izlaska knjige surađivao sam s Lukom kroz različite kampanje Zelene akcije vezane uz klimatske promjene i vezane teme. Možda je najvažnija kampanja bila ona vezana uz Plomin C, ali to je samo jedna od njih. Sreo sam Luku i u Parizu, gdje je objektivom hvatao mnoge bitne detalje masovnih uličnih zbivanja oko tog povijesnog COP-a. A između svih tih kampanja i pojedinačnih događaja, Luka je proputovao svijet marljivo bilježeći svjedočanstva o kotrljajućoj katastrofi klimatske krize, i to od zajednica što obitavaju u najzabitijim dijelovima svijeta pa do klimatskih pregovora na vrhu. Zato je ova knjiga jedan vrlo vrijedan dokument vremena u kojem živimo.

Sasvim logično, nominirao sam tu knjigu za priznanje “Kruno Sukić” u kategoriji Knjiga godine, koje Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku dodijeljuje jednom godišnje. Ovdje u cjelosti prenosim svoje obrazloženje te nominacije

Predložena knjiga, pisana na engleskom jeziku, je rezultat dugogodišnjeg požrtvovnog rada, koji je autora, s fotoaparatom u rukama, odveo na gotovo sve kontinente, kako bi bilježio slike i priče s prve linije rastuće klimatske krize. Njegove iznimne fotografije svjedoče o svoj dubini klimatske krize te njenim posljedicama. One nas, u kombinaciji s brižljivo prikupljenim tekstualnim svjedočanstvima i intervjuima, vode u samo srce krize. Na njima se izmijenjuju priče pojedinaca, narativi zajednica, degradacija čitavih ekosustava, od prašuma i oceanskih otočja do našeg neposrednog susjedstva. Knjiga je sastavljena kao svjedočanstvo velikih gubitaka i njihovih posljedica koje se događaju pred našim očima. Pritom je naglašena potreba za revitalizacijom urođenih nam narativa o našim neraskidivim vezama s okolišem, narativa koje brižljivo čuvaju tradicionalne zajednice, a koji su dobrim dijelom zaboravljeni u suvremenim društvima ucijenjenim umjetno stvorenim imperativima, koje nameće prevladavajuća socio-ekonomska paradigma. Ovo zato nije priča o znanstvenim i tehnološkim rješenjima, koja se suočavaju s još uvijek rastućim emisijama stakleničkih plinova i, posljedično, rastućoj temperaturi i svim prirodnim simptomima klimatske krize. Priča je to koja na prvu liniju dovodi ljude – ljude i društvene pokrete, kako tradicionalne, tako i one koji izrastaju unutar suvremenog društva, a koji svojim upornim i požrtvovnim radom, čuvaju upravo taj utišani narativ o neraskidivim prirodnim vezama, svetosti zemlje, jedinstvu i, naposljetku, solidarnosti. Knjiga je to čije nas listanje ispunjava tugom za izgubljenim i onim što pred našim očima nestaje, ali i nadom u pozitivnu promjenu, kojoj vodi snaga zajedničkog i solidarnog djelovanja, razmjene iskustava i znanja, osluškivanja priča ispisanih u pijesku ispiranom morskim valovima,  šaptom govorenih vjetrom.

Uzmite tu knjigu u ruke, prolistajte je i uživajte u fotografijama, koje prenose jednu tragičnu priču našeg vremena. Pročitajte i popratni tekst. Knjiga Luke Tomca nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Hvala ti, Luka, na važnom poslu kojeg toliko uporno radiš!

U veljači 2007. godine izdan je prvi domaći priručnik o klimatskim promjenama, namijenjen učiteljima i učenicima srednjih škola u Hrvatskoj. Knjigu su osmislili i napisali moj mentor, profesor na kolegiju socijalne ekologije, sociolog Vladimir Lay, moj drugi mentor (mentor prilikom izrade i obrane doktorskog sinopsisa), također sociolog Krešimir Kufrin, i ja, tada studentica 4 godine filozofije i sociologije. Znakovito je da su se upravo tri sociologa tada prihvatila tog posla, shvaćajući da porast globalne temperature i moguće posljedice nisu samo intrigantan prirodoslovni fenomen, već fenomen koji uzroke ima u društvenom uređenju, fenomen koji će se negativno odraziti na društvo u kojem živimo, te problem koji će biti potrebno rješavati ne samo kroz tehnološke, već i društvene inovacije.

U sklopu projekta osposobljavanja za provedbu Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime i Kyotskog protokola, uz financijsku podršku LIFE3 programa – izašla je “Kap preko ruba čaše” (u podnaslovu Klimatske promjene – svijet i Hrvatska). Zadaća ove knjižice bila je da na jednostavan i razumljiv način učiteljima i učenicima objasni uzroke i posljedice globalnog zagrijavanja, društvenu i političku reakciju na problem globalnog zagrijavanja, u globalnom i Hrvatskom kontekstu, te da nagovijesti moguće korake u rješavanju tog problema.

Te, 2007 i sljedeće godine, obišli smo stotinjak škola diljem Hrvatske, održavajući predavanja o klimatskim promjenama i dijeleći edukativne materijale (knjigu, prezentacije za predavanje i video o klimatskim promjenama u Hrvatskoj).

Nakon 14 godina, osim što nije popratio događaje na međunarodnom političkom planu i porast emisija nakon 2007., priručnik vrlo dobro ‘funkcionira’ i dalje. Najveća promjena od tada, koju sam osobno zamijetila, jest da smo na predavanjima 2007 i 2008 o posljedicama klimatskih promjena govorili većinom u nekom budućem vremenu, danas kada govorimo o posljedicama klimatskih promjena, govorimo u prezentu.

https://ec.europa.eu/environment/life/project/Projects/index.cfm?fuseaction=home.showFile&rep=file&fil=Kapprekorubacase.pdf

Točno u ponoć po našem vremenu izašla je nova knjiga poznate autorice i aktivistice Naomi Klein (koju potpisuje s autoricom knjiga za djecu i mlade Rebecom Stefoff). Nakon njene serije knjiga fokusiranih na klimatske promjene (“Ovo mijenja sve” i “Na vatri”), čitač elektroničkih knjiga mi je današnje dobro jutro poželio novim naslovom, koji postavlja pitanje: “Kako promijeniti sve?

Doista, nakon preciznog adresiranja onoga što mijenja sve, svaki pripadnik klimatskog pokreta, kao i svi oni koji aktivno ili tek s margine prate zbivanja, više puta se našao u situaciji samorefleksije, kad u očaju postavlja pesimističko, defetistističko pitanje “A kako sad da sve to promijenimo?” No, jedna od važnijih osobina svih djela Naomi Klein jest upravo jaka optimistička, izrazito poticajna nota kojom zaključuje svoje tekstove. Zato i naslovno pitanje ove knjige treba čitati kao još jedan poziv na akciju. Doista, prelistavanje knjige i čitanje naslova poglavlja obećava upravo takav sadržaj: “Djeca stupaju u akciju”, “Grijači svijeta”, “Klima i pravda”, “Spaljivanje prošlosti, kuhanje budućnosti”, “Borba dobiva oblik”, “Zaštita njihovih domova – i planeta”, “Mijenjanje budućnosti”, “Zeleni novi plan” i, zaključno: “Priručnik za mlade aktiviste” te “Vi ste ta Treća vatra”.

Povišene temperature, požari u Amazonskoj prašumi, Kaliforniji, Australiji… superoluje… iznenadne vrlo obilne kiše kod nas… svi ti događaji postaju sve češći i vremenske prilike postaju sve nepredvidljivije. A ovo što sam naveo su tek neke od mnogih učinaka klimatskih promjena kojima već sada svjedočimo. No, oko nas su i dobre vijesti. Jedna od njih je i da svatko od nas može nešto učiniti po pitanju klimatskih promjena. Na ulicama, dvoranama, pa i unutar akademskih institucija klimatski pokret buja i raste. Pokret ne reagira samo na klimatske promjene i njihove okolišne efekte, nego sve glasnije i artikuliranije postavlja pitanja klimatske pravde i pravedne raspodjele odgovornosti. Mladi ljudi nisu tek sljedbenički dio tog globalnog pokreta, oni ga danas predvode, utabavaju mu staze i daju mu jedan sasvim novi oblik. Oni nam poručuju da je ovaj trenutak globalne opasnosti za cijelo čovječanstvo također i trenutak velike prilike – prilike da se sve promijeni.

Knjiga je puna osnažujućih priča o mladim vođama pokreta iz cijelog svijeta. Time se nova knjiga nagrađivane autorice, koja je postala i jedan od najistaknutijih glasova koji artikuliraju zahtjev za globalnom klimatskom pravdom, prvenstveno obraća mladima, dajući im pregled trenutnog stanja klime i klimatskog pokreta. Iz toga gradi i priručnik za akciju, kako bi sudjelovali u preoblikovanju planeta i društva, koje će naslijediti.

Iz pera poznatog klimatologa i geofizičara Michaela E. Manna i ilustratora Toma Tolesa dolazi nam vrlo zanimljivo štivo naslovljeno “The Madhouse Effect“. Kombinacijom izuzetno pitkim i duhovitim jezikom pisanog teksta i odličnih karikatura, autori nam predstavljaju strategije vratolomnih izvrtanja logike i izvlačenja znanstvenih činjenica iz konteksta, kojima se obilno služe poricatelji klimatskih promjena. Kroz britku dekonstrukciju tih poricateljskih mitova autori objašnjavaju jasne dokaze da je ljudska aktivnost promijenila Zemljinu klimu.

Svjedoci smo konstantnih i stalno razvijajućih ostrašćenih nastojanja poricatelja klimatskih promjena da u javnom diskursu opovrgne široki znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama. Kao vrhunski klimatolog, ali isto tako i vrhunski komunikator znanosti, Mann u svom dijelu knjige komunicira suvremena dostignuća klimatologije i srodnih znanstvenih disciplina. S druge strane, Tolesove karikature nesmiljeno ogoljuju protuznanstvene strategije, temeljito ih dekonstruirajući do njihovih pristranih komponenata, pomažući čitateljima da u sveprisutnim medijskim prilozima uočavaju te zablude. Tim sinergijskim djelovanjem znanstvenika i ilustratora nastalo je djelo, koje znatno oživljava sumornost, bezizlaznost i fatalizam, sveprisutan u klimatskoj literaturi.

Izvor: karikatura Pata Bagleya, objavljena 26. listopada 2020. u The Salt Lake Tribune.

Ova knjiga je namijenjena ljudima najšireg spektra razina stručnosti po pitanju klimatskih promjena. Njen vrlo pitak i duhovit jezik čini je lako čitljivom i razumljivom i onima koji imaju tek vrlo osnovnu predodžbu o klimatskim promjenama. No, čvrsta utemeljenost na najnovijim znanstvenim spoznajama knjigu istovremeno čini zanimljivom i ekspertima iz područja klimatskih znanosti. Osim toga, mi znanstvenici iz te knjige možemo puno naučiti o komunikaciji znanosti.

Michael E. Mann je trenutno ravnatelj Earth System Science Center na Pennsylvania State University. Njegovi najznačajniji znanstveni doprinosi se odnose na razumijevanje povijesnih klimatskih promjena, što se temelji na mjerenjima temperature u zadnjih 1000 goodina. On je uveo i razvio metode nalaženja obrazaca u povijesnim klimatskim promjenama, kao i izoliranja klimatskih signala iz vrlo šumovitih podataka. Širokoj je javnosti njegov najpoznatiji doprinos onaj iz rada kojeg je kao glavni autor objavio sa svojim timom 1999., a u kojem je rekonstruirano kretanje temperature u zadnjih 1000 godina, što je prikazano poznatim grafom “hokejske palice”. Stalni je suradnik IPCC-a, a u IPCC-evom izvještaju iz 2001. godine je bio jedan od osam glavnih autora poglavlja “Observed Climate Variability and Change“.

Izvor: https://climateone.org

Tom Toles je istaknuti politički ilustrator i karikaturist. Njegove karikature odišu progresivnim stavovima. Najviše je surađivao s The Buffalo Courier-Express, The Buffalo News i The Washington Post. Uz čestog protagonista slonića imenom Punk, ilustracije često sadrže i njegov mali autoportret na marginama. 1990. godine je za svoj rad dobio Puliterovu nagradu, ali treba istaknuti i Herblockovu nagradu te nagradu Nacionalnog karikaturističkog društva. Prije umirovljenja 2020. objavio je Tom Toles’s final cartoon, u kojem jasno zagovara glasanje protiv Donalda Trumpa, naročito naglašavajući negativne antiklimatske aspekte njegove politike.

 

Knjigu je izdao Columbia University Press 27. rujna 2016., a više o knjizi možete naći ovdje