Objave

Autor: Neven Duić
Fakultet strojarstva i brodogradnje, Sveučilište u Zagrebu

 

Prirodni plin je proglašen najčistijim fosilnim gorivom, i stoga tranzicijskim gorivom prema obnovljivoj budućnosti. Međutim, ako se uzmu u obzir fugitivne emisije metana pri njegovoj proizvodnji, transportu i korištenju, onda on ima relativno malu prednost u odnosu na ugljen kada se koristi za toplinske potrebe, a značajno veće tek pri proizvodnji električne energije. Također, upitna je prednost plina u transportu nad naftom. Kako je do 2050. potrebno smanjiti emisije za 95%, a ne za nekoliko postotaka, što plin eventualno može omogućiti, plin treba gledati kao tranzicijsko gorivo jedino kada je zamjena za ugljen, to jest samo ako nemamo bolje alternative. S obzirom na to da se ugljen za grijanje uglavnom ne koristi već 50, a u transportu stotinjak godina, teza oba sektora postoje bolje alternative, jedino u proizvodnji električne energije možemo govoriti o mogućoj tranzicijskoj ulozi plina, i to kao dopune obnovljivim izvorima.

Metan – staklenički plin

Slika 1. Promjene emisija metana po regijama i izvorima, 2000-2006 and 2017.1

Metan CH4 je vrlo potentni staklenički plin čiji je vijek trajanja u atmosferi dvadesetak godina. Njegov potencijal za potencijal globalnog zatopljenja (eng. Global warming potential – GWP) je značajno veći u odnosu na ugljikov dioksid. Preciznije, potencijal metana je oko 30 puta veći od istog za ugljikov dioksid, ako se globalno zatopljenje promatra na period od 100 godina, kao što je uobičajeno (GWP100). No, promatramo li kratkoročni utjecaj na klimu, on je 85 puta potentniji od CO2 (GWP20).[1] Antropogeni metan nastaje prilikom ekstrakcije, transporta i korištenja fosilnih goriva, u poljoprivredi, posebno u uzgoju goveda, te pri odlaganju otpada na odlagališta.[2] S druge strane, prirodni metan se oslobađa u anaerobnim procesima truljenja vegetacije, recimo u tropskim rijekama i jezerima. S porastom proizvodnje „čistog“ prirodnog plina rastu i emisije metana (slika 1.) posebno na Bliskom Istoku, Rusiji i Sjevernoj Americi.

Prosječni udio fugitivnih emisija je oko 2%, što bi prirodni plin činilo marginalno čišćim iz pozicije klimatskih promjena u odnosu na ugljen. Međutim, vrlo su nepouzdani podaci o količinama tih fugitivnih emisija te o metodologiji njihovog prijavljivanja, tako da sa sigurnošću možemo reći da neka nalazišta imaju veći udio fugitivnih emisija.

Energetska efikasnost i emisije iz prirodnog plina

Osim fugitivnih emisija za usporedbu prirodnog plina i ugljena, treba uzeti u obzir i efikasnost procesa. Razmatramo li grijanje, onda je glavni produkt toplina, koja je kod oba izvora ista, tj. nema razlike između plina i ugljena. No, u proizvodnji električne energije, efikasnost procesa kombiniranog ciklusa izgaranja plina iznosi 55-65%, dok se u slučaju ugljena postižu efikasnosti u intervalu 40-45%. To znači da u proizvodnju električne energije plin ima dvostruku ugljičnu efikasnost, ukoliko su fugitivne emisije ispod 2%. Za grijanje međutim, prednost je minimalna, te ako su fugitivne emisije iznad 3%, onda je ugljen čak bolji od prirodnog plina.

Slika 2. Kad je prirodni plin bolji od ugljena, a kad nije? Sve ovisi o fugitivnim emisijama.1 Za kratkotrajnu procjenu utjecaja na klimu važan je GWP20, što znači da nam je za 3% fugitivnih emisija ugljen jednak prirodnom plinu za grijanje i transport, a za 4% i za električnu energiju.

Kad prirodni plin možemo smatrati tranzicijskim gorivom?

Zaključak se nameće, prirodni plin može biti tranzicijskog gorivo samo ako zamjenjuje ugljen, a to ima smisla samo u proizvodnji električne energije, dok niti u grijanju, niti u transportu, plin nije tranzicijsko gorivo.

Moguća je zamjena goriva (eng. fuel switch) s ugljena na plin, što bi bilo povoljno za tranziciju jer bi dovelo do povećanja cijena električne energije i povećanja investicija u nove elektrane, uglavnom obnovljive, međutim šanse su ograničene ruskom monopolnom pozicijom u dijelu europskih tržišta. Ulaz ukapljenog prirodnog plina (eng. liquified natural gas – LNG) utječe na smanjenje veleprodajnih cijena plina. No, taj utjecaj postaje manji zbog činjenice da je LNG dostupan uglavnom na tržištima s manjim utjecajem ruskog monopola. Na istočnoeuropskom tržištu je moguć povoljan utjecaj litvanskog i poljskog terminala na cijenu ruskog plina. No, pitanje je u kojoj se mjeri Poljska, okružena plinovodom Nordstream 2, spremna odreći elektrana na ugljen, prvenstveno iz sigurnosnih razloga? Bugarsko-grčki plinski interkonektor i hrvatski LNG terminal prepoznati su kao glavni dobavni pravci koji bi mogli utjecati na smanjenje ruskog monopola i monopolističke cijene plina u ostatku istočne Europe. Teško je očekivati da će novopridošli azerbejdžanski plin, koji do Italije stiže Transjadranskim plinovodom (eng. Trans-Adriatic pipeline, TAP), značajno utjecati na cijenu, zbog visoke cijene investicije i relativno malog kapaciteta u prvoj fazi. Dok se stvari smire na Bliskom istoku, plin više neće imati značajnu ulogu u tranziciji.

Do kad će trajati tranzicija?

Europa nema dovoljno vlastite proizvodnje prirodnog plina, zbog čega se smanjuje sigurnost dobave njegovim korištenjem. S obzirom na to da većina plina dolazi iz Rusije, koja ga koristi za političke svrhe, plin je izrazito loše gorivo s pozicije energetske sigurnosti. Međutim, prije ograničavanja opskrbe, ključno je smanjivati potrošnju plina, osobito u sektoru grijanja. Ograničavanje alternativnih pravaca dobave pogoduje monopolnom opskrbljivaču, što onemogućuje energetsku tranziciju.

S obzirom na to da je planirano napuštanje ugljena do 2030. u EU, to je onda i kraj energetske tranzicije. Nakon toga kreće zamjena prirodnog plina obnovljivim izvorima.

A što treba napraviti u sektoru plina do 2030?

Što se investicija u plin tiče, zaključno bismo mogli savjetovati da se ne grade kondenzacijske elektrane i energane na prirodni plin. Nadalje, trebalo bi prekinuti ulagati u korištenje prirodnog plina u transportnim sredstvima, ali i za grijanje stanova, kuhanje i grijanje vode. Plin nije tranzicijsko gorivo, dakle on ne smanjuje emisije i postoje bolje alternative u tim sektorima. S današnjim cijenama, kondenzacijske elektrane nisu kompetitivne, ali ako dođe do fuel switcha mogle bi to ponovno postati. Zato bi trebalo razmisliti o uvođenju poreza na neiskorištenu otpadnu toplinu, čime bi se podržavalo iskorištavanje otpadne topline, koja se inače emitira u atmosferu ili rijeke. Energane na plin, koje proizvode samo toplinu, bez električne energije (poput onih u Rijeci, Slavonskom Brodu i Karlovcu), kao i grijanje na plin plinskim bojlerima nemaju termodinamičkog smisla zbog niske eksergetske iskoristivosti, a na raspolaganju su nam odlične alternative.

U pogledu smanjenja postojeće potrošnje tiče, hitno treba zamijeniti energane na prirodni plin kogeneracijama ili obnovljivim izvorima te što prije treba zabraniti planiranje plinskog grijanja u novim zgradama i zgradama koje se obnavljaju, što su neke zemlje već učinile, npr. Nizozemska, Britanija, Francuska, te veći dio nordijskih zemalja. U tom smislu treba subvencionirati zamjenu plinskih bojlera drugim energentima, uglavnom centraliziranim toplinskim sustavima ili dizalicama topline, ovisno o lokalnoj gustoći toplinskog konzuma.[3]

Plin u transportu, kako ukapljeni prirodni plin, tako i stlačeni zemni plin, treba oporezovati kao naftne derivate te ostaviti mogućnost korištenja plina samo u iznimnom slučaju prekooceanskih brodova.

 

Reference

[1] Tim Gould, Christophe McGlade, https://www.iea.org/commentaries/the-environmental-case-for-natural-gas, pristupljeno 3.10.2020

 

[2] Jackson, R. B., Saunois, M., Bousquet, P., Canadell, J. G., Poulter, B., Stavert, A. R., Bergamaschi, P., Niwa, Y., Segers, A., and Tsuruta, A.: Increasing anthropogenic methane emissions arise equally from agricultural and fossil fuel sources, Environ. Res. Lett., in press, 2020

[3] Prioriteti energetske tranzicije centra Grada Zagreba – Razvojna vizija nakon potresa 2020. godine, pristupljeno 3.10.2020.

 

 

 

Portal Prilagodba klimi je danas objavio intervju s još jednom potpisnicom našeg Apela, dr. sc. Ankicom Kovač sa Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i okoliš Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.

Ankica Kovač je jedna od naših naijstaknutijih znanstvenica na polju razvoja postrojenja koja se temelje na vodiku. Njen rad je u javnosti najbolje prepoznat po biciklu na vodik, kojeg je predstavila prije 2016. godine, a od tada kontinuirano i vrlo predano radi na razvoju pilot-postrojenja, koja bi služila kao temelj razvoja vodikove infrastrukture.

Ovaj intervju je uglavnom fokusiran na energetiku, a Ankica ističe kako se trenutne klimatske promjene treba promatrati i kao priliku za sveobuhvatnu tranziciju prema održivoj energetici.

U sklopu humanitarne akcije Zraka sunca – svjetlo nade, udruga Zelena akcija i inicijativa “Ljudi za ljude” novcem, prikupljenim od donacija građana, u ožujku su nabavile fotonaponske sustave i instalirale ih u šest kućanstava Sisačko-moslavačke županije, koja do sada nisu imala pristup električnoj energiji. Treba spomenuti da je cilj bio na taj način priključiti na mrežu pet kućanstava, što znači da je cilj značajno premašen. Osim tog primarnog cilja, akcijom je pokazano i kakvu pozitivnu ulogu mogu imati obnovljivi izvori energije u omogućavanju energetske neovisnosti, osobito u izoliranim krajevima.

Marija Mileta iz Zelene akcije je prilikom zaključivanja akcije izjavila: „Zaista je točno da ‘kad se male ruke slože, sve se može’. Našoj sreći nema kraja jer su ljudi iskazali nevjerojatnu solidarnost i humanost i to u vrijeme kada su one najpotrebnije. Neizmjerno smo svima zahvalni, a ljudi kojima ćemo donacijama konačno upaliti svjetlo, tek će osjetiti tu sreću”.

Iako sa znatnim kašnjenjem, ovim putem želimo izraziti svoje čestitke ovoj vrijednoj akciji, uz nadu da će to biti tek prva u nizu. No, ova je akcija provedena potpuno volonterskim radom, na temelju dobrovoljnih građanskih donacija. No, Hrvatska obiluje krajevima koji žive u energetskom siromaštvu pa čak i neimaštini, što smatramo potpuno neprihvatljivom situacijom u XXI. stoljeću. Nadamo se da će ova akcija doprinjeti i osvještavanju tog problema te njegovom sustavnom rješavanju od strane nadležnih institucija.

Naravno, ima tu još prostora za napredak. Obnovljivi izvori energije mogu napajati kućanstva, a njihovom širokom implementacijom bi se mogla napajati i veća naselja pa i gradovi. Mnogo je pozitivnih primjera u tom smislu. Međutim zbog inherentne intermitencije, tj. nekonstantne isporuke energije, efikasnost obnovljivih izvora se može optimizirati jedino uz njihovu nadogradnju odgovarajućim sustavima za skladištenje energije, kao što su baterije ili vodikova postrojenja. No, sve je to, kako smo već rekli, nadogradnja, a ova akcija je više nego dobar iskorak u suszbijanju energetskog siromaštva.

Pozivamo vas da pogledate galeriju fotografija snimljenih tokom instaliranja fotonaponskih sustava.

Prije otprilike 3 mjeseca se na Youtubeu pojavio novi dokumentarac Michaele Moorea “Planet of the Humans”. Tad sam ga i pogledao.
I – što da kažem? U dvije riječi – štetan film!
A zašto?
Radi se o sramotnom djelu poznatog dokumentarista u suradnji s režiserom Jeffom Gibbsom. Na krilima svoje slave, Michael Moore je sklepao tih sat i četrdeset minuta kritizerstva obnovljivih izvora energije te složio potencijalno jako štetan sadržaj. U svojoj, već od ranije evidentnoj, maniri površne obrade važnih tema, on se ovdje zakačio za Billa McKibbena, kojeg je gotovo demonizirao. U jednom dijelu krivnju za klimatske promjene svaljuje na svjetsku populaciju, upirući prstom na činjenicu da nas ima više od 7 milijardi, a pritom je nekako smetnuo s uma onu šačicu najvećih kompanija i ljudi koji njima upravljaju, a koji svojim djelovanjem čine glavninu štete.

Onda tu uzima nekog znanstvenika (nisam uspio “premotavanjem” naći njegovo ime, kako bih proučio tko je on i ostale detalje), a koji ismijava obnovljive energetske tehnologije, dokazujući da su redom sve visokoovisne o fosilnim gorivima.

Na početku filma Jeff Gibbs priča kako je on bio environmentalist, pokazujući svoju sliku iz djetinjstva. I onda je bio na nekom fotonaponski-pogonjenom festivalu, gdje bosonoga ekipa pleše na kiši, a onda dolazi trenutak prosvjetljenja – Gibbs saznaje da su iza paravana dizel generatori, što je simboličan trenutak njegovog odrastanja, ulazak u svijet ozbiljnih osoba, koje se više ne zavaravaju pričama o carbon-neutral obnovljivim izvorima, nego, eto, uvijek su tu dobri stari fosili da nas opskrbljujhu toliko nam potrebnom energijom. Postoji još jedan moment u filmu, ono kao prikazuje neki prosvjed studenata protiv fosilnih goriva – toliko je transparentna tendencioznost prikaza tog prosvjeda kao okupljanje šačice potpuno neorganiziranih i bauljajućih ljudi. Pritom je naš Michael nekako smetnuo s uma činjenicu postojanja velikog, rastućeg, globalnog klimatskog pokreta.

I tako dalje. Vodeće ljude okolišnog pokreta prikazuje kao duše prodane kapitalu. Union of Concerned Scientists je također prodana bankarima… I tako dalje, zapravo kompilacija već toliko puta ispričanih mitova.

A sve završava sa srcedrapateljskim prikazima devastacije prašume i sa zaključkom da smo mi, ljudi kao takvi, krivi za sve. Ne, dragi Gibbse i Moore – mi kao ljudska vrsta nismo krivi za to. Kriva je gramzivost, koja nije inherentna čovjeku kao takvom, nego prevladavajućem društveno-ekonomskom sistemu!

Naravno, kao i svaka tehnologija, i obnovljivi izvori energije su podložni kritici. Kritika je dobrodošla, ali pod uvjetom da je temeljena na znanstvenim činjenicama, a ne na subjektivnom osjećaju. Zato je Planet of the Humans najobičnije, zlonamjerno i tendenciozno kritizerstvo. Kao što je Ted Nordhaus, izvršni direktor Instituta Breakthrough, primijetio, film odbacuje i nuklearne i obnovljive izvore, potpuno odbacujući tehnološka rješenja za naše izazove zaštite okoliša u korist poziva na kontrolu stanovništva i smanjenje ekonomije, koja bi se i dalje trebala temeljiti na fosilnim gorivima. Ta teza je u osnovi antitetička ekomodernizmu.

Zato mislim da je dobro pogledati film, tu zbrku razno-raznih puno puta ispričanih mitova. Doista se radi, naime, o velikoj zbrci svega i svačega i teško je u filmu naći što Michael Moore i Jeff Gibbs zapravo žele poručiti. Prvo nam se čini da u njemu možemo uloviti liniju jedne nove struje u poricateljskom pokretu, ali nakom nekoliko minuta uvjerenja se iznova razuvjerujemo. Zato je najlakše ideju filma opisati kao poricanje zbog poricanja.
Uglavnom – štetan, jako štetan film! Pogledajte i sami se uvjerite.

Zagreb, 13.03.2020

U dubokoj sjeni zabrinjavajućih događanja vezanih uz pandemiju COVID-19, Vlada je dala suglasnost na ugovore o istraživanju i podjeli eksploatacije ugljikovodika na sedam istražnih polja te procijenila godišnje prihode od navedenih aktivnosti na cca 22,8 milijuna kuna. Time je pokazala da budućnost vidi u fosilnim izvorima energije, baš kao da ne vidi njihovu povezanost s klimatskim promjenama i ugrožavanjem zdravlja morskog ekosustava s obzirom na to da veći udio nafte čine kancerogeni spojevi. umjesto da se koncentrira na projekte širokog uvođenja obnovljivih izvora energije. Pitamo se, je li time Vlada, i to djelima, a ne riječima, odgovorila na zahtjeve inicijative Znanstvenici RH za klimu (dalje Inicijativa), jasno artikuliranima u Apelu za sustavnu klimatsku akciju, a koji je prije gotovo dva mjeseca uručen institucijama zakonodavne i izvršne vlasti. Je li to smjer djelovanja Republike Hrvatske u odgovoru na sve oštriju klimatsku krizu? Je li to, konačno, odgovor nominalno najodgovornijih institucija za donošenje i provedbu okolišnih politika na sve jasniju potrebu proglašenja klimatske krize?
Pitamo se i je li doista potrebno ovakve odluke, s toliko dalekosežnim posljedicama, donositi pod okriljem mraka, u sveopćoj tjeskobi aktualne epidemije COVID-19. Pokušavaju li time institucije još jednom, na vrlo podmukao način, isključiti mogućnost sudjelovanja javnosti činjenicom da je trenutno sve što je tematski izvan okvira epidemije osuđeno na medijsku nevidljivost?
Inicijativa ne krije nezadovoljstvo ovakvim, rekli bismo, krajnje neodgovornim djelovanjem nominalno najodgovornijih institucija. Osim toga, radi se o eklatantnom primjeru ignoriranja pružene ruke pomoći od strane velikog broja znanstvenika RH, i to iz svih znanstvenih područja. Radi se i o ignoriranju znanstvenih rezultata, radi se i djelovanju u potpunom neskladu s energetskim i dekarbonizacijskim aspektima Europskog zelenog plana. Usprkos izjavama potpore i načelne podrške Inicijativi nakon sastanka s Ministrom zaštite okoliša, pokazuje se da MZOE ne prepoznaje razmjere problema i ne vidi potrebu za proglašavanjem krize i transformacijom dosadašnjeg smjera okolišne politike niti u jednom segmentu, jer ju, ovakvom kakva jest, smatra u potpunosti dostatnom.
Iako smo svjesni da ova će ova vijest ostati u sjeni prethodno spomenute, trenutno aktualnije javnozdravstvene krize, još jednom naglašavamo da teme klime i okoliša nisu i ne smiju biti „treće teme“. Iako pandemija COVID-19 nije direktna posljedica klimatskih promjena, podsjećamo na riječi prof. Đikića da su dramatične promjene u okolišu uzrokovane djelovanjem čovjeka veliki čimbenik nesigurnosti u smislu razvoja novih vrsta virusa i predviđanja njihovih učinaka na čovjeka. Također, među tzv. ekonomskim migranima raste udio klimatskih i na našim će ih granicama u predstojećim godinama biti sve više. Vrlo ozbiljne projekcije pokazuju da su klimatske migracije i perspektiva hrvatskih građana, osobito ako izostane djelovanje ili ako dopustimo ovakav način „suočavanja“ s klimatskom krizom.
Stoga ovim putem ponovno apeliramo na institucije Republike Hrvatske da hitno razviju i implementiraju ambiciozne politike usporavanja i suočavanja s klimatskom krizom. Smjer tih mjera mora biti utemeljen na najboljim raspoloživim rezultatima svih znanstvenih područja, kako bi se što uspješnije mogli nositi sa velikim izazovima koji su već s nama, a postajat će sve veći i zahtjevniji u bliskoj budućnosti. Nedjelovanje i krivo usmjereno djelovanje donosi neprocjenjivu materijalnu, ali i egzistencijalnu štetu.