Objave

Slika 1. Zadnje godine kontinuirano obaraju rekorde globalne prosječne temperature. Izvor: NASA, NOAA

Bez ikakve dvojbe, zadnje godine, osobito one nakon 2015., su, u terminima globalne prosječne temperature, najtoplije godine od početka sustavnih mjerenja.[1] To ne znači da nam tokom tih godina nije moglo biti hladno. To ne znači čak ni da u određenim dijelovima svijeta u tim godinama možda nije bilo neobično hladno. Primjer je i tekuća zima. Zima je, naime, ove godine u Hrvatskoj dosta duga i nikako da prestane. Već je ožujak, a dani su kod nas i dalje hladni. U našim gradovima ljudi su zaogrnuti u tople kapute, a prognoza za Hrvatsku najavljuje još jedan novi snijeg u gorju. Vijesti prikazuju prizore nezabilježene provale hladnog vremena u mnogim dijelovima SAD-a, sve do njegovog krajnjeg juga. S druge strane, NOAA izvještava da je globalna prosječna temperatura tokom siječnja 2021. deveta najviša za SAD, a globalno je to sedmi najtopliji siječanj.[2]

Vrlo često čujemo neku od verzija tvrdnje: „Brrr… kako je hladno vani! Gdje je dovraga to globalno zatopljenje?“

Slika 2. Globalno zatopljenje ne znači da svi dijelovi svijeta bilježe jednaku anomaliju temperature. Podaci za siječanj 2021. Izvor: NOAA

Ustvari, to je kao da tokom noći kažemo: „Mrak je. Dakle, Sunce ne postoji.“ Radi se o logičkoj pogrešci skakanja na zaključak, koja proizlazi iz neintuitivne razlike lokalnog i globalnog te trenutnog i prosječnog. Iako je siječanj 2021. u terminima globalne prosječne temperature bio vrlo topao, to ne znači da je temperaturno odstupanje jednako raspoređeno diljem globusa, kao što prikazuje slika. Drugim riječima, lokalno je moglo biti jako hladno, dok je globalno bilo jako toplo. Neporeciva je i činjenica da mjerenja temperature pokazuju

da se Zemlja globalno zagrijala za oko +1 °C u odnosu na predindustrijsko doba. Bez obzira na to, kratkoročne varijacije vremena, koje između ostalog uzrokuju i provale hladnoće, nisu isljučene. Čak štoviše, takvi su događaji u skladu s najboljim raspoloživim klimatskim modelima. Prema američkoj Nacionalnoj meteorološkoj službi (NWS), nedavna provala hladnoće u Texasu je uzrokovana neobično dubokim probojem hladnog zraka s Arktika.[3] Takvi proboji hladnog zraka obično se zadržavaju na Arktiku nizom niskotlačnih sustava, ali ovaj se preko Kanade prelio u SAD. Sličan događaj je zabilježen i tokom zime 2018.-2019. Takozvana mlazna strujanja s Arktika, zbog klimatskih promjena, sve češće prodiru sve dublje na jug i time velike provale hladnog zraka postaju sve češće. Naime, istraživanja pokazuju da su kontraintuitivna posljedica zagrijavanja Arktika periodičke provale hladnoće na sjevernoj polutci. Pojava neobično visokih temperatura na Arktiku uzrokuje arktičko osciliranje – kretanje naprijed-natrag velikog područja niskog tlaka i hladnog zraka između Arktika i srednjih geografskih širina. To destabilizira uobičajeni polarni mlazni tok, koji prenosi hladne zračne mase (polarni vrtlog) i onda te hladne mase prodiru dublje na jug.

 

Dodatak – veljača 2021.

Slika 3. Veljača je ove godine na području SAD-a bila hladnija nego ikad u zadnjih 30 godina. Izvor: NOAA/NCEI

NOAA izvještava da je prosječna temperatura u veljači 2021. na području SAD-a bila najniža u zadnjih više od 30 godina.[4] No, pogledamo li graf prikazan na slici 3, vidimo da je ovako hladna veljača zapravo bila sasvim uobičajeno hladna pogledamo li samo malo dalje u prošlost. Osim toga, ponavljamo da se radi o lokaliziranoj anomaliji, koja ni ovoga puta ne odražava globalnu realnost, a ona glasi: veljača 2021. je u globalnom prosjeku toplija nego što su bile prijašnje veljače (slika 4).

Trebamo li još nešto dodati? Pa, naprimjer, vratimo se na lokalnu razinu SAD-a i pogledajmo sliku 5, koja pokazuje temperaturnu anomaliju, izraženu u prosječnim temperaturama za razdoblje od prosinca 2020. do veljače 2021. Vidimo da su ovoj neobično hladnoj veljači prethodili neobično topli zimski mjeseci. Nažalost, provalu hladnoće u veljači na području SAD-a ne možemo smatrati glasnikom priželjkivanog izokretanja temperaturnog trenda. Ta provala hladnoće je zapravo direktna posljedica onog vrlo crvenog područja na krajnjem sjeveru globusa (slika 4), a to je alarmantna temperaturna anomalija u pozitivnom smjeru.

Slika 4. Neobično hladna veljača 2021. na području SAD-a nipošto ne znači da je ta veljača i na globalnoj razini izuzetno hladna. Izvor: ClimateReanalyzer.org

Slika 5. Temperaturna anomalija na području SAD-a u razdoblju tokom zime 2020-2021. Izvor: NOAA

Hladni ekstremi se događaju na manjim područjima globalne površine, ali globalno, na većim površinama bilježimo porast temperature. Drugim riječima, ono što se događa lokalno kroz kratke vremenske periode nije nužan odraz globalnih trendova. Isto tako, noć u mašem dijelu svijeta ne znači da je noć svuda.

Izvor: xkcd – A webcomic of romance, sarcasm, math, and language, https://xkcd.com/1321/

 

[1] European Commission, Copernicus – Climate Change Service, „Copernicus: 2020 warmest year on record for Europe; globally, 2020 ties with 2016 for warmest year recorded“,

https://climate.copernicus.eu/2020-warmest-year-record-europe-globally-2020-ties-2016-warmest-year-recorded[2] Yale Climate Connections, „NOAA: January 2021 was ninth-warmest on record in the U.S., seventh-warmest globally“, https://yaleclimateconnections.org/2021/02/noaa-january-2021-was-ninth-warmest-on-record-in-the-u-s-seventh-warmest-globally/

[3] BBC, „US cold snap: Why is Texas seeing Arctic temperatures?“, https://www.bbc.com/news/world-us-canada-56058372

[4] R. Lindsey: “U.S. has cold February, but warm winter”, Climate.gov, https://www.climate.gov/news-features/understanding-climate/us-has-cold-february-warm-winter

Nikola Biliškov je, u okviru projekta CO2go, 3. ožujka 2021. u Zvjezdarnici Zagreb održao predavanje pod naslovom “Globalne klimatske promjene kroz geološku povijest i danas“. Predavanje možete pogledati i ovim putem.

U srijedu 3. ožujka 2021. godine, u prostorijama Zvjezdarnice Zagreb, s početkom u 20 sati održat će se popularno online predavanje ”Globalne klimatske promjene kroz geološku povijest i danas“. Predavač je dr.sc. Nikola Biliškov s Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu. Predavanje ćete moći pratiti uživo, ali isključivo na Youtube kanalu Zvjezdarnice Zagreb.

Sažetak predavanja:

Znanost je oduvijek praćena poricanjem, tako da primjere poricanja i iskrivljavanja znanstvenih spoznaja možemo pronaći u svim znanstvenim područjima i disciplinama. No, poricanje znanosti poprima svoje ozbiljne oblike kad se ono odnosi na spoznaje što na bilo koji način utječu na kvalitetu našeg života. U tom su smislu vrlo ilustrativna poricanja klimatskih promjena. Ovo predavanje će kao ilustrativan primjer poricanja klimatskih promjena uzeti jedan od uvriježenih mitova, konkretno onaj koji kaže da su se klimatske promjene oduvijek događale zbog prirodnih procesa (što je istina) pa su zato i aktualne klimatske promjene prirodan proces (što je kriv zaključak). Razmotrit ćemo povijesne klimatske promjene i usporediti ih s aktualnima. Pokušat ćemo odgovoriti i što znanost kaže o poricanju znanstvenih činjenica i njegovim uzrocima.

U veljači 2007. godine izdan je prvi domaći priručnik o klimatskim promjenama, namijenjen učiteljima i učenicima srednjih škola u Hrvatskoj. Knjigu su osmislili i napisali moj mentor, profesor na kolegiju socijalne ekologije, sociolog Vladimir Lay, moj drugi mentor (mentor prilikom izrade i obrane doktorskog sinopsisa), također sociolog Krešimir Kufrin, i ja, tada studentica 4 godine filozofije i sociologije. Znakovito je da su se upravo tri sociologa tada prihvatila tog posla, shvaćajući da porast globalne temperature i moguće posljedice nisu samo intrigantan prirodoslovni fenomen, već fenomen koji uzroke ima u društvenom uređenju, fenomen koji će se negativno odraziti na društvo u kojem živimo, te problem koji će biti potrebno rješavati ne samo kroz tehnološke, već i društvene inovacije.

U sklopu projekta osposobljavanja za provedbu Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime i Kyotskog protokola, uz financijsku podršku LIFE3 programa – izašla je “Kap preko ruba čaše” (u podnaslovu Klimatske promjene – svijet i Hrvatska). Zadaća ove knjižice bila je da na jednostavan i razumljiv način učiteljima i učenicima objasni uzroke i posljedice globalnog zagrijavanja, društvenu i političku reakciju na problem globalnog zagrijavanja, u globalnom i Hrvatskom kontekstu, te da nagovijesti moguće korake u rješavanju tog problema.

Te, 2007 i sljedeće godine, obišli smo stotinjak škola diljem Hrvatske, održavajući predavanja o klimatskim promjenama i dijeleći edukativne materijale (knjigu, prezentacije za predavanje i video o klimatskim promjenama u Hrvatskoj).

Nakon 14 godina, osim što nije popratio događaje na međunarodnom političkom planu i porast emisija nakon 2007., priručnik vrlo dobro ‘funkcionira’ i dalje. Najveća promjena od tada, koju sam osobno zamijetila, jest da smo na predavanjima 2007 i 2008 o posljedicama klimatskih promjena govorili većinom u nekom budućem vremenu, danas kada govorimo o posljedicama klimatskih promjena, govorimo u prezentu.

https://ec.europa.eu/environment/life/project/Projects/index.cfm?fuseaction=home.showFile&rep=file&fil=Kapprekorubacase.pdf

Osim što je bila zanimljiva iz cijelog dugog niza svima poznatih razloga, 2020. godina je bila i druga najtoplija godina od početka mjerenja (slika 1).[1] Sama po sebi, ta činjenica ne bi bila relevantna ako je ne stavimo u širi kontekst. U XXI. stoljeću su godišnje prosječne globalne temperature do sada čak 11 puta oborile temperaturne rekorde.[2] Naravno, i svi ostali klimatski parametri prate taj trend, što nam nedvojbeno pokazuju znanstvena istraživanja.

Slika 1. U XXI. stoljeću je do sada zabilježeno čak 11 rekordno toplih godina. 2016. godina je bila najtoplija, a 2020. je druga najtoplija godina od početka mjerenja. Izvor podataka: NASA-GISS i NOAA

Rekordno topla godina i dalje ostaje 2016. Možemo li na temelju tog podatka zaključiti da klimatske promjene posustaju? Je li to dovoljno da zaključimo da se obrnuo trend i da smo iz razdoblja globalnog zatopljenja prešli u globalno zahlađenje? Naravno, to bi bilo jako ishitreno zaključivanje. No, postoji jedan vrlo raširen mit, koji se temelji upravo na takvoj pogrešci u zaključivanju. Naime, često čujemo da su se klimatske promjene zaustavile 1998. godine te da je nakon toga došlo i do opadanja globalne prosječne temperature.

Da budemo izravni i vrlo jasni, radi se o jednoj od karikaturalnijih ilustracija greške u zaključivanju koju nazivamo „ubiranjem trešnji“ ili cherry picking-om. Ubiranje trešanja je naziv za postupak suzbijanja dokaza ili zablude nepotpunih dokaza, a radi se o izdvajanju pojedinačnih slučajeva iz šireg konteksta. Time se potvrđuje određeni stav, kojega šira slika opovrgava. Pogledajmo kretanje globalnih prosječnih temperatura u razdoblju od 1998. do 2012. (slika 2a). Usklađivanje podataka s pravcem pokazuje vrlo blagi rastući trend, ali pogledamo li razdoblje od 2002. do 2012. (slika 2b) vidimo da usklađivanje s pravcem ukazuje na stagnaciju temperatura. Na temelju toga se među poricateljima klimatskih promjena proširio slavodobitan zaključak o zaustavljanju globalnog zatopljenja, kojega široko koriste u mnogim svojim medijskim istupima. U tom smislu možemo reći i da se trenutno nalazimo u zanimljivom razdoblju. Kao što smo rekli, 2016. godina je bila rekordno topla, što znači da su sve godine nakon nje bile u prosjeku hladnije. Pogledajmo sliku 2c, koja opet pokazuje s pravcem usklađene podatke za to razdoblje. Trend je, mogli bismo zaključiti, opadajući, i to najbrže opadajući nakon 1998. Vjerojatno možemo opet očekivati poplavu senzacionalnih tvrdnji da smo obrnuli trend globalnog zatopljenja. Mi se nalazimo u globalnom zahlađenju! Sjajno!

Slika 2. Izmjerene globalne prosječne temperature u razdoblju 1998. do 2012. (a), 2002. do 2012. (b) te 2016. do 2020. (c). Izvor podataka: NASA-GISS

Ili možda ipak nije baš tako sjajno? Vidit ćemo već krajem ove godine. No, nije potrebno ni čekati kraj 2021., nego je dovoljan minimum kritičkog pogleda na dostupne nam podatke. Krenimo zato opet od 1998. godine, ali završimo s 2020. Kako bismo lakše uspoređivali trend, maksimalno ćemo pojednostaviti model i zadržati se na pravcu (slika 3a). Već za to razdoblje trend postaje vrlo jasan rastući, i to puno brže rastući od svih onih kakve smo utvrdili za kraća razdoblja. No, bitno je uočiti i da se smanjila pogreška usklađivanja. Ta greška se dodatno smanjuje uskladimo li podatke s preciznijim, nelinearnim modelima, koji zapravo u sebi sadrže efekte klimatskih povratnih sprega. Klimatske promjene poprimaju značajnije razmjere nakon 1950., pa smo za potrebe ovog članka uzeli razdoblje od 1960. do sada te ga opet uskladili s pravcem (slika 3b). Rastući trend je vrlo evidentan, ali i nedvojben, jer se pogreške usklađivanja smanjuju što više podataka uzmemo u obzir.

Slika 3. Kretanje globalne prosječne temperature u razdoblju 1998. do 2020. (a) te 1960. do 2020. (b). Izvor podataka: NASA-GISS

Za kraj, uzmimo cijelo razdoblje od 1880. do 2020. (slika 4a). I bez ikakve analize je jasno da je u odnosu na 1880. godinu temperatura porasla i da je trend rastući. Međutim, pokazuje se da usklađivanje podataka za cijeli taj period s pravcem nije dobar model. Pokazuje se da je nužno uzeti u obzir nelinearne efekte (slika 4b), koji proizlaze iz interakcije svih sastavnica klimatskog sustava, koje dovode do pojačanja trenda porasta temperature, ali i drugih parametara koji opisuju klimu. Povratne sprege igraju vrlo važnu ulogu i nikako ih ne možemo zanemariti. Isto tako, pri razmatranju klimatskih promjena ne možemo uzeti u obzir samo neko kratko razdoblje, koje nam iz nekog razloga odgovara, zanemarujući sve ostale raspoložive podatke. Kao što smo već i prije široko obrazložili, profinjeno modeliranje klimatskog sustava, koje uzima u obzir prirodne i antropogene faktore, njihovu varijabilnost i druge efekte, daje nam jasnu sliku o uzrocima aktualnih klimatskih promjena (slika 4c).

Slika 4. Kretanje globalnih prosječnih temperatura od 1880. do danas. (a) usklađivanje s pravcem; (b) usklađivanje s polinomom 2. reda (parabolom); (c) podaci usklađeni s klimatološkim modelom, koji uzima u obzir glavne antropogene i prirodne faktore. Izvor podataka: NASA-GISS

 

[1] National Oceanic and Atmospheric Administration: https://www.noaa.gov/news/november-and-2020-year-to-date-rank-2nd-hottest-on-record-for-globe

[2] Climate Central: https://www.climatecentral.org/gallery/graphics/top-10-warmest-years-on-record

Pandemija COVID-19 izazvala je globalnu javnozdravstvenu, ekonomsku i socijalnu  krizu koja zahvaća sve aspekte funkcioniranja čovječanstva te zahtijeva adekvatan globalan odgovor i provođenje sustavnih društveno-gospodarskih promjena, koje će nas učiniti otpornijima na takve događaje u budućnosti.  No, bez obzira na razmjere pandemije i svakodnevno rastući broj ljudskih žrtava, ne smijemo zaboraviti da smo suočeni i s klimatskom krizom i krizom bioraznolikosti, koje svojom kompleksnošću i obuhvatnošću znatno nadmašuju trenutnu epidemiološku krizu. Pritom je važno naglasiti da se radi o međusobno ovisnim, isprepletenim krizama, osobito u kontekstu pojave pandemija i gubitka bioraznolikosti gdje su evidentne izravne uzročno-posljedične veze. Zato pravi odgovor na bilo koju od njih podrazumijeva i razmatranje veza i interakcija s ostalim krizama. Pravo suočavanje s tim krizama se, mora obuhvatiti njihovo temeljito i sveobuhvatno razmatranje, od njihovog korijena, preko mehanizma, sve do njihovih posljedica te se nužno temelji na rezultatima interdisciplinarnog znanstvenog pristupa, na kojima se gradi sinergijsko intersektorsko djelovanje. Primjerice, pravilna klimatska politika, koja podrazumijeva sustavnu promjenu, uključuje i jačanje otpornosti i snage javnozdravstvenog sustava. Važnost takvog pristupa je osobito očita u kontekstu trenutne epidemiološke krize, koja zasigurno nije zadnja, već predstavlja konstantu s kojom ćemo se morat znati nositi u budućnosti. Ne smijemo zaboraviti da su naše mogućnosti adaptacije promjenama u okolišu ograničene stupnjem tehnološkog razvoja. Zato, kako bismo prevenirali socijalni kolaps i ostavili mogućnost društvene tranzicije ka održivom i otpornom sustavu, odlučan korak u borbi  protiv  klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti mora se dogoditi sada, i to na globalnoj razini.

Klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti i pandemija već sada imaju globalni utjecaj na integritet ekosustava i dobrobit ljudskih zajednica. Stoga je inicijativa Znanstvenici za klimu Hrvatska, vođena gore navedenim načelima, a okupljena oko Apela za sustavnu klimatsku akciju, početkom ove godine pozvala institucije zakonodavne i izvršne vlasti Republike Hrvatske na ambiciozniju sustavnu klimatsku akciju. Osim konkretnih zahtjeva, u Apelu je izražena i spremnost na ekspertnu pomoć. Iako su od tada zamjetni neki pozitivni pomaci, općenito je odnos institucija Republike Hrvatske prema klimatskoj krizi i dalje daleko od zadovoljavajućeg, a većinu klimatski relevantnih politika moramo ocijeniti kao neambiciozne, promašene i krivo usmjerene. Strateški dokumenti koje RH donosi u tom kontekstu vrlo su načelni i neinventivni te podrazumjevaju detaljnije definiranje konkretnih provedbenih alata u neodređenoj budućnosti, što svakako nije prihvatljivo u kontekstu nužnosti hitnog i usmjerenog djelovanja.

U riješavanju klimatske krize prvenstveno je potreban snažan i neodgodiv zaokret prema obnovljivim izvorima energije, zajedno s  njihovom decentralizacijom. S obzirom na to da posljednji podaci okvirne konvencije UN-a o promjeni klime (UNFCCC) pokazuju kako u Hrvatskoj predominantno rastu emisije iz sektora transporta (preko 60 % u odnosu na 1990.) te iz sektora gospodarenja otpadom (preko 90 % u odnosu na 1990.), potrebne su hitne intervencije u ta dva sektora, s ciljem razvoja javnih sustava upravljanja i korištenja. U Hrvatskoj i dalje šume omogućuju značajan kanal odljeva emisija ugljikovog dioksida, iako se i tu bilježi vrlo negativan utjecaj masovnih prenamjena zemljišta. Zato su potrebne odlučne mjere očuvanja i obnove šumskih područja.

Dugoročni negativni učinci bilo koje krize ne mogu se izbjeći njihovim ignoriranjem. Potpuno je razumljivo da je trenutan fokus na pandemiji kao trenutno najizravnijoj globalnoj ugrozi ljudi. No, to nikako ne smije biti opravdanje za odgodu suočavanja s klimatskom krizom, jer je činjenica da se ona svakim danom nedjelovanja ili krivo usmjerenog djelovanja zaoštrava. Iako se čini da je, zbog pandemije, slabija gospodarska aktivnost imala pozitivan utjecaj na okoliš, činjenice govore drukčije. Unatoč gospodarskom padu, mjerenja i dalje pokazuju rastući trend emisija stakleničkih plinova te je, bez obzira na naizgled i nakratko čišći zrak u velikim gradovima, pritisak na resurse pojačan, osobito u zemljama trećeg svijeta, uz dodatan problem naglog povećanja medicinskog otpada.

S obzirom na činjenicu da je smještena u Sredozemnom bazenu, koji je već sada jedno od klimatskim promjenama najpogođenijih regija, Hrvatsku u neposrednoj budućnosti očekuje znatan porast učestalosti i intenziteta promjena u okolišu koje će imati izravne negativne posljedice na kvalitetu života, gospodarstvo i društvo. Znanstveno utemeljene projekcije za Hrvatsku predviđaju znatno veću učestalost ekstremno sušnih razdoblja i toplinskih valova, veću učestalost i intenzitet poplava i ekstremnih padalina (uključujući i obalna područja), povećanu učestalost požara, podizanje razine mora i salinizaciju niskih priobalnih područja. Te su se promjene već počele događati i u budućnosti će se intenzivirati. Samo tokom ove godine je Hrvatsku zadesilo nekoliko ekstremnih meteoroloških događaja, iz čega je evidentno povećanje njihove učestalosti, što je u potpunom skladu s klimatološkim prognozama. Najvažnije posljedice navednog su mogućnost kolapsa poljoprivredne proizvodnje u pojedinim krajevima (zbog suša u Slavoniji  ili saliniziacije tla u Dalmaciji, što će dovesti do poremećaja u cijenama i dostupnosti hrane); ugroza turizma (zbog previsokih temperatura tijekom ljetnih mjeseci te ugroze infrastrukture obalnih gradova zbog poplava i požara) te sve izraženiji utjecaji na ljudsko zdravlje (što će dovesti do dodatnog opterećenja javnozdravstvenog sustava čije su slabosti postale osobito vidljive u jeku trenutne epidemiološke krize).

Dodatno, klimatske promjene na globalnoj razini rezultirat će posljedično više od 50 milijuna ekoloških izbjeglica, uglavnom zbog nedostatka vode i kolapsa poljoporivredne proizvodnje. Smanjena dostupnost resursa radi klimatskih promjena te povećanje društvenih nejednakosti također povećavaju izglede oružanih sukoba. Pritom pojam kolapsa ne upotrebljavamo kao augmentativ s funkcijom naglašavanja, nego kao posljedicu znanstveno utemeljenih projekcijskih scenarija. Zbog svega gore navedenoga, klimatska kriza nije isključivo tehnički problem, kako ju se često razmatra u politikama utemeljenim na prekomjernim simplifikacijama. Znanstveno-tehničke inovacije, implementirane u efikasne tehnologije, su nužan dio odgovora na klimatsku krizu, ali ublažavanje  klimatskih promjena i drastično smanjenje emisije stakleničkih plinova zahtijeva ambiciozne i učinkovite političko-ekonomske instrumente, koji radikalno zahvaćaju u temelje trenutno prevladavajućeg društvenog sustava.

Klimatska kriza, u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti, jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva, uključujući i Hrvatsku. To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja kao što je npr. Hrvatska. Adekvatan odgovor na klimatsku krizu poziva na solidarnost među generacijama, rasama, vjerama, državama, svim mogućim opredjeljenjima, kao i solidarnost spram drugih živih bića.

Nitko nije isključen iz tog zahtjeva.

U sklopu priprema za nadolazeći COP 26 u Glasgowu iduće godine, Ambasada Velike Britanije u Hrvatskoj organizira online panel raspravu inspiriranu novim dokumentarnim filmom Sir Davida Attenborougha “A Life on Our Planet“. Posredstvom platforme zoom, panel će biti održan 10. prosinca s početkom u 16 h. Govornici na panelu su:

  • Andrew Dalgleish, veleposlanik Velike Britanije
  • Gaël Veyssière, veleposlanik Francuske
  • Pierfrancesco Sacco, veleposlanik Italije
  • Dunja Mazzocco Drvar, udruga DOOR
  • Višnja Grgasović, načelnica Sektora za klimatsku politiku, MZOE
  • Ivana Kordić, udruga Zlarin bez plastike
  • Dinko Pešić, udruga Zeleni Osijek
  • Laura Skala, studentica i aktivistica School Strike for Climate
  • Saša Ceci, Institut Ruđer Bošković

Prijavite se ovdje i sudjelujte u diskusiji.

Odabrani termin panela je 2 dana prije 5. obljetnice donošenja Pariškog sporazuma.

U sklopu događaja ususret nadolazećem 26. COP-u, koji će biti održan u studenom sljedeće godine u Glasgowu, danas je Ivona Grgurinović razgovarala o klimatskim promjenama i vezanim temama s Andrewom Dalgleishem, veleposlanikom Velike Britanije u Hrvatskoj. Pozivamo vas da pogledate cijeli razgovor.

“Mi, znanstvenici, na temelju svih raspoloživih znanstveno utemeljenih činjenica, zaključaka eksperimentalnih mjerenja i terenskih opažanja te teorijskih modeliranja, objavljenih u tisućama međunarodno recenziranih znanstvenih publikacija, s punom odgovornošću tvrdimo da se radi o krizi, zapravo o izvanrednom stanju, te svojim znanstvenim autoritetom pozivamo institucije da odgovarajućim i ambicioznim mjerama stvore preduvjete za sustavno i sveobuhvatno suočavanje s tim izvanrednim stanjem.”
Na taj se način u tekstu Apela za sustavnu klimatsku akciju obraćamo institucijama zakonodavne i izvršne vlasti Republike Hrvatske, ali i cijeloj javnosti. Na kraju teksta Apela, to vrlo podvlačimo vrlo debelom crvenom crtom, iscrtanom debelim kistom natopljenim bojom: “Klimatska kriza, u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti, jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva. Dobar početak je proglašenje klimatskog izvanrednog stanja. No, ključno je sustavno djelovanje u skladu s time.
To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja.
To je zahtjev koji podrazumijeva zajedničko, sinergijsko djelovanje svih ljudskih djelatnosti.
Naposljetku, to je zahtjev koji isključuje bilo kakvu diskriminaciju te poziva na solidarnost među generacijama, među rasama, vjerama, državama, svim mogućim opredjeljenjima, kao i solidarnost spram drugih živih bića.”
Vrlo se često postavlja pitanje koliko je klimatologa potpisalo naš Apel.
Greška, koju ne uviđaju ljudi koji nam postavljaju to pitanje, proizlazi iz površnog čitanja teksta Apela te nerazumijevanja njegovog karaktera.
Prvi, ali baš prvi potpis (nakon mog) je stigao 15-tak minuta nakom postavljanja teksta Apela online. Bio je to potpis renomirane glaciologinje Valentine Radić, koja vodi svoju istraživačku grupu na University of British Columbia u Vancouveru, članica je IPCC-a, a Apel je potpisala za vrijeme terenskog mjerenja na jednom od ledenjaka Novog Zelanda. Među drugim potpisnicima ima dosta znanstvenika, koji objavjuju radove iz područja klimatologije, klimatskih promjena, adaptacije, mitigacije, kao i različitih aspekata posljedica klimatskih promjena.
Zašto se nisu potpisivali znanstvenici iz DHMZ-a? Znanstvenici, koji su zaposleni u DHMZ-u, se nisu potpisivali, jer rade u državnom zavodu. Mnogi od njih su se ispričali zbog toga, ali podržavaju Apel, što su mnogi i dokazali kasnije. Nije baš sve u potpisu, ima nešto i u djelima.
Ako te ovi kvalitativni podaci ne zadovoljavaju, podsjećam te da je Apel prvenstveno poziv na političku akciju. Namjerno smo tražili potpise svih profila znanstvenika, jer je cilj bilo pokazati da, iako razumijevanje klimatskih promjena iziskuje ekspertizu iz područja geofizike/klimatologije, te iako adaptacija i mitigacija također iziskuju specifične ekspertize, klimatska kriza je sveobuhvatna i zato zahtijeva sveobuhvatan, ne samo interdisciplinarni, nego i intersektorski odgovor. Klimatska kriza je, kako je eksplicitno rečeno, nastala zbog neadekvatnog ili promašenog odgovora na znanstveno utemeljene činjenice, koje ukazuju na klimatske promene. Klimatska kriza je nastala zbog izlaska problema iz ekskluzivne domene znanosti i tehnike te prodiranjem u sve aspekte ljudskog života i funkcioniranja društva.

Zamislite da vas je nešto zabolilo i bol se rapidno pojačava. Što činite? Mnogi ljudi sjedaju za kompjuter i pretražuju koja bi bolest mogla uzrokovati njihove simptome, ali, zbog intenziteta boli, vrlo brzo se odlučujete zatražiti liječničku pomoć. Drugim riječima, mišljenje stručnjaka ćete pretpostaviti neekspertnom čitanju konfuznih informacija s interneta. Jednostavnije rečeno, vjerovat ćete u kvalitetu stručne pomoći.

Na temelju nalaza mjerenja, eksperimenata i teorijskih razmatranja te modeliranja, 97 % najkompetentnijih stručnjaka na polju klimatologije danas s velikom sigurnošću tvrdi da su ljudske aktivnosti predominantni uzročnik aktualnih klimatskih promjena. 97 % je doista velika većina. Isto tako, 3 % je izrazita manjina. Taj odnos je vjerojatno najbolje ilustrirao John Oliver u TV emisiji Last Week Tonight:

Uvriježen je mit da po pitanju klimatskih promjena nije postignut znanstveni konsenzus te da su one predmet stalne znanstvene debate. Mit se pothranjuje jednom često citiranom peticijom s 31 000 potpisa. U Hrvatskom javnom prostoru se u tom smislu spominje nekoliko domaćih znanstvenika.

Taj mit je kriv na nekoliko razina. Prvo, postojanje znanstvenog konsenzusa o klimatskim promjenama je znanstveno dokazan. Drugo, spomenuta peticija je diskreditirana, zajedno s njom sličnim pokušajima. Treće, izraziti poricatelji klimatskih promjena iz akademskih redova nemaju nikakve veze s klimatologijom i drugim relevantnim disciplinama.

Stručnjaci koji su najkompetentniji za klimatske promjene su klimatski znanstvenici. Konkretno, to su oni znanstvenici koji objavljuju znanstvene publikacije o klimi. To su i oni koji objavljuju znanstvene publikacije o temama usko vezanim uz razumijevanje fizikalne podloge te posljedica, prilagodbe ili ublažavanja klimatskih promjena. No, što to zapravo znači? Znanstvene publikacije nastaju nakon sustavnih mjerenja, opažanja ili modeliranja, čiji se rezultati zatim kritički interpretiraju te se izvode zaključci. Rukopis se zatim šalje nekom od znanstvenih časopisa, nakon čega slijedi prva provjera urednika. Rukopisi koji prođu tu prvu provjeru odlaze na recenziju, kad rukopis kritički i vrlo rigorozno razmatra nekoliko međusobno neovisnih recenzenata, eksperata u poljima relevantnim za razumijevanje rukopisa, a oni ostaju nepoznati autoru. Posredstvom urednika časopisa autor dobiva povratnu informaciju od recenzenata u obliku komentara, na koje mora odgovoriti. Osim toga, recenzenti uredniku preporučuju odbijanje, prihvaćanje ili prihvaćanje rada nakon manjih ili većih izmjena. Prođe li rukopis sve te filtere, on se objavljuje u znanstvenom časopisu. No, nakon toga slijedi najstroži od svih testova, a to je reakcija cijele znanstvene zajednice. Svaki znanstveni rad mora, naime, sadržavati i dio u kojem je detaljno opisana metodologija. Slijedeći tu metodologiju, koja je također podložna kritici, bilo tko bi morao doći do istih rezultata kakvi su predstavljeni u publikaciji. Znanost je vrlo nemilosrdna i svojstvena joj je visoka razina samoregulacije. Osim toga, znanost ne priznaje nikakve vrhunske nedodirljive autoritete. Možemo reći da znanstvenici ničemu ne vjeruju, nego sve podvrgavaju provjeri.

Iako se najistaknutiji poricatelji klimatskih promjena iz domaćih akademskih redova mogu nabrojati na prste jedne ruke, daje im se velik medijski prostor. Nitko od njih nikad nije publicirao ni jedan jedini rad iz područja klimatologije ili drugih područja, relevantnih za klimatske promjene. Osim toga, vrhunske akademske institucije, koje ne poduzimaju nikakve akcije kako bi suzbile takvo djelovanje pod njihovim afilijacijama, znatno doprinose izrazitom pojačanju utjecaja te šačice. Oni neometano truju javni prostor svojim mitovima, lažnom stručnošću, organiziranjem predavanja svojim neekspertnim kolegama, vješto manipuliraju stavovima javnosti. No, u njihovom narativu su vrlo prisutni globalno rašireni mitovi o malom ledenom dobu, zelenim poljima Greenlanda, vulkanima i slično. Njihovi najgorljiviji sljedbenici se redovito pozivaju na njih kao neupitne autoritete. Sve skupa, to ima vrlo malo veze sa znanošću, ako uopće možemo govoriti o ikakvoj vezi, osim nominalne.

U publikaciji iz 2009. su klimatski znanstvenici Peter Doran i Maggie Kendall Zimmermann objavili rezultate ankete o mogućnostima antropogenih uzroka klimatskih promjena, provedene među više od 10 000 znanstvenika iz različitih područja geoznanosti.[1] Rezultati su pokazali da različite grupe imaju različite razine slaganja s antropogenim uzrocima. Najniža razina slaganja je otkrivena među ekonomskim geolozima i ona je iznosila 47 %. Zatim slijede meteorolozi s razinom slaganja 64 %. No, najvažniji je nalaz da je slaganje s tvrdnjom o antropogenim uzrocima korelirano s ekspertizom u klimatologiji. Tako najkvalificiranija skupina, klimatolozi, zastupa tu tvrdnju na razini od 97,4 %.

2010. je objavljena još jedna značajna publikacija, koja problemu pristupa potpuno drukčijom metodologijom.[2] Oni su prikupili stavove 1372 znanstvenika o antropogenim uzrocima klimatskih promjena, uključujući i sve izdvojene izjave koje su mogli naći. U drugom koraku su suzili krug samo na klimatologe, što je pokazalo da je među njima razina slaganja s antropogenim uzrocima klimatskih promjena 97-98 %.

Cook i suradnici su 2013. objavili do sada najobuhvatniju analizu publikacija iz klimatologije, koja je obuhvatila 12 000 radova, objavljenih između 1991. i 2011.[3] Opet je pokazano da je razina slaganja s antropogenim uzrocima klimatskih promjena 97,1 %. Dakle, tri različita istraživanja, koja koriste tri različite metode, daju isti rezultat o predominantnom konsenzusu znanstvenika o antropogenim uzrocima klimatskih promjena.

No, čak ni to nije jedini argument u obranu teze o konsenzusu. Skoro sve znanstvene institucije, koje su iznjele stav o klimatskim promjenama podupiru taj konsenzus. Također i stavovi organizacija iz različitih znanstvenih polja podupiru rečeni konsenzus, čime je pokazano da konsenzus ne ovisi o različitostima. Spomenimo i da su se akademije znanosti 80 zemalja jasno odredile podupirući stav o antropogenim uzrocima klimatskih promjena, a ni jedna akademija se nije opredjelila protivno tom stavu.[4]

Na kraju, osvrnimo se na poznatu i često citiranu peticiju, objavljenu na web stranici Global Warming Petition Project. Peticija ima 31 000 potpisa, kako se navodi, znanstvenika. Ipak, važno je primijetiti da je jedini kriterij imenovanja potpisnika znanstvenikom bilo posjedovanje fakultetske diplome iz bilo kog područja znanosti. Prema podacima Zavoda za obrazovanje SAD-a, preko 10 milijuna građana SAD-a je dobilo neku od diploma između 1971. i 2008. To znači da 31 000 potpisnika čini tek 0,3 % građana SAD-a s akademskom titulom. Još važnije od toga, tek 0,1 % potpisnika peticije su znanstvenici koji su objavljivali radove iz područja klimatologije. Tvrdnja da ta peticija opovrgava znanstveni konsenzus je čisti mit, koji je izgrađen na metodologiji uvećavanja manjine, dakle prividne mnogobrojnosti potpisnika, koji u stvarnosti čine gotovo zanemariv dio znanstvene zajednice. Osim toga, i ovdje prepoznajemo metodologiju lažnih eksperata, jer 99,9 % potpisnika nemaju nikakve veze s klimatologijom. Ključno je prisjetiti se da u znanosti ključnu ulogu igraju dokazi, a ne popularni stavovi.

No, važno je prepoznavati odgovor opće javnosti na kompleksne teme. Ti odgovori jako ovise o stavovima onih koje ta ista javnost smatra ekspertima. Zato je važno aktivno suzbijati utjecaj lažnih eksperata. Svojim prisustvom u javnom prostoru, oni skreću fokus s poruka stvarnih eksperata te dovode do nepotrebne i štetne konfuzije.

[1] Doran, P. T., Zimmerman, M. K. Eos, Trans. Am. Geophys. Un. 90 (2009) 22-23

[2] Anderegg, W. R., Prall, J. W., Harold, J., & Schneider, S. H. Proc. Nat. Acad. Sci. 107 (2010) 12107-12109

[3] Cook, J., Nuccitelli, D., Green, S. A., Richardson, M., Winkler, B., Painting, R., … & Skuce, A. Env. Res. Lett. 8 (2013) 024024

[4] Zajednički stavovi akademija znanosti o klimatskim promjenama: https://skepticalscience.com/joint-statements-on-climate-change-from-nas-around-world.html (pristupljeno 2. prosinca 2020.)