Objave

Joanna Sustento ispred sjedišta Shella u Bonifacio Global City. Izvor: Greenpeace

Da su djelovali na način koji je povoljan za planet, za ljude, da su svoje financijske i tehnološke kapacitete preusmjerili u čišće izvore energije, ne bismo proživljavali klimatsku krizu. Zbog njihovog negiranja klimatskih promjena, zbog tog sjemena laži koje su posijali u naše društvo, mi smo ti koji patimo.

riječi su Joanne Sustento, klimatske aktivistice s Filipina. A Joannu Sustento su klimatske promjene pogodile na najizravniji i najbolniji način. Naime, u uraganu Haiyan, klimatskim promjenama izuzetno pojačanoj tropskoj oluji koja je 2013. godine pogodila Filipine izgubila je cijelu obitelj. U nekoliko minuta je ostala bez svega što voli – bez svojih najdražih, bez kuće i grada u kojem je odrasla.

Tzv. Globalni jug je najmanje odgovoran za emisije stakleničkih plinova, ali je trenutno najteže pogođen klimatskim promjenama. Globalni jug je dio svijeta koji obiluje tragedijama sličnima onoj Joanne Sustento. U tom dijelu svijeta svjedočimo nestajanju uvjeta o kojima ovise životi ljudi i normalno funkcioniranje društva. I dok tzv. Globalni sjever i dalje nesmanjenim intenzitetom emitira stakleničke plinove te uživa u blagostanju omogućenom rasipništvom, Globalni jug trpi posljedice takvog neodrživog načina života. U tome se očituje temeljna nepravda u samoj srži klimatskih promjena.

Geoff Dembicki

Knjiga “Petroleum Papers – Inside the Far-Right Conspiracy to Cover Up Climate Change” kanadsko-američkog novinara i publicista Geoffa Dembickog nije priča o Joanni Sustento. No, priča o njenoj tragediji je uzeta kao narativna okosnica za izuzetno detaljnu analizu nastanka i razvitka poricanja klimatskih promjena od strane industrije fosilnih goriva te s njom usko povezane konzervativne desnice.

Knjiga “Petroleum Papers” je o tome kako je tragedija Joanne Sustento mogla biti izbjegnuta da fosilna industrija nije izabrala put aktivnog stvaranja i pothranjivanja laži, na kojima se temelji poricanje klimatskih promjena.

Geoff Dembicki, inače iz kanadske provincije Alberte, prema njegovim riječima “doma jednog od najvećih ležišta bitumenskog pijeska na svijetu”, secira zavjeru koja doista postoji, zavjeru čiji su akteri fosilna industrija te s njom usko povezana konzervativna desnica. Autor kronološki prati i obilno dokumentira spoznaje o opasnosti od klimatskih promjena, kojih je fosilna industrija bila svjesna već vrlo davno. Naime, još krajem pedesetih godina prošlog stoljeća znanstvenici su upozoravali na ekološku krizu do koje može dovesti intenzivno korištenje fosilnih goriva. Velik je prostor posvećen upravo argumentaciji činjenica o vrlo iscrpnom klimatološkom znanju, koje je bilo u posjedu fosilne industrije. No tu su i financijski interesi i gramzivost malobrojne “elite”, te paranoičan strah konzervativne desnice od širenja komunizma i drugi utjecaji. Sve je to dovelo do toga da se bogatstvo prikupljenog znanja čuva u korporativnim ladicama. I tako, iako se u izvještajima iz tog vremena tipično navodi:

Glavna poruka ovog izvještaja je da još uvijek ima vremena za spas naroda svijeta od katastrofalnih posljedica zagađenja, ali vrijeme ističe.

Da podsjetimo, radi se o prijelazu s pedesetih na šezdesete godine XX. stoljeća. Nastavimo:

Jedna od najvažnijih prognoza koje donosimo u ovom izvještaju je da će ovako intenzivne emisije ugljikovog dioksida u atmosferu zbog spaljivanja ugljena, nafte i prirodnog plina (već tad su koristili taj naziv, op. NB) do 2000. godine dovesti do tolike promjene balansa topline da će to uzrokovati značajne promjene u klimi, koje nadilaze lokalne pa čak i nacionalne napore.

No, izlažući citirani izvještaj, Frank Ikard, tada predsjednik Američkog instituta za naftu, upozorava:

Ovaj izvještaj će bez dvojbe raspiriti emocije, pojačati strahove i uzrokovati zahtjeve za akcijom.

Zato je, naravno, ovakve spoznaje bolje čuvati što dalje od očiju javnosti. Fosilna industrija, dakle, nije imala samo klimatološke spoznaje, nego i odlične prognoze društvenog odgovora na promjene u klimatskom sustavu.

Posebno se osvrčući na otkriće, stvaranje ideje o eksploataciji te konačno ostvarenje namjera ekstrakcije i prerade bitumenskog pijeska u Alberti, autor u narednim poglavljima prati razvoj laži i poricateljskih praksi, koje se stalno modificiraju prema svojim sve sofisticiranijim i suptilnijim inkarnacijama u međudjelovanju s klimatskim pokretom.

Već se dugo poznato da fosilna industrija već dugo ima vrlo detaljne spoznaje o klimatskim promjenama, a još se bolje zna da ona sponzorira poricanje znanosti, tako da taj dio nije iznenađenje. No, velika vrijednost ove knjige leži upravo u njenoj centralnoj poruci, a ona je: da fosilna industrija ne laže i da je prikupljeno znanje upotrijebila za dobrobit čovječanstva, ne bismo svjedočili tolikim tragedijama uzrokovanim sve ekstremnijim vremenskim događajima.

Na knjigu sam naišao vrudajući među policama jedne knjižare u Montrealu. Privukao me sadržaj, a stigavši kući, shvatio sam da je izašla prije manje od mjesec dana. Hvala Institutu Davida Suzukija na ovako vrijednoj knjizi!

Nakon više godina odgađanja čitanja, knjiga Andreasa Malma “Fosilni kapital” konačno mi je došla u ruke i dočekala svoj red. Dobio sam je, naime, kao rođendanski dar (hvala Zvjezdani, Dolores i Matku!).

Radi se o jednom od značajnijih djela za razumijevanje klimatske krize u kojoj smo se našli. Andreas Malm, izvanredni profesor ljudske ekologije Sveučilišta u Lundu, na petstotinjak stranica donosi iscrpnu analizu prelaska na fosilna goriva tijekom industrijske revolucije, prvo u Ujedinjenom Kraljevstvu, a zatim i širom svijeta. Malm iznosi nekoliko smjelih teza, koje kirurški precizno analizira, vodeći nas prema dubljem razumijevanju složenosti krize do koje zapravo nije trebalo ni doći.

Prva je teza da je klimatska kriza započela nelogičnim prelaskom s obnovljivih izvora energije (toka, uglavnom vode) na fosilna goriva (fonda) u ranoj industrijalizaciji Velike Britanije. Tu nas Malm vodi kroz složenu dinamiku klasnih odnosa u nastajućem kapitalističkom uređenju. Ugljen tada nije pružao ni jeftiniju ni obilniju energiju, što je uvriježena interpretacija. No, on je omogućio nadmoćniju kontrolu radnu snagu, kroz njeno koncentriranje u gradovima i podjarmljivanje. Na taj je način kapital uspio koncentrirati proizvodnju na lokacijama s najjeftinijom radnom snagom i u najpovoljnije doba dana. Do današnjih dana, taj se obrazac ponavlja na globalnoj sceni kroz svoje različite inkarnacije.

Iz toga se izvodi inovativna, strogo argumentirana i čvrsto potkrijepljena reinterpretacija klimatske krize kroz prizmu udruživanja fosilnoga industrijskog pogona i kapitalističke ekonomije. Proces koji je započeo u Velikoj Britaniji proširio se cijelim svijetom. Pokazuje se da se klimatska kriza ne može promatrati izvan konteksta kapitalizma, dodatno zaoštrenog kroz neoliberalnu logiku diktata tržišta.

Raskrinkani su i narativi, koji defokusiraju klimatsku akciju, a jedan od njih je svakako teza o antropocenu, prema kojoj je čovjek, kao takav, odgovoran za tektonske pomake u ekosustavu. Malmova precizna analiza, umjesto toga, oštro fokusira izvor problema na onu manjinu, koja je odgovorna za lavovski dio emisija ugljikovog dioksida, tog otpada moći.

Greenpeace Hrvatska nas je zamolio za pomoć u prikupljanju potpisa za peticiju protiv oglašavanja fosilnih goriva pa dijelimo njihovo obrazloženje.

Riječ je o europskoj građanskoj inicijativi koja, osim Greenpeacea, uključuje još tridesetak europskih udruga. Naš je cilj u EU zakonski onemogućiti oglašavanje i sponzorstva industrije fosilnih goriva te automobilskih, zrakoplovnih i pomorskih kompanija koje koriste fosilna goriva.

Nadamo se da ćemo time u konačnici spriječiti širenje lažnih informacija o klimatskim promjenama zbog kojih se odgađa djelovanje po pitanju klime. Pritom će se smanjiti i utjecaj fosilnih kompanija i osnažiti borba za sprečavanje najtežih posljedica klimatske krize.

Velike fosilne kompanije već desetljećima znaju kakvu štetu nanose njihove poslovne prakse. Slično kao što duhanske kompanije znaju kakvu štetu uzrokuju njihovi proizvodi. I jedni i drugi su koristili velike marketinške budžete kako bi mogli neometano nastaviti svoj business as usual. S tim da fosilne kompanije to smiju i dan danas, unatoč svim znanstvenim dokazima da je spaljivanje fosilnih goriva prijetnja našem zdravlju i zdravlju planeta.

Budući da se radi o zahtjevnoj peticiji, koja traži i OIB radi verifikacije potpisa, puno bi nam pomoglo kad biste:

  • peticiju potpisali vi i ostali zaposlenici i članovi udruge

  • podijelili na svojim društvenim mrežama

  • uključili u svoje newslettere.

Kako bismo vam olakšali dijeljenje na mrežama, u ovoj se mapi nalazi nekoliko vizuala koji bi mogli privući pažnju i nekoliko draftova teksta posta koji bi mogao ići uz njih. S tim da možete jednostavno podijeliti i poveznicu peticije koja već ima uključen vizual.

Europske građanske inicijative su poseban oblik peticija koje Europska komisija mora uzeti u obzir, ako u godini dana prikupe najmanje milijun potpisa na razini EU te prijeđu prag u barem sedam zemalja. Za Hrvatsku prag iznosi 8460 ljudi. Trenutni broj potpisa nam je oko 3 tisuće. Sigurni smo da s vašom pomoći možemo mnogo više!

Ako želite, možete se i službeno priključiti inicijativi, jači smo što nas je više!

Institut za zelenu kemiju Američkog kemijskog društva (ACS) je objavilo natječaj za potporu istraživanjima, koja su usmjerena prema rješenjima za smanjenje trenja i viskoznosti u sustavima za crpljenje nafte hidrauličkim frakturiranjem (frackingom).

Točnije, tu potporu dodijeljuje Okrugli stol za naftna polja (OCR) ACS-ovog Instituta za zelenu kemiju. Radi se o kolaboraciji ACS-ovog Instituta za zelenu kemiju s naftnim i plinskim kompanijama. Kako objašnjavaju, cilj je unapređenje zeleno-kemijskih pristupa u toj industrijskoj grani. OCR je znanstveni forum koji kompanijama članicama pomaže u prioritiziranju istraživačkih tema, informirati ih o istraživačkom planu te iskoristiti resurse za projektiranje i provedbu zeleno-kemijskih alata specifičnih za industriju. OCR je osnovan 2014., kad je bio isključivo fokusiran na fracking, no 2020. je proširio misiju kako bi unaprijedio zeleno-kemijske pristupe u široj naftnoj i plinskoj industriji.

Zanimljivo.

Što je uopće zelena kemija? Ili, bolje rečeno, što bi ona trebala biti? To je novi pristup kemiji, koji daje okvir za okolišno i socijalno održivo promišljanje kemijskih procesa, i to od njihovog samog temelja. Utemeljitelj tog koncepta Paul Anastas je osmislio 12 načela zelene kemije. Ta načela omogućuju kemičarima osmišljavanje i provođenje kemijskih procesa na način da su benigni u samom svom temelju.

Dakle, zelena kemija bi trebala biti benigna. Mnogobrojni kemičari su je zato svesrdno prigrlili, kao jedan novi pristup kemiji, izazovan u samom svom temelju, jer daje okvir za potpuno nov način promišljanja kemijskih procesa, u svim njihovim koracima, od sirovina od kojih se dobivaju reaktanti pa do sudbine produkata u okolišu. Naravno, industrija ima svoje interese vezane uz zelenu kemiju i ti interesi su, sasvim razmumljivo, temeljeni na logici zgrtanja profita.

Međiutim, u realnosti galopirajuće klimatske krize, pored spoznaja najbolje raspoložive znanosti, koja su obuhvaćena u iscrpnim i vrlo obimnim izvještajima IPCC-a, čija su nova izdanja počela izlaziti, ovakav natječaj nema apsolutno nikakvog utemeljenja u samoj ideji zelene kemije. IPCC upozorava da se fosilna goriva moraju napuštati. To zahtijevaju i zeleni planovi. A istraživanja usmjerena prema efikasnijim načinima crpljenja fosilnih goriva se nastavljaju i, štoviše, ne nedostaje novca za takva istraživanja. Nažalost, pojava svake ovakve inicijative je, najblaže rečeno, razočaravajuća. I to od strane jednog od najutjecajnijih svjetskih kemijskih društava!

Svaka metrička tona emitiranog ugljikovog dioksida ima svoju cijenu, i to ne samo ekonomsku ili financijsku, nego i onu koja se plaća ljudskim životima. Čini se da Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost zanemaruje te crne prognoze i u svojim programima prolongira našu ovisnost o fosilnim gorivima.

Mnoge nedavno objavljene znanstvene studije, među kojima ističemo najnoviju, objavljenu u respektabilnom časopisu Nature Communications, autora R. Daniel Bresslera, pokazuju upravo to. Konkretno, prema njegovom računu, svakih 4434 metričkih tona ugljikovog dioksida, dodanih u atmosferu 2020. globalno resultira u jednoj suvišnoj smrti do 2100. Ovako izrečeno, to se ne čini toliko strašno. No, uzimajući u obzir te smrti, društveni trošak ugljika povećan je s 37 na 258 USD po metričkoj toni, što smanjenje emisija čini ekonomski znatno povoljnijim. Isplativije postaje i smanjenje emisija i potpuna dekarbonizacija do 2050. Kako je Bressler istaknuo, rezultat je “prilično velika razlika u smislu predložene klimatske politike”. Ubrzamo li smanjenje emisija umjesto nastavka njihovog neprestanog povećavanja, i preuranjene smrti bi se smanjile s oko 83 milijuna na 9 milijuna do 2100. godine.

Prema tome, to je još jedan u nizu razloga zašto svatko mora doprinjeti smanjenju emisija, a time i dati svoj prilog obuzdavanju klimatskih promjena. U našem Apelu za sustavnu klimatsku akciju ističemo: “Klimatska kriza, u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti, jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva. Dobar početak je proglašenje klimatskog izvanrednog stanja. No, ključno je sustavno djelovanje u skladu s time.

To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja.

To je zahtjev koji podrazumijeva zajedničko, sinergijsko djelovanje svih ljudskih djelatnosti.

Nitko, dakle, nije isključen iz globalnih nastojanja da se klimatska kriza obuzda. Nitko, pa tako ni Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU). Međutim, oni su još jednom iskazali zavidnu razinu nerazumijevanja svih upozorenja znanstvenika i ozbiljnosti klimatske krize. I to nije sve! Osim upozorenja na ozbiljnost klimatske krize, oni su odlučili zanemariti i pozive naših najprominentnijih energetičara da je ovo odlična prilika da se plinski bojleri zamijene održivijim toplinskim sustavima, temeljenim na obnovljivim izvorima energije. Ne, FZOEU ima drukčije planove za Hrvatsku. U trenutku kad sve veći broj zemalja EU zabranjuje daljnju ugradnju kondenzacijskih bojlera, u trenutku kad Zeleni plan kreće u primjenu i kad se, katalizirane recentnim katastrofalnim poplavama, donose odluke o raskidu s fosilnim gorivima, među kojima je i najava poskupljenja plina za 25%, u tom trenutku FZOEU objavljuje Javni poziv za nabavu kondenzacijskih bojlera i kondenzacijskih kotlova.

Na temelju svega gore rečenog, taj javni poziv možemo ocijeniti samo krajnje sramotnim izrazom neznanja i nepoznavanja globalnih potreba nametnutih sve izraženijom klimatskom krizom, kojoj već godinama ne odolijeva ni Hrvatska. Pitamo se jesu li gospoda iz FZOEU-a spremna za nekoliko godina objasniti građanima da trebaju ukloniti nedavno ugrađene plinske instalacije i zamijeniti ih održivim rješenjima? Nije li isplativije odmah učiniti taj iskorak?

I, na samom kraju, jesu li spremni odgovarati i za jedan nepotrebno izgubljen ljudski život?

Prije otprilike 3 mjeseca se na Youtubeu pojavio novi dokumentarac Michaele Moorea “Planet of the Humans”. Tad sam ga i pogledao.
I – što da kažem? U dvije riječi – štetan film!
A zašto?
Radi se o sramotnom djelu poznatog dokumentarista u suradnji s režiserom Jeffom Gibbsom. Na krilima svoje slave, Michael Moore je sklepao tih sat i četrdeset minuta kritizerstva obnovljivih izvora energije te složio potencijalno jako štetan sadržaj. U svojoj, već od ranije evidentnoj, maniri površne obrade važnih tema, on se ovdje zakačio za Billa McKibbena, kojeg je gotovo demonizirao. U jednom dijelu krivnju za klimatske promjene svaljuje na svjetsku populaciju, upirući prstom na činjenicu da nas ima više od 7 milijardi, a pritom je nekako smetnuo s uma onu šačicu najvećih kompanija i ljudi koji njima upravljaju, a koji svojim djelovanjem čine glavninu štete.

Onda tu uzima nekog znanstvenika (nisam uspio “premotavanjem” naći njegovo ime, kako bih proučio tko je on i ostale detalje), a koji ismijava obnovljive energetske tehnologije, dokazujući da su redom sve visokoovisne o fosilnim gorivima.

Na početku filma Jeff Gibbs priča kako je on bio environmentalist, pokazujući svoju sliku iz djetinjstva. I onda je bio na nekom fotonaponski-pogonjenom festivalu, gdje bosonoga ekipa pleše na kiši, a onda dolazi trenutak prosvjetljenja – Gibbs saznaje da su iza paravana dizel generatori, što je simboličan trenutak njegovog odrastanja, ulazak u svijet ozbiljnih osoba, koje se više ne zavaravaju pričama o carbon-neutral obnovljivim izvorima, nego, eto, uvijek su tu dobri stari fosili da nas opskrbljujhu toliko nam potrebnom energijom. Postoji još jedan moment u filmu, ono kao prikazuje neki prosvjed studenata protiv fosilnih goriva – toliko je transparentna tendencioznost prikaza tog prosvjeda kao okupljanje šačice potpuno neorganiziranih i bauljajućih ljudi. Pritom je naš Michael nekako smetnuo s uma činjenicu postojanja velikog, rastućeg, globalnog klimatskog pokreta.

I tako dalje. Vodeće ljude okolišnog pokreta prikazuje kao duše prodane kapitalu. Union of Concerned Scientists je također prodana bankarima… I tako dalje, zapravo kompilacija već toliko puta ispričanih mitova.

A sve završava sa srcedrapateljskim prikazima devastacije prašume i sa zaključkom da smo mi, ljudi kao takvi, krivi za sve. Ne, dragi Gibbse i Moore – mi kao ljudska vrsta nismo krivi za to. Kriva je gramzivost, koja nije inherentna čovjeku kao takvom, nego prevladavajućem društveno-ekonomskom sistemu!

Naravno, kao i svaka tehnologija, i obnovljivi izvori energije su podložni kritici. Kritika je dobrodošla, ali pod uvjetom da je temeljena na znanstvenim činjenicama, a ne na subjektivnom osjećaju. Zato je Planet of the Humans najobičnije, zlonamjerno i tendenciozno kritizerstvo. Kao što je Ted Nordhaus, izvršni direktor Instituta Breakthrough, primijetio, film odbacuje i nuklearne i obnovljive izvore, potpuno odbacujući tehnološka rješenja za naše izazove zaštite okoliša u korist poziva na kontrolu stanovništva i smanjenje ekonomije, koja bi se i dalje trebala temeljiti na fosilnim gorivima. Ta teza je u osnovi antitetička ekomodernizmu.

Zato mislim da je dobro pogledati film, tu zbrku razno-raznih puno puta ispričanih mitova. Doista se radi, naime, o velikoj zbrci svega i svačega i teško je u filmu naći što Michael Moore i Jeff Gibbs zapravo žele poručiti. Prvo nam se čini da u njemu možemo uloviti liniju jedne nove struje u poricateljskom pokretu, ali nakom nekoliko minuta uvjerenja se iznova razuvjerujemo. Zato je najlakše ideju filma opisati kao poricanje zbog poricanja.
Uglavnom – štetan, jako štetan film! Pogledajte i sami se uvjerite.