Prije otprilike 3 mjeseca se na Youtubeu pojavio novi dokumentarac Michaele Moorea “Planet of the Humans”. Tad sam ga i pogledao.
I – što da kažem? U dvije riječi – štetan film!
A zašto?
Radi se o sramotnom djelu poznatog dokumentarista u suradnji s režiserom Jeffom Gibbsom. Na krilima svoje slave, Michael Moore je sklepao tih sat i četrdeset minuta kritizerstva obnovljivih izvora energije te složio potencijalno jako štetan sadržaj. U svojoj, već od ranije evidentnoj, maniri površne obrade važnih tema, on se ovdje zakačio za Billa McKibbena, kojeg je gotovo demonizirao. U jednom dijelu krivnju za klimatske promjene svaljuje na svjetsku populaciju, upirući prstom na činjenicu da nas ima više od 7 milijardi, a pritom je nekako smetnuo s uma onu šačicu najvećih kompanija i ljudi koji njima upravljaju, a koji svojim djelovanjem čine glavninu štete.
Onda tu uzima nekog znanstvenika (nisam uspio “premotavanjem” naći njegovo ime, kako bih proučio tko je on i ostale detalje), a koji ismijava obnovljive energetske tehnologije, dokazujući da su redom sve visokoovisne o fosilnim gorivima.
Na početku filma Jeff Gibbs priča kako je on bio environmentalist, pokazujući svoju sliku iz djetinjstva. I onda je bio na nekom fotonaponski-pogonjenom festivalu, gdje bosonoga ekipa pleše na kiši, a onda dolazi trenutak prosvjetljenja – Gibbs saznaje da su iza paravana dizel generatori, što je simboličan trenutak njegovog odrastanja, ulazak u svijet ozbiljnih osoba, koje se više ne zavaravaju pričama o carbon-neutral obnovljivim izvorima, nego, eto, uvijek su tu dobri stari fosili da nas opskrbljujhu toliko nam potrebnom energijom. Postoji još jedan moment u filmu, ono kao prikazuje neki prosvjed studenata protiv fosilnih goriva – toliko je transparentna tendencioznost prikaza tog prosvjeda kao okupljanje šačice potpuno neorganiziranih i bauljajućih ljudi. Pritom je naš Michael nekako smetnuo s uma činjenicu postojanja velikog, rastućeg, globalnog klimatskog pokreta.
I tako dalje. Vodeće ljude okolišnog pokreta prikazuje kao duše prodane kapitalu. Union of Concerned Scientists je također prodana bankarima… I tako dalje, zapravo kompilacija već toliko puta ispričanih mitova.
A sve završava sa srcedrapateljskim prikazima devastacije prašume i sa zaključkom da smo mi, ljudi kao takvi, krivi za sve. Ne, dragi Gibbse i Moore – mi kao ljudska vrsta nismo krivi za to. Kriva je gramzivost, koja nije inherentna čovjeku kao takvom, nego prevladavajućem društveno-ekonomskom sistemu!
Naravno, kao i svaka tehnologija, i obnovljivi izvori energije su podložni kritici. Kritika je dobrodošla, ali pod uvjetom da je temeljena na znanstvenim činjenicama, a ne na subjektivnom osjećaju. Zato je Planet of the Humans najobičnije, zlonamjerno i tendenciozno kritizerstvo. Kao što je Ted Nordhaus, izvršni direktor Instituta Breakthrough, primijetio, film odbacuje i nuklearne i obnovljive izvore, potpuno odbacujući tehnološka rješenja za naše izazove zaštite okoliša u korist poziva na kontrolu stanovništva i smanjenje ekonomije, koja bi se i dalje trebala temeljiti na fosilnim gorivima. Ta teza je u osnovi antitetička ekomodernizmu.
Zato mislim da je dobro pogledati film, tu zbrku razno-raznih puno puta ispričanih mitova. Doista se radi, naime, o velikoj zbrci svega i svačega i teško je u filmu naći što Michael Moore i Jeff Gibbs zapravo žele poručiti. Prvo nam se čini da u njemu možemo uloviti liniju jedne nove struje u poricateljskom pokretu, ali nakom nekoliko minuta uvjerenja se iznova razuvjerujemo. Zato je najlakše ideju filma opisati kao poricanje zbog poricanja.
Uglavnom – štetan, jako štetan film! Pogledajte i sami se uvjerite.