Objave

,

U Saboru RH održan pseudoznanstveni skup

1. prosinca 2023. je u Saboru RH održan tzv. simpozij pod nazivom “Hrvatska i svijet 2024. poslije pandemijske oluje”, u organizaciji Kluba Domovinskog pokreta. Iako ne spada u užu domenu klimatskih promjena, smatram važnim ovdje se osvrnuti na to okupljanje pseudoznanstvenika, i to u najvišem domu, koji bi trebao njegovati demokraciju i pluralizam. Naime, pseudoznantveni mitovi i teorije zavjera, koji poriču medicinsku znanost imaju isti korijen kao i oni koji poriču klimatske promjene, ali i druga područja znanosti. Osim toga, izrazito širenje različitih aspekata pseudoznanosti u zadnje vrijeme vodi naše ukupno društvo u vrlo alarmantnom smjeru, što dobro ilustrira i podatak da se 39% građana RH protivi epidemiološkim mjerama.

Smatramo da pseudoznanosti nije mjesto u Saboru Republike Hrvatske. Pritom želim jasno istaknuti da u političkoj areni podržavamo, potičemo i smatramo poželjnim individualno postojanje, zastupanje i artikuliranje različitih interesa i političkih pozicija. Pluralizam je jedan od temeljnih stupova demokracije. U potpunosti shvaćamo da različiti pojedinci imaju različite svjetonazore, a ta raznolikost je, na kraju, reflektirana u spektru političkih stranaka zastupljenih u Saboru. U demokraciji to tako i treba biti.

No, tu treba podsjetiti na vrlo čestu strategiju stvaranja i širenja pseudoznanstvenih mitova i teorija zavjera. Radi se o korištenju lažnih eksperata, a u toj kategoriji se prepoznaju tri važne metode:

  • gomilanje lažnih stručnjaka – citiranje velikog broja pojedinaca koji mogu ličiti, ali su zapravo lažni stručnjaci, koji tvrde da ne postoji znanstveni konsenzus o nekoj temi;
  • uvećanje manjine – uvećavanje značaja mišljenja nekolicine, obično lažnih stručnjaka, koji se ne slažu s određenim znanstvenim činjenicama, kako bi se doveo u sumnju u stvarnosti prevladavajući znanstveni konsenzus;
  • lažna debata – debatno suprotstavljanje znanstvenika i pseudoznanstvenika kako bi se stvorio lažni dojam o znanstvenoj raspravi, koja ustvari ne postoji.

Svemu smo tome svjedočili na ovom okupljanju u Saboru, kao uostalom i na nekim drugim sličnim događajima (kao što je već spomenuto, radi se o dobro dokumentiranom metodološkom obrascu). No, ovaj skup je posebno alarmantan, upravo zbog njegovog mjesta održavanja, što mu daje dodatni, iako lažni, značaj.

Konkretno, ovaj je “simpozij” inicirao pseudostručnjak tzv. Stjepo Bartulica (pravim imenom Stephen Nikola Bartulica), kako bi okupio nekoliko desetaka pseudostručnjaka, koji su onda vodili pseudoznanstvenu raspravu o mjerama suzbijanja epidemije COVID-19. Ili, kako stoji na stranicama Sabora: “Na simpoziju su sudjelovali domaći i inozemni znanstvenici, liječnici i odvjetnici, od Švicarske do SAD-a, koji su u javnosti istupali protiv mjera tijekom pandemije bolesti Covida-19”.

Zanimljivo je i osvrnuti se na nekoliko najcitiranijih izjava s tog skupa. Stephen “Stjepo” Bartulica je, tako, rekao da smo za vrijeme pandemije svjedočili “neviđenoj cenzuri”. Naime, “nije se mogla čuti druga strana i bilo je mnogo zloupotrebe onih koji su imali interes širiti strah i paniku među ljudima i oni trebaju odgovarati”. Bartulica tu ustvari govori o lažnoj debati. Naime, ako se govori o stvarima koje se temelje na znanstvenim spoznajama, onda je o njima jedina moguća rasprava ona koja je utemeljena na znanstvenim činjenicama. Drugim riječima, pseudoznanstvenici i znanstvenici ne govore istim jezikom i njihova međusobna rasprava nije moguća, barem ne na istoj razini. Štoviše, sudjelovanjem u takvoj raspravi, znanstvenici bi samo legitimirali pseudoznanstveni stav i doprinjeli bi stvaranju pojačanja pseudoznanstvene manjine. Na kraju, to ne bi bio nikakav doprinos raspravi, nego samo omogućavanje teorijama zavjere da se dodatno ojačaju i šire.

Bartulica je rekao i: “Najnovija vijest je da država Texas u Americi podiže optužnicu protiv Pfizera”. Izdvajanje jednog primjera, onog koji ide u prilog onome što čovjek zastupa ili što se podudara s njegovim svjetonazorom, istovremeno zanemarujući sve ostale primjere, zove se pobiranje trešanja i jedan je od najčešće korištenih trikova u stvaranju mitova i teorija zavjere.

“Još nisam upoznao roditelja koji žali što nije cijepio svoje dijete tijekom pandemije i netko treba odgovarati što je potrošeno 200 milijuna eura poreznih obveznika”. Pretpostavljam da bi Bartulica iole pažljivijim pretraživanjem našao barem neke, možda i mnoge roditelje koji žele što nisu cijepili svoju djecu. Naravno, možemo pretpostaviti da većina onih koji se nisu cijepili ili nisu cijspili svoje dijete to nisu učinili iz svjetonazorskih razloga, zato što su iz najraznolikijih razloga izgubili vjeru u znanost, a time i u cijepljenje. Važno je stalno iznova podsjećati da za takve stavove krivnju snose upravo širitelji teorija zavjera, kakvi su i neki saborski zastupnici. U to se aktivno uključio i Stephen Bartulica, što je sasvim u skladu s njegovim evidentnim ultrakonzervativnim svjetonazorom i kulturnom podlogom.

Zanimljiva je i izjava liječnika Damira Biloglava, inače i člana predsjedništva Domovinskog pokreta: „Poznati COVID prvoborci Bernard Kaić i Ivo Ivić izjavili su jutros, u vezi pojave hripavca, da je glavni i osnovni uzrok tomu što se djeca za vrijeme korone nisu družila, bili u samoizolaciji i nosili maske. Isti ljudi koji su inzistirali na tim mjerama, koji su nas ucjenjivali, prozivali, grdili najgorim riječima i nas koji smo imali hrabrosti nešto reći u vezi tih mjera upućivali na časne sudove Komore liječnika, pri čemu postupak protiv mene još uvijek traje, danas se posipaju pepelom”. Prisjetimo se ovdje citiranog odgovora Bernarda Kaića: “Nakupila se populacija mladih i djece koji se nisu prokužili jer su nosili maske i bili kod kuće i kad smo se otvorili krenulo je širenje. To je prvi razlog. Drugi razlog je neprocijepljenost ili loša procijepljenost koja nas čini osjetljivijima, rekao je Ivić i dodao da mnogi problem ignoriraju i omalovažavaju, kada je riječ o cijepljenju.” Dakle, izgleda da i Damir Biloglava voli brati trešnje. Konkretnije, Biloglav se namjerno služi krivim (tendencioznim) citiranjem, tako da izvlačenjem riječi iz konteksta iskrivi poziciju onoga tko je to izjavio.

Sve u svemu, kao i svi pseudoznanstveni skupovi, i ovaj “simpozij”, koji se održao u Saboru, možemo nazvati festivalom logičkih pogrešaka i lažnih eksperata.

Na kraju, pogledajmo tko su sudionici “simpozija”, koje u izvještaju na svojim stranicama navodi Sabor:

Stephen Nikola Bartulica – hrvatski doktor (zanimljiva formulacija “hrvatski doktor”) političke filozofije na Katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Rođen je u Sent Josephu u američkoj saveznoj državi Missouri. Od 1992. godine živi i radi u Hrvatskoj. Jedan je od lidera nove hrvatske konzervativne desnice i član crkvene organizacije Opus Dei. Po uvjerenju je libertarijanac, a svojevremeno se deklarisao kao lider hrvatske konzervativne revolucije. Bio je savjetnik bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i savjetnik bivšeg premijera Tihomira Oreškovića. Predsjednik je građanske inicijative Centar za obnovu kulture. Doista, iz čitave je njegova biografije jasna strast za izgradnjom i širenjem teorija zavjera.

Damir Biloglav – zadarski liječnik obiteljske medicine i član domovinskog odbora (što god to bilo) Domovinskog pokreta, inače istaknuti borac protiv epidemioloških mjera protiv pandemije COVID-19, javnosti je postao poznatiji zbog odbijanja cijepljenja djece. Protiv njega Hrvatska liječnička komora vodi postupak zbog sumnje da je javnim istupima postupao protivno Kodeksu medicinske etike i deontologije koji propisuje postupanje u skladu sa spoznajama suvremene medicine i znanosti. Naime, tijekom pandemije koronavirusa je na okupljanju građana nezadovoljnih cijepljenjem protiv COVID-a 19 govorio protiv COVID mjera. U trenutku pisanja ovog članka taj se postupak još vodi. Rekao bih da se radi o onoj vrsti teoretičara zavjera, koji za sebe misle da su usamljeni borci protiv sustava.

Andrija Klarić – vlasnik jedne zagrebačke teretane, koji se usprotivio zatvaranju iste zbog COVID mjera. Poznat je i kao jedan od organizatora prosvjeda protiv mjera Stožera i cijepljenja, kojega je organizirala udruga Slobodni zajedno. O sebi misli da je heroj, a ne zločinac, što je mišljenje koje o samima sebi očito imaju i mnogi drugi teoretičari zavjera.

Ryan Cole – radi se o svojevrsnoj američkoj verziji Damira Biloglava. To je liječnik iz Idaha, koji se protivio COVID mjerama i zbog toga Washington Medical Board vodi postupak protiv njega. Konkretno, optužnica se odnosi na njegovo ponašanje na javnim forumima o COVID-19; njegove opovrgnute i nedokazane tvrdnje o cjepivu protiv koronavirusa; njegovu praksu pri pregledavanja pacijenata s COVID-19 putem web stranice koja je oglašavala spremnost za prepisivanje lijekova koji ne sprječavaju ili liječe bolest.

William Makis – još jedan protivnik cijepljenja protiv COVID-19 iz liječničkih redova, ovoga puta iz Kanade. Javnosti je postao poznat po svojim tweetovima, npr. “Ovog Praznika rada, zapamtite, svih 50 demokratskih američkih senatora glasalo je za to da izgubite posao ako ne uzmete cjepivo protiv COVID-a” i “32 mlada kanadska liječnika “iznenada umrla” u proteklih 16 mjeseci dok su bila potpuno cijepljena protiv COVID-19! Ti su se liječnici aktivno bavili medicinom i bili su zdravi prije uzimanja nezakonito propisanih cjepiva protiv COVID-19 (2, 3 ili 4 doze).” Autopsije su pokazale da nema povezanosti smrti tih liječnika s cijepljenjem.

Jessica Rose – dok se William Makis fokusirao na smrti desetaka liječnika, ova kanadska teorijska biologinja je povezala smrti barem 150 000 ljudi (svih struka) s cijepljenjem protiv COVID-a. Osim toga, voli govoriti o programiranom zatvaranju u kuće i različitim drugim oblicima epidemiološkog terora, kao što je npr. čipiranje ljudi i sl.

Kevin McKerman – CSO i utemeljitelj medicinske genomike i pionir genomike kanabisa i konoplje. Želi izgraditi snažnije znanstveno okruženje za proučavanje terapeutika temeljenih na kanabisu i blockchain tehnologija za praćenje i provjeru genetike kanabisa. U antivaxerskom svijetu je postao poznat po svojim tvrdnjama da mRNA cjepiva sadrže fragmente DNA, koje uzrokuju rak u majmuna, da ta cijepiva mijenjaju ljudski genom itd. (što objavljuje u “renomiranim znanstvenim” časopisima kao što je The Epoch Times). Bez obzira na opovrgavanja od strane znanstvene zajednice, on ustraje kao još jedan “heroj, a ne zločinac”.

David Wiseman – ništa posebno. Još jedan antivaxer, koji upozorava na sigurnosne prijetnje cjepiva.

Lynn Fynn – direktorica organizacije American Frontline Doctors (AFD – zanimljiva podudarnost akronima s poznatijom njemačkom političkom strankom). To je američka desničarska politička organizacija, povezana sa suosnivačicom Tea Party Patriots Jenny Beth Martin. AFD se protivi COVID mjerama, kao što su zatvaranje poduzeća, naredbe o ostanku kod kuće i cijepljenje. Grupa promiče neistine o pandemiji COVID-19 i cjepivima protiv COVID-19. Ipak, planetarna slava naše Lynn svodi se na C-SPAN-ov video uradak posvećen maršu protiv COVID mjera, koji je održan 2022.

Michael Palmer – profesor kemije sa Sveučilišta Waterloo (Ontario, Kanada). Za njega je COVID tek lažna prijetnja, a taj stav je aktivno širio među svojim studentima. Zbog toga dorastao nije baš bio progonjen (dakle, on će morat još malo poraditi na sebi želi li dorasti statusu “heroja, a ne zločinca”), nego se Sveučilište samo ogradilo od njegovih stavova. Ipak, vrata Sabora RH su širom otvorena tom veleumniku.

Mike Yeadon – britanski antivaxer i umirovljeni farmakolog koji je privukao pozornost medija 2020. i 2021. zbog iznošenja lažnih ili neutemeljenih tvrdnji o pandemiji COVID-19 i sigurnosti cjepiva protiv COVID-19. Times ga je opisao kao “heroja teoretičara zavjere o COVID-u” i “ključnu figuru u antivax pokretu“. Do 2011. godine bio je glavni znanstvenik i potpredsjednik odjela za istraživanje alergija i dišnih putova farmaceutske tvrtke Pfizer te je suosnivač i bivši izvršni direktor biotehnološke tvrtke Ziarco. Očito se, odlaskom u penziju, poželio još malo svjetala pozornice pa je našao svoju nišu u antivaxerskom pokretu.

Todd S. Callender – još jedan zagovornik tvrdnji o suvišnim smrtima, incidenciji AIDS-a itd. uzrokovanima cjepivom protiv COVID-a, ovoga puta američki advokat. Za te smrti je optuživao i EU COVID-politike. Tvrdi i da “oni koji su cijepljeni više nisu ljudi“.

Meryl Nass – ta američka (država Maine) antivaxerica tvrdi da su COVID cjepiva eksperimentalna, iz čega, naravno logično, proizlazi da nisu kvalitetna. To je zanimljiv primjer logičke greške skakanja na zaključke.

David Bell – profesor ekonomije Sveučilišta Stirling te počasni profesor Sveučilišta Edinburgh i gostujući profesor Sveučilišta Glasgow. Impresivna kolekcija titula, no bitno je da se radi o profesoru ekonomije pa se pitamo otkuda on u COVID priči. OK, COVID je definitivno utjecao na ekonomiju, nitko to ne poriče. No, vidimo da je on i neovisni savjetnik za globalno zdravlje, dijagnostiku i zarazne bolesti. Među antivaxerima je probudio leptiriće u trbusima tvrdnjom da “cjepiva za COVID nikad nisu bila sigurna za trudnice”, što je opovrgnuto, ali ajde sad… to nikoga ne sprječava da ga pozove na “simpozij” u Saboru RH.

Katarina Lindley – “Nemojte se bojati COVID-a“, kaže Teksašanka Katarina. Ona je liječnica izravne primarne skrbi u privatnoj praksi u okrugu Parker, Texas.

Renate Holzeisen – odvjetnica iz južnog Tirola (Bolzano, Italija), koja govori o tome kako su masovno narušena ljudska prava stanovnika južnog Tirola zbog COVID mjera.

Philipp Kruse – još jedan odvjetnik, ovoga puta iz Švicarske, koji se pita je li opasniji WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) ili virus SARS-CoV-2. Za njega je odgovor jasan – naravno da je to WHO. COVID je ionako uglavnom prenapuhan. Zato se posvetio identificirati pravi učinak WHO-a na fizički i emocionalni integritet ljudi, na temeljna prava i ljudsko dostojanstvo, na pravo naroda na samoodređenje i na načelo suvereniteta od naroda.

Richard A. Werner – njemački monetarni i razvojni ekonomist. On kaže da je na kocki sam daljnji rast i razvoj našeg društva. Ne bavi se baš direktno COVID-om, ali, kao što znamo, ekonomija pati zbog mjera pa nek’ se nađe i jedan takav ekonomist na “simpoziju”.

Catherine Austine Fitts – glumica, koja se proslavila ulogom u dokumentarnom filmu “Planet Lockdown“. O kvaliteti i sadržaju filma dovoljno govori činjenica da je zabranjen na Youtubeu i Facebooku. Dakle, zaključujemo ovo s pravom strućljakinjom za epidemiološka pitanja!

/by

Odgovor jednom Dipl.Journ. geop.spec.

Poštovani gosp. Biliškov (nadam se da vas mogu tako osloviti).
Budući da sam naletio na članak u kojemu ovakve katastrofe (pojave) nazivate prirodnim i kažete da su plod “klimatskih promjena” dužan sam da vam se kratko obratim, jer sam siguran da plaćenici oko vas neće.
Institut Ruđer Bošković je duboko kompromitiran izvana, bez ikakvog vanjskog suvereniteta, dakle vi o ničemu ne odlučujete. Unutarnji suverenitet imate, al tu vas se pusti da pričate o stvarima na koje ne želite, ili ne možete djelovati. Čovjek vašega obrazovanja ne bi trebao biti rep Gaussove krivulje nego se boriti za istinu, istraživati, sumnjati i potom izaći hrabro pred medije sa obrazloženjima svega u zadnjih par godina. Znam da uživate plodove svoga nerada i da su vaši šefovi daleko od Instituta i da vam se agenda priprema al zar se možete pogledati u ogledalo poslije svega kad ljudi nedužni ginu, ostaju bez svoga teskoga rada?? E moj Biliškov postoji nešto što se zove moral i dostojanstvo, a vi ga nemate nego šutite i u tajnosti radite (ne činjenjem) protiv svoga naroda! sram i stid vas može biti plaćenici globalnog sistema!
Lijep pozdrav
XXXX XXXX Dipl.Journ. geop.spec.
Ovaj mail me zabavljao dok sam ispijao kavu, na terasi, uživajući u dokoličarskom miru i relativnoj svježini jutra. Da, eto, uglavnom u nečinjenju provodim ove dane, jer to su mi dani godišnjeg odmora. Promatrajući ptice koje prolijeću kroz maslinik, odmjeravao sam različite mogućnosti reakcije na taj mail.
Odgovoriti? Možda, ali treba li odgovoriti izravno na mail ili možda na neki drugi način, javnije? Objavom na Facebooku? To će se uskoro izgubiti u rijeci statusa i komentara na društvenoj mreži. Na webu? To i se čini smislenijim.
Ignorirati? Ne, ta opcija mi se ne sviđa.
Dakle, odgovaram javno, na svaki pojedinačni dio maila, ali ispuštanjem imena autora, diplomiranog novinara specijaliziranog za geopolitiku. Krenimo redom.
Poštovani gosp. Biliškov (nadam se da vas mogu tako osloviti). (…)
(…) Lijep pozdrav
XXXX XXXX Dipl.Journ. geop.spec.
Uglavnom, nemam apsolutno nikakvih problema s time da me se oslovljava izostavljanjem titule. Titulu smatram bitnim elementom samo u profesionalnoj komunikaciji, kad ona doista doprinosi poruku koju želim prenijeti, ukoliko je ta poruka u domeni moje profesionalne djelatnosti, dakle kemije ili znanosti općenito.
No, u ovom slučaju se autor maila potrudio svom imenu prirodati nekakav iskovan bastard od takozvane titule. Autor je, konkretno, imao veliku potrebu istaknuti da je završio fakultet i time postao diplomirani novinar, štoviše da se specijalizirao za geopolitiku. Vjerojatno misli da ću time ostati zapanjen blještavilom njegovih akademskih dostignuća. U skladu s tim vlastitim tituliranjem, očekivalo bi se da svi novinari, uz svoja imena, ističu i svoje titule, što ipak ne čine ili to čine samo rijetki pojedinci, vjerojatno isključivo oni koji pate od nekog oblika frustracije.
Pitanje je zašto je mene titulirao samo kao “gosp.”. Gospodin? Koji je to kriterij primijenio autor maila, kojim sam ja dobio titulu nekakvog gospodina, kakvog valjda srećemo na ulici, za šankom i slično? Ako ima toliku potrebu sebi pridružiti svoju pseudotitulu, onda bi valjda, po principu uravnoteženja, i meni trebao pridružiti moju akademsku titulu, uz dodatak moje specijalizacije. Bilo bi to onda nešto kao dr. sc. Nikola Biliškov, spec. phys. chem. et chem. mater. Ne znam koji je razlog, osim vlastite frustriranosti, da je autor imao potrebu sebe uzdignuti u akademsko nebo, a mene ostaviti na razini ulice.
Moram priznati da me identitet i djelovanje autora dovoljno zainteresiralo da pretražim internet u potrazi za informacijama o njemu. Ipak, interes nije bio dovoljno jak da se udubim u to, tako da je pretraživanje bilo relativno površno. Nisam našao ništa o tom diplomiranom novinaru, specijalistu za geopolitiku. Čini se da je djelovanje dotičnog vrlo ograničenog dosega i možda ne penetrira dalje od zidova njegovog ureda.
Budući da sam naletio na članak u kojemu ovakve katastrofe (pojave) nazivate prirodnim i kažete da su plod “klimatskih promjena” dužan sam da vam se kratko obratim, jer sam siguran da plaćenici oko vas neće.
Ako se autor poziva na članak na kojega je “naletio”, bilo bi dobro da ipak navede na koji članak konkretno misli. Jer ja sam, eto, u mnogim svojim člancima, intervjuima i drugim medijskim istupima isticao da se radi o prirodnim pojavama, tj. o odazivu prirodnog sustava na promijenjene meteorološke i klimatske parametre. Namjeravam to raditi i ubuduće. Ne vidim nikakvog razloga da u svom shvaćanju svijeta odustanem od prirodoznanstvene interpretacije, zapisane u fizikalnim zakonitostima. Šta mogu, takav sam, a i cijelo moje obrazovanje me usmjerilo k tome.
Vrlo je nejasno što je diplomirani novinar, specijalist za geopolitiku, pokušao istaknuti detaljem “ovakve katastrofe (pojave)”. Ne radi li se jednostavno o prirodnim pojavama s katastrofalnim učinkom? Da, prirodnim. Ne odustajem od toga i, kao što sam rekao, ne vidim nikakvu mogućnost odstupanja od te fizikalne interpretacije. Ako autor već propituje prirodnost tih pojava, onda bi bilo dobro i da barem dade naslutiti kakva je priroda njihove neprirodnosti. Stoji li iza ovih oluja nekakvo natprirodno biće? Božanstvo? Kakvo? Zeus, Perun, Odin? Možda Thor? Ili neki superjunak? Možda ipak nekakav monstruozni projekt, npr. HAARP? Mute li tu nešto oni u CERN-u? Možda se radi o antigravitacijskoj kugli kakvu je razotkrio veliki stručnjak za natprirodne pojave i globalne urote, na radnom mjestu izvođača zabavne glazbe, Tony Cetinski? Ništa od toga nam autor nije objasnio, iako slutim da on ima neku svoju predodžbu o tome.
U skladu s time autor nam nije objasnio ni navodnike u koje je zatvorio znanstveno utemeljen pojam klimatskih promjena. Aha, da, ipak – on spominje plaćenike! Štoviše, “plaćenike oko mene”. Možda se u tome krije ključ misterioznih objeda koje je nanizalo pero autora, diplomiranog novinara, specijalista za geopolitiku. Još je misterioznje tko su ti plaćenici. Stručnim imaginarijem diplomiranog novinara, koji je specijalizirao geopolitiku očito defiliraju raznorazna gospoda Biliškovi, vjerojatno reptilska, okružena vojskom plaćenika koji, eto, svi zajedno primaju vrlo izdašne naknade za širenje znanstveno utemeljenih informacija. Nisam primijetio da mi je sjeo neki novac na račun, ali siguran sam da u imaginariju diplomiranog novinara, specijalista za geopolitiku postoje razni tajni računi, toliko tajni da ni ja za njih ne znam, a na koje mi se uplaćuju ogromne svote. Opet, tko to uplaćuje? Čiji smo mi plaćenici? Naravno, u pozadini su Oni, mitski, nedefinirani Oni, Oni koji stoje iza svih bjelosvjetksih urota usmjerenih protiv napaćenog naroda. Aha da, eto, u nastavku teksta autor ipak kaže da smo plaćenici nekakvog imaginarnog globalnog sistema. Nažalost, ne daje nam nikakve upute za shvaćanje na kakav točno globalni sistem misli.
Kao diplomirani novinar, štoviše specijalist za geopolitiku, autor je dužan da mi se kratko obrati i pouči me o svemu tome. A ja sam mu, kao obični ulični gosp., duboko zahvalan na tome. No, moram ga upozoriti i na to da se ta zahvalnost otapa kao kuglica sladoleda u podne tekućeg toplinskog vala čim se zaodjenem titulom dr. sc., a zapravo i bez te titule.
Institut Ruđer Bošković je duboko kompromitiran izvana, bez ikakvog vanjskog suvereniteta, dakle vi o ničemu ne odlučujete. Unutarnji suverenitet imate, al tu vas se pusti da pričate o stvarima na koje ne želite, ili ne možete djelovati.
Moram priznati da sam jako zbunjen. No vjerojatno moja zbunjenost proizlazi iz činjenice da sam razotkriven kao običan gosp., koji kao takav nije u stanju razumijjeti intelektualne bravure jednog diplomiranog novinara, specijalista za geopolitiku. Zbog mojih ograničenih kognitivnih kapaciteta, autor je ipak trebao malo podrobnije elaborirati te tvrdnje.
Moram podsjetiti cijenjenog diplomirani novinar, štoviše specijalist za geopolitiku da, kad govorim o klimatskim promjenama, ne istupam uime Instituta Ruđer Bošković, nego uime inicijative Znanstvenici za klimu.
Ipak, bilo bi jako zanimljivo čuti kako to autor misli da mi ni o čemu ne odlučujemo. I koje su to stvari na koje “ne želimo ili ne možemo djelovati”? Tko nas, uostalom, tako grubo ograničava u našem djelovanju?
Nekako slutim da, u imaginariju diplomiranog novinara, specijalista za geopolitiku, u pozadini toga stoje iste one neprirodne sile koje upravljaju i aktualnim olujama, toplinskim valovima i drugim pojavama.
Čovjek vašega obrazovanja ne bi trebao biti rep Gaussove krivulje nego se boriti za istinu, istraživati, sumnjati i potom izaći hrabro pred medije sa obrazloženjima svega u zadnjih par godina.
O kakvom mom obrazovanju sad odjednom govori autor? Možda bi se to dalo iščitati da se potrudio objasniti na koji je točno od dva repa Gaussove krivulje on mislio.
Naime, ako sam samo gosp., onda mi je primjerenija pripadnost lijevom repu, onom u kojem obitavaju ispodprosječni pojedinci. Iz konteksta mi se ipak čini da me autor (u neskladu s prije i poslije navedenim stvarima) smješta u iznadprosječni rep Gaussove krivulje, a ja sam, eto, taj, koji sam se svojim djelovanjem smjestio u “neprimjeren mi” ispodprosječni rep. Čudno je to s tim specijalistima za geopolitiku, teško je pohvatati sve detalje njihove virtuoznosti u razotkrivanju tajnih, zakulisnih, urotničkih djelovanja.
Morao bih se, dakle, “boriti za istinu, istraživati, sumnjati i potom izaći hrabro pred medije”? Zanimljivo, jer meni se, eto, čini da činim upravo to. No, percepcija je varljiva – obostrano.
Moram reći da mi je i ovo odlično: “izaći hrabro pred medije sa obrazloženjima svega u zadnjih par godina”. Ja bih trebao imati obrazloženje svega??? Ne znam, da sam, kao i autor, diplomirani novinar, specijalist za geopolitiku, možda bih se mogao svrstati u vrhunska bića neograničenih moći, s intelektualno-kognitivnim kapacitetom obrazloženjem svega i donošenja konačnih rješenja (ili kako se to na njemačkom jeziku lijepo kaže die Endlösung). No, eto, ja sam samo obični gosp. pa to ipak ne mogu. Ograničen sam, šta da radim.
A i kao dr. sc. sam, eto, ograničen razumijevanjem znanosti. Kao takav, znam da je naša spoznaja ograničena. Znam i to da je suvremeno znanje toliko ogromno da nema pojedinca koji bi mogao “obrazložiti sve”. Postoje, doduše, neki pojedinci koji misle da mogu obrazložiti baš svaku temu, dati odgovor na svako pitanje. Ali ja nisam taj.
Znam da uživate plodove svoga nerada i da su vaši šefovi daleko od Instituta i da vam se agenda priprema al zar se možete pogledati u ogledalo poslije svega kad ljudi nedužni ginu, ostaju bez svoga teskoga rada??
Eto, cijenjeni diplomirani novinar, specijalist za geopolitiku me je razotkrio do srži. “Gosp. Biliškov je gol!” klikče on, radosno skakučući svojim stanom. No, moram reći da je sve to spektakularno dosadno. Pažnja mi luta, traži neku kakvu-takvu zanimljivost u rotaciji miješajuće kave u šalici ili promicanju malenih oblaka vedrim, vrućim nebom. Ili u laganom treperenju lišća na povjetarcu.
“Moji šefovi su daleko od instituta”, kaže autor.
“Agenda mi se priprema”.
Zijevam i odjednom postajem svjestan da si čačkam uho.
Unatoč nepodnošljivoj dosadnosti iznesenih misli, volio bi da mi autor, koji je ipak diplomirani novinar, specijalist za geopolitiku, objasni tko su moji šefovi, koji su daleko. Kakva se to agenda priprema? Tko je priprema? I zašto?
Doista je teško naći put kroz taj visokointeligentski labirint virtuoznosti autorovih misli.
Na kraju, ja nemam nikakvih problema sa svojim odrazom u ogledalu. Štoviše, nemam apsolutno nikakvih problema pogledati svoju djecu u oči. Duboko sam uvjeren da svojim djelovanjem doprinosim dobrobiti čovječanstva, što se osobito odnosi na dobrobit nadolazećih i budućih generacija. Šta da radim, takav sam.
E moj Biliškov postoji nešto što se zove moral i dostojanstvo, a vi ga nemate nego šutite i u tajnosti radite (ne činjenjem) protiv svoga naroda! sram i stid vas može biti plaćenici globalnog sistema!
Aha da… Eto, kako sam rekao, ja nemam nikakvih probklema sa svojim djelovanjem i njegovim plodovima. Također, nemam niakvih problema s moralnim dvojbama vezanim uz svoje djelovanje. Nemam problema ni s dostojanstvom. Štoviše, ne mislim da je moje djelovanje usmjereno protiv mog naroda, kao što ne djelujem ni protiv ikojeg drugog naroda.
Zato ne osjećam nikakav sram niti stid.
Ovakvi mailovi me ne mogu ni najmanje pokolebati u mojim uvjerenjima i mom djelovanju. Štoviše, oni me dodatno ohrabruju. Govore mi da sam na pravom putu i na pravoj strani povijesti.
Pozdrav svim diplomiranim novinarima, specijalistima za geopolitiku, gdje god bili!
S ljubavlju,
Nikola Biliškov
/by

Blokiranje poricatelja klimatskih promjena

Jedno od temeljnih načela inicijative Znanstvenici za klimu – Hrvatska je nulta tolerancija prema poricanju znanstvenih činjenica, osobito onih koje se odnose na klimatske promjene. Mnogo truda ulažemo kako bismo se suočavali s različitim mitovima i teorijama zavjere vezanih uz klimatske promjene, kao i u edukaciju. Sama naša stranica sadrži mnogo sadržaja upravo takvog karaktera. No, puno su vidljiviji naši konkretni projekti, koje provodimo s našim partnerima, kao i sudjelovanja i organiziranje panela, webinara i drugih sadržaja. Kao primjere navodim sljedeće:

  • projekti CO2go – Priče o klimi te Priče o klimi koji su, uz potporu ambasade Ujedinjenog kraljevstva, provedeni u suradnji s udrugama Tatavaka i La Revolution Albatros. U okviru tih projekata je nastalo mnoštvo sadržaja, od kojih ćemo ovdje navesti samo neke;
  • Klimatski kolaž – edukativna igra, koja je u Hrvatsku uvedena zahvaljujući Ani Elizabeti Robb iz udruge La Revolution Albatros i Ivani Kordić iz udruge Tatavaka, a koju smo prihvatili kao odličan komunikacijski alat, utemeljen na znanstvenim podacima iz IPCC-evih izvještaja, a kojega koristimo za klimatsku edukaciju učenika i nastavnika, ali i novinara, političara i opće javnosti;
  • Prijevod Priručnika o teorijama zavjere, kojemu su autori renomirani znanstvenici John Cook (Centar za komunikaciju klimatskih promjena, Sveučilište George Mason) i Stephan Lewandowsky (Škola za psihologijske znanosti, Sveučilište u Bristolu, Škola za psihologijske znanosti, Sveučilište Zapadne Australije, CSIRO Oceani i atmosfera, Hobart, Tasmanija, Australija);
  • Brojni članci, kratki stripovi i drugi sadržaji usmjereni prema raskrinkavanju klimatskih mitova i teorija zavjere na našim stranicama;
  • Brojna predavanja i radionice, koje se kontirnuirano provode;
  • I tako dalje…

Postoji ono što se naziva skepsom, a postoji i ono što se naziva poricanjem znanstvenih činjenica. Skepsa je neizostavan dio znanstvene metode. U “opisu posla” svakog znanstvenika je neprestano propitivanje svih znanstvenih spoznaja, uključujući i one vlastite. Skepsa je, prema tome, jedno od “pogonskih goriva” napredovanja znanosti. U tom su smislu svi znanstvenici i skeptici, skepsa je dio našeg znanstvenog identiteta.

No, poricanje znanstvenih činjenica je potpuno različita stvar. To je pseudoznanstvena metoda, kojoj uzroke treba tražiti u ljudskoj psihi, ali i u strahu, nelagodi pri izloženosti nekim informacijama, nerazumijevanju znanstvene metode, kao i svojevrsnom osjećaju mesijanskog razotkrivanja umišljenih zavjera. Poricanje znanstvenih činjenica nije znanstvena metoda, jer ne slijedi spoznajni put od opažanja, preko stvaranja i provjeravanja hipoteze do konačnog znanstvenog zaključka i teorije. Tu se taj postupak potpuno izvrće, zaobilazi se potraga za dokazima, potvrđivanje ili opovrgavanje hipoteza i ostalo. Ono što je zajedničko svim mitovima i teorijama zavjera jest da oni obiluju logičkim pogreškama, što su psiholozi lijepo klasificirali u shemi FLICC (Fake experts, Logical fallacies, Impossible expectations, Cherry picking i Conspiracy theories):

Zbog toga znanstvenici i pseudoznanstvenici, uključujući i poricatelje znanstvenih činjenica, jednostavno ne govore istim, čak ni sličnim jezikom. Komunikacija znanstvenih činjenica stoga ne može uključivati pseudoznanstvenike – za njih jednostavno nema mjesta u bilo kakvoj znanstvenoj raspravi, a još manje u komunikaciji i diseminaciji znanstvenih informacija.

No, pseudoznanost je široko raširena pojava, a poricatelja znanosti također ne nedostaje. Oni su glasni, a mitovi i teorije zavjere imaju veliku moć “lijepljenja”. Zato oni i čine ogromnu štetu, koja se ponekad očituje i u nepotrebno izgubljenim ljudskim životima (na primjer, pri protivljenju cijepljenju).

Kao i svi koji se bave komunikacijom znanosti i klimatskim pojavama, i Znanstvenici za klimu – Hrvatska su često izloženi napadima poricatelja znanosti, naročito onih koji poriču klimatske pojave. S nekima od njih pokušavamo uspostaviti pojedinačnu komunikaciju izvan grupnih komunikacijskih kanala, ali mnogi od njih su vrlo agresivni i isključivi. Takvi pojedinci u startu isključuju mogućnost bilo kakve komunikacije pa jedino što možemo učiniti jest da ih blokiramo, a ponekad njihovo ponašanje i prijavljujemo društvenim mrežama. Tako je i danas do nas stigla ova objava jedne osobe, koju nećemo imenovati, jer njeno ime nije ni bitno:

Samo par redaka te objave obiluje tolikim mitovima i teorijama zavjere da je to zadivljujuće. Ali ustvari se radi o ponavljanju stvari koje smo svi čuli nebrojeno puta. Također, ako osoba misli da zloupotrebljavamo prirodne znanosti kako bismo podilazili političarima, bilo bi dovoljno da pročita barem jedan interview s bilo kime od nas. Jedan od problema jest da je ova osoba zaposlena na HTV-u, koji je javni servis i, kao takav bi se trebao posebno brinuti o informacijama koje šalje građanima Republike Hrvatske. Pojedinci unutar takvog utjecajnog javnog medija mogu učiniti velike štete pa zato i ovim putem pozivamo HTV da se pozabavi ovim slučajem, kao i ostalim pojedincima, koji, koristeći javni medij kao platformu za širenje svojih dezinformacija. Naravno, mi smo na raspolaganju ukoliko su potrebne bilo kakve detaljnije informacije.

/by

NAJAVA PREDAVANJA: Poricanje znanstvenih činjenica: tko zna sve i tko ne zna (gotovo) ništa?

20.10.2021. u 18:00 putem Zooma će biti održano predavanje dr.sc. Nikole Biliškova “Poricanje znanstvenih činjenica: tko zna sve i tko ne zna (gotovo) ništa?” u okviru DOOR-ove obrazovne akademije.

Kroz cijelu povijest razvoja znanosti pratimo i nastojanja njenog poricanje. Primjere poricanja i iskrivljavanja znanstvenih spoznaja možemo pronaći u svm znanstvenim područjima i disciplinama. No, poricanje znanosti poprima svoje ozbiljne oblike kad se ono odnosi na spoznaje što na bilo koji način utječu na kvalitetu našeg života, kao i donošenja političkih odluka od ključne važnosti za društvo, a u nekim slučajevima i za čovječanstvo u cjelini. Kao što nam je svima vidljivo na primjeru COVID-a i klimatskih promjena, ni suvremeno doba nije imuno na poricanje znanosti na različitim razinama. No, suvremena znanost je prodrla i u psihološke i sociološke mehanizme koji dovode do poricanja znanosti.

U ovom predavanju Nikola Biliškov će se osvrnuti na nekoliko uvriježenih mitova vezanih uz klimatske promjene te kroz njih ilustrirati mehanizme i predložiti načine suočavanja s tim mitovima.

Molimo vas da se registrirate za sudjelovanje na predavanju. Nakon registracije bit će vam prikazan link za pristup predavanju.
Link za registraciju: https://lnkd.in/ddujqgBZ

/by

Luda kuća

Iz pera poznatog klimatologa i geofizičara Michaela E. Manna i ilustratora Toma Tolesa dolazi nam vrlo zanimljivo štivo naslovljeno “The Madhouse Effect“. Kombinacijom izuzetno pitkim i duhovitim jezikom pisanog teksta i odličnih karikatura, autori nam predstavljaju strategije vratolomnih izvrtanja logike i izvlačenja znanstvenih činjenica iz konteksta, kojima se obilno služe poricatelji klimatskih promjena. Kroz britku dekonstrukciju tih poricateljskih mitova autori objašnjavaju jasne dokaze da je ljudska aktivnost promijenila Zemljinu klimu.

Svjedoci smo konstantnih i stalno razvijajućih ostrašćenih nastojanja poricatelja klimatskih promjena da u javnom diskursu opovrgne široki znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama. Kao vrhunski klimatolog, ali isto tako i vrhunski komunikator znanosti, Mann u svom dijelu knjige komunicira suvremena dostignuća klimatologije i srodnih znanstvenih disciplina. S druge strane, Tolesove karikature nesmiljeno ogoljuju protuznanstvene strategije, temeljito ih dekonstruirajući do njihovih pristranih komponenata, pomažući čitateljima da u sveprisutnim medijskim prilozima uočavaju te zablude. Tim sinergijskim djelovanjem znanstvenika i ilustratora nastalo je djelo, koje znatno oživljava sumornost, bezizlaznost i fatalizam, sveprisutan u klimatskoj literaturi.

Izvor: karikatura Pata Bagleya, objavljena 26. listopada 2020. u The Salt Lake Tribune.

Ova knjiga je namijenjena ljudima najšireg spektra razina stručnosti po pitanju klimatskih promjena. Njen vrlo pitak i duhovit jezik čini je lako čitljivom i razumljivom i onima koji imaju tek vrlo osnovnu predodžbu o klimatskim promjenama. No, čvrsta utemeljenost na najnovijim znanstvenim spoznajama knjigu istovremeno čini zanimljivom i ekspertima iz područja klimatskih znanosti. Osim toga, mi znanstvenici iz te knjige možemo puno naučiti o komunikaciji znanosti.

Michael E. Mann je trenutno ravnatelj Earth System Science Center na Pennsylvania State University. Njegovi najznačajniji znanstveni doprinosi se odnose na razumijevanje povijesnih klimatskih promjena, što se temelji na mjerenjima temperature u zadnjih 1000 goodina. On je uveo i razvio metode nalaženja obrazaca u povijesnim klimatskim promjenama, kao i izoliranja klimatskih signala iz vrlo šumovitih podataka. Širokoj je javnosti njegov najpoznatiji doprinos onaj iz rada kojeg je kao glavni autor objavio sa svojim timom 1999., a u kojem je rekonstruirano kretanje temperature u zadnjih 1000 godina, što je prikazano poznatim grafom “hokejske palice”. Stalni je suradnik IPCC-a, a u IPCC-evom izvještaju iz 2001. godine je bio jedan od osam glavnih autora poglavlja “Observed Climate Variability and Change“.

Izvor: https://climateone.org

Tom Toles je istaknuti politički ilustrator i karikaturist. Njegove karikature odišu progresivnim stavovima. Najviše je surađivao s The Buffalo Courier-Express, The Buffalo News i The Washington Post. Uz čestog protagonista slonića imenom Punk, ilustracije često sadrže i njegov mali autoportret na marginama. 1990. godine je za svoj rad dobio Puliterovu nagradu, ali treba istaknuti i Herblockovu nagradu te nagradu Nacionalnog karikaturističkog društva. Prije umirovljenja 2020. objavio je Tom Toles’s final cartoon, u kojem jasno zagovara glasanje protiv Donalda Trumpa, naročito naglašavajući negativne antiklimatske aspekte njegove politike.

 

Knjigu je izdao Columbia University Press 27. rujna 2016., a više o knjizi možete naći ovdje. 

/by
,

Globalno zahlađenje???

Osim što je bila zanimljiva iz cijelog dugog niza svima poznatih razloga, 2020. godina je bila i druga najtoplija godina od početka mjerenja (slika 1).[1] Sama po sebi, ta činjenica ne bi bila relevantna ako je ne stavimo u širi kontekst. U XXI. stoljeću su godišnje prosječne globalne temperature do sada čak 11 puta oborile temperaturne rekorde.[2] Naravno, i svi ostali klimatski parametri prate taj trend, što nam nedvojbeno pokazuju znanstvena istraživanja.

Slika 1. U XXI. stoljeću je do sada zabilježeno čak 11 rekordno toplih godina. 2016. godina je bila najtoplija, a 2020. je druga najtoplija godina od početka mjerenja. Izvor podataka: NASA-GISS i NOAA

Rekordno topla godina i dalje ostaje 2016. Možemo li na temelju tog podatka zaključiti da klimatske promjene posustaju? Je li to dovoljno da zaključimo da se obrnuo trend i da smo iz razdoblja globalnog zatopljenja prešli u globalno zahlađenje? Naravno, to bi bilo jako ishitreno zaključivanje. No, postoji jedan vrlo raširen mit, koji se temelji upravo na takvoj pogrešci u zaključivanju. Naime, često čujemo da su se klimatske promjene zaustavile 1998. godine te da je nakon toga došlo i do opadanja globalne prosječne temperature.

Da budemo izravni i vrlo jasni, radi se o jednoj od karikaturalnijih ilustracija greške u zaključivanju koju nazivamo „ubiranjem trešnji“ ili cherry picking-om. Ubiranje trešanja je naziv za postupak suzbijanja dokaza ili zablude nepotpunih dokaza, a radi se o izdvajanju pojedinačnih slučajeva iz šireg konteksta. Time se potvrđuje određeni stav, kojega šira slika opovrgava. Pogledajmo kretanje globalnih prosječnih temperatura u razdoblju od 1998. do 2012. (slika 2a). Usklađivanje podataka s pravcem pokazuje vrlo blagi rastući trend, ali pogledamo li razdoblje od 2002. do 2012. (slika 2b) vidimo da usklađivanje s pravcem ukazuje na stagnaciju temperatura. Na temelju toga se među poricateljima klimatskih promjena proširio slavodobitan zaključak o zaustavljanju globalnog zatopljenja, kojega široko koriste u mnogim svojim medijskim istupima. U tom smislu možemo reći i da se trenutno nalazimo u zanimljivom razdoblju. Kao što smo rekli, 2016. godina je bila rekordno topla, što znači da su sve godine nakon nje bile u prosjeku hladnije. Pogledajmo sliku 2c, koja opet pokazuje s pravcem usklađene podatke za to razdoblje. Trend je, mogli bismo zaključiti, opadajući, i to najbrže opadajući nakon 1998. Vjerojatno možemo opet očekivati poplavu senzacionalnih tvrdnji da smo obrnuli trend globalnog zatopljenja. Mi se nalazimo u globalnom zahlađenju! Sjajno!

Slika 2. Izmjerene globalne prosječne temperature u razdoblju 1998. do 2012. (a), 2002. do 2012. (b) te 2016. do 2020. (c). Izvor podataka: NASA-GISS

Ili možda ipak nije baš tako sjajno? Vidit ćemo već krajem ove godine. No, nije potrebno ni čekati kraj 2021., nego je dovoljan minimum kritičkog pogleda na dostupne nam podatke. Krenimo zato opet od 1998. godine, ali završimo s 2020. Kako bismo lakše uspoređivali trend, maksimalno ćemo pojednostaviti model i zadržati se na pravcu (slika 3a). Već za to razdoblje trend postaje vrlo jasan rastući, i to puno brže rastući od svih onih kakve smo utvrdili za kraća razdoblja. No, bitno je uočiti i da se smanjila pogreška usklađivanja. Ta greška se dodatno smanjuje uskladimo li podatke s preciznijim, nelinearnim modelima, koji zapravo u sebi sadrže efekte klimatskih povratnih sprega. Klimatske promjene poprimaju značajnije razmjere nakon 1950., pa smo za potrebe ovog članka uzeli razdoblje od 1960. do sada te ga opet uskladili s pravcem (slika 3b). Rastući trend je vrlo evidentan, ali i nedvojben, jer se pogreške usklađivanja smanjuju što više podataka uzmemo u obzir.

Slika 3. Kretanje globalne prosječne temperature u razdoblju 1998. do 2020. (a) te 1960. do 2020. (b). Izvor podataka: NASA-GISS

Za kraj, uzmimo cijelo razdoblje od 1880. do 2020. (slika 4a). I bez ikakve analize je jasno da je u odnosu na 1880. godinu temperatura porasla i da je trend rastući. Međutim, pokazuje se da usklađivanje podataka za cijeli taj period s pravcem nije dobar model. Pokazuje se da je nužno uzeti u obzir nelinearne efekte (slika 4b), koji proizlaze iz interakcije svih sastavnica klimatskog sustava, koje dovode do pojačanja trenda porasta temperature, ali i drugih parametara koji opisuju klimu. Povratne sprege igraju vrlo važnu ulogu i nikako ih ne možemo zanemariti. Isto tako, pri razmatranju klimatskih promjena ne možemo uzeti u obzir samo neko kratko razdoblje, koje nam iz nekog razloga odgovara, zanemarujući sve ostale raspoložive podatke. Kao što smo već i prije široko obrazložili, profinjeno modeliranje klimatskog sustava, koje uzima u obzir prirodne i antropogene faktore, njihovu varijabilnost i druge efekte, daje nam jasnu sliku o uzrocima aktualnih klimatskih promjena (slika 4c).

Slika 4. Kretanje globalnih prosječnih temperatura od 1880. do danas. (a) usklađivanje s pravcem; (b) usklađivanje s polinomom 2. reda (parabolom); (c) podaci usklađeni s klimatološkim modelom, koji uzima u obzir glavne antropogene i prirodne faktore. Izvor podataka: NASA-GISS

 

[1] National Oceanic and Atmospheric Administration: https://www.noaa.gov/news/november-and-2020-year-to-date-rank-2nd-hottest-on-record-for-globe

[2] Climate Central: https://www.climatecentral.org/gallery/graphics/top-10-warmest-years-on-record

/by
,

O potpisnicima Apela

“Mi, znanstvenici, na temelju svih raspoloživih znanstveno utemeljenih činjenica, zaključaka eksperimentalnih mjerenja i terenskih opažanja te teorijskih modeliranja, objavljenih u tisućama međunarodno recenziranih znanstvenih publikacija, s punom odgovornošću tvrdimo da se radi o krizi, zapravo o izvanrednom stanju, te svojim znanstvenim autoritetom pozivamo institucije da odgovarajućim i ambicioznim mjerama stvore preduvjete za sustavno i sveobuhvatno suočavanje s tim izvanrednim stanjem.”
Na taj se način u tekstu Apela za sustavnu klimatsku akciju obraćamo institucijama zakonodavne i izvršne vlasti Republike Hrvatske, ali i cijeloj javnosti. Na kraju teksta Apela, to vrlo podvlačimo vrlo debelom crvenom crtom, iscrtanom debelim kistom natopljenim bojom: “Klimatska kriza, u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti, jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva. Dobar početak je proglašenje klimatskog izvanrednog stanja. No, ključno je sustavno djelovanje u skladu s time.
To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja.
To je zahtjev koji podrazumijeva zajedničko, sinergijsko djelovanje svih ljudskih djelatnosti.
Naposljetku, to je zahtjev koji isključuje bilo kakvu diskriminaciju te poziva na solidarnost među generacijama, među rasama, vjerama, državama, svim mogućim opredjeljenjima, kao i solidarnost spram drugih živih bića.”
Vrlo se često postavlja pitanje koliko je klimatologa potpisalo naš Apel.
Greška, koju ne uviđaju ljudi koji nam postavljaju to pitanje, proizlazi iz površnog čitanja teksta Apela te nerazumijevanja njegovog karaktera.
Prvi, ali baš prvi potpis (nakon mog) je stigao 15-tak minuta nakom postavljanja teksta Apela online. Bio je to potpis renomirane glaciologinje Valentine Radić, koja vodi svoju istraživačku grupu na University of British Columbia u Vancouveru, članica je IPCC-a, a Apel je potpisala za vrijeme terenskog mjerenja na jednom od ledenjaka Novog Zelanda. Među drugim potpisnicima ima dosta znanstvenika, koji objavjuju radove iz područja klimatologije, klimatskih promjena, adaptacije, mitigacije, kao i različitih aspekata posljedica klimatskih promjena.
Zašto se nisu potpisivali znanstvenici iz DHMZ-a? Znanstvenici, koji su zaposleni u DHMZ-u, se nisu potpisivali, jer rade u državnom zavodu. Mnogi od njih su se ispričali zbog toga, ali podržavaju Apel, što su mnogi i dokazali kasnije. Nije baš sve u potpisu, ima nešto i u djelima.
Ako te ovi kvalitativni podaci ne zadovoljavaju, podsjećam te da je Apel prvenstveno poziv na političku akciju. Namjerno smo tražili potpise svih profila znanstvenika, jer je cilj bilo pokazati da, iako razumijevanje klimatskih promjena iziskuje ekspertizu iz područja geofizike/klimatologije, te iako adaptacija i mitigacija također iziskuju specifične ekspertize, klimatska kriza je sveobuhvatna i zato zahtijeva sveobuhvatan, ne samo interdisciplinarni, nego i intersektorski odgovor. Klimatska kriza je, kako je eksplicitno rečeno, nastala zbog neadekvatnog ili promašenog odgovora na znanstveno utemeljene činjenice, koje ukazuju na klimatske promene. Klimatska kriza je nastala zbog izlaska problema iz ekskluzivne domene znanosti i tehnike te prodiranjem u sve aspekte ljudskog života i funkcioniranja društva.
/by
,

Znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama

Zamislite da vas je nešto zabolilo i bol se rapidno pojačava. Što činite? Mnogi ljudi sjedaju za kompjuter i pretražuju koja bi bolest mogla uzrokovati njihove simptome, ali, zbog intenziteta boli, vrlo brzo se odlučujete zatražiti liječničku pomoć. Drugim riječima, mišljenje stručnjaka ćete pretpostaviti neekspertnom čitanju konfuznih informacija s interneta. Jednostavnije rečeno, vjerovat ćete u kvalitetu stručne pomoći.

Na temelju nalaza mjerenja, eksperimenata i teorijskih razmatranja te modeliranja, 97 % najkompetentnijih stručnjaka na polju klimatologije danas s velikom sigurnošću tvrdi da su ljudske aktivnosti predominantni uzročnik aktualnih klimatskih promjena. 97 % je doista velika većina. Isto tako, 3 % je izrazita manjina. Taj odnos je vjerojatno najbolje ilustrirao John Oliver u TV emisiji Last Week Tonight:

Uvriježen je mit da po pitanju klimatskih promjena nije postignut znanstveni konsenzus te da su one predmet stalne znanstvene debate. Mit se pothranjuje jednom često citiranom peticijom s 31 000 potpisa. U Hrvatskom javnom prostoru se u tom smislu spominje nekoliko domaćih znanstvenika.

Taj mit je kriv na nekoliko razina. Prvo, postojanje znanstvenog konsenzusa o klimatskim promjenama je znanstveno dokazan. Drugo, spomenuta peticija je diskreditirana, zajedno s njom sličnim pokušajima. Treće, izraziti poricatelji klimatskih promjena iz akademskih redova nemaju nikakve veze s klimatologijom i drugim relevantnim disciplinama.

Stručnjaci koji su najkompetentniji za klimatske promjene su klimatski znanstvenici. Konkretno, to su oni znanstvenici koji objavljuju znanstvene publikacije o klimi. To su i oni koji objavljuju znanstvene publikacije o temama usko vezanim uz razumijevanje fizikalne podloge te posljedica, prilagodbe ili ublažavanja klimatskih promjena. No, što to zapravo znači? Znanstvene publikacije nastaju nakon sustavnih mjerenja, opažanja ili modeliranja, čiji se rezultati zatim kritički interpretiraju te se izvode zaključci. Rukopis se zatim šalje nekom od znanstvenih časopisa, nakon čega slijedi prva provjera urednika. Rukopisi koji prođu tu prvu provjeru odlaze na recenziju, kad rukopis kritički i vrlo rigorozno razmatra nekoliko međusobno neovisnih recenzenata, eksperata u poljima relevantnim za razumijevanje rukopisa, a oni ostaju nepoznati autoru. Posredstvom urednika časopisa autor dobiva povratnu informaciju od recenzenata u obliku komentara, na koje mora odgovoriti. Osim toga, recenzenti uredniku preporučuju odbijanje, prihvaćanje ili prihvaćanje rada nakon manjih ili većih izmjena. Prođe li rukopis sve te filtere, on se objavljuje u znanstvenom časopisu. No, nakon toga slijedi najstroži od svih testova, a to je reakcija cijele znanstvene zajednice. Svaki znanstveni rad mora, naime, sadržavati i dio u kojem je detaljno opisana metodologija. Slijedeći tu metodologiju, koja je također podložna kritici, bilo tko bi morao doći do istih rezultata kakvi su predstavljeni u publikaciji. Znanost je vrlo nemilosrdna i svojstvena joj je visoka razina samoregulacije. Osim toga, znanost ne priznaje nikakve vrhunske nedodirljive autoritete. Možemo reći da znanstvenici ničemu ne vjeruju, nego sve podvrgavaju provjeri.

Iako se najistaknutiji poricatelji klimatskih promjena iz domaćih akademskih redova mogu nabrojati na prste jedne ruke, daje im se velik medijski prostor. Nitko od njih nikad nije publicirao ni jedan jedini rad iz područja klimatologije ili drugih područja, relevantnih za klimatske promjene. Osim toga, vrhunske akademske institucije, koje ne poduzimaju nikakve akcije kako bi suzbile takvo djelovanje pod njihovim afilijacijama, znatno doprinose izrazitom pojačanju utjecaja te šačice. Oni neometano truju javni prostor svojim mitovima, lažnom stručnošću, organiziranjem predavanja svojim neekspertnim kolegama, vješto manipuliraju stavovima javnosti. No, u njihovom narativu su vrlo prisutni globalno rašireni mitovi o malom ledenom dobu, zelenim poljima Greenlanda, vulkanima i slično. Njihovi najgorljiviji sljedbenici se redovito pozivaju na njih kao neupitne autoritete. Sve skupa, to ima vrlo malo veze sa znanošću, ako uopće možemo govoriti o ikakvoj vezi, osim nominalne.

U publikaciji iz 2009. su klimatski znanstvenici Peter Doran i Maggie Kendall Zimmermann objavili rezultate ankete o mogućnostima antropogenih uzroka klimatskih promjena, provedene među više od 10 000 znanstvenika iz različitih područja geoznanosti.[1] Rezultati su pokazali da različite grupe imaju različite razine slaganja s antropogenim uzrocima. Najniža razina slaganja je otkrivena među ekonomskim geolozima i ona je iznosila 47 %. Zatim slijede meteorolozi s razinom slaganja 64 %. No, najvažniji je nalaz da je slaganje s tvrdnjom o antropogenim uzrocima korelirano s ekspertizom u klimatologiji. Tako najkvalificiranija skupina, klimatolozi, zastupa tu tvrdnju na razini od 97,4 %.

2010. je objavljena još jedna značajna publikacija, koja problemu pristupa potpuno drukčijom metodologijom.[2] Oni su prikupili stavove 1372 znanstvenika o antropogenim uzrocima klimatskih promjena, uključujući i sve izdvojene izjave koje su mogli naći. U drugom koraku su suzili krug samo na klimatologe, što je pokazalo da je među njima razina slaganja s antropogenim uzrocima klimatskih promjena 97-98 %.

Cook i suradnici su 2013. objavili do sada najobuhvatniju analizu publikacija iz klimatologije, koja je obuhvatila 12 000 radova, objavljenih između 1991. i 2011.[3] Opet je pokazano da je razina slaganja s antropogenim uzrocima klimatskih promjena 97,1 %. Dakle, tri različita istraživanja, koja koriste tri različite metode, daju isti rezultat o predominantnom konsenzusu znanstvenika o antropogenim uzrocima klimatskih promjena.

No, čak ni to nije jedini argument u obranu teze o konsenzusu. Skoro sve znanstvene institucije, koje su iznjele stav o klimatskim promjenama podupiru taj konsenzus. Također i stavovi organizacija iz različitih znanstvenih polja podupiru rečeni konsenzus, čime je pokazano da konsenzus ne ovisi o različitostima. Spomenimo i da su se akademije znanosti 80 zemalja jasno odredile podupirući stav o antropogenim uzrocima klimatskih promjena, a ni jedna akademija se nije opredjelila protivno tom stavu.[4]

Na kraju, osvrnimo se na poznatu i često citiranu peticiju, objavljenu na web stranici Global Warming Petition Project. Peticija ima 31 000 potpisa, kako se navodi, znanstvenika. Ipak, važno je primijetiti da je jedini kriterij imenovanja potpisnika znanstvenikom bilo posjedovanje fakultetske diplome iz bilo kog područja znanosti. Prema podacima Zavoda za obrazovanje SAD-a, preko 10 milijuna građana SAD-a je dobilo neku od diploma između 1971. i 2008. To znači da 31 000 potpisnika čini tek 0,3 % građana SAD-a s akademskom titulom. Još važnije od toga, tek 0,1 % potpisnika peticije su znanstvenici koji su objavljivali radove iz područja klimatologije. Tvrdnja da ta peticija opovrgava znanstveni konsenzus je čisti mit, koji je izgrađen na metodologiji uvećavanja manjine, dakle prividne mnogobrojnosti potpisnika, koji u stvarnosti čine gotovo zanemariv dio znanstvene zajednice. Osim toga, i ovdje prepoznajemo metodologiju lažnih eksperata, jer 99,9 % potpisnika nemaju nikakve veze s klimatologijom. Ključno je prisjetiti se da u znanosti ključnu ulogu igraju dokazi, a ne popularni stavovi.

No, važno je prepoznavati odgovor opće javnosti na kompleksne teme. Ti odgovori jako ovise o stavovima onih koje ta ista javnost smatra ekspertima. Zato je važno aktivno suzbijati utjecaj lažnih eksperata. Svojim prisustvom u javnom prostoru, oni skreću fokus s poruka stvarnih eksperata te dovode do nepotrebne i štetne konfuzije.

[1] Doran, P. T., Zimmerman, M. K. Eos, Trans. Am. Geophys. Un. 90 (2009) 22-23

[2] Anderegg, W. R., Prall, J. W., Harold, J., & Schneider, S. H. Proc. Nat. Acad. Sci. 107 (2010) 12107-12109

[3] Cook, J., Nuccitelli, D., Green, S. A., Richardson, M., Winkler, B., Painting, R., … & Skuce, A. Env. Res. Lett. 8 (2013) 024024

[4] Zajednički stavovi akademija znanosti o klimatskim promjenama: https://skepticalscience.com/joint-statements-on-climate-change-from-nas-around-world.html (pristupljeno 2. prosinca 2020.)

/by
,

Život na Zemlji i klima

Ovogodišnji izvještaj WWF-a o stanju živućeg planeta donosi doista alarmantne podatke: u razdoblju od 1970. do 2016. godine se brojnost populacija životinjskih vrsta u prosjeku smanjila za 68 %. Taj katastrofalni pad je uzrokovan raznolikim aspektima ubrzanih trendova uništenja okoliša, kao što su deforestacija, klimatske promjene, neodržive poljoprivredne prakse, protuzakonita trgovina vrstama itd. Poremećaji okoliša su naprosto prenagli da bi im se životinjske i biljne vrste mogle prilagoditi. Ove godine smo šokirani pratili nestanak plemenite periske u Jadranu, a uzrok se pripisuje zarazi, čijem širenju pogoduje porast temperature mora.[1] Periska je tek domaći ilustrativni primjer globalne situacije, koja se naziva šestim masovnim izumiranjem.

Unatoč tome, raširen je mit da biljnim i životinjskim vrstama klimatske promjene nisu velik problem, jer im se one relativno lako prilagođavaju. Nedavno mi je stigao ovakav komentar, citiram: „Klimatske promjene koje su trenutno aktualne nisu nikakva prijetnja životu na Zemlji. One mogu biti prijetnja nekim današnjim oblicima života na Zemlji, ali opet više od 99% vrsta koje su postojale na Zemlji, a to je više od 5 milijardi vrsta, izumrle su dosad. Borba protiv klimatskih promjena je zapravo sebično antropocentrična. Ne želimo da nama ljudima postane neugodno. Dakle, iz vlastitog užitka dovodimo do klimatskih (i ne samo tih promjena), a onda iz vlastitog užitka želimo iste spriječiti. Kratkoročno gledano, pohvalno je to. Logično je i s aspekta borbe za opstanak. Dugoročno gledano, ljudi će kad tad izumrijeti štogod napravili. Do sad je izumrlo 90% ljudskih vrsta – antecessor, erectus, ergaster, floresiensis, habilis, heidelbergensis, luzonensis, rudolfensis, naledi i neanderthalensis; ostala je samo jedna – sapiens. Što je svakako sreća je da će se evolucija pobrinuti da poslije ljudi nastanu još naprednija živa bića. Ako promijenimo klimu, evolucija će se pobrinuti da novim živim bićima bude baš tako lijepo.“

Navedeni mit, kao i njegova inkarnacija u proširenoj formi, predstavljena citiranim komentarom, prepun je logičkih pogrešaka. No, da bismo to objasnili, podsjetimo se evolucije i pogledajmo malo u dinamičku prošlost našeg planeta.

Slika 1. Masovna izumiranja i njihovi uzroci kroz geološku prošlost. Izvor: https://www.mtcares.org/global-warming-is-causing-extinction-of-some-life/#.X8bB8bNCdPY (1. prosinac 2020.)

Kroz cijelu geološku prošlost Zamlje masovna izumiranja su se događala pri promjenama okoliša, koje su bile pranagle da bi se žive vrste prilagodile na njih. Evolucija funkcionira kroz mehanizam odabira najbolje prilagođenih jedinki. Taj proces je spor i tek na tisućljetnim skalama promjene postaju zamjetne. S druge strane, aktualne klimatske promjene su vrlo brz proces, u kojem se značajne promjene događaju na desetljetnoj skali, dakle neusporedivo brže od procesa odabira najuspješnijih jedinki.

Tokom geološke povijesti dogodilo se pet masovnih izumiranja.[2] U većini slučajeva uzrokovale su ih velike vulkanske erupcije, koje su, zbog velike količine izbačene prašine što se rasprostre i zasjeni sunčevu svjetlost nad cijelom površinom Zemlje, dovele do naglih zahlađenja.

Prvo masovno izumiranje je uzrokovalo nestanak 86 % tada postojećih vrsta, a dogodilo se prije 445 milijuna godina. Ono je uzrokovano intenzivnim ledenim dobom, koje je nastupilo kao posljedica neobično velike vulkanske aktivnosti, nakon kojega je slijedio milijun godina dug topli period. Većina vrsta se nije mogla prilagoditi tim ekstremnim oscilacijama okolišnih uvjeta.

Devon je završio prije 360 milijuna godina masovnim izumiranjem 75 % vrsta, a ono je uzrokovano brzim klimatskim promjenama.[3]

Trećim masovnim izumiranjem prije 250 milijuna godina, opet je nestalo oko 85 % vrsta, što je označilo kraj perma. Tad su nestale skoro sve morske vrste, a uzrok je velika vulkanska erupcija, koja je blokirala sunčevu svjetlost te uzrokovala obimne kisele kiše. Ugljikov dioksid, emitiran tom ogromnom erupcijom, zatim je uzrokovao globalno zatopljenje. Na to se nadovezalo još jedno veliko izumiranje prije 200 milijuna godina, koje je uzrokovano velikim emisijama metana iz zagrijanih oceana. Nestalo je 80 % živih vrsta.

Zadnje veliko izumiranje se dogodilo prije 65 milijuna godina, kad je nestalo oko 76  % vrsta.[4] To je bio kraj perioda krede, kad je nestankom dinosaura otvorena ekološka niša pogodna za evoluciju sisavaca. To izumiranje je uzrokovano kombinacijom velike vulkanske aktivnosti i udara velikog asteroida.

Slika 2. Trenutni trend stope izumiranja.[6]

Na temelju fosilnih nalaza određena je današnja normalna stopa izumiranja, koja iznosi oko 40 vrsta godišnje. U zadnjih 1000 godina ta stopa je narasla na 960 vrsta godišnje, da bi se u zadnjih 500 godina popela do stope koja je potakla opisanih 5 masovnih izumiranja. Trenutno vrste nestaju izuzetno velikom brzinom,[5] što je više nego jasno iz alarmantnog izvještaja WWF-a.

Tvrdnja da se žive vrste lako prilagođavaju promjenama pa će se zato prilagoditi i aktualnim klimatskim promjenama je skakanje na zaključak putem prekomjerne simplifikacije. Da, vrste se prilagođavaju, ali treba uzeti u obzir brzinu promjene u odnosu na evolucijski kapacitet prilagodbe. Povijest života na Zemlji nam lijepo pokazuje kako nagle promjene u okolišu dovode do evolucijskih diskontinuiteta. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je evolucija relativno spor proces, a brzina trenutnih klimatskih promjena je prevelika, što uzrokuje preradikalne promjene okoliša, na koje se mnoge vrste ne mogu prilagoditi. Osim toga, život na Zemlji je isprepletena mreža međusobno ovisnih ekosustava. Na primjer, zakiseljavanje oceana zbog otapanja CO2 dovodi do urušavanja temeljnih ekosustava. Nastavimo li s trenutnim tempom emitirati CO2, do kraja ovog stoljeća bi moglo nestati oko 40 % živih vrsta. To je stopa izumiranja do sada nezabilježena u geološkoj povijesti. Treba uzeti u obzir da naša civilizacija to neće preživjeti, možda ni čovjek kao biološka vrsta. Bit će potrebni milijuni godina da globalni ekosustav uspostavi novu održivu ravnotežu.

Prema tome, nastavimo li ovom stazom, pretvorit ćemo se u najveću katastrofu koja je pogodila život na Zemlji od njegovog nastanka. Ne, život neće nestati, on je prežilav i kad jednom nastane, sposoban je izdržati vrlo velike prijetnje. Život će se adaptirati, ali nestat će mnoge vrste i mnogi ekosustavi koje danas poznajemo. Dobra je vijest da još uvijek imamo vremena da promijenimo te opasne trendove.

 

[1] I. E. Hendricks et al. Sci. Rep. 9 (2019) 13355

[2] Burgess, S. D., Bowring, S., & Shen, S. Z. Proc. Nat. Acad. Sci. 111 (2014) 3316-3321

[3] Courtillot, V., Kravchinsky, V.A., Quidelleur, X., Renne, P.R., & Gladkochub, D. Earth Planet. Sci. Lett. 300 (2010) 239-245

[4] Sun, Y., Joachimski, M. M., Wignall, P. B., Yan, C., Chen, Y., Jiang, H., Lai, X. Science 338 (2012) 366-370

[5] Barnosky, A. D., Matzke, N., Tomiya, S., Wogan, G. O., Swartz, B., Quental, T. B., … & Ferrer, E. A. Nature, 471 (2011) 51-57

[6] G. Ceballos, P. R. Ehrlich, A. D. Barnosky, A. García, R. M. Pringle, T. M. Palmer, Sci. Adv. 1 (2015) e1400253

/by
,

Tko je kriv: vulkani ili čovječanstvo?

U zadnja dva stoljeća, koja su u odnosu na trajanje geoloških razdoblja tek trenutak, udio ugljikovog dioksida u atmosferi je porastao za više od 46 % u odnosu na predindustrijsko doba, odnosno više od 40 % u odnosu na najveću koncentraciju CO2 u zadnjih 400 000 godina. Ljudske aktivnosti su u tom razdoblju rezultirale erupcijom ugljikovog dioksida, čiji je intenzitet nezabilježen u dugoj geološkoj povijesti Zemlje. Štoviše, antropogene emisije su neusporedivo intenzivnije. Ljudske aktivnosti rezultiraju većim količinama emitiranog ugljikovog dioksida od svih prirodnih zajedno. U odnosu na vulkane, erupcija CO2 uzrokovana našim aktivnostima je više od 100 puta jača od svih vulkana zajedno.

Slika 1. Opaženi temperaturni trend i incidencija vulkanskih erupcija. Izvor: NASA-GISS

Unatoč tim činjenicama, vrlo je ukorijenjena tvrdnja da su ljudske aktivnosti tek u zanemarivoj mjeri odgovorne za aktualni suvišak udjela CO2, koje bi, prema tim tvrdnjama, trebalo pripisati vulkanskoj aktivnosti.

Naravno, nedvojbeno je da vulkani tokom erupcija emitiraju određene količine CO2. Istina je i da je tokom vrlo dugih geoloških razdoblja vulkanska aktivnost značajno doprinjela koncentraciji CO2 u atmosferi. No, tokom zadnjih nekoliko stoljeća vulkanska je aktivnost premala da bi značajno doprinosila udjelu CO2. Štoviše, velike vulkanske erupcije koincidiraju s kratkim razdobljima zahlađenja, ali ne utječu na ukupan rastući trend prosječne globalne temperature (slika 1).

Dvije su glavne vrste vulkana: podmorski i oni koji eruptiraju u atmosferu. Podmorski su znatno brojniji i čine oko 90 % svih vulkana. No, emisije tih vulkana s oko 100 milijuna tona CO2 godišnje nisu značajne.[1] To je količina koju godišnje emitira tek jedna jedina prosječna savezna država u sastavu SAD-a. Ljudi ukupno proizvode 350 puta više CO2 godišnje. Osim toga, većinu CO2 nastalog podmorskim vulkanskim erupcijama apsorbira ocean. Isto tako, nastali bazalt podliježe kemijskoj reakciji s morskom vodom, pri čemu se silikati transformiraju u karbonate, a ta kemijska reakcija konzumira oko 150 milijuna tona CO2 godišnje.[2] Sve u svemu, oceanske vulkanske erupcije troše znatno više CO2 nego što ga emitiraju.

Puno su nam bolje poznati kopneni vulkani, koji eruptiraju u atmosferu, a najviše ih se nalazi u prstenu oko Tihog oceana. Ti vulkani su pretežno odgovorni za vulkanske emisije CO2. Magma, koja nastaje pri erupcijama, ne potječe samo iz Zemljinog plašta, nego nastaje i taljenjem stijena u kori, koje su bogatije ugljikom i vodom. S obzirom na emisije CO2, Etna je jedan od najintenzivnijih vulkana na Zemlji. Samo taj vulkan emitira oko 13 milijuna tona CO2 godišnje, ali i to je samo polovica emisija koje svojom aktivnošću proizvodi stanovništvo Sicilije. Dodatno, uspavani vulkani i vulkanska jezera emitiraju jednaku količinu CO2 kao i aktivni vulkani.[3] No, vulkanske stijene na površini godišnje apsorbiraju oko 180 milijuna tona CO2 iz zraka, što je oko 33 % količine emitiranog CO2.[4]

Ukupno, zbrojimo li sve vulkanske izvore ugljikovog dioksida, dolazimo do 640 milijuna tona godišnje direktno emitiranog CO2. Od toga treba oduzeti količinu koja se potroši na kemijske promjene stijena, što dovodi do rezultata od oko 310 milijuna tona CO2 godišnje. To otprilike odgovara godišnjim emisijama Turske. Za usporedbu, gblobalna godišnja količina antropogenih emisija CO2 iznosi oko 36,6 milijardi tona.[5] To znači da čovjek emitira oko 118 puta više CO2 godišnje u odnosu na vulkane. Samo proizvodnjom cementa emitiramo 3-6 puta više CO2 od svih vulkana zajedno.

Naše emisije su počele naglo rasti nakon 1950. godine, do čega je dovela povećana potrošnja fosilnih goriva nakon II. svjetskog rata. Istovremeno, da se tada povećala vulkanska aktivnost, to bismo sigurno opazili. Kao što znamo, na tom polju se nije dogodila nikakva spektakularna promjena.

Osim toga, treba uzeti u obzir i prirodne izljeve CO2, među kojima su najbrži oceani. Samo 40 % emitiranog CO2 ostaje u atmosferi, a ostatak konzumiraju biljke ili se otopi u oceanima (što također uzrokuje ogromne štete). Zbrojimo li antropogene emisije i pretvorimo li ih u koncentracije CO2 u atmosferi, vidimo da one jako dobro prate opaženi trend. S druge strane, vulkanske emisije nisu ni u približnoj korelaciji s opaženim podacima.

Optužbe vulkana za povećanje koncentracije CO2 kreću od činjenice da vulkani emitiraju CO2, ali onda preskaču na zaključak da su zato oni sigurno krivi za opaženi trend. Pritom se zanemaruju sve ostale raspoložive činjenice. Pritom se zanemaruje i elementarni račun, a također se zanemaruju još neke dobro nam poznate činjenice.

Naravno, teško je preuzeti teret globalne krivnje.

 

[1] Marty, B., & Tolstikhin, I. N. CO2 fluxes from mid-ocean ridges, arcs and plumes. Chemical Geology, 145 (1998) 233-248

[2] Dessert, C., Dupré, B., Gaillardet, J., François, L. M., & Allegre, C. J. Basalt weathering laws and the impact of basalt weathering on the global carbon cycle. Chemical Geology, 202 (2003) 257-273

[3] Pérez, N. M., Hernández, P. A., Padilla, G., Nolasco, D., Barrancos, J., Melían, G., … & Ibarra, M. Global CO2 emission from volcanic lakes. Geology, 39 (2011) 235-238

[4] Burton, M. R., Sawyer, G. M., & Granieri, D. Deep carbon emissions from volcanoes. Rev. Mineral. Geochem, 75 (2013) 323-354

[5] CO2 emissions by region, Our World in Data (pristupljeno 1. prosinca 2020.)

/by