13. srpnja je održana 3. radionica o ažuriranom Integriranom nacionalnom energetskom i klimatskom planu RH (NECP), koja se održava u prostorijama Instituta za energetiku Hrvoje Požar, a kao predstavnik Znanstvenika za klimu na njoj je sudjelovao Nikola Biliškov.
Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan (NECP) je dokument koji je, na temelju Uredbe o upravljanju energetskom unijom i djelovanjem na području klime, svaka država članica dužna predstaviti Europskoj Uniji. Taj plan se nadovezuje na postojeće nacionalne strategije i planove, a svrha mu je davanje pregleda trenutačnog energetskog sustava i stanja u području energetske i klimatske politike. Nadalje, u njemu se donosi pregled nacionalnih ciljeva za svaku od pet ključnih dimenzija energetske unije te odgovarajuće politike i mjere za ostvarivanje tih ciljeva, za što se u njemu uspostavlja i analitička osnova. U NECP-u treba posvetiti posebnu pozornost ciljevima do 2030. godine, koji uključuju smanjenje emisija stakleničkih plinova, energiju iz obnovljivih izvora, energetsku učinkovitost i elektroenergetsku međusobnu povezanost. Osim toga, NECP mora biti usklađen s ciljevima održivog razvoja UN-a i da im doprinosi.
Ukratko, na radionici se okupilo tridesetak sudionika iz različitih sektora. Bili su tu predstavnici Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja (predvođeni Dunjom Mazzocco Drvar, ravnateljica Uprave za klimatske aktivnosti), Ministarstva financija, Ministarstva prometa, Regionalne energetske agencije (REGEA), Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te predstavnici drugih zaintereseiranih strana, kao i, naravno, domaćini iz Instituta za energetiku Hrvoje Požar. Program se sastojao od pregleda dosadašnjih aktivnosti i prezentacije nacrta ažuriranog NECP-a, nakon čega je slijedila rasprava. Ovdje nećemo iznositi sve detalje rasprave, jer bi oni ionako trebali biti dostupni na drugim mjestima, nego ćemo se ograničiti isključivo na primjedbe Znanstvenika za klimu.
Slika 1. Godišnji hod promjena godišnjih emisija ugljikovog dioksida za Hrvatsku. Podaci pokazuju porast ili pad emisija za određenu godinu u odnosu na prethodnu godinu. Pozitivne vrijednosti znače porast, a negativne pad emisija u odnosu na prethodnu godinu. Izvor: Our world in data (18. VII. 2023.)
Sadrži li NECP klimatski plan?
Iako je sama ideja NECP-a potekla iz sektora energetike, smatramo da u tom planu, kao i svakom drugom, koji u svom naslovu sadrži i klimatsku komponentu, klimatska komponenta mora doista biti jako zastupljena, nikako ne smije biti u drugom planu, dodana tek kao pozadina. Smatramo da bi NECP u ovom obliku ispravnije bilo nazvati energetskim, a ne energetskim i klimatskim planom. Klimatski plan ne može biti sveden na emisijske ciljeve, određene mogućnostima bezbolne energetske transformacije. Klimatski plan se mora temeljiti na najboljim dostupnim znanstvenim činjenicama, koje su, smatramo, odlično i vrlo jasno prezentirane u najnovijem izvještaju IPCC-a. Kao što smo već nebrojeno puta istaknuli, klimatske promjene su nam imperativno nametnule vrlo radikalnu tehnološku, ali i društvenu tranziciju prema civilizaciji koja funkcionira bez dodatnih emisija ugljikovog dioksida i ostalih stakleničkih plinova. Svaka država mora doprinijeti tom globalnom cilju.
U svom uvodnom obraćanju, Dunja Mazzocco Drvar je istaknula dvije važne stvari: 1. EU povećava klimatsku ambiciju i to smanjenjem emisija stakleničkih plinova do 2040. u iznosu od 90-95 % (u odnosu na 1990.) i 2. emisije stakleničkih plinova Hrvatske su se 2021. povećale za 2,9 %. Dakle, kao članica EU, i Hrvatska će morat slijediti politike u okviru klimatskih ambicija EU. Povećanje emisija, naravno, znači da se ne krećemo u pravom smjeru. To su tek neki od podataka na koje bi se trebala referirati nastojanja pri donošenju planova, strategija i, konačno, politika.
Drugi, još važniji podaci se nalaze u izveštajima IPCC-a. Kao što znamo, da bi se došlo do smjernica za donošenje politika nije potrebno pročitati više od 10 tisuća stranica te kompilacije znanstvenih spoznaja, nego se one nalaze u sažecima za donositelje odluka, koje prate izvještaj svake pojedinačne radne grupe. No, sigurni smo da tim koji je radio na ažuriranom NECP-u to dobro zna. Pitanje je onda zašto u nacrtu NECP-a nigdje ne nalazimo okvire za klimatske politike, kao ni, recimo, usporedbe u NECP-u predloženih mjera usmjerenih na smanjenje emisija stakleničkih plinova s potrebama prema IPCC-u? Zašto nigdje nema podataka kako predložene mjere smanjenja emisija korespondiraju s različitim scenarijima? Konkretno, pogledajmo sliku 2.
Slika 2. Potrebe za redukcijom emisija ako želimo postići cilj o neprelaženju porasta globalne prosječne temperature u iznosu od +1,5 °C u odnosu na predindustrijsko doba (izvor: Our world in data); emisijski scenariji, koji vode određenim obuzdavanjima prosječne globalne temperature (izvor; Sceptical science i Fuss et al. Nature Climate Change 4 (2014) 850-853 – pdf).
U svakom planu, koji zaslužuje nositi etiketu klimatskoga, trebale bi biti navedene mjere koje korespondiraju s grafovima na slici 2. Konkretno, treba pokazati u koji se od redukcijskih scenarija uklapa određena mjera te, ako se ne uklapa u ono što zahtijeva Pariški sporazum, a to je porast temperature +1,5 °C u odnosu na predindustrijsko doba, dakle scenarij RCP2.6.
Plin – i dalje značajna komponenta u energetskom miksu?
Plin uporno zadržava svoje mjesto važnog, čak i “ključnog tranzicijskog” energenta u NECP-u, iako se predviđa značajno smanjenje njegovog korištenja. Pritom mu se vrlo često dodijeljuje epitet “prirodni”, jer to bi, valjda, trebalo zvučati jako lijepo. Zapravo je taj pridjev lijep onoliko koliko je netko ekološki osvješten samo zato što si pere kosu šamponom zelene boje.
Plin, koji se crpi iz zemlje, jest prirodni produkt. Ali isto tako je prirodni produkt i nafta. Pa i ugljen, i on je prirodan. Svi su oni nastali raspadom davno uginulih organizama.
Nekad, u ona davna vremena kad sam išao u osnovnu školu, taj isti plin se nazivao zemni plin. Onda se to u nekom trenutku promijenilo, jer pridjev “zemni” ne zvuči baš dovoljno dobro. Radi se o tipičnoj logičkoj pogrešci crvene haringe, koja se često primijenjuje pri oblikovanju pseudoznanstvenih mitova i teorija zavjere. Drugim riječima, plinu se tendenciozno daje pridjev koji nije bitan za njegov opis i ne odražava njegova relevantna svojstva, ali taj pridjev zvuči dobro i to mu je jedina funkcija. Kemijski, plin je, kao i nafta i ugljen, smjesa ugljikovodika (u ovom slučaju uglavnom metan), a produkt izgaranja svih ugljikovodika je ugljikov dioksid i voda.
Kemijski identitet i reaktivnost je jedino što je kod plina bitno u kontekstu klimatskih promjena. Jedino što ga čini (uvjetno) boljim u odnosu na druga fosilna goriva je sadržano u termodinamici njegove reakcije s kisikom (gorenja), pri čemu se oslobađa relativno više energije po jedinici količine ili mase. No, i taj uvjetni benefit treba balansirati s fugitivnim emisijama, koje doprinose povećanju koncentracije metana u atmosferi, koji je efikasniji staklenički plin od CO2. Sve to je zapisano u fundamentalnim fizikalnim svojstvima plina. Zato o tome treba voditi računa. Kao što je nedavno pokazano, fugitivne emisije metana na plinskim platformama u sjevernom Jadranu su značajne. Praksa je da se fugitivne emisije ponekad rješavaju spaljivanjem plina (flaring), npr. u rafinerijskim bakljama, a time se opet dobiva ugljikov dioksid.
Nije jasno zašto Hrvatska ne bi odlučnije krenula smjerom radikalnog uvođenja obnovljivih izvora. Imamo uvjete za to, možemo biti i regionalni predvodnici u tom smislu. Umjesto toga, i dalje se planira istraživanje potencijalnih ležišta ugljikovodika u Jadranu, Slavoniji i Dinaridima. Objašnjenja da je to “ostavljeno tek tako, kao jedna mogućnost koja ovisi o investitorima, ali se ionako nitko nije javio” nisu dovoljno uvjerljiva.
Osim toga, vidimo da je plinski posao veliki i kontinuirani zamašnjak korupcije na visokoj razini u Hrvatskoj.
Je li energetska sigurnost isto što i osiguravanje dobavnih pravaca fosilnih energenata?
Ovisnost o svim fosilnim gorivima, pa time i o plinu, uvijek sa sobom nosi i višedimenzionalnu sigurnosnu prijetnju. U ovom slučaju se to očituje dosta jasno. EU je ovisnost o ruskim fosilnim gorivima zamijenila ovisnošću o fosilnim gorivima iz prekomorskih zemalja. A to je i dalje ovisnost, koja i dalje, redefiniranjem geopolitičkih odnosa, predstavlja sigurnosnu prijetnju, ali i produljuje emisije te nas udaljava od onoga što moramo učiniti, a to je napuštanje fosilnih goriva i prekid emisija CO2.
Osim toga, energetika temeljena na fosilnim gorivima je centralizirana. Imamo velike elektrane, velike rafinerije i ostalu infrastrukturu, koja je u slučaju bilo kakvog napada važan strateški cilj, a ugrožena je i u slučaju prirodnih nepogoda. Obnovljivi izvori energije su, s druge strane, inherentno decentralizirani. O tome je prije više od 110 godina, 1912., pisao Giacomo Ciamician.
Uglavnom, nevjerojatnim nam se čini veliki manjak klimatske ambicije, a govorimo o zemlji koja bi, ponovimo, mogla biti regionalni predvodnik zelene tranzicije. Dio problema možda leži u kontinuiranom narativu predstavnika nadležnoh ministarstva. Naime, od njih često čujemo kako su građani neposlušni i oni su ti koji nisu voljni mijenjati svoje navike. Bilo bi zanimljivo od tih upućenih pojedinaca čuti kako zamišljaju mijenjanje navika građana, ako nema sustavne motivacije za to? A motivacija su pametno osmišljene, dalekovidne politike, a ne ovakva društveno-politička realnost koja motivira samo apatiju.
