Odgovorit ću vam odmah na pitanje iz naslova: ne previše. Ako se još sjećate vremena prije Korone, sjetit ćete se da je krajem prošle godine jedna od glavnih tema u Europi bio Zeleni plan nove predsjednice Europske komisije koji je europskim građanima donio novu nadu o boljem sutra, o potpunom obustavljanju emisija stakleničkih plinova u doglednom vremenu, uz procvat europskog gospodarstva i gospodarstvenika, kako malih tako i velikih, društvenu pravednost i procvat bioraznolikosti.

Zaista, na prvi pogled Europski zeleni plan čini se ambiciozan jer planira značajna smanjenja emisija stakleničkih plinova u skoroj budućnosti, sa konkretnim kratkoročnim ciljevima i planiranjem regulacije klimatske krize. Ovo se ima postići još ambicioznijim ciljem pretvaranjem ovog smanjenja emisija u zakon, dok će istovremeno EU pomoći manje razvijenim društvima u uspješnoj tranziciji prema gospodarski razvijenim ali niskougljičnim modelima. Međutim već sam tekst Europskog zelenog plana sadrži niz proturječnosti, pa se tako svega nekoliko stranica iza prvotnog prijedloga da se cilj postizanja ugljične neutralnosti do polovice stoljeća pretvori u zakon, govori o potpisivanju ‘obećanja’ (Europskog klimatskog pakta), između ostalog, o smanjenju emisija kroz pravednu tranziciju. Kroz ovakvu retoriku postaje jasnije da se radi o ublažavanju diskursa, pri čemu ostaje potpuno nejasno kako predsjednica Komisije vidi zakonsku operacionalizaciju takvoga cilja na međunarodnoj razini, što se u Europi već pokazalo kao problematično područje.  Nekoliko stranica iza izjave o namjeri pravedne I socijalno osjetljive tranzicije govori se utrci gdje će vrhnje pobrati najbolji I najbrži, te o novom investicijskom planu kroz koji rizike privatnih investicija za ostvarenje klimatskih ciljeva preuzima Unija, što zapravo znači njezini građani.  Također nakon izjave o potrebi očuvanja bioraznolikosti u europskom Green New Deal-u govori se o održivosti resursno-intenzivnih industrija poput tekstilne, što je contradictio in adjectum ako se pritom ne govori o nužnim sistemskim promjenama načina proizvodnje I potrošnje – a u Europskom zelenom planu se o tome ne govori. Dapače, I ovdje dolazimo do temeljnog problema europskog zelenog plana, inzistira se na gospodarskom rastu I de-facto nastavku business-as-usual, samo ovaj puta koristeći ‘zelene’ tehnologije. Tehnologije, zelene ili bilo kakve neće riješiti problem klimatskih promjena – taj problem će riješiti promjena sistema organizacije opstanka u kojoj se utemeljuje upotreba ‘zelenih’ ili bilo kakvih tehnologija. Inzistiranje na gospodarskom rastu vodi ka porastu potrošnje koja vodi ka porastu ekstrakcije I potrošnje resursa što vodi ka porastu emisija stakleničkih plinova. Niz znanstenih radova posvećeno je problemima neučinkoviosti načela učinkovitosti (Jevonsov paradox), a s druge strane riješenja koja se nameću poput ‘decouplinga’ (odvajanja ekonomskog rasta od porasta potrošnje resursa) kako bi se smanjile emisije, a zadržao rast gospodarstva su matematičkom preciznošću dokazana kao neostvariva. To vam je kao kada ovisnik govori da se može odviknuti bilo kad, ali bez stvarne namjere da prestane kupovati drogu ili da prizna da ima problem. Srećom, na ovom području postoji niz empiriskih I teorijskih radova koji promišljaju razvoj društva, porast kvalitete života I održivost koji nisu vezani za porast bruto nacionalnog dohotka.

 

¹ https://ec.europa.eu/commission/sites/beta-political/files/political-guidelines-next-commission_en.pdf

² https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/13563467.2019.1598964