Pandemija COVID-19 izazvala je globalnu javnozdravstvenu, ekonomsku i socijalnu  krizu koja zahvaća sve aspekte funkcioniranja čovječanstva te zahtijeva adekvatan globalan odgovor i provođenje sustavnih društveno-gospodarskih promjena, koje će nas učiniti otpornijima na takve događaje u budućnosti.  No, bez obzira na razmjere pandemije i svakodnevno rastući broj ljudskih žrtava, ne smijemo zaboraviti da smo suočeni i s klimatskom krizom i krizom bioraznolikosti, koje svojom kompleksnošću i obuhvatnošću znatno nadmašuju trenutnu epidemiološku krizu. Pritom je važno naglasiti da se radi o međusobno ovisnim, isprepletenim krizama, osobito u kontekstu pojave pandemija i gubitka bioraznolikosti gdje su evidentne izravne uzročno-posljedične veze. Zato pravi odgovor na bilo koju od njih podrazumijeva i razmatranje veza i interakcija s ostalim krizama. Pravo suočavanje s tim krizama se, mora obuhvatiti njihovo temeljito i sveobuhvatno razmatranje, od njihovog korijena, preko mehanizma, sve do njihovih posljedica te se nužno temelji na rezultatima interdisciplinarnog znanstvenog pristupa, na kojima se gradi sinergijsko intersektorsko djelovanje. Primjerice, pravilna klimatska politika, koja podrazumijeva sustavnu promjenu, uključuje i jačanje otpornosti i snage javnozdravstvenog sustava. Važnost takvog pristupa je osobito očita u kontekstu trenutne epidemiološke krize, koja zasigurno nije zadnja, već predstavlja konstantu s kojom ćemo se morat znati nositi u budućnosti. Ne smijemo zaboraviti da su naše mogućnosti adaptacije promjenama u okolišu ograničene stupnjem tehnološkog razvoja. Zato, kako bismo prevenirali socijalni kolaps i ostavili mogućnost društvene tranzicije ka održivom i otpornom sustavu, odlučan korak u borbi  protiv  klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti mora se dogoditi sada, i to na globalnoj razini.

Klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti i pandemija već sada imaju globalni utjecaj na integritet ekosustava i dobrobit ljudskih zajednica. Stoga je inicijativa Znanstvenici za klimu Hrvatska, vođena gore navedenim načelima, a okupljena oko Apela za sustavnu klimatsku akciju, početkom ove godine pozvala institucije zakonodavne i izvršne vlasti Republike Hrvatske na ambiciozniju sustavnu klimatsku akciju. Osim konkretnih zahtjeva, u Apelu je izražena i spremnost na ekspertnu pomoć. Iako su od tada zamjetni neki pozitivni pomaci, općenito je odnos institucija Republike Hrvatske prema klimatskoj krizi i dalje daleko od zadovoljavajućeg, a većinu klimatski relevantnih politika moramo ocijeniti kao neambiciozne, promašene i krivo usmjerene. Strateški dokumenti koje RH donosi u tom kontekstu vrlo su načelni i neinventivni te podrazumjevaju detaljnije definiranje konkretnih provedbenih alata u neodređenoj budućnosti, što svakako nije prihvatljivo u kontekstu nužnosti hitnog i usmjerenog djelovanja.

U riješavanju klimatske krize prvenstveno je potreban snažan i neodgodiv zaokret prema obnovljivim izvorima energije, zajedno s  njihovom decentralizacijom. S obzirom na to da posljednji podaci okvirne konvencije UN-a o promjeni klime (UNFCCC) pokazuju kako u Hrvatskoj predominantno rastu emisije iz sektora transporta (preko 60 % u odnosu na 1990.) te iz sektora gospodarenja otpadom (preko 90 % u odnosu na 1990.), potrebne su hitne intervencije u ta dva sektora, s ciljem razvoja javnih sustava upravljanja i korištenja. U Hrvatskoj i dalje šume omogućuju značajan kanal odljeva emisija ugljikovog dioksida, iako se i tu bilježi vrlo negativan utjecaj masovnih prenamjena zemljišta. Zato su potrebne odlučne mjere očuvanja i obnove šumskih područja.

Dugoročni negativni učinci bilo koje krize ne mogu se izbjeći njihovim ignoriranjem. Potpuno je razumljivo da je trenutan fokus na pandemiji kao trenutno najizravnijoj globalnoj ugrozi ljudi. No, to nikako ne smije biti opravdanje za odgodu suočavanja s klimatskom krizom, jer je činjenica da se ona svakim danom nedjelovanja ili krivo usmjerenog djelovanja zaoštrava. Iako se čini da je, zbog pandemije, slabija gospodarska aktivnost imala pozitivan utjecaj na okoliš, činjenice govore drukčije. Unatoč gospodarskom padu, mjerenja i dalje pokazuju rastući trend emisija stakleničkih plinova te je, bez obzira na naizgled i nakratko čišći zrak u velikim gradovima, pritisak na resurse pojačan, osobito u zemljama trećeg svijeta, uz dodatan problem naglog povećanja medicinskog otpada.

S obzirom na činjenicu da je smještena u Sredozemnom bazenu, koji je već sada jedno od klimatskim promjenama najpogođenijih regija, Hrvatsku u neposrednoj budućnosti očekuje znatan porast učestalosti i intenziteta promjena u okolišu koje će imati izravne negativne posljedice na kvalitetu života, gospodarstvo i društvo. Znanstveno utemeljene projekcije za Hrvatsku predviđaju znatno veću učestalost ekstremno sušnih razdoblja i toplinskih valova, veću učestalost i intenzitet poplava i ekstremnih padalina (uključujući i obalna područja), povećanu učestalost požara, podizanje razine mora i salinizaciju niskih priobalnih područja. Te su se promjene već počele događati i u budućnosti će se intenzivirati. Samo tokom ove godine je Hrvatsku zadesilo nekoliko ekstremnih meteoroloških događaja, iz čega je evidentno povećanje njihove učestalosti, što je u potpunom skladu s klimatološkim prognozama. Najvažnije posljedice navednog su mogućnost kolapsa poljoprivredne proizvodnje u pojedinim krajevima (zbog suša u Slavoniji  ili saliniziacije tla u Dalmaciji, što će dovesti do poremećaja u cijenama i dostupnosti hrane); ugroza turizma (zbog previsokih temperatura tijekom ljetnih mjeseci te ugroze infrastrukture obalnih gradova zbog poplava i požara) te sve izraženiji utjecaji na ljudsko zdravlje (što će dovesti do dodatnog opterećenja javnozdravstvenog sustava čije su slabosti postale osobito vidljive u jeku trenutne epidemiološke krize).

Dodatno, klimatske promjene na globalnoj razini rezultirat će posljedično više od 50 milijuna ekoloških izbjeglica, uglavnom zbog nedostatka vode i kolapsa poljoporivredne proizvodnje. Smanjena dostupnost resursa radi klimatskih promjena te povećanje društvenih nejednakosti također povećavaju izglede oružanih sukoba. Pritom pojam kolapsa ne upotrebljavamo kao augmentativ s funkcijom naglašavanja, nego kao posljedicu znanstveno utemeljenih projekcijskih scenarija. Zbog svega gore navedenoga, klimatska kriza nije isključivo tehnički problem, kako ju se često razmatra u politikama utemeljenim na prekomjernim simplifikacijama. Znanstveno-tehničke inovacije, implementirane u efikasne tehnologije, su nužan dio odgovora na klimatsku krizu, ali ublažavanje  klimatskih promjena i drastično smanjenje emisije stakleničkih plinova zahtijeva ambiciozne i učinkovite političko-ekonomske instrumente, koji radikalno zahvaćaju u temelje trenutno prevladavajućeg društvenog sustava.

Klimatska kriza, u svoj svojoj zastrašujućoj realnosti, jest test zrelosti naše civilizacije u cjelini, poziv za buđenje, ali i jedinstvena prilika za globalnu transformaciju prema održivom društvu. Da bismo postigli te ciljeve, potrebno je zajedničko djelovanje cijelog čovječanstva, uključujući i Hrvatsku. To je zahtjev koji isključuje lažne alibije tzv. malih zemalja kao što je npr. Hrvatska. Adekvatan odgovor na klimatsku krizu poziva na solidarnost među generacijama, rasama, vjerama, državama, svim mogućim opredjeljenjima, kao i solidarnost spram drugih živih bića.

Nitko nije isključen iz tog zahtjeva.